SEARCH

Pretražite zakone, komentare, pitanja i odgovore te druge sadržaje sa online platforme

Međunarodni dokumenti


Naslov Preuzmi PDF





Konvencije MOR-a


Naslov Datum ratifikacije Status Preuzmi PDF
C151 Konvencija o radnim odnosima javne službe, 1978 31.03.2015 Na snazi konvencija,radni odnosi,javana služba
C154 Konvencija o promociji kolektivnog pregovaranja, 1981 26.09.2014 Na snazi konvencija,kolektivno pregovaranje Konvencija br.154 -O promociji kolektivnog pregovaranja, 1981.Opća skupština Međunarodne organizacije rada, koju je u Ženevi sazvalo Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada, a koja se sastala 3. lipnja 1981. godine, na svom 67-om zasjedanju, i budući je utvrdila kako odredba Philadelphijske deklaracije potvrđuje “isključivu obvezu Međunarodne organizacije rada da među narodima unapređuje svjetske programe kojima će se postići... djelotvorno priznavanje prava na kolektivno pregovaranje”, i naznačujući da će se ovaj princip “u potpunosti primjenjivati na sve ljude ma gdjeoni bili” te, smatrajući da je od ključnog značaja postojanje međunarodnih standarda koji su sadržani u Konvenciji o slobodi udruživanja i zaštiti prava na organiziranje iz 1948.g.,, Konvenciji o pravu na organiziranje i kolektivno pregovaranje iz 1949.g., Preporuci o kolektivnim sporazumima iz 1951.g., Preporuci o dobrovoljnom pomirenju i arbitraži iz 1951.g., Konvenciji i Preporuci o radnim odnosima (javne službe) iz 1978.g. i Konvenciji i Preporuci o radnoj administraciji iz 1978., i smatrajući poželjnim ulaganje većih napora radi ostvarivanja ciljeva ovih standarda, a posebice općih načela navedenih u članu 4. Konvencije o pravu na organiziranje i kolektivno pregovaranje, 1949., i stavu 1. Preporuke o kolektivnim sporazumima iz 1951.g., i smatrajućipotrebu dopune ovih standarda odgovarajućim mjerama utemeljenim na standardima s ciljem promoviranja slobodnog i dobrovoljnog kolektivnog pregovaranja, iodlučila je usvojiti određene prijedloge koji se odnose na promoviranje kolektivnog pregovaranja, a koji su sadržani u četvrtoj točki dnevnog reda zasjedanja, i tim prijedlozima dati oblik međunarodne konvencije, usvaja dana devetnaestog lipnja tisuću devet stotina osamdeset prve godine sljedeću konvenciju nazvanu Konvencija o kolektivnom pregovaranju iz1981. g.DIO I. OBLAST I DEFINICIJEČlanak 1.1. Ova Konvencija se primjenjuje na sve grane gospodarske djelatnosti. 2. Obim u kojem se ovom Konvencijom osiguravaju jamstva ovih prava u oružanim snagama i policiji, može se odrediti nacionalnim zakonima, propisima ili praksom. 3.Posebni modaliteti primjene ove Konvencije na javne službe mogu se podrediti nacionalnim zakonima, propisima ili nacionalnom praksom.Članak 2.U svrhu ove Konvencije, pojam “kolektivno pregovaranje” proširuje se na sve pregovore koji se vode između poslodavca, grupe poslodavaca ili jedne ili više organizacija poslodavaca, s jedne strane i jedne ili više organizacija radnika, s druge strane, radi –(a) utvrđivanja uvjeta rada i uvjeta zapošljavanja; i/ili(b) reguliranja odnosa između poslodavaca i radnika; i/ili(c) reguliranja odnosa između poslodavaca ili njihovih organizacija i radničke organizacije ili radničkih organizacija.Članak 3.1. Kada nacionalna politika ili praksa priznaju postojanje radničkih predstavnika, kao što je to definirano u članku 3., podstavku (b), Konvencije o radničkim predstavnicima, 1971., pojam “kolektivno pregovaranje” koristi za pregovaranje sa ovim predstavnicima, za svrhu ove Konvencije,2. Kada, u skladu sa stavkom 1. ovog članka, pojam “kolektivno pregovaranje” podrazumijeva također i pregovore sa radničkim predstavnicima iz tog stavka, poduzimaju se, gdje je to potrebno, odgovarajuće mjere kako bi se osiguralo postojanje tih predstavnika u svrhu podrivanja pozicija odnosnih organizacija radnika.DIO II. METODE PRIMJENEČlanak 4.
C187 Konvencija o promotivnom okviru zaštite na radu, 2006 09.03.2010 Na snazi konvencija,zaštita na radu C187 Konvencija o promotivnom okviru zaštite na radu, 2006 Konvencija o promotivnom okviru zaštite na radu (Napomena: Stupila na snagu: 20.09.2009.) Konvencija: C187 Mjesto: Ženeva Datum usvajanja: 15.06.2006. Sjednica Konferencije: 95. Klasifikacija predmetne oblasti: Zaštita na radu Oblast: Zaštita na radu Generalna konferencija Međunarodne organizacije rada, Nakon što ju je sazvalo Upravno tijelo Međunarodne kancelarije rada, i nakon što se u Ženevi sastala na svojoj devedesetpetoj sjednici 31. maja 2006. godine, Uviđajući da postoji veliki broj povreda, bolesti i smrtnih slučajeva na radu, i potrebu da se radi na njihovom smanjenju, i Prisjećajući se da je zaštita radnika od bolesti i povreda nastalih radom jedan od ciljeva Međunarodne organizacije rada kao što je naznačeno u Ustavu MOR-a, i Prepoznajući da povrede, bolesti i smrtni slučajevi imaju negativan efekat na produktivnost i na privredni i društveni razvoj, i Uvažavajući stav III(g) Filadelfijske deklaracije, koji kaže da Međunarodna organizacija rada ima obavezu da širom svijeta promoviše programe kojima će se postići adekvatna zaštita života i zdravlja radnika na svim radnim mjestima, i Uzimajući u obzir MOR-vu Deklaraciju o fundamentalnim principima i pravima na radu i njen dodatak iz 1998. godine, i Uvažavajući Konvenciju o zaštiti na radu, 1981 (br. 155), Preporuku o zaštiti na radu, 1981 (br. 164), i ostale akte Međunarodne organizacije rada vezane za promotivni okvir zaštite na radu, i Prisjećajući se da je promocija zaštite na radu dio programa Međunarodne organizacije rada „Dostojanstven rad za sve“, i Prisjećajući se Zaključaka o aktivnostima MOR-a vezanih za standarde iz oblasti zaštite na radu – globalnu strategiju, koju je usvojila Međunarodna konferencija rada na svojoj 91. sjednici 2003. godine, posebno vezano za davanje prioriteta zaštiti na radu u nacionalnim programima, i Naglašavajući važnost stalne promocije nacionalne preventivne kulture bezbjednosti i zdravlja, i Nakon što su odlučili da usvoje određene prijedloge vezane za zaštitu na radu, što je bilo četvrta tačka dnevnog reda sjednice, i Nakon što su utvrdili da će ovi prijedlozi imati oblik međunarodne konvencije, Dana 15.06.2006. godine usvaja sljedeću Konvenciju, koja se naziva Konvencija o promotivnom okviru zaštite na radu, 2006 I. DEFINICIJE Član 1 U svrhu ove konvencije: (a) termin nacionalna politika se odnosi na nacionalnu politiku o zaštiti na radu i radnom okruženju koja je izrađena u skladu sa principima člana 4 Konvencije o zaštiti na radu, 1981 (br. 155); (b) termin nacionalni sistem zaštite na radu ili nacionalni sistem se odnosi na infrastrukturu koja omogućava osnovni okvir za implementaciju nacionalne politike i nacionalnih programa iz oblasti zaštite na radu; (c) termin nacionalni program zaštite na radu ili nacionalni program se odnosi bilo koji nacionalni program koji uključuje ciljeve koji se trebaju ispuniti u određenom vremenskom periodu, prioritete i aktivnosti koje će unaprijediti zaštitu na radu, kao i sredstva za procjenu napretka; (d) termin nacionalna kultura prevencije u oblasti bezbjednosti i zdravlja se odnosi na kulturu u kojoj se pravo na bezbjedno i zdravo radno okruženje poštuje na svim nivoima, gdje vlada, poslodavci i radnici aktivno učestvuju u stvaranju bezbjednog i zdravog radnog okruženja kroz sistem definisanih prava, odgovornosti i dužnosti, i tamo gdje se princip prevencije smatra najvišim prioritetom. II. CILJ Član 2 1. Svaki član koji ratifikuje ovu Konvenciju treba da promoviše stalna poboljšanja zaštite na radu da bi se spriječile povrede, bolesti i smrtne posljedice na radu, tako što će izraditi nacionalnu politiku, sisteme i programe u konsultacijama sa reprezentativnim organizacijama poslodavaca i radnika. 2. Svaki član treba da preduzme aktivne korake ka postepenom ostvarenju bezbjednog i zdravog radnog okruženja kroz nacionalni sisitem i nacionalne programe zaštite na radu uzimajući u obzir principe naznačene u aktima Međunarodne organizacije rada koji su vezani za promotivni okvir zaštite na radu. 3. Svaki član, u konsultacijama sa najreprezentativnijim organizacijama poslodavaca i radnika, treba periodično da razmotri koje se mjere mogu preduzeti da se ratifikuju relevantne konvencije MOR-a vezane za zaštitu na radu. III. NACIONALNA POLITIKA Član 3 1. Svaki član treba da promoviše bezbjedno i zdravo radno okruženje izradom nacionalne politike. 2. Svaki član će na svim relevantnim nivoima promovisati pravo radnika na bezbjedno i zdravo radno okruženje.
C176 Konvencija o sigurnosti i zdravlju u rudnicima, 1996 04.02.2010 Na snazi konvencija,rudnik Konvencija o sigurnosti i zdravlju u rudnicima, 1995, broj 176Opdakonferencija Međunarodne organizacije rada,koju je u Ženevi sazvalo Upravno tijeloMeđunarodnoga ureda za rad,okupljena na svome82.zasjedanju 6.lipnja1995. godine,napominjudi relevantne međunarodnekonvencije ipreporuke o radu, a posebiceKonvenciju o zabrani prisilnograda, 1957; Konvenciju i Preporuku o zaštiti od radijacije, 1960; Konvenciju i Preporuku o čuvanju mehanizacije, 1963; Konvenciju i Preporuku o naknadama za povrede na poslu, 1964; Konvenciju i Preporuku o minimalnoj starosti (podzemni rad), 1965; Konvenciju o medicinskom pregledanju mladih osoba (podzemni rad), 1965; Konvenciju i Preporuku o radnoj sredini (zagađenje zraka, buka i vibracije), 1977; Konvenciju i Preporuku o profesionalnoj sigurnosti i zdravlju, 1981; Konvenciju i Preporuku o uslugama radnog zdravstva, 1985; Konvenciju i Preporuku o azbestu, 1986; Konvenciju i preporuku o sigurnosti i zdravlju u građevini, 1988; Konvenciju i preporuku okemikalijama, 1990;te Konvenciju i Preporuku o sprečavanju vedih industrijskih nezgoda, 1993,obzirom na to dadjelatniciimaju potrebu i pravo nainformiranje, obuku i otvorene konzultacije isudjelovanje u pripremi iprovedbi sigurnosnih i zdravstvenih mjerau svezisopasnosti i rizike s kojima se suočavaju u rudarskoj industriji,spoznajudi da je poželjnospriječiti gubitak svakog ljudskog života, povredu ili oboljenje koji pogađajudjelatnikeili šire građanstvo, ili štetu po okoliš kojaproizlaziiz rada rudnika,obzirom na potrebusuradnjeizmeđu Međunarodne organizacije rada, Svjetske zdravstvene organizacije, Međunarodne agencije za atomsku energiju i drugih relevantnih institucija i napominjudi relevantne instrumente, kodove prakse, propise i smjernice koje izdaju te organizacije,odlučivši se na usvajanje određenih prijedlogau svezisasigurnošdui zdravljemu rudnicima, što je četvrta stavka na dnevnomeredu zasjedanja,utvrdivši da de ti prijedlozi dobiti formu međunarodnekonvencije,usvaja ovog,dvadeset drugog danalipnjagodinetisududevetsto devedeset pete sljededu Konvenciju, koja se može navoditi pod nazivom Konvencija o sigurnosti i zdravlju u rudnicima, 1995.DIO I. DEFINICIJEČlanak1.1. U svrhu ove Konvencije, terminrudnikobuhvada -(a) površinske ili podzemne lokacije gdje se obavljaju osobito sljedede aktivnosti:(i) traženje minerala, isključujudi naftu i plin, gdje jepotrebitomehanički pomjerati zemlju;(ii) vađenje minerala, isključujudi naftu i plin;(iii) pripremu, uključujudi gnječenje, mljevenje, koncentriranje ili pranje izvađenog materijala; te (b) svu mehaniku, opremu, uređaje, pogon, objektei građevinske strukture koji sekoriste u svezi s aktivnostima iz točke (a) u gornjem tekstu.2. U svrhu ove Konvencije, terminposlodavacoznačujesvakufizičkuili pravnuosobukojaupošljava jednog ili višedjelatnikeu rudniku, te,ovisno opotrebamakonteksta, operatera, glavnog izvođača, izvođača ili podizvođača.DIOII. OPSEG I SREDSTVA PRIMJENEČlanak2.1. OvaseKonvencija primjenjuje na sve rudnike.2. Nakon konzultiranjas najreprezentativnijim organizacijama dotičnih poslodavaca idjelatnika,mjerodavno tijeločlanice koja ratificira Konvenciju:(a) može isključiti određene kategorije rudnika iz primjene ove Konvencije ili nekih od njezinih odredbiako cjelokupna zaštita koja se u tim rudnicima nudi po nacionalnom zakonu i praksi nije slabija od one koja bi rezultirala iz pune primjene odredbi Konvencije;(b) mora, u slučaju isključenja određenih kategorija rudnikasukladnoklauzuli(a) u gornjem tekstu, načiniti planove za postupno pokrivanje svih rudnika.3. Članica koja odobri Konvenciju a okoristi se mogudnošdu pruženom ustavku2.(a) u gornjem tekstu,mora naznačiti na svojimizvješdimao primjeni Konvencije koji se podnosesukladnočlanku22. Ustava Međunarodne organizacije radasve konkretne kategorije rudnika kojisu na taj način isključenii razloge za isključenje.Članak3.U svjetlu nacionalnihuvjeta i prakse i nakonkonzultiranjas najreprezentativnijim organizacijama dotičnih poslodavaca idjelatnika, članica mora formulirati,provoditi i periodično razmatrati koherentnu politiku sigurnosti i zdravlja u rudnicima,posebiceu odnosu na mjere kojimaodredbe ove Konvencije stupaju na snagu.Članak4.1.Mjere kojima se osigurava primjena Konvencije propisuju se nacionalnim zakonima i propisima.2. Po potrebi, ti nacionalni zakoni i propisi sedopunjuju:(a) tehničkim standardima, smjernicama ili kodeksima prakse; ili(b) drugim sredstvima primjenedosljednimnacionalnojpraksi,a koje utvrdimjerodavno tijelo.Članak5.
C94 Konvecnija o radnim kaluzulama javnih ugovora, 1949 18.01.2010 Na snazi konvencija,javni ugovori -6-Convention and shall examine the desirability of placing on the agenda of the Conference the question of its revision in whole or in part.Article 181. Should the Conference adopt a new Convention revising this Convention in whole or in part, then, unless the new Convention otherwise provides:(a) the ratification by a Member of the new revising Convention shall ipso jure involve the immediate denunciation of this Convention, notwithstanding the provisions of Article 14 above, if and when the new revising Convention shall have come into force;(b) as from the date when the new revising Convention comes into force this Convention shall cease to be open to ratification by the Members.2. This Convention shall in any case remain in force in its actual form and content for those Members which have ratified it but have not ratified the revising Convention.Article 19The English and French versions of the text of this Convention are equally authoritative.KONVENCIJA MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE RADA BROJ 94 O RADNIM KLAUZULAMA JAVNIH UGOVORAPREAMBULA Generalna konferencija Međunarodne organizacije rada,Pošto ju je sazvao u Ženevi Administrativni savet Međunarodne kancelarijerada, i pošto se sastala na svojoj trideset i drugoj sednici 8. juna 1949, i Pošto je odlučila o usvajanju određenih predloga o klauzulama o radu i javnim ugovorima, što je šesta tačka dnevnog reda sednice, iPošto je odlučila da ovi predlozi uzmu oblik međunarodne konvencije, Usvaja na ovaj dvadeset i deveti dan juna godine hiljadu devesto četrdeset i devete sledeću konvenciju, koja može da se citira kao Konvencija o klauzulama o radu (Javni ugovori), 1949:Član 1.1. Ova konvencija se primenjuje na ugovore koji ispunjavaju sledeće uslove: (a) da je najmanje jedna ugovorna strana javni organ;(b) da izvršenje ugovora uključuje: (i) potrošnju sredstava od strane javnog organa; i (ii) zapošljavanje radnika kod druge ugovorne strane;(v) da je ugovor za: (i) izgradnju, izmenu, popravku ili rušenjajavnih radova;(ii) izradu, sklapanje, rukovanje ili otpremu materijala, potrepština ili opreme; ili(iii) pružanje ili nabavku usluga; i (g) da je ugovor dodelio centralni organ članice Međunarodne organizacije rada za koju jekonvencija na snazi. -7-2. Nadležni organ utvrđuje obim do kojeg i način na koji se Konvencija primenjuje na ugovore koje dodele organi koji nisu centralni organi.3. Ova konvencija primenjuje se na rad koji obavljaju podizvođači ili asignati ugovora; nadležni organ preduzima mere da obezbedi takvu primenu.4. Ugovori koji uključuju potrošnju javnih sredstava u iznosu koji ne premašuje limit koji je utvrdio nadležni organ nakon konsultacije sa zainteresovanim organizacijama poslodavaca i radnika, gde takve postoje, može da se izuzme od primene ove konvencije.5. Nadležni organ može, nakon konsultacije sa zainteresovanim organizacijama poslodavaca i radnika, gde takve postoje, da izuzme od primene ove konvencije lica na poslovodnom radnom mestu ili mestu tehničkog, stručnog ili naučnog karaktera, čiji uslovi radnog odnosa nisu uređeni domaćim zakonima ili propisima, kolektivnim ugovorima ili sudskim odlukama i koji obično ne obavljaju manuelni rad.Član 2.1. Ugovori na koje se ova konvencija primenjuje uključuju i klauzule koje obezbeđuju za zainteresovane radnike zarade (uključujući naknade), sate rada i druge uslove rada koji nisu manje povoljni od onih utvrđenih za rad istog karaktera u dotičnoj grani ili industriji u oblasti gde se rad odvija: (a) kolektivnim ugovorom ili drugim priznatim mehanizmom pregovaranja između organizacija poslodavaca i radnika od kojih svaka predstavlja znatan deo poslodavaca i radnika u datoj grani ili industriji; ili (b) sudskom odlukom; ili(v) domaćim zakonima i propisima.2. Gde uslovi rada na koje se poziva prethodni stav nisu uređeni na način koji se u njemu navodi na području gde se rad obavlja, klauzule koje treba uneti u ugovore obezbeđuju za zainteresovane radnike zaradu (uključujući naknade), sate rada i druge uslove rada koji nisu manje povoljni od:(a) onih utvrđenih u kolektivnom ugovoru ili putem nekog drugog priznatog mehanizma pregovaranja, sudskom odlukom ili domaćim zakonima i propisima, za rad istog karaktera u datoj grani ili industriji na najbližem odgovarajućem području; ili(b) opšteg nivoa koji se poštuje u grani ili industriji u kojoj je poslodavac sa sličnim opštim okolnostima angažovao izvođača. 3. Uslovi klauzula koje treba uneti u ugovor u sve njihove varijacije utvrđuje nadležni organ, na način za koji se drži da najviše odgovara domaćim uslovima, nakon konsultovanja sa zainteresovanim organizacijama poslodavaca i radnika, gde takve postoje.4. Nadležni organ je dužan da preduzima odgovarajuće mere putem oglašavanja specifikacija ili na drugi način, dabi obezbedio da su lica koja se javno nadmeću za ugovore upoznata sa uslovima tih klauzula.Član 3.Gde se odgovarajuće odredbe o zdravlju, bezbednosti i dobrobiti radnika angažovanih na izvršenju ugovora ne primenjuju na osnovu domaćih zakona ili propisa, kolektivnih ugovora ili sudskih odluka, nadležni organ preduzima odgovarajuće mere da obezbedi poštene i razumne uslove zdravlja, bezbednosti i dobrobiti za zainteresovane radnike.Član 4.Zakoni, propisi i drugi instrumenti koji daju dejstvo odredbama ove konvencije:
C174 Konvencija o sprečavanju većih industrijskih nezgoda, 1993 18.01.2010 Na snazi konvencija,nesreća,industrija Konvencija broj 174o sprečavanju većih industrijskih nezgoda, 1993Opća konferencija Međunarodne organizacije rada,koju je u ženevi sazvalo Upravno tijelo Međunarodne organizacije rada, na sastanku na 80. zasjedanju 2. lipnja 1993. godine,uz obraćanje na relevantne međunarodne konvencije i preporuke o radu, posebice Konvenciju i Preporuku o profesionalnoj sigurnosti i zdravlju iz 1981. godine, te Konvenciju i Preporuku o kemikalijama, naglašavajući potrebu za globalnim i koherentnim pristupom,isto tako uz obraćanje na Kodeks prakse MOR-a o sprječavanju većih industrijskih nezgoda, objavljen 1991. godine,obzirom na potrebu osiguravanja poduzimanja svih odgovarajućih mjera s ciljem:(a)sprječavanja većih nezgoda,(b)minimiziranjarizika od većih nezgoda,(c)minimiziranja efekata većih nezgoda,uzimajući u obzir uzroke takvih nezgoda uključujući organizacijske greške, ljudski čimbenik, kvarove na komponentama, odstupanje od redovitih uvjeta rada, vanjsko miješanje i prirodne sile,obzirom na potrebu za suradnjom u okviru Međunarodnoga programa o kemijskoj sigurnosti, između Međunarodne organizacije rada, Programa za okolišUjedinjenih naroda i Svjetske zdravstvene organizacije, kao i drugih relevantnih međuvladinih organizacija,odlučivši se za usvajanje određenih prijedloga za sprečavanje većih industrijskih nezgoda, što je četvrta stavka na dnevnom redu zasjedanja,odredivši da će ti prijedlozi biti u formi međunarodne konvencije,usvaja ovog, dvadeset drugog dana lipnja godine tisuću devetsto devedeset treće sljedeću Konvenciju, koja se može navoditi pod nazivom Konvencija o sprječavanju većih industrijskih nezgoda, 1993.DIO I. OPSEG I DEFINICIJEčlanak 1.1.Svrha ove Konvencije je sprečavanje većih nezgoda s opasnim supstancijama i ograničavanje posljedica takvih nezgoda.2.Ova se Konvencija odnosi na instalacije s većim rizikom od opasnosti. 3.Ova se Konvencija ne odnosi na:(a)nuklearne instalacije i pogone u kojima se vrši obrada radioaktivnih supstancija, osim objekata u kojima se rukuje neradioaktivnim supstancijama u okviru takvih instalacija;(b)vojne instalacije;(c)prijevoz izvan lokacije instalacije osim cjevovodom.4.članica koja ratificira ovu Konvenciju može, nakon konzultiranja sa zastupničkim organizacijama dotičnih poslodavaca i djelatnika, te drugim zainteresiranim stranama koje mogu biti pod njezinim utjecajem, isključiti iz primjene Konvencije instalacije ili grane ekonomske djelatnosti za koje je osigurana ekvivalentna zaštita.članak 2.Tamo gdje dođe do posebnih problema materijalne prirode tako da nije moguće odmah provesti sve preventivne i zaštitne mjere predviđene ovom Konvencijom, članica će izraditi planove, uz konzultiranje s većinskim zastupničkim organizacijama poslodavaca i djelatnika i drugim zainteresiranim organizacijama koje mogu biti pod njezinim utjecajem, s cilju progresivne provedbe spomenutih mjera u određenom vremenskom roku.članak 3.U svrhu ove Konvencije:(a)terminopasne supstancijeoznačuje supstanciju ili mješavinu supstancija koje po samim svojim kemijskim, fizičkim ili toksikološkim osobinama, bilo pojedinačno ili kombinirano, predstavljaju opasnost;(b)termingranična količinaoznačuje za datu opasnu supstanciju ili kategoriju supstancija onu količinu, predviđenu u nacionalnim zakonima i propisima referencom na posebne uvjete, koja bi u slučaju premašenosti predstavljala instalaciju većeg rizika od opasnosti;(c)termininstalacija s većim rizikom od opasnostioznačuje onu instalaciju u kojoj se proizvodi, obrađuje, rukuje, koristi, odlaže ili čuva, bilo za stalno ili privremeno, jedna ili više opasnih supstancija ili kategorija supstancija u količinama koje premašuju graničnu količinu;(d)terminveća nezgodaoznačuje iznenadni događaj -poput veće emisije, požara ili eksplozije -tijekom aktivnosti u okviru instalacije s većim rizikom od opasnosti, gdje se radi o jednoj ili više opasnih supstancija i koja dovodi do ozbiljne opasnosti po djelatnike, šire građanstvo ili okoliš, bilo odmah ili naknadno;(e)terminsigurnosno izvješćeoznačuje pismenu prezentaciju tehničkih, upravljačkih i operativnih informacija kojom se obuhvaćaju opasnosti i rizici od instalacija s većim rizikom od opasnosti i njihova kontrola, te se pruža opravdanje za mjere poduzete s ciljem sigurnosti instalacije;
C175 Konvencija o radu s nepunim radnim vremenom, 1994 18.01.2010 Na snazi kovencija,radno vrijeme Konvencija br.175. -O radu s nepunim radnim vremenom, 1994OPĆA SKUPŠTINAMeđunarodne organizacije rada koju je u Ženećisazvalo Upravnovijeće Međunarodnog ureda rada, sastavši se na svom osamdeset i prvom zasjedanju 7. lipnja 1994.i shvaćajući važnost odredbi Konvencije o jednakoj plaći za rad jednake vrijednosti iz 1951, te Konvencije o zabrani diskriminacije u radu i zapošljavanju iz1958, te Konvencije i preporuke o radnicima s obiteljskim obvezama iz 1981.i shvaćajući važnost odredbi Konvencijeupromociji i zaštiti protiv nezaposlenosti iz 1988., te Konvencije, te dopunskih odredbi preporuke o politici zapošljavanja iz 1984.i prepoznajući važnost produktivnog i slobodno izabranog zaposlenja za sve radnike, gospodarsku važnost rada s nepunim radnim vremenom, potrebu da politika zapošljavanja uzme u obzir ulogu rada s nepunim radnim vremenom u pogledu olakšavanja dodatnihmogućnosti zapošljavanja, i potrebe za osiguranjem zaštite radnika koji rade s nepunim radnim vremenom u područjima pristupa zaposlenju, uvjetima rada i socijalnoj sigurnosti, i odlučivši prihvatiti određene prijedloge u svezi rada s nepunim radnim vremenom, koji su uvršteni u četvrtutočkudnevnog reda zasjedanja, teodlučivši ovim prijedlozima dati oblikmeđunarodne konvencije ;Usvaja 24.lipnja 1994.g.sljedećukonvenciju pod nazivomKonvencijao radu s nepunim radnim vremenom, 1994:Članak 1Za potrebe ove Konvencije :a)izraz „radnik zaposlen s nepunim radnim vremenom“ označava zaposlenu osobu čije je normalno radno vrijeme kraće od onog usporedivih radnika koji rade puno radno vrijeme;b)normalno radno vrijeme rada na koji se odnosi podstavak (a), može se izračunati tjedno ili prosječno kroz određenorazdobljezaposlenja;c)izraz „usporediv radnik koji radi s punim radnim vremenom odnosi se na radnika s punim radnim vremenom koji:i) ima istu vrstu radnog odnosa;ii) je vezan istom ili sličnom vrstom rada ili zvanja; i iii) koji je zaposlen u istom poduzeću ili, ili u nedostatku usporedivog radnika s punim radnim vremenom u istom poduzeću, u istoj djelatnosti ili aktivnosti,što se odnosi na radnika s nepunim radnim vremenom;d) radnici zaposleni s punim radnim vremenom pogođeni djelomičnom nezaposlenošću, tj. skupnim i privremenim skraćivanjem njihovih normalnih radnih sati iz gospodarskih, strukturalnih ili tehničkih razloga, ne smatraju se radnicima s nepunim radnim vremenom.Članak 2Ova Konvencijane utječe na povoljnije odredbe drugih međunarodnih Konvencijarada primjenjivih na radnike s nepunim radnim vremenom.Članak 31.Ova Konvencijaprimjenjuje se na sve radnike s nepunim radnim vremenom, podrazumijevajućipri tom da članica može, nakon prethodnog savjetovanja spredstavničkim organizacijama poslodavaca i radnika, isključiti iz svog djelovanja u cijelosti ili djelomično određene kategorije radnika ili poduzeća ukoliko bi njena primjena na njih prouzročila određene probleme stvarne naravi. 2.Svaka članica koja je ratificirala ovu Konvenciju i koja se koristi mogućnošću predviđenom u prethodnom stavku, u svomće izvješću o primjeni Konvencije sukladno članku 22 Ustava Međunarodne organizacije rada, ukazati na određene kategorije radnika ili poduzeća koja su isključena od njene primjene, te razloge zbog kojih se ovo isključenje smatralo ili još uvijek smatra potrebitim.Članak 4Poduzet će se mjere osiguranja kako bi se radnicima zaposlenim s nepunim radnim vremenom pružila ista razina zaštite koja je dodijeljena usporedivom radniku zaposlenom s punim radnim vremenom u pogledu:a)prava na organiziranje, kolektivno pregovaranje i pravu djelovanja u svojstvu radničkih predstavnika;b)sigurnosti i zdravlja na raduc)diskriminacije u zapošljavanju i zvanjuČlanak 5Sukladno nacionalnom pravu i praksi poduzet će se mjere kako bi se osiguralo da radnici zaposleni s nepunim radnim vremenom, samo zbog toga što su zaposleni na nepuno radno vrijeme, primaju osnovnu plaću, koja izračunata xxxxx je niža nego osnovna plaća usporedivog radnika koji radi s punim radnim vremenom, izačunato koristeći se istom metodom.Članak 6Zakonske sheme socijalne sigurnosti koje su utemeljene na profesionalnoj aktivnosti bitće prilagođene na način da radnici zaposleni s nepunim radnim vremenom moguuživati uvjete ekvivalentne onima koje imaju radnici zaposleni s punim radnim vremenom; uvjeti se mogu odrediti proporcionalno radnom vremenu, pridonošenju ili zaradi, ili putem drugih metoda sukladnih nacionalnom zakonodavstvu i praksi.Članak 7
C177 Konvencija o radu kod kuće, 1996 18.01.2010 Na snazi konvencija,rad Konvencija br.177.–O radu kod kućeOpća skupštinaMeđunarodne organizacije rada koju je u Ženevisazvalo Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada, sastavši se na svom osamdeset i trećem zasjedanju 4. lipnja 1996., i pozivajući se na to da se većina Međunarodnih konvencijarada i preporuka koje utvrđuju norme opće primjene u pogledu uvjeta rada može primijenitina radnike kod kuće, i uzimajući u obzir da pojedini uvjeti koji karakteriziraju rad kod kuće stvaraju potrebu da se poboljša primjena tih konvencijai preporuka na radnike kod kuće i da ih se nadopuni s normama koje će uzeti u obzir posebne karakteristike rada kod kuće, iodlučivši prihvatiti određene prijedloge u vezi sa radom kodkuće, a što je četvrta točka dnevnog reda zasjedanja, i odlučivši ovim prijedlozima datioblik međunarodne konvencije;usvaja 20.lipnja 1996.godine sljedeću konvenciju pod nazivomKonvencijao radu kod kuće iz 1996.:Članak 1.U svrhu ove Konvencije:(a) izraz rad kod kuće znači posao obavljan od strane osobe koja se navodi kao radnik kod kuće,(i) u njegovom ili njezinom domu ili na drugom mjestu njegovog ili njezinog izbora , osim radnog prostora poslodavca;(II) radi naknade za rad;(III) koji rezultira u produktu ili usluzi određenoj od strane poslodavca , bez obzira na to tko osigurava opremu, materijal ili druga proizvodna sredstva,osim ako ova osoba ne posjeduje stupanj autonomije i ekonomske neovisnosti potrebne da bi je se smatralo nezavisnim radnikom po državnim zakonima, propisima ili sudskim odlukama;(b) osobe sa statusom zaposlenika ne mogu postati radnikom kod kuće po smislu ove Konvencije samo zbog toga što kao zaposlenici povremeno obavljajuposao kod kuće, a ne na uobičajenomradnom mjestu;(c) izraz poslodavac znači osoba , fizička ili pravna, koja, direktno ili putem posrednika i bez obzira na to jesu liposrednici omogućeni državnim zakonodavstvom, izdaje poslove za obavljanje kod kuće, radi izvršenja njegove ili njezine poslovne aktivnosti.Članak 2.Ova se Konvencijaodnosi na sve osobe koje obavljaju posao kod kuće usmislu članka 1.Članak 3.Svakačlanica koja je ratificirala ovu Konvenciju mora usvojiti, primijenitii povremeno revidiratisvoju državnu politiku rada kod kuće u svrhu poboljšanja položaja radnika kod kuće savjetujući se pritom s najreprezentativnijim organizacijama poslodavaca i radnika te, tamo gdje oni postoje, s organizacijama brinu oradnicima kod kuće kao i organizacijama koje sebrinu o poslodavcima radnika kod kuće.Članak 4.1. Državna politika rada kod kuće promicatiće,koliko je god to moguće, jednakost tretiranja radnika kod kuće sa drugim plaćenim osobama uzimajućiu obzir posebne karakteristike rada kod kuće i tamogdje je to potrebno, uvjete primjenjive na isti ili sličan tip posla koji se obavlja u poduzeću .2. Jednakost tretiranja promicatiće se posebice u vezi sa :(a) pravima radnika kod kuće da uspostavljaju ili se pridružuju organizacijama po osobnom izboru i da sudjeluju u aktivnostima takovih organizacija ;(b) zaštitu protiv diskriminacije u zaposlenju i zanimanju ;(c) zaštitom na području sigurnosti i zdravlja na radu;(d) naknade za rad;(e) zakonski propisane zaštite socijalnog osiguranja;(f) pristupom profesionalnom usavršavanju;(g) najnižoj dopuštenoj dobi za zapošljavanje i obavljanje poslova ; te (h) zaštitom majčinstva.Članak 5.Državna politika rada kod kuće provest će se zakonskim sredstvima i propisima, kolektivnim ugovorima, arbitražnim odlukama ili bilo kojom drugom odgovarajućom mjerom koja je u skladu sa državnom praksom. Članak 6.Poduzet će se odgovarajuće mjere kako bi statistički podaci o zaposlenosti uključivali , do mjere do koje je to moguće, rad kod kuće.Članak 7.Državni zakoni i propisi o sigurnosti i zdravlju na radu odnosit će se i na posao kod kuće uzimajući u obzir njegove posebne karakteristike te će utvrditi uvjete po kojima bi određeni tipovi posla i upotreba određenih supstancibila zabranjena kod rada kod kuće zbog sigurnosti i zdravlja.Članak 8.Tamo gdje je u radu kod kuće zabranjena upotreba posrednika, moraju se zakonima i propisima ili putem sudskih odluka utvrditi odgovarajuće obveze poslodavaca i posrednika , u skladu sa državnom praksom.Članak 9.1. Sustav kontrole koji je u skladu sa državnim zakonima i praksom mora osigurati poštivanje zakona i propisa koji se odnose na rad kod kuće,2. Odgovarajuća pravna sredstva moraju biti predviđena i djelotvorno primijenjena u slučaju nepoštivanja ovih zakona i propisa, uključujući kazne ako je potrebno.Članak 10.Ova Konvencijane utječe na povoljnije odredbe ostalih Međunarodnih konvencijarada koje se odnose na radnike kod kuće.
C181 Konvencija o privatnim agencijama za zapošljavanje, 1997 18.01.2010 Na snazi konvencija,agencija - 8 -KONVENCIJA O PRIVATNIM AGENCIJAMA ZA ZAPOŠLJAVANJE,1997.Generalna konferencija Međunarodne organizacije rada, koju je u Ženevisazvao Administrativni savet Međunarodne organizacije rada, i koja se sastala 3.juna 1997. godine, na svom 85. zasedanju, i konstatujući odredbe Konvencije oagencijama za zapošljavanje uz plaćanje naknade (izmenjena) iz 1949. godine, isvesna značaja fleksibilnosti u funkcionisanju tržišta rada, i imajući u vidu da jeMeđunarodna konferencija rada na svojoj 81. sednici iz 1994. godine bila nastanovištu da Međunarodna organizacija rada (MOR) treba da nastavi sa izmenamaKonvencije o agencijama za zapošljavanje uz plaćanje naknade (izmenjene) iz 1949.godine, i imajući u vidu veoma izmenjene uslove u kojima posluju privatne agencijeza zapošljavanje, u poređenju sa uslovima koji su preovladavali kada je usvojenagore navedena konvencija, i prepoznajući ulogu koju privatne agencije zazapošljavanje mogu da imaju u funkcionisanju tržišta rada, i podsećajući na potrebuda se radnicima pruži zaštita od zloupotrebe, i prepoznavajući potrebu da segarantuje sloboda udruživanja i unapređivanje kolektivnog pregovaranja i socijalnogdijaloga kao neophodne komponente funkcionalnog sistema radnih odnosa, i imajućiu vidu odredbe Konvencije o službama za zapošljavanje iz 1948. godine, ikonstatujući odredbe Konvencije o prinudnom radu iz 1930. godine, Konvencije oslobodi udruživanja i zaštiti prava na organizovanje iz 1948. godine, Konvencije opravu na organizovanje i kolektivno pregovaranje iz 1949. godine, Konvencije odiskriminaciji (u vezi sa zapošljavanjem i zanimanjem) iz 1958. godine, Konvencije opolitici zapošljavanja iz 1964. godine, Konvencije o minimalnooj starosnoj granici zazapošljavanje iz 1973. godine, Konvencije o unapređenju zapošljavanja i zaštiti uslučaju nezaposlenosti iz 1988. godine, i na odredbe u vezi sa regrutovanjem izapošljavanjem iz Konvencije o migracijama u cilju zapošljavanja (izmenjena) iz1949. godine, i Konvencije o radnicima migrantima (dopunske odredbe) iz 1975.godine, i pošto je odlučila da ti predlozi treba da uzmu formu međunarodnekonvencije, usvaja dana 19. juna 1997. godine sledeću konvenciju, koja se možecitirati kao Konvencija o privatnim agencijama za zapošljavanje, 1997:Član 1.1. U ovoj konvenciji izraz privatna agencija za zapošljavanjeoznačava svakofizičko ili pravno lice, nezavisno od javnih organa, koje pruža jednu ili više odsledećih usluga na tržištu rada:(a) usluge obezbeđivanja međusobno odgovarajućih ponuda radnih mesta izahteva za zapošljavanje, pri čemu privatna agencija za zapošljavanje ne postajestrana u radnom odnosu koji iz toga može da proistekne;(b) usluge koje se sastoje iz zapošljavanja radnika s ciljem da se stavljaju naraspolaganje trećoj strani, koja može biti fizičko ili pravno lice (u daljem tekstu:korisničko preduzeće), koje im dodeljuje zadatke i vrši nadzor nad izvršenjem tihzadataka;(c) ostale usluge u vezi sa traženjem posla, koje je utvrdio nadležni organnakon održanih dogovora (konsultacija) sa reprezentativnim organizacijamaposlodavaca i radnika, kao što su pružanje informacija, čija namera nije da sepronađu međusobno odgovarajuće ponude radnih mesta i zahteva za zapošljavanje.2. U ovoj konvenciji, izraz radnicise odnosi na lica koja traže zaposlenje.3. U ovoj konvenciji, izraz obrada ličnih podataka radnikaoznačavaprikupljanje, čuvanje, kombinovanje, dostavljanje i svaku drugu upotrebu informacija - 9 -u vezi sa identifikovanim radnikom, kao i u vezi sa radnikom kojeg je mogućeidentifikovati.Član 2.1. Ova konvencija primenjuje se na sve privatne agencije za zapošljavanje.2. Ova konvencija se primenjuje na sve kategorije radnika i na sve graneekonomske delatnosti osim na regrutovanje i zapošljavanje pomoraca.3. Jedna svrha ove konvencije je da omogući poslovanje privatnih agencija zazapošljavanje, kao i zaštitu radnicima koji koriste njihove usluge, u okviru odredabakonvencije.4. Nakon održanih dogovora (konsultacija) sa reprezentativnimorganizacijama poslodavaca i radnika, članica (MOR) može:(a) da zabrani, pod određenim okolnostima, poslovanje (rad) privatnihagencija za zapošljavanje u pogledu određenih kategorija radnika ili grana privrednedelatnosti na pružanju jedne ili više usluga na koje se poziva član 1. stav 1;(b) da izuzme, pod određenim uslovima, radnike u određenim granamaekonomske delatnosti, ili njenih delova, iz predmeta ove konvencije ili od određenihnjenih odredaba, pod uslovom da se u suprotnom za zainteresovane radnike osiguraodgovarajuća zaštita.5. Članica koja ratifikuje ovu konvenciju precizira, u svojim izveštajima kojedostavlja u skladu sa članom 22. Statuta Međunarodne organizacije rada, sveslučajeve zabrane ili izuzimanja koje je odlučila da primeni saglasno gorepomenutom stavu 4. i da za to da obrazloženje.Član 3.1. Pravni status privatnih agencija za zapošljavanje utvrđuje se u skladu sadomaćim propisima i praksom, i nakon održanih dogovora (konsultacija) sareprezentativnim organizacijama poslodavaca i radnika.2. Članica (MOR) utvrđuje uslove kojima se uređuje rad (poslovanje) privatnihagencija za zapošljavanje u skladu sa sistemom licenciranja ili sertifikovanja(izdavanja licenci i strukovnih potvrda), osim ako nije drugačije uređeno ili predviđenoodgovarajućim domaćim propisima i praksom.Član 4.Preduzimaju se mere kojima se obezbeđuje da radnici koje su regrutovaleprivatne agencije za zapošljavanje koje pružaju usluge na koje se poziva član 1. ovekonvencije, nisu uskraćeni za pravo na slobodu udruživanja i pravo na kolektivnopregovaranje.Član 5.1. Da bi se unapredili jednakost mogućnosti i postupanja u vezi sa pristupomzapošljavanju i određenim zanimanjima, članica (MOR) se stara da privatne agencijeza zapošljavanje prema radnicima postupaju bez diskriminacije na osnovu rase, bojekože, pola, veroispovesti, političkog mišljenja, porekla na rođenju, društvenogporekla, ili svakog drugog oblika diskriminacije koji je predmet domaćih propisa iprakse, kao što su starosno doba i invaliditet.2. Stav 1. ovog člana se ne sme primenjivati na način da sprečava privatneagencije za zapošljavanje da pružaju određene usluge ili programe osmišljene da seradnicima u najnepovoljnijem položaju pruži pomoć u aktivnostima traženja posla.
C183 Konvencija o reviziji Konvencije o zaštiti materinstva 1952., 2000 18.01.2010 Na snazi konvecnija,zaštita Konvencija o reviziji Konvencije o zaštiti materinstva1952., 2000.godinaGeneralna konferencija Međunarodne organizacije rada,Sazvana u Ženevi od strane Upravnog tela Međunarodnog biroa rada, sastavši se na svojoj 88. sednici 30. maja 2000.,Konstatujući potrebu da se revidira Konvencija o zaštiti materinstva (revidirana), 1952. i Preporuka o zaštiti materinstva, 1952, kako bi se dalje unapredila ravnopravnost žena u radnoj snazi, kao i zdravlje i bezbednost majke i deteta, a u cilju priznavanja različitosti u ekonomskom i društvenom razvoju članica, kao i različitosti preduzeća, i u cilju razvoja zaštite materinstva u domaćem pravu i praksi, iKonstatujući odredbe Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (1948), Konvencije Ujedinjenih nacijao ukidanju svih oblika diskriminacije žena (1979), Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima deteta (1989), Pekinške deklaracije i platforme za akciju (1995), Deklaracije Međunarodne organizacije rada o osnovnim principima i pravima na radu i njenom praćenju (1998), kao i međunarodnih konvencija i preporuka o radu čiji je cilj da se obezbede jednake mogućnosti i jednako postupanje prema zaposlenim muškarcima i ženama, posebno Konvencije o radnicima sa porodičnim obavezama iz 1981, iUzimajući u obzir okolnosti zaposlenih žena i potrebu da se obezbedi zaštita trudnoće, kao zajednička obaveza države i društva, iNakon što je odlučila o usvajanju određenih predloga u pogledu revizije Konvencije o zaštiti materinstva (revidirane) iz 1952. i Preporuke iz 1952, u okviru četvrte tačke dnevnog reda sednice, iZaključivši da ovi predlozi treba da imaju oblik međunarodne konvencije,Usvaja petnaestog juna dvehiljadite godine sledeću Konvenciju, koja se može navoditi i kao Konvencija o zaštiti materinstva, 2000:OBUHVATČlan 1U smislu ove konvencije, pojam žena primenjuje se na svaku žensku osobu bez ikakve razlike, a pojam dete primenjuje se na svako dete bez ikakve razlike.Član 21. Ova konvencija primenjuje se na sve zaposlene žene, uključujući i one u netipičnim oblicima zavisnog rada.2. Međutim, svaka članica koja ratifikuje ovu konvenciju može, nakon dogovora sa predstavnicima odgovarajućih organizacija poslodavaca i zaposlenih, isključiti u celosti ili delimično iz obuhvata ove konvencije ograničene kategorije zaposlenih ako bi njena primena na njih izazvala posebne i znatne probleme.3. Svaka članica koja iskoristi mogućnost predviđenu u prethodnom stavu u prvom izveštaju o primeni ove konvencije na osnovu člana 22. Statuta Međunarodne organizacije rada navešće kategorije zaposlenih isključene po ovom osnovu i razloge za njihovo isključenje. U narednim izveštajima članica će opisati mere preduzete u cilju postepenog proširenja odredaba ove konvencije i na te kategorije.ZAŠTITA ZDRAVLJAČlan 3Svaka članica, nakon konsultacija sa organizacijama poslodavaca i zaposlenih, usvojiće odgovarajuće mere kako bi obezbedila da trudne žene ili dojilje ne moraju da obavljaju poslove koje je nadležni organ proglasio štetnim za zdravlje majke ili deteta, ilikada se procenjuje da postoji znatna opasnost za zdravlje majke ili deteta.PORODILJSKO ODSUSTVO Član 41. Na osnovu lekarske potvrde ili druge odgovarajuće potvrde, na osnovu domaćeg zakona i prakse, u kojoj se navodi predviđeni datum porođaja, žena na koju se primenjuje ova konvencija ima pravo na porodiljsko odsustvo u trajanju ne kraćem od 14 nedelja.2. Trajanje odsustva iz predhodnog stava svaka članica propisuje izjavom koja se prilaže uz ratifikaciju ove konvencije.3. Svaka članica može naknadno dostaviti generalnom direktoru Međunarodnog biroa rada drugu izjavu kojom se produžava porodiljsko odsustvo.4. Imajući u vidu zaštitu zdravlja majke i deteta, porodiljsko odsustvo će obuhvatiti period od šest nedelja obaveznog odsustva nakon porođaja, ukoliko nije drugačije dogovoreno na nacionalnom nivou između vlade i reprezentativnih organizacija poslodavaca i zaposlenih.5. Deo porodiljskog odsustva koji se koristi pre porođaja produžiće se za vreme između pretpostavljenog i stvarnog datuma porođaja, bez skraćivanja obaveznog dela odsustva koje se koristi posle porođaja.ODSUSTVO U SLUČAJU BOLESTI ILI KOMPLIKACIJAČlan 5Na osnovu lekarske potvrde, odobriće se odsustvo pre ili posle porodiljskog odsustva u slučaju bolesti, komplikacija ili opasnosti od komplikacija u vezi trudnoće ili porođaja. Vrsta i maksimalno trajanje takvog odsustva može se propisati u skladu sa domaćim zakonom i praksom.NAKNADEČlan 61. Novčane naknade se obezbeđuju, u skladu sa domaćim zakonom i propisima ili na drugi način u skladu sa domaćom praksom, ženama koje su odsutne sa posla po osnovu navedenom u čl. 4. ili 5. ove konvencije.2. Iznos novčane naknade treba da bude takav da obezbedi održavanje dobrog zdravlja žene i deteta uz odgovarajući životni standard.3. Ako se na osnovu domaćeg zakona ili prakse iznos novčane naknade za odsustvo iz člana 4. ove konvencije obračunava na osnovu prethodne zarade, iznos te naknade ne može biti manji od dve trećine ženine prethodne zarade ili od primanja koja se uzimaju u obzir prilikom obračuna naknade.4. Kada se na osnovu domaćeg zakona ili prakse za određivanje visine novčane naknade za odsustvo iz člana 4. ove konvencije koriste druge metode, iznos naknade treba da bude približan iznosu koji bi se u proseku dobio primenom prethodnog stava.5. Svaka članica će obezbediti da uslovi za sticanje prava na novčanu naknadu budu takvi da ih ispunjava velika većina žena na koje se ova konvencija odnosi.6. Ako žena ne ispunjava uslove za sticanje prava na novčanu naknadu na osnovu domaćeg zakona i propisa ili na drugi način u skladu sa domaćom praksom, ona će ostvariti pravo na odgovarajuću naknadu iz sredstava socijalne pomoći pod uslovom materijalnog cenzusa propisanog za takvu vrstu pomoći.7. Zdravstvena zaštita obezbeđuje se ženi i detetu u skladu sa domaćim zakonom i propisima ili na drugi način u skladu sa domaćom praksom. Zdravstvena zaštita će se obezbediti za vreme prenatalnog perioda, porođaja ipostnatalnog perioda, kao i za neophodno stacionarno lečenje.8. Da bi se zaštitio položaj žena na tržištu radne snage, povlastice u smislu odsustva iz čl. 4. i 5. ove konvencije obezbeđuju se kroz obavezno socijalno osiguranje ili državne fondove, ili nanačin određen domaćim zakonom i praksom. Poslodavac pojedinačno ne može snositi direktne troškove novčane naknade ženi koju zapošljava bez svog izričitog pristanka, osim:
C184 Konvencija o sigurnosti i zdravlju u poljoprivredi, 2001 18.01.2010 Na snazi konvencija,poljoprivreda Konvencija o sigurnosti i zdravlju u poljoprivredi, 2001., broj 184Opštakonferencija MeĊunarodne organizacije rada,sazvana u Ţenevi od strane Upravnog tijela MeĊunarodne kancelarijeza rad, te sastavši se na svojoj 89. sjednici od 5. juna 2001, tenapominjući principe utjelovljene u relevantnim meĊunarodnim Konvencijama i Preporukama o radu,posebno u Konvenciji i Preporuci o zasadima, 1958,Konvenciji i Preporuci o pogodnostima kod povrede na radu, 1964,Konvencije i Preporuke o inspekciji rada (poljoprivreda), 1969,Konvencije i preporuke o profesionalnoj sigurnosti i zdravlju, 1981,Konvencije i Preporuke o sluţbama profesionalnog zdravlja, 1985,te Konvencije i Preporuke o hemikalijama, 1990,tenaglašavajući potrebu za koherentnim pristupom poljoprivredi i za uzimanjem u obzir šireg okvira principa utjelovljenih u drugim instrumentima ILO-a koji se primjenjuju na taj sektor, posebno Konvenciji o slobodi udruţivanja i zaštiti prava na organiziranje, 1948,Konvenciji o pravuna organiziranje i kolektivno dogovaranje, 1949,Konvenciji o minimalnom godišnjem dobu, 1973,te Konvenciji o najgorim oblicima djeĉjeg rada, 1999,tenapominjući Tripartitnu deklaraciju o principima vezanim za višenacionalna preduzeća i socijalnu politiku, kao i relevantne kodekse prakse, posebno kodeks prakse o evidentiranju i obavještavanju o profesionalnim nezgodama i oboljenjima, 1996,te kodeks prakse o sigurnosti i zdravlju u radu u šumarijama, 1998,teodluĉivši se na usvajanje odreĊenih prijedloga vezanih za sigurnost i zdravlje u poljoprivredi, što je ĉetvrta stavka na dnevnom redu zasjedanja, teodredivši da će ti prijedlozi biti u formi meĊunarodne Konvencije;usvaja ovog dvadeset prvog danamjesecajuna godine dvije hiljade prve narednu Konvenciju, koja se moţe navoditi pod nazivom Konvencija o sigurnosti i zdravlju u poljoprivredi, 2001.I.OBIMĈlan 1.U svrhu ove konvencije, terminpoljoprivredaobuhvata poljoprivredne i šumarskedjelatnosti koje seobavljajuupoljoprivrednim preduzećima, ukljuĉujući proizvodnju usjeva, šumarskedjelatnosti, uzgoj stoke i insekata, primarnu preradu poljoprivrednih i ţivotinjskih proizvoda od strane ili u ime operatera poduzeća, kao i korištenje i odrţavanje mehanizacije, opreme, ureĊaja, alatki, te poljoprivrednih instalacija, ukljuĉujući svaki proces, skladištenje, operaciju ili prijevoz u poljoprivrednom preduzeću direktno vezane za poljoprivrednu proizvodnju.Ĉlan 2.U svrhu ove konvencije, terminpoljoprivredane obuhvata:(a)poljoprivredu u svrhu liĉnog izdrţavanja;(b) industrijske procese u kojima se koriste poljoprivredni proizvodi kao sirovine i srodne usluge; te(c)industrijsku eksploataciju šuma.Ĉlan 3. 1.Nadleţni organ ĉlanice koja ratificira ovu konvenciju, nakon konsultacija s predstavniĉkim organizacijama dotiĉnih poslodavaca i radnika:(a) moţe iskljuĉiti odreĊena poljoprivredna preduzeća ili ograniĉene kategorije radnika iz primjene ove konvencije ili odreĊenih njenih odredbi, kad se jave posebni problemi materijalne prirode;te(b)mora, u sluĉaju takvih iskljuĉenja, napraviti planove zaprogresivno obuhvatanje svih preduzeća i svih kategorija radnika.2.Svaka ĉlanica mora navesti, u prvom izvještaju o primjeni Konvencije dostavljeno u skladu s ĉlanom 22. Ustava MeĊunarodne organizacije rada, sva iskljuĉenja naĉinjena u skladu s paragrafom1(a) ovog ĉlana, uz davanje razloga za ta iskljuĉenja. U naknadnim izvještajima, ona mora opisati mjere poduzete u smislu progresivnog širenja odredbi Konvencije na dotiĉne radnike.II. OPĆE ODREDBEĈlan 4.1.U svjetlu nacionalnihuslovai prakse i nakon konsultacija s predstavniĉkim organizacijama dotiĉnih poslodavaca i radnika, ĉlanice morajuformulisati, sprovoditi i periodiĉno revidirati koherentnu nacionalnu politiku o sigurnosti i zdravlju u poljoprivredi. Ta politika mora imati za cilj spreĉavanje nezgoda i povreda koje proistiĉu, koje su povezane ili se dešavaju u toku rada, eliminacijom,minimiziranjem ili kontroliranjem rizika od opasnosti u poljoprivrednoj radnoj sredini.2.U tom cilju, nacionalnim zakonima i propisima se mora:(a) odrediti nadleţni organ odgovoran za sprovedbu politike i za primjenu nacionalnih zakona i propisa na profesionalnu sigurnost i zdravlje u poljoprivredi;(b)navesti prava i duţnosti poslodavaca i radnika u odnosu na profesionalnu sigurnost i zdravlje u poljoprivredi; te(c)ustanoviti mehanizme meĊusektorske koordinacije izmeĊu relevantnih organa i tijela zapoljoprivredni sektor i definirati njihove funkcije i nadleţnosti, uzimajući u obzir njihovu komplementarnosti nacionalneuvjetei praksu.3.OdreĊeni nadleţni organ mora predvidjeti korektivne mjere i odgovarajuće kazne u skladu s nacionalnim zakonima i propisima, ukljuĉujući po potrebi obustavu ili ograniĉavanje onih poljoprivrednih djelatnosti koje predstavljaju direktan rizik po sigurnost i zdravlje radnika, dok se ne korigirajuuvjetikoji su izazvali obustavu ili ograniĉenje.Ĉlan 5.1.Ĉlanice moraju osigurati postojanje adekvatnog i odgovarajućeg sistema inspekcije za poljoprivredna radna mjesta i njenu adekvatnu opremljenost.2.U skladu s nacionalnim zakonodavstvom, nadleţni organ moţe povjeriti odreĊene funkcije inspekcije na regionalnom ili lokalnom nivou, ili na pomoćnoj osnovi, odgovarajućim vladinim sluţbama, javnim institucijama ili privatnim institucijama pod kontrolom vlade, ili moţe povezati te sluţbe ili institucije s izvršenjem takvih funkcija.III. PREVENTIVNEI ZAŠTITNE MJEREOPĆE NAPOMENEĈlan 6.1.U onoj mjeri u kojoj je to spojivo s nacionalnim zakonima i propisima, poslodavac ima duţnost osigurati sigurnost i zdravlje radnika u svakom aspektu vezanom za rad.
C185 Konvencija o identifikacionim dokumentima mornara, 2003 18.01.2010 Na snazi konvencija The General Conference of the International Labour Organization,Having been convened at Geneva by the Governing Body of the International Labour Office, and having met in its Ninety-first Session on 3 June 2003, and Mindful of the continuing threat to the security of passengers and crews and the safety of ships, to thenational interest of States and to individuals, andMindful also of the core mandate of the Organization, which is to promote decent conditions of work, andConsidering that, given the global nature of the shipping industry, seafarers need special protection, andRecognizing the principles embodied in the Seafarers' Identity Documents Convention, 1958, concerning the facilitation of entry by seafarers into the territory of Members, for the purposes of shore leave, transit, transfer or repatriation, andNoting the Convention on the Facilitation of International Maritime Traffic, 1965, as amended, of the International Maritime Organization, in particular, Standards 3.44 and 3.45, andNoting further that United Nations General Assembly Resolution A/RES/57/219 (Protection of human rights and fundamental freedoms while countering terrorism) affirms that States must ensure that any measure taken to combat terrorism complies with their obligations under international law, in particular international human rights, refugee and humanitarian law, andBeing aware that seafarers work and live on ships involved in international trade and that access to shore facilities and shore leave are vital elements of seafarers' general well-being and, therefore, to the achievement ofsafer shipping and cleaner oceans, andBeing aware also that the ability to go ashore is essential for joining a ship and leaving after the agreed period of service, andNoting the amendments to the International Convention for the Safety of Life at Sea, 1974, as amended, concerning special measures to enhance maritime safety and security, that were adopted by the International Maritime Organization Diplomatic Conference on 12 December 2002, andHaving decided upon the adoption of certain proposals with regard to the improved security of seafarers' identification, which is the seventh item on the agenda of the session, andHaving decided that these proposals shall take the form of an international Convention revising the Seafarers' Identity Documents Convention, 1958,adopts this nineteenth day of June of the year two thousand and three, the following Convention, which may be cited as the Seafarers' Identity Documents Convention (Revised), 2003.Article 1SCOPE1. For the purposes of this Convention, the termseafarermeans any person who is employed or is engaged or works in any capacity on board a vessel, other than a ship of war, ordinarily engaged in maritime navigation. 2. In the event of any doubt whether any categories of persons are to be regarded as seafarers for the purpose of this Convention, the question shall be determined in accordance with the provisions of this Convention by the competent authority of the State of nationality or permanent residence of such persons after consulting with the shipowners' and seafarers' organizations concerned.3. After consulting the representative organizations of fishing-vessel owners and persons working on board fishing vessels, the competent authority may apply the provisions of this Convention to commercial maritime fishing.Article 2ISSUANCE OF SEAFARERS'IDENTITY DOCUMENTS1. Each Member for which this Convention is in force shall issue to each of its nationals who is a seafarer and makes an application to that effect a seafarers' identity document conforming to the provisions of Article 3 of this Convention.2. Unless otherwise provided for in this Convention, the issuance of seafarers' identity documents may be subject to the same conditions as those prescribed by national laws and regulations for the issuance of travel documents.3. Each Member may alsoissue seafarers' identity documents referred to in paragraph 1 to seafarers who have been granted the status of permanent resident in its territory. Permanent residents shall in all cases travel in conformity with the provisions of Article 6, paragraph 7.4. Each Member shall ensure that seafarers' identity documents are issued without undue delay.5. Seafarers shall have the right to an administrative appeal in the case of a rejection of their application.6. This Convention shall be without prejudice to the obligations of each Member under international arrangements relating to refugees and stateless persons.Article 3CONTENT AND FORM1. The seafarers' identity document covered by this Convention shall conform -in its content -to the model set out in Annex I hereto. The form of the document and the materials used in it shall be consistent with the general specifications set out in the model, which shall be based on the criteria set out below. Provided that any amendment is consistent with the following paragraphs, Annex I may, where necessary, be amended in accordance with Article 8 below, in particular to take account of technological developments. The decision to adopt the amendment shall specify when the amendment will enter into effect, taking account of the need to give Members sufficient time to make any necessary revisions of their national seafarers' identity documents and procedures. 2. The seafarers' identity document shall be designed in a simple manner, be made of durable material, with special regard to conditions at sea and be machine-readable. The materials used shall:(a) prevent tampering with the document or falsification, as far as possible, and enable easy detection of alterations; and(b) be generally accessible to governments at the lowest cost consistent with reliably achieving the purpose set out in (a) above.3. Members shall take into account any available guidelines developed by the International Labour Organization on standards of the technology to be used which will facilitate the use of a common international standard.4. The seafarers' identity document shall be no larger than a normal passport.5. The seafarers' identity document shall contain the name of the issuing authority, indications enabling rapid contact with that authority, the date and place of issue of the document, and the following statements:(a) this document is a seafarers' identity document for the purpose of the Seafarers' Identity Documents Convention (Revised), 2003, of the International Labour Organization; and(b) this document is a stand-alone document and not a passport.6. The maximum validity of a seafarers' identity document shall be determined in accordance with the laws and regulations of the issuingState and shall in no case exceed ten years, subject to renewal after the first five years.7. Particulars about the holder included in the seafarer's identity document shall be restricted to the following:(a) full name (first and last names where applicable);(b) sex;(c) date and place of birth;(d) nationality;(e) any special physical characteristics that may assist identification;(f) digital or original photograph; and(g) signature.8. Notwithstanding paragraph 7 above, a template or other representation of a biometric of the holder which meets the specification provided for in Annex I shall also be required for inclusion in the seafarers' identity document, provided that the following preconditions are satisfied:
MLC Konvencija o radu pomoraca, 2006 18.01.2010 Na snazi MLC,pomorci KONVENCIJA O RADU POMORACAIZ 2006. GODINEPREAMBULAOpća konferencija Međunarodne organizacije rada,sazvana u Ženevi od strane Upravnog vijeća Međunarodnog ureda rada i koja se sastala na svojem Devedeset četvrtom zasjedanju dana 7. veljače 2006. godine,želeći izraditi jedan, jedinstveni instrument koji bi u najvećoj mogućoj mjeri obuhvaćao sve najnovije standarde postojećih konvencija i preporuka o međunarodnom radu pomoraca, kao i temeljna načela koja se mogu naći u drugim međunarodnim konvencijama o radu, posebice u:–Konvenciji o prisilnom radu, 1930. (br. 29),–Konvenciji o slobodi udruživanja i zaštiti prava na organiziranje, 1948. (br. 87),–Konvenciji o organiziranju i kolektivnom pregovaranju, 1949. (br. 98),–Konvenciji o jednakim plaćama, 1951. (br. 100),–Konvenciji o oslobođenju od prisilnog rada, 1957. (br. 105),–Konvenciji o diskriminaciji (zaposlenje i zanimanje), 1958. (br. 111),–Konvenciji o najnižoj životnoj dobi, 1973. (br. 138),–Konvenciji o najgorim oblicima rada djece, 1999. (br. 182),imajući na umu temeljnu zadaću Organizacije da promiče dostojne uvjete rada, ipodsjećajući na Deklaraciju MOR-a o temeljnim načelima i pravima na radu iz 1998. godine, iimajući na umu također da se na pomorce odnose odredbe drugih instrumenata MOR-a, te da imaju prava koja su utvrđena kao temeljna prava i slobode primjenjive na sve osobe, iuzimajući u obzir da, s obzirom na globalnu prirodu brodarske industrije, pomorci trebaju posebnu zaštitu, iimajući na umu također međunarodne standarde o sigurnosti broda, zaštiti ljudi i kakvoći upravljanja brodovima utvrđene u Međunarodnoj konvenciji o zaštiti ljudskog života na moru iz 1974. godine, kako je izmijenjena i dopunjena, Konvenciju o međunarodnim pravilima o izbjegavanju sudara na moru iz 1972. godine, kako je izmijenjena i dopunjena, te zahtjeve za uvježbavanje i osposobljenost pomoraca utvrđene u Međunarodnoj konvenciji o standardima za obuku, ovlaštenjima i održavanju straže pomoraca iz 1978. godine, kako je izmijenjena i dopunjena, ipodsjećajući da Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora iz 1982. godine uspostavlja opći pravni okvir unutar kojeg se moraju odvijati sve aktivnosti na oceanima i morima i da je od strateškog interesa kao osnova za nacionalna, regionalna i globalna djelovanja i suradnju u pomorskom području poslova, te da je njezin integritet potrebno održati, ipodsjećajući da članak 94. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora iz 1982. godine utvrđuje dužnosti i obveze države zastave, pored ostalog i s obzirom na radne uvjete, posadu i socijalna pitanja na brodovima koji plove pod njihovom zastavom, i podsjećajući na stavak 8. članka 19. Ustava Međunarodne organizacije rada koji predviđa da usvajanje bilo koje konvencije ili preporuke od strane Konferencije ili ratifikacija bilo koje konvencije od strane bilo koje članice, ni u kojem slučaju ne utječe na zakon, presudu, običaj ili ugovor koji osigurava povoljnije uvjete za odnosne radnike od onih koji su predviđeni u konvenciji ili preporuci, iodlučne da ovaj novi instrument treba osigurati najveću moguću prihvatljivost između vlada, brodovlasnika i pomoraca obvezanih načelima dostojnog rada, da treba omogućiti njegovo lako osuvremenjivanje, te učinkovitu provedbu i primjenu, iodlučivši usvojiti određene prijedloge za ostvarenje takvog instrumenta, koji je jedina točka dnevnog reda zasjedanja, iutvrdivši da ovi prijedlozi trebaju dobiti oblik međunarodne konvencije,usvaja 23. veljače 2006., sljedeću Konvenciju koja se može navoditi kao Konvencija o radu pomoraca iz 2006. godine.OPĆE OBVEZEČlanak I.1. Svaka članica koja ratificira ovu Konvenciju dužna je dati puni učinak njezinim odredbama na način utvrđen u članku VI. kako bi osigurala pravo svim pomorcima na dostojno zaposlenje.2. Članice će surađivati jedna s drugom u svrhu osiguranja učinkovite provedbe i primjene ove Konvencije.DEFINICIJE I OPSEG PRIMJENEČlanak II.1. U svrhu ove Konvencije, i ako nije drugačije predviđeno u pojedinim odredbama, izraz:(a) nadležna vlastznači ministar, vladin odjel ili druga vlast koja je ovlaštena donositi i provoditi pravila, naredbe ili druge upute koje imaju snagu zakona u pogledu predmeta na koji se odredba odnosi;(b) deklaracija o zadovoljavanju uvjeta rada pomoracaznači deklaracija navedena u Pravilu 5.1.3.;(c) bruto tonažaznači bruto tonaža izračunata u skladu s pravilima o mjerenju tonaže sadržanim u Prilogu I. Međunarodne konvencije o baždarenju brodova iz 1969.godine ili neke slijedne konvencije; za brodove na koje se odnosi privremeni način mjerenja tonaže koju je usvojila Međunarodna pomorska organizacija, bruto tonaža je ona koja je uključena u stupac PRIMJEDBE Međunarodne svjedodžbe o baždarenju (1969.) ;(d) svjedodžba o radu pomoracaznači svjedodžba navedena u Pravilu 5. 1. 3.;(e) zahtjevi ove Konvencijeodnose se na zahtjeve u ovim člancima i u Pravilima te Dijelu A Kodeksa ove Konvencije;(f) pomoracznači bilo koja osoba koja je zaposlena ili uzeta u službu ili koja radi u bilo kojem svojstvu na brodu na koji se primjenjuje ova Konvencija;(g) sporazum o zaposlenju pomoracaobuhvaća i ugovor o zaposlenju i članke ugovora; (h) služba za pribavljanje izapošljavanje pomoracaznači bilo koju osobu, tvrtku, ustanovu, agenciju ili drugu organizaciju javnog ili privatnog sektora koja se bavi pribavljanjem pomoraca u ime brodovlasnika ili povezivanjem pomoraca s brodovlasnicima;(i) brodznači brod, osim onog koji plovi isključivo u unutrašnjim vodama ili u vodama unutar ili veoma blizu zatvorenih voda ili područja gdje se primjenjuju lučka pravila;(j) brodovlasnikznači vlasnik broda ili druga organizacija ili osoba, kao što su upravitelj, agent ili zakupoprimac broda bez posade, koji su preuzeli odgovornost za upravljanje brodom od vlasnika i koji su se, preuzimajući takvu odgovornost, usuglasili preuzeti dužnosti i odgovornosti nametnute brodovlasniku u skladu s ovom Konvencijom, bez obzira ispunjava li neka druga organizacija ili osoba određene dužnosti ili obveze u ime brodovlasnika.2. Ako nije izričito drugačije predviđeno, ova Konvencija primjenjuje se na sve pomorce.3. U slučaju dvojbe treba li neku skupinu osoba smatrati pomorcima u svrhu ove Konvencije, odluku o tome donijet će nadležna vlast svake članice nakon konzultacija s organizacijama brodovlasnika i pomoraca zainteresiranih za ovo pitanje.4. Ako nije izričito drugačije predviđeno, ova se Konvencija primjenjuje na sve brodove, javnog ili privatnog vlasništva, koji se redovito bave trgovačkim poslovima, osim brodova koji se bave ribolovom ili sličnim poslovima i brodova tradicionalne gradnje kao što su dusi i džunke. Ova Konvencija ne primjenjuje se na ratne brodove i pomoćne brodove ratne mornarice.5. U slučaju dvojbe primjenjuje li se ova Konvencija na brod ili na posebnu skupinu brodova, odluku o tome donijet će nadležna vlast svake članice nakon konzultacija sa zainteresiranim organizacijama brodovlasnika i pomoraca.6. Ako nadležna vlast utvrdi da ne bi bilo razumno ili prikladno u ovom času primijeniti određene pojedinosti Kodeksa spomenutog u stavku 1. članka VI. na brod ili posebne skupine brodova koji plove pod zastavom članice, odnosne odredbe Kodeksa neće se primijeniti u mjeri u kojoj je to područje različito uređeno u nacionalnim zakonima ili pravilima ili kolektivnim ugovorima o pregovaranju ili drugim mjerama. Takva odluka može se donijeti samo nakon konzultacija sa zainteresiranim organizacijama brodovlasnika i pomoraca i može seodnositi samo na brodove manje od 200 bruto tonaže koji ne obavljaju međunarodna putovanja.7. Svaka odluka članice prema stavcima 3. ili 5. ili 6. ovog članka priopćuje se glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada koji će o tome obavijestiti članice Organizacije.8. Osim ukoliko nije izričito drugačije predviđeno, pozivanje na ovu Konvenciju znači istovremeno i pozivanje na Pravila i Kodeks.TEMELJNA PRAVA I NAČELAČlanak III.Svaka članica uvjerit će se da odredbe njezinog zakona i pravila, s obzirom naovu Konvenciju, poštuju temeljna prava na:(a) slobodu udruživanja i učinkovito priznanje prava kolektivnog pregovaranja;(b) uklanjanje svih oblika prisilnog ili obveznog rada;(c) učinkovitu zabranu dječjeg rada; i(d) uklanjanje diskriminacije glede zaposlenja i zanimanja.ZAPOSLENJE POMORACA I SOCIJALNA PRAVA Članak IV.1. Svaki pomorac ima pravo na neškodljivo i sigurno radno mjesto koje udovoljava standardima sigurnosti.2. Svaki pomorac ima pravo na poštene uvjete zaposlenja.3. Svaki pomorac ima pravo na dostojne radne i životne uvjete na brodu.4. Svaki pomorac ima pravo na zdravstvenu zaštitu, medicinsku skrb, mjere socijalne skrbi i druge oblike socijalne zaštite.5. Svaka članica će osigurati, u granicama svoje nadležnosti, da zaposlenje pomoraca i socijalna prava utvrđena u prethodnim stavcima ovog članka budu potpuno provedena u skladu sa zahtjevima ove Konvencije. Osim ako je drugačije navedeno u Konvenciji, takva provedba može se postići nacionalnim zakonima ili pravilima, kroz primjenjive kolektivne ugovore o pregovaranju, te drugim mjerama ili praksom.ODGOVORNOST ZA PROVEDBU I PRIMJENUČlanak V.1. Svaka članica će provoditi i primjenjivati zakone ili pravila ili druge mjere koje je usvojila kako bi udovoljila svojim obvezama prema ovoj Konvenciji u odnosu na brodove i pomorce pod njezinom jurisdikcijom.2. Svaka članica će učinkovito provoditi svoju jurisdikciju i nadzor nad brodovima koji plove pod njezinom zastavom uspostavljanjem sustava osiguranja udovoljavanja zahtjevima ove Konvencije, uključujući redovite inspekcije, izvješćivanje, praćenje i vođenje pravnih postupaka prema zakonima koji se primjenjuju.3. Svaka članica će osigurati da brodovi koji plove pod njezinom zastavom imaju svjedodžbu pomorskog rada i deklaraciju o zadovoljavanju uvjeta rada pomoraca, kako to zahtijeva ova Konvencija.4. Brod na koji se primjenjuje ova Konvencija može, u skladu s međunarodnim pravom, biti podvrgnut inspekciji članice koja nije država zastave kada je brod u nekoj od njezinih luka, kako bi utvrdila udovoljava li brod zahtjevima ove Konvencije.5. Svaka članica će učinkovito provoditi svoju jurisdikciju i nadzor nad službama za pribavljanje i zapošljavanje pomoraca, ako su one uspostavljene na njezinom državnom području.6. Svaka članica će zabraniti kršenje zahtjeva ove Konvencije i, u skladu s međunarodnim pravom, propisati sankcije ili zahtijevati usvajanje mjera za otklanjanje nedostataka prema njezinim zakonima koje će na odgovarajući način obeshrabriti takva kršenja.7. Svaka članica će provoditi svoje obveze prema ovoj Konvenciji na takav način da osigura da brodovi koji plove pod zastavom neke države koja nije ratificirala ovu Konvenciju ne uživaju povoljniji postupak od brodova koji plove pod zastavom bilo koje države koja je ratificirala Konvenciju.PRAVILA I DIJELOVI A I B KODEKSAČlanak VI.1. Pravila i odredbe Dijela A Kodeksa su obvezne. Odredbe Dijela B Kodeksa nisu obvezne.
C144 Konvencija o tripartitnim konsultacijama u svrhu promoviranja implementacije međunarodnih standarda rada, 1976 11.07.2006 Na snazi konvencija,standard rada Na osnovu člana V. 3. d) Ustava Bosne i Hercegovine, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine na 81. sjednici, održanoj 26. oktobra 2005. godine, donijelo jeODLUKUO RATIFIKACIJI KONVENCIJE O TRIPARTITNIM KONSULTACIJAMA U SVRHU PROMOVIRANJA IMPLEMENTACIJE MEĐUNARODNIH STANDARDA RADAČlan 1.Ratifikuje se Konvencija o tripartitnim konsultacijama u svrhu promoviranja implementacije međunarodnih standarda rada, po dobijenoj saglasnosti Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine na osnovu Odluke PSBiH broj 210/05 od 5. oktobra 2005. godine.Član 2.Tekst Konvencije u prijevodu glasi:KONVENCIJA 144KONVENCIJA O TRIPARTITNIM KONSULTACIJAMA U SVRHU PROMOVIRANJA IMPLEMENTACIJE MEĐUNARODNIH STANDARDA RADA, 1976.Opća konferencija Međunarodne organizacije rada,Sazvana u Ženevi od strane Upravnog tijela Međunarodnog biroa rada, sastavši se na svom šezdesetprvom zasjedanju 2. juna 1976.Podsjećajući na uvjete postojećih međunarodnih konvencija i preporuka o radu -a naročito Konvencije o slobodi udruživanja i zaštiti prava na organizovanje, 1948., Konvencije o pravu na organizovanje i kolektivno pregovaranje, 1949., i Preporuke o konsultacijama (industrijskom i nacionalnim nivoima), 1960., koji potvrđuju pravo poslodavaca i radnika da obrazuju slobodne i neovisne organizacije i, zahtijevaju mjere u cilju promovisanja efikasnih konsultacija na nacionalnom nivou između javnih vlasti i poslodavačkih i radničkih organizacija, kao i na odredbe brojnih konvencija i preporuka o radu kojima se obezbjeđuju konsultacije organizacija poslodavaca i radnika o mjerama da bi im se povrh toga omogućilo djelovanje, iPošto je razmotrila četvrtu tačku dnevnog reda zasjedanja pod nazivom"Uspostavljanje tripartitne mašinerije u svrhu promoviranja implementacije međunarodnih standarda rada" i, pošto je odlučila o usvajanju određenih prijedloga u vezi sa tripartitnom konsultacijom u cilju promoviranja implementacije međunarodnih standarda rada, iPošto je riješila da ovi prijedlozi uzmu oblik međunarodne konvencijeusvaja ovog dvadeset prvog dana juna godine hiljadu devet stotina i sedamdeset šeste, sljedeću Konvenciju, koja se može nazvati Konvencija o tripartitnim konsultacijama (Međunarodnim standardima rada), 1976.:Član 1.U ovoj Konvenciji pojam "reprezentativne organizacije" podrazumijeva najreprezentativnije organizacije poslodavaca i radnika koje imaju pravo slobode udruživanja.Član 2. 1. Svaka članica Međunarodne organizacije rada koja ratifikuje ovu Konvenciju, obavezuje se da reguliše procedure kojima se obezbjeđuju efikasne konsultacije o pitanjima koja se odnose na aktivnosti Međunarodne organizacije rada propisane u članu 5., stavu 1. niže, između predstavnika vlade, poslodavaca i radnika.2. Karakter i oblik procedura iz stava 1. ovog člana biće određeni u svakoj zemlji u skladu sa nacionalnom praksom, nakon konsultacija sa reprezentativnim organizacijama, tamo gdje takve organizacije postoje i, gdje takve procedure jošnisu uspostavljene.Član 3.1. Predstavnici poslodavaca i radnika za svrhe procedura obezbijeđenih ovom Konvencijom, biće slobodno izabrani od strane svojih reprezentativnih organizacija, gdje takve organizacije postoje.2. Poslodavci i radnici će biti predstavljeni na ravnopravnoj osnovi u svim tijelima putem kojih se vrše konsultacije.Član 4.1. Nadležni organ će preuzeti odgovornost za pružanje administrativne podrške procedurama iz ove konvencije.2. Između nadležnog organa i reprezentativnih organizacija, gdje takve organizacije postoje, sačiniće se odgovarajućiaranžmani radi finansiranja svake neophodne obuke učesnika ovih procedura.Član 5.1. Svrha procedura obezbijeđenih ovom Konvencijom će biti konsultacije o:(a)odgovorima vlade na upitnike koji se odnose na tačke dnevnog reda Međunarodne konferencije rada i vladinih komentara na predložene tekstove za raspravu Konferencije;(b)prijedlozima koje treba pripremiti nadležnoj vlasti ili vlastima u vezi sa podnošenjem konvencija i preporuka u skladu sa članom 19. Statuta Međunarodne organizacije rada;(c)ponovnom ispitivanju, neratifikovanih konvencija i preporuka koje jošnisu stupile na snagu, u odgovarajućim intervalima, radi razmatranja mjera koje se mogu preduzeti na promoviranju njihove implementacije i ratifikacije kada to odgovara;(d)pitanjima koja proizilaze iz izvještaja koji se moraju dostaviti Međunarodnom birou rada u skladu sa članom 22. Statuta Međunarodne organizacije rada;(e)prijedlozima za otkazivanje ratifikovanih konvencija.2. Da bi se obezbijedilo odgovarajuće razmatranje pitanja iz stava 1. ovog člana, konsultacije će se obavljati u odgovarajućim intervalima koji će biti određeni sporazumom, ali najmanje jednom godišnje.Član 6.Kada se bude smatralo primjerenim i, nakon konsultacija sa reprezentativnim organizacijama, gdje takve organizacije postoje, nadležna vlast će izdati godišnji izvještaj o sprovođenju procedura koje obezbjeđuje ova Konvencija.Član 7.Formalne ratifikacije ove Konvencije dostavljaju se na registraciju generalnom direktoru Međunarodnog biroa rada.
C182 Konvencija o najgorim oblicima dječijeg rada, 1999 05.10.2001 Na snazi konvencija,djeca,dječiji rad,rad Konvencija 182KONVENCIJA O ZABRANI I TRENUTNIM DJELOVANJIMA ZA UKIDANJE NAJGORIH OBLIKA DJEČJEG RADAOpća konferencija Međunarodne organizacije rada koju je u Ženevi sazvalo Upravno tijelo Međunarodnog ureda rada, sastavši se na 87. zasjedanju 1. lipnja 1999., iimajući na umu potrebu usvajanja novih instrumenata o zabrani i ukidanju najgorih oblika dječjeg rada, kao glavnog prioriteta za djelovanje na nacionalnoj i međunarodnoj razini, uključujući međunarodnu suradnju i pomoć, i kao dopunu Konvenciji i Preporuci o najnižoj dobi za zapošljavanje iz 1973., koji ostaju temeljni instrumenti o dječjem radu, ismatrajući da djelotvorno ukidanje najgorih oblika dječjeg rada zahtijeva trenutno i sveobuhvatno djelovanje, uzimajući u obzir važnost besplatnog osnovnog obrazovanja i potrebe da se dotična djeca udalje sa svakog takvog rada i da se osigura njihova rehabilitacija i integracija u društvo, vodeći istovremeno brigu o potrebama njihovih obitelji, ipodsjećajući na rezoluciju o ukidanju dječjeg rada koju je usvojila Međunarodna organizacija rada na svom 83. zasjedanju 1996. godine, i priznajući da je dječji rad uvelike prouzročen siromaštvom, te da je dugotrajno rješenje u održivom ekonomskom rastu koji vodi društvenom napretku, a osobito smanjenju siromaštva i svima dostupnom obrazovanju, ipodsjećajući na Konvenciju o pravima djeteta koju je 20. studenoga 1989. usvojila Opća skupština Ujedinjenih naroda, i podsjećajući na Deklaraciju MOR-a o temeljnim načelima i pravima na radu i način njezine primjene koje je Međunarodna konvencija rada usvojila na svom 86. zasjedanju 1998. godine, podsjećajući na to da su neki od najgorih oblika dječjeg rada obuhvaćeni drugim međunarodnim instrumentima, a osobito Konvencijom o prisilnom radu iz 1930. i Dopunskom konvencijom Ujedinjenih naroda o ukidanju ropstva, trgovine robljem i instituta i praksi sličnih ropstvu iz 1956., iodlučivši usvojiti određene prijedloge u vezi s dječjim radom, ašto je četvrta točka dnevnog reda zasjedanja, iodlučivši da ovi prijedlozi dobiju oblik međunarodne konvencije;usvaja sedamnaestog lipnja tisuću devetsto devedeset devete godine sljedeću konvenciju koja se naziva Konvencija o najgorim oblicima dječjeg rada iz 1999.Članak 1.Svaka članica koja ratificira ovu Konvenciju mora, kao najhitniju zadaću, poduzeti trenutne i djelotvorne mjere kako bi osigurala zabranu i ukidanje najgorih oblika dječjeg rada.Članak 2. U smislu ove Konvencije, izraz "dijete" se primjenjuje na sve osobe mlađe od 18 godina.Članak 3.U svrhe ove Konvencije izraz "najgori oblici dječjeg rada" obuhvaća:(a) sve vrste ropstva ili ropstvu slične prakse, kao što je prodaja djece i trgovina djecom, dužničko ropstvo i kmetstvo, te prisilniili obvezni rad, uključujući prisilno ili obvezno novačenje djece za njihovo korištenje u oružanim sukobima;(b) korištenje, podvođenje ili nuđenje djeteta za prostituciju, proizvodnju pornografskog materijala ili pornografske priredbe;(c) korištenje, podvođenje ili nuđenje djeteta za nezakonite djelatnosti, a osobito za proizvodnju droge i trgovinu drogom na način definiran odgovarajućim međunarodnim ugovorima;(d) rad koji bi, zbog svoje naravi i okolnosti u kojima se obavlja, mogao štetiti zdravlju, sigurnosti i moralu djece.Članak 4.1. Vrste rada spomenute u članku 3. (d) moraju se odrediti nacionalnim zakonima ili drugim propisima ili od strane nadležne vlasti, nakon savjetovanja s organizacijama zainteresiranih poslodavaca i radnika, uzimajući u obzir relevantne međunarodne standarde, a posebno stavke 3. i 4. Preporuke o najgorim oblicima dječjeg rada iz 1999.2. Nadležna vlast mora, nakon savjetovanja s organizacijama zainteresiranih poslodavaca i radnika, utvrditi gdje postoje vrste rada koje su na taj način određene.3. Popis vrsta rada određenih prema stavku 1. ovoga članka, mora se periodično ispitivati i po potrebi mijenjati, uz savjetovanje s organizacijama zainteresiranih poslodavaca i radnika.Članak 5.Svaka članica mora, nakon savjetovanjas organizacijama poslodavaca i radnika, uspostaviti ili odrediti odgovarajuće mehanizme za praćenje provedbe odredaba kojima se osigurava primjena ove Konvencije.Članak 6.1. Svaka članica mora, kao prioritetnu zadaću, osmisliti i provoditi programe djelovanja kako bi ukinula najgore oblike dječjeg rada.2. Takvi programi djelovanja moraju se osmisliti i provoditi uz savjetovanje s odgovarajućim vladinim institucijama, te organizacijama poslodavaca i radnika, uzimajući u obzir, ako je to primjereno, mišljenja drugih zainteresiranih grupa.Članak 7.
C105 Konvencija o ukidanju prinudnog rada, 1957 15.11.2000 Na snazi konvencija,prinudni rad KONVENCIJAO UKIDANJU PRINUDNOG RADA1957 ( Br. 105)Član 1Svaka Članica Međunarodne organizacije rada koja ratifikuje ovu konvenciju obavezuje se da suzbija i ne koristi bilo koji vid prinudnog ili prisilnog rada:(a)kao sredstvo političke prinude ili obrazovanja ili kao kaznu za zastupanje ili izražavanje političkih stavova ili stavova koji su ideološki u suprotnosti sa zvaničnim političkim socijalnim ili ekonomskim sistemom;(b)kao metod mobilizacije i korišćenja rada u svrhe ekonomskog razvoja;(c)kao sredstvo radne discipline;(d)kao kaznu za učestvovanje u štrajkovima;Član 2Svaka Članica Međunarodne organizacije rada koja ratifikuje ovu konvenciju obavezuje se da preduzima efektivne mjere da za obezbjedjenje hitnog i potpunog ukidanja prinudnog ili prisilnog rada kako je precizirano u članu 1 ove konvencije.Član 3Službena ratifikovanja ove konvencije dostavljaju se generalnom direktoru Međunarodnog biroa koji će ih registrovati.
C2 Konvencija o nezaposlenosti, 1919 02.06.1993 Na snazi konvencija,nezaposlenost Konvencija br.2 -O nezaposlenostiOPĆA SKUPŠTINA Međunarodne organizacije rada Društva naroda,Sazvana u Washingtonu od strane Vlade Sjedinjenih Američkih Država, 29. kolovoza 1919. godine,odlučivši usvojiti određene prijedloge «koji se odnose na sredstva kojima bi se izbjegla besposlica i da se poprave njezine posljedice», pitanje obuhvaćeno u drugoj točki dnevnoga reda Skupštine održane u Washingtonu, ipošto je odlučila da ovi prijedlozi budu redigirani u obliku jednog projekta međunarodne konvencije,usvaja projekt sljedeće konvencije, koju će ratificirati članovi Međunarodne organizacije rada, prema odredbama ovog dijela Versajskog ugovora od 28. lipnja 1919. i Saint-Germainskog ugovora od 10. studenog 1919. godine, koji se odnosi na rad:Članak 1.Svaka članica, koji ratificira ovu Konvenciju, dostavljat će Međunarodnom uredu rada, u što kraćim razmacima, koji ne mogu biti duži od tri mjeseca, svaku obavijest kojom raspolaže, statistiku ili drugo, što se odnosi na nezaposlenost, podrazumijevajući tu sve obavijesti o mjerama poduzetim, ili koje će se poduzeti, u cilju borbe protiv nezaposlenosti. Kad god je moguće, obavijesti se moraju prikupljati tako da se njihova priopćenja mogu izvršiti tri mjeseca po isteku vremena, na koje se ova odnose.Članak 2.1. Svaka članica, koja ratificira ovu Konvenciju, bit će dužna ustanoviti jedan sustav besplatnih javnih ureda za namještenike, koji će biti stavljeni pod kontrolu jedne centralne vlasti. Komiteti, u kojima imaju biti zastupljeni predstavnici poslodavaca i radnika, bit će imenovani i konzultirani za sve ono što se odnosi na poslovanje ovih ureda.2. Ako bi zajedno postojali besplatni javni i privatni biroi, moraju se poduzeti mjere za ujednačavanje djelovanja ovih ureda na teritoriju cijele države.3. Međunarodni ured rada mora brinuti o ujednačavanju raznih narodnih sustava u sporazumu sa zainteresiranim zemljama.Članak 3.Članovi Međunarodne organizacije rada, koji ratificiraju ovu konvenciju, i koji imaju jedan sustav osiguranja za slučaj nezaposlenosti, bit će dužni, pod uvjetima utvrđenim sporazumom zainteresiranih članica, postići dogovor, koji će omogućiti radnicima, podanicima jednog od tih članova, koji rade na teritoriju jednog drugog, da primaju odštete osiguranja, ravne onima koje primaju radnici-podanici ovog drugog člana. Članak 4.Službene ratifikacije ove Konvencije, pod uvjetima predviđenim u XIII. dijelu Versailleskog ugovora od 28. lipnja 1919. i Saint-Germainskog ugovora od 10. studenog 1919. godine, bit će dostavljene generalnom tajniku Društva naroda, koji će ih registrirati.Članak 5.1. Svaki član Međunarodne organizacije rada, koji ratificira ovu Konvenciju, obvezuje se primijeniti je na one svoje kolonije ili posjede, ili na one svoje protektorate, koji koji nemaju neovisnu vlast pod ovim rezervama:a) da odredbe ove Konvencije ne postanu neprimjenjivim uslijed lokalnih prilika;b) da modifikacije, koje bi bile potrebne za prilagođavanje Konvencije lokalnim prilikama, mogu biti unesene u samu Konvenciju.2. Svaka je članica dužna notificirati Međunarodnom uredu rada svoju odluku, ukoliko se tiče svake od njenih kolonija, posjeda ili za svaki od njenih protektorata, koji nemaju neovisnu vlast.Članak 6.Odmah, pošto ratifikacije tri članice Međunarodne organizacije rada budu registrirane u Tajništvu, generalni tajnik Društva naroda notificirat će tu činjenicu svim članicama Međunarodne organizacije rada.Članak 7.Ova će Konvencija stupiti na snagu onog dana, kada generalni tajnik Društva naroda izvrši ovu notifikaciju; ona će obvezivati samo članice, koje su registrirale svoju ratifikaciju u tajništvu. Prema tome, ova će Konvencija stupiti na snagu, u pogledu svake druge članice, onog dana, kada ratifikacija te članice bude registrirana u Tajništvu.Članak 8.Svaka članica, koja je ratificirala ovu Konvenciju, obvezuje se primijeniti njene odredbe najdalje 1. srpnja 1921. godine i poduzeti sve potrebne mjere za primjenu njenih odredaba.Članak 9.Svaka članica, koja je ratificirala ovu Konvenciju, može je otkazati, po isteku vremena od deset godina poslije prvobitnog stupanja na snagu Konvencije, jednim aktom, upućenim generalnom tajniku Društva naroda, koji će ga registrirati. Otkaz stupa na snagu samo na godinu dana po njegovu registriranju u Tajništvu.
C116 Konvencija o finalnoj verziji članova, 1961 02.06.1993 Na snazi konvencija Konvencija 116KONVENCIJA O DJELOMIČNOJ REVIZIJI KONVENCIJA KOJE JE USVOJILA OPĆA KONFERENCIJA MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE RADA NA SVOJA PRVA TRIDESET I DVA ZASJEDANJA U SVRHU STANDARDIZIRANJA ODREDABA KOJE SE ODNOSE NA PRIPREMU IZVJEŠĆA UPRAVNOG VIJEĆA MEĐUNARODNOG UREDA RADA O PRIMJENI KONVENCIJAOpća konferencija Međunarodne organizacije rada koju je u Ženevi sazvalo Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada, sastavši se na svom četrdeset i petom zasjedanju 7. lipnja 1961., iodlučivši prihvatiti određene prijedloge u vezi sdjelomičnom revizijom konvencija koje je usvojila Opća konferencija Međunarodne organizacije rada na svoja prva trideset i dva zasjedanja u svrhu standardiziranja odredaba koje se odnose na pripremu izvješća Upravnog vijeća Međunarodnog ureda rada o primjeni konvencija, iodlučivši da ovi prijedlozi dobiju oblik međunarodne konvencije,usvaja dvadeset i šestog lipnja tisuću devetsto šezdeset i prve godine sljedeću konvenciju koja se naziva Konvencija o reviziji završnih članaka iz 1961.:Članak 1.U tekstovima konvencija koje je usvojila Međunarodna konferencija rada u tijeku svoja prva trideset i dva zasjedanja, završni članak, koji predviđa da Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada podnese Međunarodnoj konferenciji izvješće o primjeni Konvencije, briše sei zamjenjuje sljedećim člankom:»Kada to bude smatralo potrebnim, Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada podnijet će Općoj konferenciji izvješće o primjeni ove Konvencije i razmotrit će potrebu uvrštavanja pitanja njene cjelovite ili djelomične revizije na dnevni red Konferencije.«Članak 2.Za svaku članicu Organizacije koja nakon dana stupanja na snagu ove Konvencije, priopći glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada svoju formalnu ratifikaciju bilo koje konvencije usvojene na konferenciji u tijeku njena prva trideset i dva zasjedanja, smatrat će se da je ratificirala tu konvenciju sa izmjenama utvrđenim ovom Konvencijom.Članak 3. Dva primjerka ove Konvencije moraju biti ovjerovljena potpisima predsjednika Konferencije i glavnog ravnatelja Međunarodnog ureda rada. Jedan od ta dva primjerka se pohranjuje u arhivu Međunarodnog ureda rada, a drugi se dostavlja glavnom tajniku Ujedinjenih naroda u skladu s člankom 102. Povelje Ujedinjenih naroda. Glavni ravnatelj će dostaviti ovjerovljeni primjerak ove Konvencije svakoj članici Međunarodne organizacije rada.Članak 4.1. Formalne ratifikacije ove Konvencije priopćavaju se glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda radi registracije.2. Ova Konvencija stupa na snagu onog datuma kada je glavni ravnatelj primio ratifikacije dviju članica Međunarodne organizacije rada.3. O stupanju ove Konvencije na snagu i o naknadnom primitku daljnjih ratifikacija Konvencije, glavni tajnik Međunarodnog ureda rada će obavijestiti sve članice Međunarodne organizacije rada i glavnog tajnika Ujedinjenih naroda.4. Svaka članica Organizacije koja ratificira ovu Konvenciju time priznaje da je obveza Upravnog vijeća iz konvencija koje je Konferencija usvojila na svoja prva trideset i dva zasjedanja o podnošenju Konferenciji u propisanim vremenskim razmacima izvješća o primjeni svake konvencije te, u tim razmacima, o ispitivanju potrebe uvrštavanja pitanja potpune ili djelomične revizije konvencije na dnevni red Konferencije, zamijenjena od trenutka stupanja na snagu ove Konvencije odredbama izmijenjenog članka kako je naveden u članku 1. ove Konvencije.Članak 5.Bez obzira na bilo koju odredbu sadržanu u bilo kojoj od konvencija koje je Konferencija usvojila na svoja prva trideset i dva zasjedanja, ratifikacija ove Konvencije neće ipso jure podrazumijevati otkazivanje bilo koje takve konvencije, niti će se stupanjem na snagu ove Konvencije zatvoriti bilo koju takvu konvenciju za daljnju ratifikaciju.Članak 6.1. Ako Konferencija usvoji novu konvenciju, koja bi ovu Konvenciju revidirala u cijelosti ili djelomično, tada, ukoliko se novom konvencijom ne odredi drukčije:(a) ratifikacija nove revidirajuće konvencije od strane članice ipso jure znači otkazivanje ove Konvencije, ako i kada nova revidirajuća konvencija stupi na snagu:(b) od datuma kada nova revidirajuća konvencija stupi na snagu, ova Konvencija prestaje biti otvorena za ratifikaciju članicama. 2. Ova Konvencija u svakom slučaju ostaje na snazi u sadašnjem obliku i sadržaju za one članice koje su je ratificirale, a koje nisu ratificirale revidirajuću konvenciju.Članak 7.Engleski i francuski tekst ove Konvencije jednako su vjerodostojni.
C 11 Konvencija o pravima udruživanje i zajedničkog djelovanja poljoprivrednih radnika, 1921 02.06.1993 Na snazi konvencija,poljoprivredni radnici Konvencija 11KONVENCIJA O PRAVIMA UDRUŽIVANJAI ZAJEDNIČKOG DJELOVANJAPOLJOPRIVREDNIH RADNIKAOpća konferencija Međunarodne organizacije rada koju je u Ženevi sazvalo Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada, sastavši se na svom trećem zasjedanju 25. listopada 1921., i odlučivši prihvatiti određene prijedloge u vezi s pravima udruživanja i zajedničkog djelovanja poljoprivrednih radnika, a što je četvrta točka dnevnog reda zasjedanja, i odlučivši da ovi prijedlozi dobiju oblik međunarodne konvencije; usvaja sljedeću konvenciju koja se naziva Konvencija o pravima udruživanja (poljoprivreda) iz 1921. na ratifikaciju članicama Međunarodne organizacije rada u skladu s odredbama Statuta Međunarodne organizacije rada:Članak 1.Svaka članica Međunarodne organizacije rada koja ratificira ovu Konvenciju obvezuje se osigurati svim zaposlenim u poljoprivredi istaprava na udruživanje i zajedničko djelovanje kao i industrijskim radnicima i ukinuti svaku zakonsku ili drugu odredbu koja ograničava ta prava u odnosu na zaposlene u poljoprivredi.Članak 2.Službene ratifikacije ove Konvencije, pod uvjetima utvrđenim Statutom Međunarodne organizacije rada, moraju se priopćiti glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada radi registracije.Članak 3.1. Ova Konvencija stupa na snagu onog datuma kada glavni ravnatelj registrira ratifikacije dviju članica Međunarodne organizacije rada.2. Ona obvezuje samo one članice čije su ratifikacije registrirane u Međunarodnom uredu rada.3. Nakon toga, ova Konvencija stupa na snagu za svaku članicu onog datuma kada njezina ratifikacija bude registrirana u međunarodnom uredu rada.Članak 4.Čim ratifikacije dviju članica Međunarodne organizacije rada budu registrirane u Međunarodnom uredu rada, glavni ravnatelj Međunarodnog ureda rada će to notificirati svim članicama Međunarodne organizacije rada. On će im također notificirati registraciju svih ratifikacija koje mu naknadno priopće druge članice Organizacije. Članak 5.Uz rezervu odredaba članka 3., svaka članica koja ratificira ovu Konvenciju obvezuje se primjenjivati odredbe članka 1. najkasnije od 1. siječnja 1924. i poduzimati sve potrebne mjere kako bi osigurala provedbu tih odredaba.Članak 6.Svaka članica Međunarodne organizacije rada koja ratificira ovu Konvenciju obvezuje se primjenjivati je na svoje kolonije, posjede i protektorate u skladu s odredbama članka 35. Statuta Međunarodne organizacije rada.Članak 7.Članica koja je ratificirala ovu Konvenciju može je otkazati nakon isteka roka od deset godina od datuma kada je Konvencija stupila na snagu, izjavom koju dostavlja glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada radi registracije. Takav otkaz počinje djelovati godinu dana nakon datuma kada je registriran u Međunarodnom uredu rada.Članak 8.Kada to bude smatralo potrebnim, Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada podnijet će Općoj konferenciji izvješće o primjeni ove Konvencije i razmotrit će potrebu uvrštavanja pitanja njene cjelovite ili djelomične revizije na dnevni red Konferencije.Članak 9.Engleski i francuski tekst ove Konvencije jednako su mjerodavni.
C12 Konvencija o naknadi za nesreću na radu radnicima u poljoprivredi, 1921 02.06.1993 Na snazi konvencija,poljoprivreda,radnici Konvencija 12Konvencija o naknadi za nesreću na raduradnicima u poljoprivrediOpća konferencija Međunarodne organizacije rada koju je u Ženevi sazvalo Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada, sastavši se na svom trećem zasjedanju 25. listopada 1921., iodlučivši prihvatiti određene prijedloge u vezi sa zaštitom poljoprivrednih radnika od nesreća, a što je uključeno u četvrtu točku dnevnog reda zasjedanja, iodlučivši da ovi prijedlozi dobiju oblik međunarodne konvencije;usvaja sljedeću konvenciju koja se naziva Konvencija o naknadi radnicima za nesreću na radu (poljoprivreda) iz 1921. na ratifikaciju članicama Međunarodne organizacije rada u skladu s odredbama Statuta Međunarodne organizacije rada:Članak 1.Svaka članica Međunarodne organizacije rada koja ratificira ovu Konvenciju obvezuje se proširiti na sve poljoprivredne radnike primjenu svojih zakona i drugih propisa kojma se osigurava naknada štete radnicima za ozljedu pruzrokovanu nesrećom koja je nastala zbog ili tijekom njihovog zaposlenja.Članak 2.Službene ratifikacije ove Konvencije će se, pod uvjetima utvrđenim Statutom Međunarodne organizacije rada, priopćiti glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada radi registracije.Članak 3.1. Ova Konvencija stupa na snagu onog datuma kada kod glavnog ravnatelja budu registrirane ratifikacije dviju članica Međunarodne organizacije rada.2. Ona obvezuje samo one članice čije su ratifikacije registrirane u Međunarodnom uredu rada.3. Nakon toga, ova Konvencija stupa na snagu u odnosu na svaku članicu onogdatuma kada njezina ratifikacija bude registrirana u Međunarodnom uredu rada.Članak 4.Čim ratifikacije dviju članica Međunarodne organizacije rada budu registrirane u Međunarodnom uredu rada, glavni ravnatelj Međunarodnog ureda rada će to notificirati svim članicama Međunarodne organizacije rada. On će im također notificirati registraciju svih ratifikacija koje mu naknadno priopće članice Organizacije.Članak 5.Uzimajući u obzir odredbe članka 3., svaka članica koja ratificira ovu Konvenciju obvezuje seprimjenjivati odredbe članka 1. najkasnije od 1. siječnja 1924. i poduzimati sve potrebne mjere kako bi osigurala provedbu tih odredaba.Članak 6.Svaka članica Međunarodne organizacije rada koja je ratificirala ovu Konvenciju obvezuje se da će je primjenjivati na svoje kolonije, posjede i protektorate u skladu s odredbama članka 35. Statuta Međunarodne organizacije rada.Članak 7.Članica koja je ratificirala ovu Konvenciju može je otkazati nakon isteka roka od deset godina od datuma kada je Konvencija stupila na snagu, izjavom koju dostavlja glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada radi registracije. Takav otkaz proizvodi pravni učinak godinu dana nakon datuma kada je registriran u Međunarodnom uredu rada. Članak 8.Kada to bude smatralo potrebnim, Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada podnijet će Općoj konferenciji izvješće o primjeni ove Konvencije i razmotrit će potrebu uvrštavanja pitanja njene cjelovite ili djelomične revizije na dnevni red Konferencije.Članak 9.Engleski i francuski tekst ove Konvencije jednako su vjerodostojni.
C13 Konvencija o upotrebi olovnog bjelila u bojenju, 1921 02.06.1993 Na snazi konvencija,bjelilo Konvencija 13KONVENCIJA O UPOTREBI OLOVNOG BJELILA U BOJANJUOpća konferencija Međunarodne organizacije rada koju je u Ženevi sazvalo Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada, sastavši se na svom trećem zasjedanju 25. listopada 1921., iodlučivši prihvatiti određene prijedloge u vezi sa zabranom upotrebe olovnog bjelila u bojanju, a što je šesta točka dnevnog reda zasjedanja, iodlučivši da ovi prijedlozi dobiju oblik međunarodne konvencije;usvaja sljedeću konvenciju koja se naziva Konvencija o olovnom bjelilu (bojanje) iz 1921. na ratifikaciju članicama Međunarodne organizacije rada u skladu s odredbama Statuta Međunarodne organizacije rada:Članak 1.1. Svaka članica Međunarodne organizacije rada koja ratificira ovu Konvenciju obvezuje se zabraniti, uz izuzetke predviđene člankom 2., upotrebu olovnog bjelila i sulfata olova, te svih proizvoda koji sadrže ove pigmente prilikom unutarnjeg ličenja zgrada, osim ako je nadležna vlast nakon savjetovanja sa zainteresiranim organizacijama poslodavaca i radnika utvrdila da je upotreba olovnog bjelila i sulfata olova ili proizvoda koji sadrže te pigmente potrebna na željezničkim postajama i industrijskim ustanovama.2. Unatoč tome, dopušteno je koristiti bijele pigmente koji sadrže najviše 2% olova izraženog kao metalno olovo.Članak 2.1. Odredbe članka 1. se neće primjenjivatina umjetničko slikarstvo niti na »fine lining«.2. Vlade će definirati razgraničenja između tih vrsta bojanja i propisat će korištenje olovnog bjelila, sulfata olova i svih proizvoda koji sadrže te pigmente u te svrhe u skladu s člancima 5., 6. i 7 ove Konvencije.Članak 3.1. Zabranjeno je zapošljavanje muškaraca mlađih od osamnaest godina i svih žena na svim poslovima industrijskog bojanja koje uključuje upotrebu olovnog bjelila i olovnog sulfata i drugih proizvoda koji sadrže te pigmente.2. Nadležne vlasti su ovlaštene, nakon savjetovanja sa zainteresiranim organizacijama poslodavaca i radnika, dopustiti zapošljavanje šegrta u ličenju na poslovima zabranjenim prethodnim stavkom, a u cilju njihovog stručnog obrazovanja.Članak 4.Zabrane predviđene člancima 1. i 3. će stupiti na snagu šest godina nakon datuma zatvaranja Trećeg zasjedanja Međunarodne konferencije rada.Članak 5.Svaka članica Međunarodne organizacije rada koja ratificira ovu Konvenciju obvezuje se urediti upotrebu olovnog bjelila, sulfata olova i svih proizvoda koji sadrže te pigmente na poslovima na kojima je njihova upotreba zabranjena, na temelju sljedećih načela:I. (a) Olovno bjelilo, sulfat olova i proizvodi koji sadrže te pigmente se u poslovima bojanja smiju upotrebljavati samo u obliku paste ili boje spremne za upotrebu;(b)moraju se poduzeti mjere kako bi se otklonila opasnost koja proizlazi iz upotrebe boje u obliku spreja;(c)gdje god je to moguće moraju se poduzeti mjere kako bi se otklonila opasnost odprašine koja nastaje suhim glađenjem i struganjem. II. (a)Mora se osigurati odgovarajuća oprema kako bi se radnicima ličiocima omogućilo da se mogu oprati tijekom rada i nakon završetka rada;(b)radnici ličioci moraju cijelo vrijeme trajanja rada nositiradno odijelo;(c)moraju se poduzeti odgovarajuće mjere kako bi se spriječilo da odjeća ostavljena za vrijeme rada ne bude uprljana materijalom za bojanje.III. (a) Slučajevi trovanja olovom i slučajevi za koje se sumnja da su trovanja olovom moraju se prijaviti, i naknadno ih mora potvrditi liječnik kojeg je imenovala nadležna vlast;(b) nadležna vlast može, po potrebi, zahtijevati da se obavi liječnički pregled radnika.IV. Upute u vezi s posebnim higijenskim mjerama koje se poduzimaju u ličilačkoj djelatnosti moraju se razdijeliti radnicima ličiocima.Članak 7.Statistički podaci koji se odnose na trovanje olovom među radnicima ličiocima moraju se pribaviti:(a)što se tiče obolijevanja –prijavljivanjem i potvrđivanjem svih slučajeva trovanja olovom;(b)što se tiče smrtnosti –na način kojeg odobri službena statistička vlast u svakoj zemlji.Članak 8.Službene ratifikacije ove Konvencije će se, pod uvjetima utvrđenim Statutom Međunarodne organizacije rada, priopćiti Glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada radi registracije.Članak 9.1. Ova Konvencija stupa na snagu onog datuma kada kod Glavnog ravnatelja budu registrirane ratifikacije dviju članica Međunarodne organizacije rada.2. Ona obvezuje samo one članice čije su ratifikacije registrirane u Međunarodnom uredu rada.3. Nakon toga, ova Konvencija stupa na snagu u odnosu na svaku članicu onog datuma kada njezina ratifikacija bude registrirana u Međunarodnom uredu rada.Članak 10.Čim ratifikacije dviju članica Međunarodne organizacije rada budu registrirane u Međunarodnom uredu rada, Glavni ravnatelj Međunarodnog ureda rada će to notificirati svim članicama Međunarodne organizacije rada. On će im također notificirati registraciju svih ratifikacija koje mu naknadno priopće članice Organizacije.Članak 11.Svaka članica koja ratificira ovu Konvenciju obvezuje se primjenjivati odredbe članaka 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7.najkasnije od 1. siječnja 1924. i poduzimati sve potrebne mjere kako bi osigurala provedbu tih odredaba.Članak 12.Svaka članica Međunarodne organizacije rada koja je ratificirala ovu Konvenciju obvezuje se da će je primjenjivati na svoje kolonije, posjede i protektorate u skladu s odredbama članka 35. Statuta Međunarodne organizacije rada.Članak 13.Članica koja je ratificirala ovu Konvencijumože ju otkazati nakon isteka roka od deset godina od datuma kada je Konvencija stupila na snagu, izjavom koju dostavlja Glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada radi registracije. Takav otkaz počinje djelovati godinu dana nakon datuma kada je registriran u Međunarodnom uredu rada.Članak 14.
C14 Konvencija o sedmičnom odmoru u industrijskim preduzećima, 1921 02.06.1993 Na snazi konvencija,sedmični odmor,odmor,industrija Konvencija 14Konvencija o tjednom odmoru u industrijskim poduzećimaOpća konferencija Međunarodne organizacije rada koju je u Ženevi sazvalo Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada, sastavši se na svom trećem zasjedanju 25. listopada 1921., iodlučivši prihvatiti određene prijedloge u vezi s danom tjednog odmora za zaposlene u industriji,a što je sedma točka dnevnog reda zasjedanja, iodlučivši da ovi prijedlozi dobiju oblik međunarodne konvencije;usvaja sljedeću konvenciju koja se naziva Konvencija o tjednom odmoru (industrija) iz 1921. na ratifikaciju članicama Međunarodne organizacije rada u skladu s odredbama Statuta Međunarodne organizacije rada:Članak 1.1. U smislu ove Konvencije izraz»industrijsko poduzeće«uključuje:(a) rudnike, kamenolome i ostala poduzeća za vađenje minerala iz zemlje;(b) industrije u kojima se proizvodi izrađuju, mijenjaju, čiste, popravljaju, ukrašavaju, dovršavaju, prilagođavaju za prodaju, lome ili uništavaju, ili u kojima se materijali prerađuju, uključujući poduzeća koja se bave brodogradnjom ili proizvodnjom, preradom ili prijenosom električne energije ili pogonske snage bilo koje druge vrste;(c) izgradnju, obnovu, održavanje, popravljanje, mijenjanje ili rušenje bilo koje zgrade, željezničke pruge, tramvajske pruge, luke, doka, nasipa, kanala, unutarnjeg vodenog puta, ceste, tunela, mosta, vijadukta, kanalizacije, odvodnog kanala, zdenca, telegrafske ili telefonske instalacije, električne instalacije, plinare, vodovoda, ili druge građevinske radove, kao i pripremu ili polaganje temelja za bilo koji takav rad iliobjekat;(d) prijevoz putnika ili robe cestom, željeznicom ili unutarnjim vodenim putem, uključujući rukovanje robom na dokovima, pristaništima, obalama ili skladištima, ali izuzimajući ručno prenošenje;2. Ova definicija podliježe posebnim nacionalnim izuzecima, sadržanim u Washingtonskoj konvenciji kojom se ograničava radno vrijeme u industrijskim poduzećima na osam sati dnevno i četrdeset i osam sati tjedno, u onoj mjeri u kojoj se takvi izuzeci mogu primijeniti na ovu Konvenciju.3. Ako je potrebno svaka članica može, uz prethodno navedeni popis, odrediti razgraničenje industrije od trgovine i poljoprivrede.Članak 2.1. Svo osoblje zaposleno u bilo kojem industrijskom poduzeću, javnom ili privatnom, ili u bilo kojoj njegovoj podružnici ima pravo na odmor od najmanje dvadeset i četiri uzastopna sata u svakom razdoblju od sedam dana, osim ako nije drukčije predviđeno ovom Konvencijom.2. Ovaj odmor se, kad god je to moguće, mora istovremeno dopustiti svom osoblju svakog poduzeća.3.On se, kad god je to moguće, mora odrediti na način da se podudara s danima koji su već utvrđeni tradicijom ili običajima zemlje ili kraja.Članak 3.Svaka članica može izuzeti od primjene odredaba članka 2. osobe zaposlene u industrijskim poduzećima u kojima su zaposleni samo članovi iste obitelji.Članak 4. 1. Svaka članica može dopustiti potpune ili djelomične izuzetke (uključujući privremene odgode korištenja ili skraćenja odmora) od primjene odredaba članka 2., uz uvjet da vodi osobito računa o svim opravdanim humanitarnim i ekonomskim razlozima i nakon savjetovanja s odgovornim udrugama poslodavaca i radnika, gdje one postoje.2. Takvo savjetovanje neće biti potrebno za izuzetke već predviđene postojećim zakonodavstvom.Članak 5.Svaka članica mora, koliko je to moguće, osigurati zamjenska razdoblja odmora za privremenu odgodu korištenja i skraćenje odmora dopušteno na temelju članka 4., osim u slučajevima kada su sporazumima ili običajima takva razdoblja već predviđena.Članak 6.1. Svaka članica će sastaviti popis izuzetaka odobrenih na temelju članaka 3. i 4. ove Konvencije i dostavit ga Međunarodnom uredu rada, a nakon toga svake druge godine sve promjene tog popisa koje su napravljene.2. Međunarodni ured rada će o tom pitanju podnijeti izvješće Općoj konferenciji Međunarodne organizacije rada.Članak 7.Kako bi olakšao primjenu odredaba ove Konvencije, svaki poslodavac, direktor ili rukovoditelj ima obvezu:(a) ako je tjedni odmor određen kolektivno za svo osoblje, objaviti dane i sate kolektivnog odmora obavjestima uočljivo postavljenim u poduzeću ili na drugom pogodnom mjestu, ili na bilo koji drugi način kojeg odobri vlada;(b) ako odmor nije dopušten kolektivno svom osoblju, objaviti raspored službe, sačinjen u skladu s postupkom odobrenim zakonodavstvom te zemlje ili propisom nadležne vlasti, onih radnika ili zaposlenika na koje se primjenjuje posebna organizacija odmora, te navesti kako su odmori organizirani.Članak 8.Formalne ratifikacije ove Konvencije, pod uvjetima utvrđenim Statutom Međunarodne organizacije rada, priopćavaju se glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada radi registracije.Članak 9.1. Ova Konvencija stupa na snagu onog datuma kada kod glavnog ravnatelja budu registrirane ratifikacije dviju članica Međunarodne organizacije rada.2. Ona obvezuje samo one članice čije su ratifikacije registrirane u Međunarodnom uredu rada.3. Nakon toga, ova Konvencija stupa na snagu u odnosu na svaku članicu onog datuma kada njezina ratifikacija bude registrirana u Međunarodnom uredu rada.Članak 10.Čim ratifikacije dviju članica Međunarodne organizacije rada budu registrirane u Međunarodnom uredu rada, glavni ravnatelj Međunarodnog ureda rada će tonotificirati svim članicama Međunarodne organizacije rada. On će im također notificirati registraciju svih ratifikacija koje mu naknadno priopće članice Organizacije.Članak 11.Svaka članica koja ratificira ovu Konvenciju obvezuje se primjenjivati odredbe članaka 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. najkasnije od 1. siječnja 1924. i poduzimati sve potrebne mjere kako bi osigurala provedbu tih odredaba.
C17 Konvencija o naknadi koja se isplaćuje radnicima za slučaj nesreće na radu, 1925 02.06.1993 Na snazi konvencija,nesreća Konvencija 17Konvencija o naknadi koja se isplaćuje radnicima za slučaj nesreće na raduOpća konferencija Međunarodne organizacije rada koju je u Ženevi sazvalo Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada, sastavši se na svom sedmom zasjedanju 19. svibnja 1925., iodlučivši prihvatiti određene prijedloge u vezi s naknadom koja se isplaćuje radnicima za slučaj nesreće na radu, a što je prva točka dnevnog reda zasjedanja, iodlučivši da ovi prijedlozi dobiju oblik međunarodne konvencije;usvaja desetog lipnja tisuću devetsto dvadeset i pete godine sljedeću konvenciju koja se naziva Konvencija o isplati naknade radnicima u slučaju nesreće iz 1925. na ratifikaciju članicama Međunarodne organizacije rada u skladu s odredbama Statuta Međunarodne organizacije rada:Članak 1.Svaka članica Međunarodne organizacije rada koja ratificira ovu Konvenciju obvezuje se da će radnicima koji zadobiju ozljede zbog industrijske nesreće ili osobama koje oni uzdržavaju osigurati naknadu pod uvjetima koji su barem jednaki onima predviđenim ovom Konvencijom.Članak 2.1. Zakoni i drugi propisi koji reguliraju pitanje naknade radnicima moraju se primjenjivati na radnike, zaposlenike i naučnike zaposlene u svim trgovačkim društvima, poduzećima ili tvrtkama bez obzira na vrstu, bilo da su javne ili privatne.2. Unatoč tome, svaka je članica slobodna da svojim nacionalnim zakonodavstvom predvidi one izuzetke koje smatra potrebnima u odnosu na:(a) osobe čije je zaposlenje povremene naravi i koje nisu zaposlene u svrhu obavljanja uobičajenih poslova poslodavca;(b) radnike kod kuće;(c) članove poslodavčeve obitelji koji rade isključivo za njega i koji žive u njegovoj kući;(d) radnike čiji rad nije fizički rad i čija zarada prelazi granicu utvrđenu nacionalnim zakonima i drugim propisima.Članak 3.Ova Konvencija se ne primjenjuje na:(1) pomorce i ribare koji će biti obuhvaćeni posebnom konvencijom;(2) osobe obuhvaćene nekim posebnim sustavom, uvjeti kojega nisu nepovoljniji od onih predviđenih ovom Konvencijom.Članak 4.Ova Konvencija se ne primjenjuje na poljoprivredu u odnosu na koju ostaje na snazi Konvencija o naknadi zanesreću na radu radnicima u poljoprivredi koju je usvojila Međunarodna konferencija rada.Članak 5.Naknada plativa ozlijeđenom radniku ili osobama koje on uzdržava, u slučaju kada kao posljedica ozljede nastupi trajna nesposobnost ili smrt, isplaćivat ćese obročno. Naknada se može u cjelosti ili djelomično isplatiti i jednokratno, ako nadležna vlast dobije jamstva da će se svrsishodno upotrijebiti.Članak 6. U slučaju nesposobnosti, naknada će se početi isplaćivati najkasnije od petog dana nakon nesreće, bilo da isplatu vrši poslodavac, zavod za osiguranje od nesretnog slučaja ili zavod za bolesničko osiguranje.Članak 7.U slučajevima kada zbog ozljede nastane nesposobnost takve naravi da ozlijeđeni radnika mora koristiti stalnu pomoć druge osobe, osigurat će se dodatna naknada.Članak 8.Nacionalnim zakononodavstvom će se propisati one mjere nadzora i načine revizije koji se smatraju potrebnima.Članak 9.Ozlijeđeni radnici imaju pravo na liječničku pomoć, te na onu kiruršku i ljekarničku pomoć za koju je priznato da je potrebna u slučaju nesreća. Troškove takve pomoći podmiruje ili poslodavac ili zavod za osiguranje od nesretnog slučaja ili zavod za bolesničko ili invalidsko osiguranje.Članak 10.1. Ozlijeđeni radnici imaju pravo da ih poslodavac ili osiguravatelj opskrbi onim protetskim i ortopedskim pomagalima koja su priznata kao potrebna, te da im ta pomagala na uobičajen način zamjenjuje. Međutim, nacionalnim zakonodavstvom se može, u izuzetnim okolnostima, dopustiti da se umjesto opskrbe takvim protetskim i ortopedskim pomagalima i njihove zamjene ozlijeđenom radniku isplati iznos u visini vjerojatnog troška opskrbe takvim pomagalima i njihove zamjene, stime da se taj iznos odredi u trenutku utvrđivanja ili revizije iznosa naknade.2. Nacionalnim zakonodavstvom će se osigurati one mjere nadzora koje su potrebne kako bi se spriječila zlouporaba u vezi sa zamjenom pomagala ili kako bi se osiguralo da se dodatna naknada iskoristi u ovu svrhu.Članak 11.Nacionalnim zakonodavstvom mora se propisati, u skladu s nacionalnim uvjetima, najprikladniji način na koji će se u svim okolnostima u slučaju insolventnosti poslodavca ili osiguravatelja osigurati isplata naknade štete radnicima koji pretrpe ozljedu zbog industrijske nesreće ili, u slučaju smrti, osobama koje su oni uzdržavali.Članak 12.Službene ratifikacije ove Konvencije će se, pod uvjetima utvrđenim Statutom Međunarodne organizacije rada, priopćiti glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada radi registracije.Članak 13.1. Ova Konvencija stupa na snagu onog datuma kada kod glavnog ravnatelja budu registrirane ratifikacije dviju članica Međunarodne organizacije rada.2. Ona obvezuje samo one članice čije su ratifikacije registrirane u Međunarodnom uredu rada.3. Nakon toga, ova Konvencija stupa na snagu u odnosu na svaku članicu onog datuma kada njezina ratifikacija bude registrirana u Međunarodnom uredu rada.Članak 14.Čim ratifikacije dviju članica Međunarodne organizacije rada budu registrirane u Međunarodnom uredu rada, glavni ravnatelj Međunarodnog ureda rada će to notificirati svim članicama Međunarodne organizacije rada. On će im također notificirati registraciju svih ratifikacija koje mu naknadno priopće članice Organizacije.Članak 15.
C18 Konvencija o naknadi radnika za profesionalna oboljenja, 1925 02.06.1993 Na snazi konvencija,profesionalna oboljenja,radnici,radnik Konvencija 18Konvencija o naknadama koje se isplaćuju radnicima za profesionalne bolestiOpća konferencija Međunarodne organizacije rada koju je u Ženevi sazvalo Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada, sastavši se na svom sedmom zasjedanju 19. svibnja 1925.,iodlučivši prihvatiti određene prijedloge u vezi s naknadama za profesionalne bolesti, a što je prva točka dnevnog reda zasjedanja, iodlučivši da ovi prijedlozi dobiju oblik međunarodne konvencije;usvaja desetog lipnja tisuću devetsto dvadeset i pete godine sljedeću konvenciju koja se naziva Konvencija o naknadi štete radnicima (profesionalne bolesti) iz 1925. na ratifikaciju članicama Međunarodne organizacije rada u skladu s odredbama Statuta Međunarodne organizacije rada:Članak 1.1. Svaka članica Međunarodne organizacije rada koja ratificira ovu Konvenciju obvezuje se da će radnicima kojipostanu nesposobni za rad zbog profesionalne bolesti ili, u slučaju smrti koja nastupi kao posljedica takve bolesti, osobama koje su oni uzdržavali, osigurati naknadu u skladu s općim načelima nacionalnog zakonodavstva koje se odnosi na naknadu za slučajeve industrijskih nesreća.2. Iznos takve naknade ne smije biti manji od iznosa propisanog nacionalnim zakonodavstvom za ozljedu koja proizlazi iz industrijske nesreće. Uzimajući u obzir prethodnu odredbu, prilikom utvrđivanja u svojim nacionalnim zakonima i drugim propisima uvjeta pod kojima će naknada za navedene bolesti biti plativa, te prilikom primjene na navedene bolesti svojih zakona i drugih propisa kojima se uređuje pitanje naknade za slučajeve industrijskih nesreća, svaka članica može usvojiti one izmjene i dopune koje smatra primjerenima.Članak 2.Svaka članica Međunarodne organizacije rada koja ratificira ovu Konvenciju obvezuje se da će profesionalnim bolestima smatrati one bolesti i trovanja koja su prouzročena tvarima navedenim u priloženoj Tablici, kada te bolesti ili takva trovanja pogađaju radnike zaposlene u trgovini ili industrijama navedenim u suprotnoj koloni navedene Tablice, te proizlaze iz rada u poduzećima obuhvaćenim navedenim nacionalnim zakonodavstvom.TABLICAPopis bolesti i toksičnih tvariPopis odgovarajućihindustrija i procesaTrovanje olovom, njegovimObrada rude koja sadržilegurama ili spojevima iolovo,njihove posljediceuključujući olovni pepeou tvornicama cinka.Topljenje starog cinka i olovau ingotima.Izrada predmeta od lijevanogželjeza ili od olovnih legura.Zaposlenost u poligrafskim industrijama.Proizvodnja olovnih spojeva.Proizvodnja i popravljanjeelektričnih akumulatora.Priprema i korištenje emajlakoji sadrži olovo.Poliranje pomoću olovnihstrugotina ili kita u prahus olovnim sadržajem.Svi slikarski radovi kojiuključuju pripremui rukovanje premazima,ljepilima ili bojamakoje sadrže olovne pigmente.Trovanje živom, njenimObrada živine rude.amalgamima i spojevima iProizvodnja živinih spojeva.njihove posljediceProizvodnja mjernihi laboratorijskih uređaja.Priprema sirovine za izradušešira.Pozlata u vatri.Korištenje živinih crpki uproizvodnji električnih žarulja.Proizvodnja fulminata saživinim upaljačima.Infekcija antraksomRad sa životinjama zaraženimaantraksom.Rukovanje s životinjskimtruplima ili dijelovima takvihtrupala, uključujući kožu,kopitai rogove.Utovar i istovar ili prijevozrobe.Članak 3.Službene ratifikacije ove Konvencije će se, pod uvjetima utvrđenim Statutom Međunarodne organizacije rada, priopćiti glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada radi registracije.Članak 4.1. Ova Konvencija stupa na snagu onog datuma kada kod glavnog ravnatelja budu registrirane ratifikacije dviju članica Međunarodne organizacije rada.2. Ona obvezuje samo one članice čije su ratifikacije registrirane u Međunarodnom uredu rada.
C19 Konvencija o jednakom tretmanu stranih i domaćih radnika u odnosu na odštete za nesreće na radu, 1925 02.06.1993 Na snazi konvecnija,nesreća na radu Konvencija 19KONVENCIJA O JEDNAKOM TRETMANU STRANIH IDOMAĆIHRADNIKA U ODNOSU NA ODŠTETE ZA NESREĆE NA RADUOpća konferencija Međunarodne organizacije rada koju je u Ženevi sazvalo Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada, sastavši se na svom sedmom zasjedanju 19. svibnja 1925., iodlučivši prihvatiti određene prijedloge u svezi s jednakim tretmanom domaćih i stranih radnika u odnosu na odštete za slučaj nesreće na radu, a što je uključeno u drugu točku dnevnog reda zasjedanja, iodlučivši da ovi prijedlozi dobiju oblik međunarodne konvencije; usvaja petog lipnja tisuću devetsto dvadesetpete godine sljedeću konvenciju koja se naziva Konvencija o jednakom tretmanu (odšteta za slučaj nesreće na radu) iz 1925. na ratifikaciju članicama Međunarodne organizacije rada u skladu s odredbama Statuta Međunarodne organizacije rada:Članak 1.1. Svaka članica Međunarodne organizacije rada koja ratificira ovu Konvenciju se obvezuje da će državljanima bilo koje članice koja je ratificirala ovu Konvenciju, a koji pretrpe tjelesnu ozljedu uzrokovanu nesrećom na radu koja se dogodila na njezinom području, ili prema uzdržavanim članovima njihovih obitelji, osigurati jednak tretman kao i svojim državljanima.2. Ova jednakost tretmana se jamči stranim radnicima i uzdržavanim članovima njihovih obitelji bez ikakvog uvjeta u pogledu prebivališta. U odnosu na plaćanja koja bi članica ili njezini državljani morali, primjenjujući ovo načelo, izvršiti izvan područja te članice, mjere koje se moraju usvojiti, ako to bude potrebno, utvrdit će se posebnim sporazumom između zainteresiranih članica.Članak 2.Između zainteresiranih članica mogu se zaključiti posebni sporazumi kako bi se utvrdilo da se na odštetu za nesrećuna radu koju radnik doživi dok je privremeno ili s prekidima zaposlen na području jedne članice obavljajući poslove za poduzeće smješteno na području druge članice primjenjuju zakoni i drugi propisi ove druge članice.Članak 3.Članice koje ratificiraju ovu Konvenciju i koje još nemaju sustav, bilo kao sustav osiguranja bilo na drugi način, plaćanja odštete radnicima za nesreće na radu, obvezuju se ustrojiti takav sustav u roku od tri godine od datuma svoje ratifikacije.Članak 4.Članice koje ratificirajuovu Konvenciju obvezuju se nadalje jedna drugoj pružati pomoć u cilju olakšavanja primjene Konvencije i provođenja svojih zakona i drugih propisa koji uređuju pitanja odštete radnicima, te izvijestiti Međunarodni ured rada, koji će to priopćiti ostalim zainteresiranim članicama, o svim izmjenama važećih zakona i drugih propisa koji uređuju pitanja odštete radnicima.Članak 5. Službene ratifikacije ove Konvencije, pod uvjetima utvrđenim Statutom Međunarodne organizacije rada, priopćavaju se glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada radi registracije.Članak 6.1. Ova Konvencija stupa na snagu onog datuma kada kod glavnog ravnatelja budu registrirane ratifikacije dviju članica Međunarodne organizacije rada.2. Ona obvezuje samo one članice čije su ratifikacije registrirane u Međunarodnom uredu rada.3. Nakon toga, ova Konvencija stupa na snagu u odnosu na svaku članicu onog datuma kada njezina ratifikacija bude registrirana u Međunarodnom uredu rada.Članak 7.Čim ratifikacije dviju članica Međunarodne organizacije rada budu registrirane u Međunarodnom uredu rada, glavni ravnatelj Međunarodnog ureda rada će to notificirati svim članicama Međunarodne organizacije rada. On će im također notificirati registraciju svih ratifikacija koje mu naknadno priopće članice Organizacije.Članak 8.Uvjetovano odredbama članka 6., svaka članica koja ratificira ovu Konvenciju se obvezuje primijeniti odredbe članaka 1., 2., 3. i 4. najkasnije od 1. siječnja 1927. i poduzeti sve potrebne mjere kako bi osigurala provedbu tih odredaba.Članak 9.Svaka članica Međunarodne organizacije rada koja je ratificirala ovu Konvenciju obvezuje se primjenjivati je na svoje kolonije, posjede i protektorate u skladu s odredbama članka 35. Statuta Međunarodne organizacije rada.Članak 10.Članicakoja je ratificirala ovu Konvenciju može je otkazati nakon isteka roka od deset godina od datuma kada je Konvencija stupila na snagu, izjavom koju dostavlja glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada radi registracije. Takav otkaz proizvodi pravni učinak godinu dana nakon datuma kada je registriran.Članak 11.Kada to bude smatralo potrebnim, Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada podnijet će Općoj konferenciji izvješće o primjeni ove Konvencije i razmotrit će potrebu uvrštavanja pitanja njene cjelovite ili djelomične revizije na dnevni red Konferencije.Članak 12.Engleski i francuski tekst ove Konvencije jednako su vjerodostojni.
C24 Konvencija o osiguranju u slučaju bolesti industrijskih i trgovačkih radnika i domaće posluge, 1927 02.06.1993 Na snazi konvencija,osiguranje Konvencija br. 24O osiguranju za slučaj bolesti industrijskih i trgovačkihradnika i domaće poslugeOPŠTA SKUPŠTINA Međunarodneorganizacije rada Lige naroda, Sazvana u Ženevi od Upravnog veća Medjunarodne kancelarije rada, i koja se sastala 25. maja 1927. godine na svom 10. zasedanju, odlučivši prihvatiti razne predloge koji se odnose na osiguranje za slučaj bolesti industrijskih i trgovačkih radnika i domaće posluge, pitanje obuhvaćeno prvom tačkom dnevnog reda zasedanja, i odlučivši tim predlozima dati oblik jednog projekta međunarodne konvencije, usvaja danas, 15. juna 1927. godine, donji projekat konvencije, koju će ratifikovati članovi Međunarodne organizacije rada prema odredbama XIII. dela Versajskog ugovora i delova ostalih ugovora o miru, koji ovome odgovaraju:Članak 1.Svaka članica Međunarodne organizacije rada, koja ratifikuje ovu Konvenciju,obavezuje se uvesti obvezno osiguranje za slučaj bolesti, pod uslovima koji su u najmanju ruku jednaki ovima koje predviđa ova Konvencija.Članak 2.Obavezno osiguranje za slučaj bolesti primenjuje se na radnike, službenike i učenikeu industrijskim i trgovačkim preduzećima, na kućne radnike i na domaću poslugu. Međutim, svaka članica ima pravo predvideti usvom nacionalnom zakonodavstvu izuzetke koje smatra potrebnima u pogledu:a) privremenih zaposlenja čije trajanje ne prelazi granicu koju može utvrditinacionalno zakonodavstvo; neredovnih zaposlenja koja su strana profesiji ilipreduzeću poslodavca, prigodnih i uzgrednih zaposlenja;b)radnika čija zarada ili prihod prelazi granicu utvrđenu nacionalnimzakonodavstvom;c) radnika koji ne dobijaju novčanu naknadu;d) kućnih radnika čiji se uslovi rada ne mogu izjednačiti s uslovima unajmljenihradnika;e) radnika koji nisu dostigli ili koji su prešli starosnu dob, koje može utvrditinacionalno zakonodavstvo;f) članova obitelji poslodavca. Osim toga, mogu biti izuzeti od obaveze osiguranja protiv bolesti osobe koje imaju pravo, u slučaju bolesti, na osnovu zakona ili pravilnika ili posebnog statuta, koristitinajmanje jednake, ukupno, onima koje predviđa ova Konvencija.Ova Konvencija se ne odnosi na mornare i mornareribare, čije osiguranje protiv bolesti može biti predmet odluke jedne kasnije sa jednice Skupštine.Članak 3. Osigurana osoba nesposobna za rad usled narušenog fizičkog ili psihičkog zdravlja ima pravo na novčanu odštetu najmanje za dvadeset šest prvih nedelja nesposobnosti, računajući od prvog dana za obeštećenje. Davanje odštete može biti uslovljeno ispunjenjem od strane osigurane osobe jednog staža i isteka roka čekanja od tri dana najviše. Plaćanje odštete može biti obustavljeno: a) kad osigurana osoba već prima, na drugoj strani, na osnovu zakona, i za istu bolest, neku drugu naknadu; obustava plaćanja odštete može biti potpuna ili delimična, prema tome je li ova poslednja naknada jednaka ili manja od odštete predviđene ovim člankom; b) za sve vreme za koje osigurana osoba ne trpi, usled svoje nesposobnosti, gubitak normalnog prihoda od rada, ili dok je na trošku osiguranja ili javnih fondova; međutim, obustava odštete biće samo delimična kad osigurana osoba ovako lično izdržavana, treba izdržavati i porodicu; c) za sve vreme za koje osigurana osoba odbija izvršavati, bez opravdanog razloga, naredbe lekara i upute u pogledu ponašanja bolesnika, ili izbegava, bez ovlašćenja i svojevoljno, nadzor ustanove za osiguranje. Odšteta može biti smanjena ili obustavljena u slučaju bolesti koja je nastala namernom greškom osigurane osobe.Članak 4.Osigurana osoba ima pravo, od početka bolesti i najmanje do isteka razdoblja predviđenog za dodjeljivanje odštete za slučaj bolesti, na besplatnu lekarsku pomoć, kao i na lekove i terapijska sredstva odgovarajućeg kvaliteta i u odgovarajućoj količini. Međutim, može se zahtevati od osigurane osobe da sarađuje u izdacima oko pomoći pod uslovima utvrđenima od strane nacionalnog zakonodavstva. Lekarska pomoć može biti obustavljena za sve vreme za koje se osigurana osoba, bez opravdanog razloga, odbija pokoravati lekarskim propisima i uputima u pogledu ponašanja bolesnika, ili zanemaruje iskoristiti pomoć koju mu je stavila na raspolaganje ustanova za osiguranje. Članak 5. Nacionalno zakonodavstvo može dopustiti ili potpisati pružanje lekarske pomoći članovima porodice osigurane osobe, koji žive zajedno s njim i na njegov teret; ono propisuje i uslove pod kojima se ova pomoć može pružiti.Članak 6.Osiguranjem za slučaj bolesti moraju upravljati autonomne ustanove stavljene pod administrativnu i finansijsku kontrolu državnih vlastii koje nemaju za cilj sticanje koristi. Ustanove koje su stvorene privatnom inicijativom moraju imati posebno odobrenje državnih vlasti.
C25 Konvencija o osiguranju poljoprivrednih radnika u slučaju bolesti, 1927 02.06.1993 Na snazi konvecnija,poljoprivreda,radnici,osiguranje Konvencija 25KONVENCIJA O OSIGURANJU POLJOPRIVREDNIH RADNIKA ZA SLUČAJ BOLESTIOpća konferencija Međunarodne organizacije rada koju je u Ženevi sazvalo Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada, sastavši se na desetom zasjedanju 25. svibnja 1927., iodlučivši prihvatiti određene prijedloge u vezi s osiguranjem poljoprivrednih radnika za slučaj bolesti, a što je uključeno u četvrtu točku dnevnog reda zasjedanja, iodlučivši da ovi prijedlozi dobiju oblik međunarodne konvencije; usvaja petnaestog lipnja tisuću devetsto dvadeset i sedme godine sljedeću konvenciju koja se naziva Konvencija o osiguranju za slučaj bolesti (poljoprivreda) iz 1927. na ratifikaciju članicama Međunarodne organizacije rada u skladu s odredbama Statuta Međunarodne organizacije rada:Članak 1.Svaka članica Međunarodne organizacije rada koja ratificira ovu Konvencijuobvezuje se ustrojiti sustav obveznog osiguranja poljoprivrednih radnika za slučaj bolesti koji se mora temeljiti na odredbama koje su barem jednake onima sadržanima u ovoj Konvenciji.Članak 2.1. Sustav obveznog osiguranja za slučaj bolesti se primjenjuje na fizičke radnike i radnike koji ne obavljaju fizički rad, uključujući pripravnike, zaposlene u poljoprivrednim poduzećima.2. Unatoč tome, svakoj članici se omogućava da svojim nacionalnim zakonima ili drugim propisima predvidi izuzetke koje smatrapotrebnima u odnosu na:(a) privremeno zapošljavanje koje traje kraće od razdoblja utvrđenog nacionalnim zakonima ili drugim propisima, povremeno zapošljavanje koje nema za svrhu obavljanje uobičajenih djelatnosti poslodavca, zapošljavanje za samo određenu prigodu i dopunsko zapošljavanje;(b) radnike čije plaće ili prihodi premašuju određeni iznos koji se utvrđuje nacionalnim zakonima ili drugim propisima;(c) radnike koji nisu plaćeni u novcu;(d) radnike kod kuće čiji uvjeti rada nisu slični uvjetima rada radnika koji primaju plaću;(e) radnike u dobi koja je ispod ili iznad određene dobne granice koja se utvrđuje nacionalnim zakonima ili drugim propisima;(f) članove poslodavčeve obitelji.3. Osim toga, iz sustava obveznog osiguranja za slučaj bolesti mogu se izuzeti osobe koje u slučaju bolesti imaju, na temelju nacionalnih zakona ili drugih propisa ili posebnog sustava, pravo na povlastice koje su ukupno barem jednake onima koje su propisane ovom Konvencijom.Članak 3.1. Osigurana osoba koja postane nesposobna za rad zbog poremećaja njenog tjelesnog ili duševnog zdravlja ima pravo na novčanu naknadu barem za razdoblje od prvih dvadeset šest tjedana nesposobnosti koje se računa od prvog dana kada davanje dospijeva za isplatu, uključujući i taj prvi dan.2. Isplata ove naknade može se uvjetovati navršenjem određenog kvalificirajućeg razdoblja od strane osigurane osobe i, nakon proteka tog razdoblja, razdobljem čekanja koje ne može biti duže od tri dana.3. Novčana naknada se može obustaviti u sljedećim slučajevima: (a) ako u odnosu na istu bolest osigurana osoba prima odštetu iz nekog drugog izvora na koje ima pravo u skladu sa zakonom; naknada može biti obustavljena u cijelosti ili djelomično, ovisno o tome je li takva odšteta jednaka ili manja od iznosanaknade predviđene ovim člankom;(b) sve dok osigurana osoba ne trpi, zbog svoje nesposobnosti, gubitak prihoda od rada, ili ako se uzdržava na teret fondova osiguranja ili javnih fondova; unatoč tome novčana naknada se obustavlja samo djelomično ako osigurana osoba, iako osobno uzdržavana, ima obiteljske obveze;(c) sve dok osigurana osoba tijekom svoje bolesti bez opravdanog razloga odbija ispunjavati liječnikove naredbe ili upute koje se odnose na ponašanje osigurane osobe tijekom bolesti, ili ako dobrovoljno i bez odobrenja izbjegava nadzor osiguravateljske ustanove.4. Novčana naknada se može umanjiti ili uskratiti u slučaju bolesti prouzročene namjernim skrivljenim ponašanjem osigurane osobe.Članak 4.1. Od početka svoje bolesti i najkraće do isteka propisanog razdoblja za koje se priznaje pravo na novčanu naknadu za slučaj bolesti osigurana osoba ima pravo na besplatnu liječničku pomoć koju pruža potpuno kvalificirana osoba, te na opskrbu odgovarajućim i dostatnim lijekovima i terapijskim sredstvima.2. Unatoč tome, od osigurane osobe se može zahtijevati da plati onaj dio troška zdravstvene zaštite koji je propisan nacionalnim zakonima ili drugim propisima.3. Zdravstvena zaštita se može obustaviti u razdoblju u kojem osigurana osoba bez opravdanog razloga odbija ispunjavati liječnikove naredbe ili upute koje se odnose na ponašanje osigurane osobe tijekom bolesti ili ako ne koristi pogodnosti koje joj je na raspolaganje stavila osiguravateljska ustanova.Članak 5.Nacionalnim zakonima ili drugim propisima se može dopustiti ili propisati pružanje zdravstvene zaštite članovima obitelji osigurane osobe koji s njome žive u istom kućanstvu i koje ona uzdržava, kao i utvrditi uvjete pod kojima se takva zaštita pruža.Članak 6.1. Osiguranjem za slučaj bolesti upravljaju nezavisne ustanove koje moraju biti pod upravnim i financijskim nadzorom nadležne javne vlasti i ono se ne smije obavljati s ciljem ostvarenja profita. Ustanove osnovane na privatnu inicijativu moraju imati posebno odobrenje nadležne javne vlasti.2. Osigurane osobe sudjeluju u upravljanju nezavisnim osiguravateljskim ustanovama pod uvjetima propisanim nacionalnim zakonima ili drugim propisima.3. Međutim, osiguranjem za slučaj bolesti može upravljati i država izravno ako je i dok je upravljanje njime otežano ili onemogućeno zbog nacionalnih uvjeta, a osobito zbog nedovoljnog razvoja organizacija poslodavaca i radnika.Članak 7.1. U financiranju programa bolesničkog osiguranja sudjeluju osiguranici i njihovi poslodavci.2. O financijskom doprinosu nadležne javne vlasti odlučuje se nacionalnim zakonima ili drugim propisima.Članak 8.Osigurana osoba ima pravo žalbe u slučaju spora vezanog za njeno pravo na naknadu.Članak 9.
C27 Konvencija o označavanju težine na teškim koletima koji se prevoze brodovima, 1929 02.06.1993 Na snazi konvencija,brodovi,težina,teret Konvencija 27KONVENCIJA O OZNAČAVANJU TEŽINE NA TEŠKIMKOLETIMA KOJI SE PREVOZE BRODOVIMAOpća konferencija Međunarodne organizacije rada koju je u Ženevi sazvalo Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada, sastavši se na svom desetom zasjedanju 30. svibnja 1929., iodlučivši prihvatiti određene prijedloge u vezi s označavanjem težine na teškim koletima koji se prevoze brodovima, a što je uključeno u prvu točku dnevnog reda zasjedanja, iodlučivši da ovi prijedlozi dobiju oblik međunarodne konvencije;usvaja dvadeset prvog lipnja tisuću devetsto dvadeset i devete godine sljedeću konvenciju koja se naziva Konvencija o označavanju težine (koleta koja se prevoze brodovima) iz 1929. na ratifikaciju članicama Međunarodne organizacije rada u skladu s odredbama Statuta Međunarodne organizacije rada:Članak 1.1. Na svakom paketu ili predmetu bruto težine od tisuću kilograma (jedna metrička tona) ili više predanom u svrhu prijevoza morem ili plovnim putovima na unutarnjim vodama na području svake članice koja ratificira ovu Konvenciju mora se, prije utovara na brod ili plovilo, jasno i trajno naznačiti njegova bruto težina.2. U izuzetnim slučajevima kad je teško utvrditi točnu težinu, nacionalnim zakonima ili drugim propisima može se dopustiti označavanje približne težine.3. Za obvezu osiguranja poštivanja ovog uvjeta isključivo je odgovorna vlada zemlje iz koje je paket ili predmet otpremljen, a ne vlada zemlje kroz koju on prolazi na putu prema svom odredištu.4. Nacionalnim zakonima ili drugim propisima utvrđuje se da li je obveza označavanja težine na gore naveden način obveza otpremnika ili neke druge osobe ili tijela.Članak 2.Službene ratifikacije ove Konvencije, pod uvjetima utvrđenim Statutom Međunarodne organizacije rada, priopćavaju se glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada radi registracije.Članak 3.1. Ova Konvencija obvezuje samo one članice Međunarodne organizacije rada čije su ratifikacije registrirane kod glavnog ravnatelja.2. Ona stupa na snagu dvanaest mjeseci od datuma kada su kod glavnog ravnatelja registrirane ratifikacije dviju članica.3. Nakon toga, ova Konvencija stupa na snagu u odnosu na svaku članicu dvanaest mjeseci nakon datuma registracije njene ratifikacije.Članak 4.Čim ratifikacije dviju članica Međunarodne organizacije rada budu registrirane u Međunarodnom uredu rada, glavni ravnatelj Međunarodnog ureda rada to notificira svim članicama Međunarodne organizacije rada. On im također notificira registraciju svih ratifikacija koje mu naknadno priopće članice Organizacije.Članak 5.1. Članica koja je ratificirala ovu Konvenciju može je otkazati nakon isteka roka od deset godina od datuma kada je Konvencija stupila na snagu, izjavom koju dostavlja glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada radi registracije. Takav otkaz proizvodi pravni učinak godinu dana nakon datuma kada je registriran.2. Svaka članica koja je ratificirala ovu Konvenciju, i koja u roku od godine dana nakon proteka razdoblja od deset godina iz prethodnog stavka ne otkaže Konvenciju prema odredbi ovog članka, bit će obvezana za još jedno razdoblje od deset godina, a nakon toga može otkazati Konvenciju po isteku svakog novog razdoblja od deset godina, prema uvjetima predviđenim u ovome članku.Članak 6.Kada to bude smatralo potrebnim, Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada podnijet će Općoj konferenciji izvješće o primjeni ove Konvencije i razmotrit će potrebu uvrštavanja pitanja njene cjelovite ili djelomične revizije na dnevni red Konferencije.Članak7.1. Ako Konferencija usvoji novu konvenciju koja bi ovu Konvenciju revidirala u cijelosti ili djelomično, ratifikacija nove revidirajuće konvencije od strane članiceipso iureznači otkazivanje ove Konvencije odmah, bez obzira na odredbu članka 5., akoi kada nova revidirajuća konvencija stupi na snagu.2. Od datuma kada nova revidirajuća konvencija stupi na snagu ova Konvencija prestaje biti otvorena za ratifikaciju članicama.3. Ova Konvencija u svakom slučaju ostaje na snazi u sadašnjem obliku i sadržaju za one članice koje su je ratificirale, a koje nisu ratificirale novu revidirajuću konvenciju.Članak 8.Engleski i francuski tekst ove Konvencije jednako su vjerodostojni.
C29 Konvencija o prisilnom ili obaveznom radu, 1930 02.06.1993 Na snazi konvencija,prisilni rad,obavezan rad Konvencija 29KONVENCIJA O PRISILNOM ILI OBVEZNOM RADUOpća konferencija Međunarodne organizacije rada koju je u Ženevi sazvalo Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada, sastavši se na četrnaestom zasjedanju 10. lipnja 1930., iodlučivši prihvatiti određene prijedloge u vezi s prisilnim ili obveznim radom, a što je prva točka dnevnog reda zasjedanja, iodlučivši da ovi prijedlozi dobiju oblik Međunarodne konvencije;usvaja dvadesetosmog lipnja tisuću devetsto tridesete godine sljedeću konvenciju koja se naziva Konvencija o prisilnom radu iz 1930. na ratifikaciju članicama Međunarodne organizacije rada u skladu s odredbama Statuta Međunarodne organizacije rada:Članak 1.1. Svaka članica Međunarodne organizacije rada koja ratificira ovu Konvenciju se obvezuje ukinuti korištenje prisilnog ili obveznog rada u svim njegovim oblicima u što je moguće kraćem roku.2. U cilju ovakvog potpunog ukidanja, prisilni ili obvezni rad će se moći koristiti, u prijelaznom razdoblju, samo u javne svrhe i kao izvanredna mjera, pod uvjetima i uz jamstva utvrđena ovom Konvencijom.3. Po isteku roka od pet godina nakon stupanja na snagu ove Konvencije i kada Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada pripremi izvješće predviđeno člankom 31. ove Konvencije, navedeno Upravno vijeće će razmotriti mogućnost ukidanja prisilnog ili obveznog rada u svim njegovim oblicima bez novog prijelaznog razdoblja, kao i potrebu uvrštavanja ovog pitanja na dnevni red Konferencije.Članak 2.1. U smislu ove Konvencije izraz "prisilni ili obvezni rad" znači svaki rad ili uslugu koji se od neke osobe zahtijeva pod prijetnjom bilo kakve kazne, i za koje se ta osoba nije ponudila dobrovoljno.2. Međutim, izraz "prisilni ili obvezni rad", u smislu ove Konvencije, ne odnosi se na:svakirad ili uslugu koji se zahtijeva na temelju zakona o obveznoj vojnoj službi za poslove isključivo vojne naravi; svaki rad ili uslugu koji su dio uobičajenih građanskih obveza državljana cjelovito suverene države;svaki rad ili uslugu koji se od neke osobezahtijeva kao posljedica osude proglašene sudskom presudom, pod uvjetom da se navedeni rad ili usluga obavljaju pod nadzorom i kontrolom javne vlasti i da navedena osoba nije ustupljena ili stavljena na raspolaganje privatnim osobama, poduzećima ili udrugama;svaki rad ili uslugu koji se zahtijeva u slučaju iznenadne opasnosti, to jest u slučaju rata, velike nesreće ili prijetnje od velike nesreće, kao što su požar, poplava, glad, potres, epidemije velikih razmjera ili stočne bolesti, najezda životinja, insekata ili biljnih parazita, i Općenito svaka okolnost koja bi mogla ugroziti život ili dobrobit čitavog ili jednog dijela pučanstva.manji društveni radovi takove vrste koji se, budući da ih obavljaju članovi zajednice u izravnom interesu za navedenu zajednicu, mogu stoga smatrati uobičajenim građanskim počostima koje obvezuju članove zajednice, pod uvjetom da se sa članovima zajednice ili njihovim izravnim predstavnicima obvezno savjetuje o potrebi za takvim radovima.Članak 3.U svrhu ove Konvencije izraz "nadležna vlast" znači vlast matične zemlje ili najviša središnja vlast dotičnog teritorija.Članak 4.1. Nadležna vlast ne smije narediti ili dopustiti da se naredi prisilni ili obvezni rad u korist privatnih osoba, poduzeća ili udruga.2. Ako takav oblik prisilnog ili obveznog rada u korist privatnih osoba, poduzeća ili udruga postoji na dan kada glavni ravnatelj Međunarodnog ureda rada registrira ratifikaciju ove Konvencije od strane članice, ta članica mora u potpunosti ukinuti takav prisilni ili obvezni rad od datuma kada ova Konvencija stupi na snagu u odnosu na tu članicu.Članak 5.1. Niti jedna koncesija dodijeljena privatnim osobama, poduzećima ili udrugama ne smije imati za posljedicu bilo kakav oblik prisilnog ili obveznog rada u proizvodnji ili sabiranju proizvoda kojima se te privatne osobe, poduzeća ili udruge koriste ili kojima trguju.2. Ako postojeće koncesije sadrže odredbe koje imaju za posljedicu takav prisilni ili obvezni rad, te se odredbe moraju ukinuti što je prije moguće kako bi seosiguralo poštivanje članka 1. ove Konvencije.
C32 Konvencija o zaštiti od nesreća radnika zaposlenih na utovaru ili istovaru brodova, 1932 02.06.1993 Na snazi konvencija Konvencija 32Konvencija o zaštiti od nesreća radnika zaposlenih na utovaru ili istovaru brodova (revidirana 1932. g.)Opća konferencija Međunarodne organizacije rada koju je u Ženevi sazvalo Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada, sastavši se na šesnaestom zasjedanju 12. travnja 1932., iodlučivši prihvatiti određene prijedloge u svezi s djelomičnom revizijom Konvencije o zaštiti od nesreća radnika zaposlenih na utovaru ili istovaru brodova koju je Konferencija usvojila na svom dvanaestom zasjedanju, a što je četvrta točka dnevnog reda zasjedanja, ismatrajući da ovi prijedlozi moraju imati oblik međunarodne konvencije;usvaja dvadeset sedmog travnja tisuću devetsto trideset i druge godine sljedeću konvenciju koja se naziva Konvencija o zaštiti od nesreća (dokeri) (revidirana 1932.g.) na ratifikaciju članicama Međunarodne organizacije rada u skladu s odredbama Statuta Međunarodne organizacije rada:Članak 1.U svrhu ove Konvencije:(1) izraz»procesi«znači i uključuje cjelokupan posao ili dio posla koji se, na kopnu ili na brodu, obavlja pri ukrcaju i iskrcaju bilo kojeg broda pomorske ili unutarnje plovidbe, isključujućiratne brodove, u svakoj pomorskoj ili unutarnjoj luci, na svakom doku, pristaništu, molu ili sličnom mjestu na kojem se takav rad obavlja; i(2) izraz»radnik«znači svaku osobu zaposlenu u procesima.Članak 2.1. Svaki prilaz preko doka, pristaništa, mola ili sličnog mjesta koji radnici moraju redovito koristiti pri dolasku na radno mjesto na kojem se procesi odvijaju ili odlasku s njega, kao i sva ta radna mjesta na kopnu moraju se održavati na način da se vodi računa o sigurnosti radnika koji se njima koriste odnosno na njima rade.2. Posebice,(1) sva navedena radna mjesta na kopnu i svi opasni dijelovi bilo kojeg spomenutog prilaza koji do njih vode od najbliže ceste moraju biti dobro i učinkovito osvijetljeni;(2) pristaništa i molovi moraju se održavati na način da na njima nema odložene robe u mjeri u kojoj je potrebno da se osigura slobodan prolaz do prilaza navedenih u članku 3.;(3) kada se ostavlja prolaz uzduž cijelog ruba pristaništa ili mola, on mora biti širok najmanje 3 stope (90 cm) i mora biti oslobođen svih prepreka osim nepokretnih konstrukcija, uređaja i oruđa koje se upotrebljava; i(4) u mjeri u kojoj je to moguće i uzimajući u obzir promet i obavljanje poslova,(a)svi opasni dijelovi navedenihprilaza i radnih mjesta (napr. opasni otvori, uglovi i rubovi) moraju biti primjereno ograđeni u visini od najmanje 2 stope i 6 inča (75 cm);(b)opasni pješački prolazi preko mostova, kesona i vrata dokova moraju sa svake strane biti ograđeni ogradom u visini od najmanje 2 stope i 6 inča (75 cm), a navedena ograda se na sva-kom kraju mora nastavljati do dovoljne udaljenosti koja ne mora biti veća od 5 jardi (4,50 m).(5) Smatra se da su mjerni uvjeti iz stavka 4. ovoga članka zadovoljeni u odnosu na naprave koje se koriste na datum ratifikacije ove Konvencije, ako su postojeće dimenzije najviše 10% manje od dimenzija naznačenih u navedenom stavku 4.Članak 3.(1) Kada se brod nalazi uz pristanišni mol ili uz neko drugo plovilo, u svrhu obavljanja potrebnih procesa radnicima se mora osigurati korištenje sigurnih sredstava pristupa za prelaženje na brod ili s njega, osim ako su uvjeti takvi da oni ne bi bili izloženi nepotrebnim opasnostima i bez posebnih naprava.(2) Navedena sredstva pristupa jesu-(a)kada je to moguće, brodske ljestve, mostić ili slična konstrukcija;(b)u drugim slučajevima ljestve.(3) Naprave navedene u stavku (2)(a)ovog članka moraju biti široke barem 22 inča (55 cm), propisno osigurane kako bi se spriječilo njihovo pomicanje, bez strmog nagiba, napravljene od materijala koji je kvalitetan i u dobrom stanju, i cijelom dužinom ograđene s obje strane ogradom visokom najmanje 2 stope i 9 inča (82 cm), ili ako se radi o brodskim ljestvama one moraju biti ograđene ogradom iste visine s jedne strane pod uvjetom da je druga strana propisno zaštićena bokom broda.Pod uvjetom da se za bilo koje naprave, naprijed navedene kao naprave u upotrebi na datum ratifikacije ove Konvencije, dozvoli daljnja uporaba:(a)one naprave koje su s obje strane ograđene ogradom visokom najmanje 2 stope i 8 inča (80 cm) moći će se upotrebljavati dok se ta ograda ne zamijeni novom;(b)one naprave koje su s obje strane ograđene ogradom visokom najmanje 2 stope i 6 inča (75 cm) moćiće se upotrebljavati još dvije godine nakon ratifikacije.(4) Ljestve navedene u stavku (2)(b)ovoga članka moraju biti odgovarajuće dužine i čvrstoće, te propisno osigurane.(5)(a)Nadležne vlasti mogu dopustiti izuzetke od primjene odredaba ovoga članka ako se uvjere da naprave navedene u tom članku nisu potrebne za sigurnost radnika.(b)Odredbe ovog članka ne primjenjuju se na teretne platforme ili mostiće kada se koriste isključivo za obavljanje procesa.(6) Radnici ne smiju koristiti, niti se od njih smije tražiti da koriste, bilo koje drugo sredstvo pristupa osim onih sredstava koja su navedena ili dopuštena ovim člankom.Članak 4.Kada je za obavljanje procesa nužno da radnici dolaze na brod ili se vraćaju s njega vodenim putem, moraju se propisati odgovarajuće mjere za osiguranje sigurnog prijevoza tih radnika, uključujući uvjete koje trebaju ispunjavati plovila koja se koriste u tu svrhu.Članak 5.(1) Kada radnici moraju obavljati procese u brodskim spremištima dubina kojih je više od 5 stopa (1,50 m) od razine palube, moraju im se osigurati sigurna sredstva pristupa od palube do brodskog spremišta.(2) Navedena sredstva pristupa obično su ljestve koje se neće smatrati sigurnima ukoliko ne ispunjavaju sljedeće uvjete:(a)pružaju oslonac za stopala dubine, uključujući prostor iza ljestvi, najmanje 4 ̋ inča (11,50 cm) za širinu od najmanje 10 inča (25 cm) i čvrsti oslonac za ruke;(b)nisu uvučene pod palubu više nego što je opravdano potrebno da ne predstavljaju zapreku ulazu u grotlo;(c)u produžetku i u istoj liniji s njima nalaze se uređaji koji pružaju siguran oslonac za ruke i noge na izdignutom rubu grotla (napr. okovi za uklinčenje ili prečke);(d)navedeni uređaji na izdignutom rubu grotla pružaju oslonac za stopala dubine, uključujući prostor iza tih uređaja, najmanje 4 ̋ inča (11,50 cm) za širinu od najmanje 10 inča (25 cm);(e)ako postoje posebne ljestve između donjih paluba, navedene ljestve, koliko je to moguće, moraju biti u istoj liniji s ljestvama s gornje palube. Međutim, ako zbog konstrukcije broda
C45 Konvencija o radu pod zemljom (žene), 1935 02.06.1993 Otkazana 26.03.2018. konvencija Konvencija 45Konvencija o zapoŠljavanju Žena na poslovima koji se obavljaju pod zemljom u rudnicima svih vrstaOpća konferencija Međunarodne organizacije rada koju je u Ženevi sazvalo Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada, sastavši se na devetnaestom zasjedanju 4. lipnja 1935., iodlučivši prihvatiti određene prijedloge u vezi sa zapošljavanjem žena na poslovima pod zemljom u rudnicima svih vrsta, a što je druga točka dnevnog reda zasjedanja, iodlučivši da ovi prijedlozi dobiju oblik međunarodne konvencije;usvaja dvadeset prvog lipnja tisuću devetsto trideset i pete godine sljedeću konvenciju koja se naziva Konvencija o radu pod zemljom (žene) iz 1935.:Članak 1.U svrhu ove Konvencije izraz“rudnik”uključuje svako poduzeće, bilo javno ili privatno, za vađenje bilo koje tvari ispod površine zemlje.Članak 2.Niti jednu ženu, bez obzira na njenu dob, se ne smije zaposliti na poslovima koji se obavljaju pod zemljom u bilo kojem rudniku.Članak 3.Nacionalnim zakonima ili drugim propisima se iz zabrane mogu isključiti:(a) žene na rukovodećim položajima koje ne obavljaju fizički rad;(b) žene zaposlene u zdravstvenim i socijalnim službama;(c) žene koje u tijeku svog školovanja provedu razdoblje obuke u podzemnim dijelovima rudnika; i(d) sve druge žene koje povremeno ulaze u podzemne dijelove rudnika u svrhu obavljanja poslova koji nisu fizički.Članak 4.Formalne ratifikacije ove Konvencije će se priopćiti glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada radi registracije.Članak 5.1. Ova Konvencija obvezujesamo one članice Međunarodne organizacije rada čije su ratifikacije registrirane kod glavnog ravnatelja.2. Ona stupa na snagu dvanaest mjeseci od datuma kada su kod glavnog ravnatelja registrirane ratifikacije dviju članica.3. Nakon toga, ova Konvencijastupa na snagu u odnosu na svaku članicu dvanaest mjeseci nakon datuma registracije njene ratifikacije. Članak 6.Čim ratifikacije dviju članica Međunarodne organizacije rada budu registrirane u Međunarodnom uredu rada, glavni ravnatelj Međunarodnog uredarada će to notificirati svim članicama Međunarodne organizacije rada. On će im također notificirati registraciju svih ratifikacija koje mu naknadno priopće članice Organizacije.Članak 7.1. Članica koja je ratificirala ovu Konvenciju može je otkazati nakon isteka roka od deset godina od datuma kada je Konvencija stupila na snagu, izjavom koju dostavlja glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada radi registracije. Takav otkaz proizvodi pravni učinak godinu dana nakon datuma kad je registriran.2. Svaka članica koja je ratificirala ovu Konvenciju, i koja u roku od godine dana nakon proteka roka od deset godina iz prethodnog stavka ne otkaže Konvenciju prema odredbi ovoga članka, bit će obvezana za naredno razdoblje od deset godina, a nakon toga može otkazatiKonvenciju po isteku svakog novog razdoblja od deset godina prema uvjetima predviđenim u ovome članku.Članak 8.Kada to bude smatralo potrebnim, Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada podnijet će Općoj konferenciji izvješće o primjeni ove Konvencije i razmotrit će potrebu uvrštavanja pitanja njene cjelovite ili djelomične revizije na dnevni red Konferencije.Članak 9.1. Ako Konferencija usvoji novu konvenciju koja bi ovu Konvenciju revidirala u cijelosti ili djelomično tada, osim ako nova Konvencija ne bi odredila drukčije:(a) ratifikacija nove revidirajuće konvencije od strane članice ipso iure bi značila trenutno otkazivanje ove Konvencije, bez obzira na odredbu članka 7., ako, i kada bi nova revidirajuća konvencija stupila na snagu.(b) od datuma kadanova revidirajuća konvencija stupi na snagu, ova Konvencija prestaje biti otvorena za ratifikaciju članicama.2. Ova Konvencija u svakom slučaju ostaje na snazi u sadašnjem obliku i sadržaju za one članice koje su je ratificirale, a koje nisu ratificiralenovu revidirajuću konvenciju.Članak 10.Engleski i francuski tekst ove Konvencije jednako su vjerodostojni.
C48 Konvencija o očuvanju penzionih prava radnika migranata, 1935 02.06.1993 Na snazi konvencija Konvencija 48KONVENCIJA O UTEMELJENJUMEĐUNARODNOG SUSTAVAOČUVANJA PRAVAIZ OSIGURANJA ZA SLUČAJ INVALIDNOSTI, STAROSTI I SMRTIOpća konferencija Međunarodne organizacije rada koju je u Ženevi sazvalo Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada, sastavši se na devetnaestom zasjedanju 4. lipnja 1935., iodlučivši prihvatiti određene prijedloge u svezi s očuvanjem prava radnika, koji mijenjaju svoje prebivalište iz jedne zemlje u drugu, u postupku stjecanja i očuvanjem stečenih prava iz osiguranja za slučaj invalidnosti, starosti i smrti, a što je prva točka dnevnog reda zasjedanja, iodlučivši da ovi prijedlozi dobiju oblik međunarodne konvencije; usvaja dvadeset drugog lipnja tisuću devetsto trideset i pete godine sljedeću konvenciju koja se naziva Konvencija o očuvanju mirovinskih prava migranata iz 1935.I. dio -UTEMELJENJE MEĐUNARODNOG SUSTAVAČlanak 1.1. Između članica Međunarodne organizacije rada utemeljuje se sustav očuvanja prava u tijeku stjecanja, kao i očuvanja stečenih prava kod ustanova za obvezno osiguranje za slučaj invalidnosti, starosti i smrti (u daljnjem tekstu: »ustanove osiguranja«).2. Izraz »članice« upotrijebljenu dijelovima II., III., IV. i V. ove Konvencije tumači se kao da podrazumijeva samo članice Međunarodne organizacije rada obvezane ovom Konvencijom.II. dio -OČUVANJE PRAVA U TIJEKU STJECANJAČlanak 2.1. Razdoblja osiguranja koja su navršile osobe osigurane kod ustanova osiguranja dviju ili više članica će svaka takva ustanova, neovisno o državljanstvu takvih osoba, zbrajati u skladu sa sljedećim pravilima.2. Za očuvanje prava u tijeku stjecanja, razdoblja koja se zbrajaju su:(a) razdoblja uplate doprinosa;(b) razdoblja u odnosu na koja doprinosi nisu dospijevali, ali tijekom kojih su se prava očuvala na temelju zakona ili drugih propisa prema kojima su navršena;(c) razdoblja tijekom kojih je isplaćivana novčana naknada iz osiguranja za invalidnost ili starost neke druge članice; i(d) razdoblja u kojima je isplaćivana novčana naknada iz nekog drugog sustava socijalnog osiguranja druge članice, ukoliko bi odgovarajuća naknada, prema zakonima ili drugim propisima koji se primjenjuju na ustanovu koja vrši zbrajanje, očuvala prava u tijeku stjecanja.3. U svrhe:i. utvrđivanja je li ispunjen bilo koji uvjet u vezi s kvalificirajućim razdobljem (najkraće trajanje obveze osiguranja) ili s brojem uplata doprinosa koji je propisan za stjecanje prava na posebne povlastice (zajamčeni minimumi);ii. stjecanja prava;iii. prava na dobrovoljno osiguranje;iv. prava na zdravstvenu zaštitu i njegu;razdoblja koja se zbrajaju su:(a) razdoblja uplate doprinosa;(b) razdoblja u odnosu na koja doprinosi nisu dospijevali, ali koja se uračunavaju u kvalificirajuće razdoblje, kako na temelju zakona ili drugih propisa prema kojima su navršena, tako i na temelju propisa ustanove koja vrši zbrajanje.4. Međutim, u slučaju kad se prema zakonima ili drugim propisima članice, u svrhu utvrđivanja ima li određeni podnositelj zahtjeva pravo na određene povlastice, u obzir uzimaju samo razdoblja navršena u struci koja je obuhvaćena posebnim sustavom, tada će se u smislu stavaka 2. i 3. zbrajati samo razdoblja navršena u odgovarajućim posebnim sustavima osiguranja drugih članica, a u odnosu na članicu koja nema posebnih sustava osiguranja za dotičnu struku, zbrajat će se razdoblja navršena u toj struci prema sustavu osiguranja koji se na nju primjenjuje.5. Razdoblja uplate doprinosa i s njima izjednačena razdoblja koja su navršena istovremeno kod ustanova dviju ili više članica prilikom zbrajanja se priznaju samo jednom.Članak 3.1. Svaka ustanova osiguranja iz koje na temelju zbrojenih razdoblja osiguranja podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu izračunat će iznos takve naknade u skladu sa zakonima ili drugim propisima koji se primjenjuju na navedenu ustanovu. 2. Naknada ili dijelovi naknade koji ovise o vremenu provedenom u osiguranju i koji se utvrđuju isključivo uzimajući u obzir razdoblja navršena na temelju zakona ili drugih propisa koji se primjenjuju na ustanovu koja je dužnik, isplaćuju se bez umanjenja.3. Naknada ili dijelovi naknade koji se utvrđuju neovisno o vremenu provedenom u osiguranju i koji se sastoje od fiksnog iznosa, postotka plaće koja se uzimau obzir u svrhu osiguranja ili višestrukog prosječnog iznosa doprinosa mogu se umanjiti prema omjeru između razdoblja koja se računaju u svrhu obračuna naknada na temelju zakona ili drugih propisa koji se primjenjuju na ustanovu koja je dužnik i ukupnih razdoblja koja se uračunavaju u svrhu obračuna naknada prema zakonima ili propisima koji se primjenjuju na sve zainteresirane ustanove.4. Odredbe stavaka 2. i 3. se primjenjuju na svaku potporu, dodatak ili dio mirovine koja se isplaćuje iz javnih sredstava.5. Raspodjela troškova liječenja i njege nije uređena ovom Konvencijom.Članak 4.U slučajevima kad razdoblja osiguranja navršena kod ustanova osiguranja članice ne iznose ukupno dvadeset i šest tjedana, ustanova ili ustanove u kojoj su ona navršena može ili mogu odbiti priznati ikakvu obvezu u pogledu naknade. Razdoblja u odnosu na koja je obveza u pogledu naknade na taj način odbijena se neće uzimati u obzir od strane bilo koje zainteresirane ustanove prilikom primjene umanjenja dopuštenog člankom 3. stavkom 3.Članak 5.1. Ako bi, da nema ove Konvencije, osoba koja stekne pravo na naknadu od ustanova za osiguranje barem dviju članica imala pravo dobiti, od bilo koje takve ustanove za razdoblja navršena kod nje, naknadu veću od zbroja naknada na koje ima pravo na temelju članka 3., ona tada ima pravo od te ustanove dobiti dopunsku naknadu u visini razlike.3. Ako takve dopunske naknade mora isplatiti više ustanova, korisnik ima pravo na najvišu naknadu koju mu je dužna isplatiti bilo koja od njih, a teret tog iznosa se dijeli među njima razmjerno dopunskoj naknadi koju bi dugovala svaka od njih pojedinačno.Članak 6.Sporazumom između zainteresiranih članica se može predvidjeti:(a) obračunavanje naknada na način različit od načina propisanog člankom 3. ali koji, međutim, daje barem rezultat koji je ukupno jednak rezultatu dobivenom primjenom navedenog članka, s time da ukupan iznos dospjelih naknada nikad ne bude niži od najviše naknade koju je dužna isplatiti bilo koja od ustanova za osiguranje za razdoblja navršena kod nje;(b) mogućnost da se ustanova osiguranja jedne članice oslobodi od obveze prema osiguraniku i osobama koje on uzdržava tako da ta ustanova isplati, ustanovi osiguranja druge članice kojoj je on pristupio, kapital koji predstavlja prava u tijeku stjecanja u trenutku kad je on otišao iz te ustanove, pod uvjetom da ta druga ustanova pristane na to i da se obveže upotrijebiti kapital u svrhu pokrića prava;(c)ograničenje ukupne naknade priznate od strane ustanova osiguranja članica na iznos koji je dužna isplatiti, na temelju zbrojenih razdoblja osiguranja, ustanova na koju se primjenjuju najpovoljniji zakoni i drugi propisi.Članak 7.Od podnositelja zahtjeva se ne smije tražiti da svoj zahtjev za naknadu podnese više od jednoj od ustanova osiguranja kojima je pripadao. Ta ustanova će onda obavijestiti druge ustanove navedene u zahtjevu.Članak 8.U svrhu konverzije iznosa izraženih u valuti druge članice, kod obrade zahtjeva za naknadu ustanove osiguranja primjenjuju odnos između dvije valute kakav je bio prvog dana tromjesečja, tijekom kojeg je zahtjev podnesen, na glavnom deviznom tržištu članice u čijoj je valuti iznos izražen. Međutim, sporazumom između zainteresiranih članica može se utvrditi drugi način konverzije.Članak 9.Svaka članica može odbiti primijeniti odredbe ovog Dijela Konvencije u svojim odnosima sa članicom čiji zakoni i drugi propisi ne osiguravaju rizik za koji se zahtijeva naknada.III. dio -OČUVANJE STEČENIH PRAVAČlanak 10.1. Osobe koje su bile osigurane u ustanovi osiguranja određene članice, kao i osobe koje oni uzdržavaju imaju pravo na sve naknade na koje su stekli pravo na temelju svog osiguranja u cijelosti:(a) ako prebivaju na području te članice, bez obzira na njihovo državljanstvo;(b) ako su državljani te članice, bez obzira na njihovo prebivalište.2. Međutim, potpore, dodaci i dijelovi mirovine koji se plaćaju iz javnih sredstava mogu se uskratiti osobama koje nisu državljani članice.3. Osim toga, u razdoblju od pet godina nakon stupanja ove Konvencije na snagu, članica može pridržati pravo isplate bilo kakve potpore, dodatka ili dijela imovine koji se plaćaju iz javnih sredstava državljanima članica s kojima je sklopila dodatne ugovore u tom smislu. Članak 11.1. Mirovine na koje je pravo očuvano na temelju članka 10. ne mogu se zamijeniti jednokratnim isplatama iznosa koji su manji od njihove temeljne vrijednosti.2. Međutim, ustanova osiguranja koja je dužnik može zamijeniti mirovine čiji su mjesečni iznosi neznatni jednokratnim isplatama iznosa obračunatih prema zakonima i drugim propisima koji se primjenjuju na navedenu ustanovu, pod uvjetom da se navedeni iznosi ne umanjuju zbog boravka u inozemstvu.Članak 12.1. Odredbe zakona ili drugih propisa članice koji dopuštaju umanjenje ili obustavu naknada ako zainteresirana osoba istovremeno ima prava na druga davanja iz socijalnog osiguranja ili je zaposlena i po toj osnovi ima obvezno osiguranje, mogu se primjenjivati na korisnike iz ove Konvencije u odnosu na naknade dospjele na temelju sustava osiguranja druge članice ili u odnosu na zaposlenje na području druge članice.2. Međutim, odredbe koje dopuštaju umanjenje ili obustavu u slučaju istovremenih naknada u odnosu na isti rizik ne primjenjuju se na naknade na koje je pravo stečeno u skladu s Dijelom II. ove Konvencije.Članak 13.Ustanova osiguranja koja je dužna isplatiti naknade na temelju ove Konvencije može izvršiti isplatu svim osobama koje imaju pravo na takvu naknadu u valuti svoje zemlje.IV. dio -MEĐUSOBNA ADMINISTRATIVNA POMOĆČlanak 14.1. Vlasti i ustanove osiguranja svake članice moraju pružati pomoć ustanovama drugih članica u istom opsegu kao da primjenjuju svoje vlastite zakone i druge propise koji se odnose na socijalno osiguranje, a naročito moraju, na zahtjev ustanove bilo koje članice, izvršiti provjere i liječničke preglede potrebne kako bi se utvrdilo ispunjavaju li osobe koje primaju naknade na teret te ustanove uvjete za takve naknade.2. Ako se dotične članice drukčije ne sporazume, troškovi koje treba naknaditi za na taj način pruženu pomoć utvrđuju se prema cjeniku ustanove ili vlasti koja je pružila pomoć ili, ako nema takvog cjenika, prema stvarnim troškovima.Članak 15.Svako oslobođenje od plaćanja pristojbi priznato zakonima ili drugim propisima neke članice u odnosu na isprave dostavljene njenim vlastima ili ustanovama osiguranja primjenjuje se i na odgovarajuće isprave dostavljene u vezi s primjenom ove Konvencije vlastima ili ustanovama osiguranja bilo koje članice.Članak 16.Uz pristanak nadležne središnje vlasti zainteresiranih članica, ustanova osiguranja koja je obvezna isplatiti naknadu korisniku s prebivalištem na području druge članice može, prema uvjetima dogovorenim između dvije ustanove, prenijeti obvezu isplate te naknade u njezino ime na ustanovu osiguranja u mjestu prebivališta korisnika.V. dio -DJELOVANJE MEĐUNARODNOG SUSTAVAČlanak 17.Svaka članica koja na datum ratifikacije ove Konvencije nema ustrojen takav sustav obvezuje se da će u roku od dvanaest mjeseci od tog datuma ustrojiti:(a) obvezni sustav osiguranja prema kojem najveći dio osoba zaposlenih u industrijskim i trgovačkim poduzećima stječe pravo na mirovinu najkasnije sa šezdeset i pet godina života; ili(b) obvezni sustav osiguranja za slučaj invalidnosti, starosti i smrti kojim će biti obuhvaćen znatan udio osoba zaposlenih u industrijskim i trgovačkim poduzećima.Članak 18.1. Svaka članica mora postupati s državljanima drugih članica jednako kao sa svojim državljanima kako u odnosu na obvezu osiguranja tako i u odnosu na naknade iz osiguranja, uključujući svaku potporu ili dodatak ili dio mirovine koji se isplaćuju iz javnihsredstava.3. Međutim, svaka članica može ograničiti pravo na bilo kakvu potporu, dodatak ili dio mirovine koji se isplaćuju iz javnih sredstava i priznaju isključivo osiguranicima koji su navršili propisanu dob na dan stupanja na snagu zakona ili drugih propisa o obveznom osiguranju, na način da ga prizna samo svojim državljanima.Članak 19.Odredbe ove Konvencije se mogu derogirati sporazumima između članica koji ne diraju prava i obveze članica koje nisu stranke sporazuma i koje izričito predviđaju očuvanje prava u tijeku stjecanja i stečenih prava pod uvjetima koji su, ukupno uzevši, barem jednako povoljni kao i uvjeti predviđeni ovom Konvencijom.Članak 20.1. Radi pružanja pomoći članicama pri primjeni ove Konvencije pri Međunarodnom uredu rada se osniva Povjerenstvo koje se sastoji od po jednog predstavnika svake članice i od tri osobe koje će imenovati predstavnici vlada, poslodavaca i zaposlenika u Upravnom vijeću Ureda. Povjerenstvo donosi svoj poslovnik. 2. Na zahtjev jedne ili više zainteresiranih članica, Povjerenstvo će, vođeno načelima i ciljevima ove Konvencije, donositi preporuke o načinu njezine primjene.Članak 21.1. Ako, prije stupanja ove Konvencije na snagu, neko mirovinsko davanje nije bilo priznato ili je obustavljena isplata mirovinezbog prebivališta zainteresirane osobe u inozemstvu, ta mirovina će se priznati ili će se isplata mirovine nastaviti u skladu s ovom Konvencijom od datuma kada ona stupi na snagu za dotičnu članicu.2. Prilikom primjene ove Konvencije uzimaju se u obzir razdoblja osiguranja prije njenog stupanja na snagu, ako bi ta razdoblja bila uzeta u obzir da je ova Konvencija bila na snazi tijekom tih razdoblja.3. Na zahtjev zainteresirane osobe zahtjevi riješeni prije stupanja na snagu ove Konvencije će se, osim akonisu riješeni jednokratnom isplatom, revidirati. Revizija neće obuhvatiti isplate zaostataka ili povrata naknada za razdoblja prije stupanja ove Konvencije na snagu za dotičnu članicu.Članak 22.1. Otkazivanje ove Konvencije od strane članice ne oslobađaustanovu osiguranja te članice njenih dugova u odnosu na potraživanja koja su dospjela prije nego je otkaz proizveo pravni učinak.2. Prava u postupku stjecanja koja su očuvana u skladu s ovom Konvencijom neće prestati zbog njenog otkazivanja: njihovo daljnje očuvanje u razdoblju nakon datuma kada ova Konvencija prestaje biti na snazi uredit će se zakonima i drugim propisima koji se primjenjuju na zainteresirane ustanove.VI. dio -ZAVRŠNE ODREDBEČlanak 23.Formalne ratifikacije ove Konvencije priopćavaju se glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada radi registracije.Članak 24.1. Ova Konvencija obvezuje samo one članice Međunarodne organizacije rada čije su ratifikacije registrirane kod glavnog ravnatelja.2. Ona stupa na snagu dvanaest mjeseci od datuma kada su kod glavnog ravnatelja registrirane ratifikacije dviju članica.3. Nakon toga, ova Konvencija stupa na snagu u odnosu na svaku članicu dvanaest mjeseci nakon datuma registracije njene ratifikacije.Članak 25.Čim ratifikacije dviju članica Međunarodne organizacije rada budu registrirane u Međunarodnom uredu rada, glavni ravnatelj Međunarodnog ureda rada će to notificirati svim članicama Međunarodne organizacije rada. On će im također notificirati registraciju svih ratifikacija koje mu naknadno priopće članice Organizacije.Članak 26.1. Članica koja je ratificirala ovu Konvenciju može je otkazati nakon proteka razdoblja od pet godina od datuma kada je Konvencija stupila na snagu, aktom kojeg dostavljaglavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada radi registracije. Takav otkaz proizvodi pravni učinak godinu dana nakon datuma kada je registriran.2. Svaka članica koja je ratificirala ovu Konvenciju, i koja u roku od godine dana nakon proteka razdoblja od pet godina iz prethodnog stavka ne otkaže Konvenciju prema odredbi ovog članka, bit će obvezana za još jedno razdoblje od pet godina, a nakon toga može otkazati ovu Konvenciju po proteku svakog novog razdoblja od pet godina prema uvjetima predviđenim u ovome članku.Članak 27.Kada to bude smatralo potrebnim, Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada podnijet će Općoj Konferenciji izvješće o primjeni ove Konvencije i razmotrit će potrebu uvrštavanja pitanja njene potpune ili djelomične revizije na dnevni red Konferencije.Članak 28.1. Ako Konferencija usvoji novu konvenciju, koja bi ovu Konvenciju revidirala u cijelosti ili djelomično, tada, ukoliko novom konvencijom ne bi bilo drukčije određeno:(a) ratifikacija nove revidirajuće konvencije od strane članiceznači ipso iure otkazivanje ove Konvencije bez obzira na odredbu članka 12., ako, i kada nova revidirajuća konvencija stupi na snagu;(b) od datuma kada nova revidirajuća konvencija stupi na snagu, ova Konvencija prestaje biti otvorena za ratifikaciju članicama.2. Ova Konvencija u svakom slučaju ostaje na snazi u sadašnjem obliku i sadržaju za one članice koje su je ratificirale, a koje nisu ratificirale revidirajuću konvenciju.Članak 29.Engleski i francuski tekst ove Konvencije jednako su vjerodostojni.
C80 Konvencija o finalnoj reviziji članova, 1946 02.06.1993 Na snazi konvecija KONVENCIJA 80O DELIMIČNOJ REVIZIJI KONVENCIJA USVOJENIH OD STRANE OPŠTE KONFERENCIJE MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE RADA NA DVADESET OSAM PRVIH ZASEDANJA, U CILJU OBEZBEĐENJA BUDUĆEG VRŠENJA IZVESNIH ADMINISTRATIVNIH FUNKCIJA POVERENIH OVIM KONVENCIJAMA GENERALNOM SEKRETARU DRUŠTVA NARODA I U CILJU UNOŠENJA U ISTE DOPUNSKIH IZMENA POTREBNIH ZBOG RASPUŠTANJA DRUŠTVA NARODA I IZMENE USTAVA MEĐUNARODNE ORGANIZACJE RADAOpšta konferencija Međunarodne organizacije rada, Savezna u Montrealu od strane Administrativnog saveta Međunarodnog biroa rada, gde se i sastala 19. septembra 1946, na svom dvadeset devetom zasedanju, Pošto je odlučila da usvoji izvesne predloge koji se odnose na delimičnu reviziju konvencija usvojenih od strane Konferencije na dvadeset osam prvih zasedanja, u cilju da se osigura buduće vršenje izvesnih funkcija poverenih ovim konvencijama Generalnom sekretaru Društva naroda i da se u isto unesu izvesne dopunske izmene potrebne zbog raspuštanja Društva naroda i izmene Ustava Međunarodne organizacije rada, pitanje koje je obuhvaćeno drugom tačkom dnevnog reda zasedanja, Smatrajući da ti predlozi treba da dobiju formu međunarodne konvencije, Usvaja, danas devetog oktobra hiljadu devet stotina četrdeset i šeste, donju konvenciju, koja će biti nazvana Konvencija o reviziji završnih članova, 1946.Član 1. 1. U tekstu konvencija usvojenih od strane Međunarodne konferencije rada u toku njenih dvadeset pet prvih zasedanja, reči "Generalni sekretar društva naroda" zamenjuju se rečima "Generalni direktor Međunarodnog biro-a rada", reči "Generalni sekretar" rečima "Generalni direktor" i reč "Sekretarijat" rečima "Međunarodni biro rada", u svim stavovima gde ovi razni izrazi postoje. Institut za industrijske odnose 2. Registracija od strane Generalnog direktora Međunarodnog biroa rada ratifikacija konvencija i amandmana otkaza i deklaracija predviđenih u konvencijama usvojenim od strane Konferencije u toku njenih prvih dvadeset pet zasedanja imaće isto dejstvo kao i registracija tih ratifikacija, otkaza i deklaracija koju je izvršio Generalni sekretar Društva naroda shodno odredbama originalnih tekstova tih konvencija. 3. Generalni direktor Međunarodnog biroa rada dostaviće Generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija za registraciju shodno članu 102. Povelje Ujedinjenih nacija, sva obaveštenja koja se odnose na pomenute ratifikacije kao i otkaze i deklaracije koje je registrovao shodno odredbama konvencija usvojenih od strane Konferencije na njenih dvadeset pet prvih zasedanja, onako kako su izmenjene prethodnim odredbama ovog člana. Član 2. 1. Reči "Društva naroda" se brišu u prvoj alineji uvoda svake od konvencija usvojenih od strane Konferencije u toku njenih dvadeset osam prvih zasedanja. 2. Reči "saobrazno odredbama XIII dela Versajskog ugovora i odgovarajućih delova drugih ugovora o miru" i variante ove formule koje figuriraju u uvodima konvencija usvojenih od strane Konferencije u toku njenih dvadeset sedam prvih zasedanja, zamenjuju se rečima "shodno odredbama Ustava Međunarodne organizacije rada". 3. Reči "pod uslovima predviđenim u XIII delu Versajskog ugovora o miru i odgovarajućim delovima drugih ugovora o miru" i sve variante ove formule zamenjuju se u svim članovima konvencije usvojenih od strane Konferencije u toku njenih dvadeset pet prvih zasedanja gde se nalaze ove reči ili variante, rečima "pod uslovima utvrđenim Ustavom Međunarodne organizacije rada". 4. Reči "član 408. Versajskog ugovora i odgovarajući članovi drugih ugovora o miru" i sve variante ove formule zamenjuju se, u svima članovima konvencija usvojenih od strane Konferencije u toku njenih dvadeset pet prvih zasedanja gde se nalaze ove reči ili variante, rečima "član 22. Ustava Međunarodne organizacije rada". 5. Reči "član 421. Versajskog ugovora i odgovarajući članovi drugih ugovora o miru" i sve variante ove formule zamenjuju se, u svima članovima konvencija usvojenih od strane Konferencije u toku njenih dvadeset pet prvih zasedanja gde se nalaze ove reči, rečima "član 35. Ustava Međunarodne organizacije rada". 6. Reč "konvencija" se stavlja na mesto reči "projekat konvencije" u uvodu konvencija usvojenih od strane Konferencije u toku njenih dvadeset pet prvih zasedanja i u svima članovima gde se nalazi ovaj izraz. 7. Naziv "Generalni direktor" stavlja se umesto naziva "Direktor" u svim članovima konvencija usvojenih od strane Konferencije na njenom dvadeset osmom zasedanju u kojima se pominje Direktor Međunarodnog biro-a rada. Institut za industrijske odnose 8. U svakoj konvenciji usvojenoj od strane Konferencije u toku njenih sedamnaest prvih zasedanja reči "koja će se nazvati" biće unešene u uvod i propraćene skraćenim nazivom koji Međunarodni biro rada upotrebljava za označavanje konvencije o kojoj se radi. 9. U svakoj konvenciji usvojenoj od strane Konferencije u toku njenih četrnaest prvih zasedanja svi nenumerisani paragrafi članova koji sadrže više od jednog paragrafa biće numerisani. Član 3. Svaki Član Organizacije koji, posle stupanja na snagu ove konvencije, bude dostavio Generalnom direktoru Međunarodnog biro-a rada svoju formalnu ratifikaciju neke konvencije usvojene od strane Konferencije u toku njenih dvadeset osam prvih zasedanja smatraće se kao da je ratifikovao tu konvenciju onako kako je ona izmenjena ovom konvencijom. Član 4. Dva primerka ove konvencije biće potpisana od strane Pretsednika Konferencije i Generalnog direktora Međunarodnog biro-a rada. Jedan od ovih primeraka biće deponovan u arhivi Međunarodnog biro-a rada, drugi dostavljen Generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija radi registracije saobrazno članu 102. Povelje Ujedinjenih nacija. Generalni direktor dostaviće overenu kopiju saobraznu ovoj konvenciji svakom od članova Međunarodne organizacije rada. Član 5. 1. Formalne ratifikacije ove konvencije biće dostavljene Generalnom direktoru Međunarodnog biroa rada. 2. Ova će konvencija stupiti na snagu na dan kada ratifikacije dva Člana Međunarodne organizacije rada budu primljene od strane Generalnog direktora. 3. Čim ova konvencija stupi na snagu i budu primljene nove ratifikacije ove konvencije, Generalni direktor Međunarodnog biro-a rada saopštiće to svima Članovima Međunarodne organizacije rada i Generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija.
C81 Konvencija o inspekciji rada u industriji i trgovini, 1947 02.06.1993 Na snazi konvencija,inspekcija KONVENCIJA BROJ 81O INSPEKCIJI RADA U INDUSTRIJI I TRGOVINIOpšta konferencija Međunarodne organizacije rada, Sazvana u Ženevi od strane Administrativnog saveta Međunarodnog biroa rada, gde se i sastala, 19. juna 1947. godine, na svom tridesetom zasedanju, Pošto je odlučila da usvoji razne predloge koji se odnose na inspekciju rada u industriji i trgovini, pitanje koje pretstavlja četvrtu tačku dnevnogreda zasedanja, Pošto je odlučila da ti predlozi dobiju formu međunarodne konvencije, Usvaja, danas jedanaestog jula hiljadu devetstotina četrdeset sedme, donju konvenciju, koja će biti nazvana Konvencija o inspekciji rada 1947. DEO I Inspekcija rada u industriji Član 1. Svaki član Međunarodne organizacije rada za koga je ova Konvencija na snazi treba da ima jedan sistem inspekcije rada u industrijskim preduzećima. Član 2.1. Sistem inspekcije rada u industrijskim preduzećima primenjivaće se na sva preduzeća za koja su inspektori rada dužni da osiguraju primenu zakonskih odredaba koji se odnose na uslove rada i na zaštitu radnika u vršenju njihovog zanimanja. 2. Nacionalno zakonodavstvo moći će izuzeti rudarska i transportna preduzeća ili delove takvih preduzeća od primene ove konvencije. Član 3. 1. Sistem inspekcije rada imaće za zadatak: a) da osigura primenu zakonskih odredaba koji se odnose na uslove rada i na zaštitu radnika u vršenju njihovog zanimanja, kao što su odredbe o radnom vremenu, o platama, o sigurnosti, o higijeni i dobrim uslovima života, o zaposlenju dece i omladinaca i o drugim srodnim materijama, u meri u kojoj su inspektori rada dužni da osiguraju primenu tih odredaba, b) da pružaju obaveštenja i tehničke savete poslodavcima i radnicima o najefikasnijem načinu za poštovanje zakonskih odredaba, c) da signaliziraju nadležnoj vlasti slabosti i zloupotrebe koje nisu posebno pokrivene postojećim zakonskim propisima. 2. Ako su druge funkcije poverene inspektorima rada, one ne treba da predstavljaju smetnju za vršenje njihovih glavnih funkcija niti da nanose štetu na bilo koji način ugledu i nepristrasnosti potrebnim inspektorima i njihovim odnosima sa poslodavcima i radnicima. Član 4. 1. Ukoliko je to u skladu sa administrativnom praksom Člana, inspekcija rada biće stavljena pod nadzor i kontrolu jedne centralne vlasti. 2. Ako se radi o federativnoj državi, izraz "centralna vlast" može da označava bilo Federalnu vlast, bilo neku centralnu vlast federalnih jedinica. Član 5. Nadležna vlast treba da preduzme odgovarajuće mere u cilju da omogući: a) efektivnu saradnju između službi inspekcije s jedne strane, i drugih vladinih službi i ustanova javnih i privatnih sličnih aktivnosti, s druge strane, b) saradnju između funkcionera inspekcije rada i poslodavaca i radnika ili njihovih organizacija. Član 6. Osoblje inspekcije rada biće sastavljeno od službenika čiji statut i uslovi službe osiguravaju stabilnost zaposlenja i čine ih nezavisnim od svake promene vlade i svakog spoljnog nepoželjnog uticaja. Član 7. 1. Pod rezervom uslova koje bi nacionalno zakonodavstvo odredilo za regrutovanje članova javnih službi, inspektori rada biće regrutovani samo na osnovu sposobnosti kandidata za ispunjavanje zadataka koje treba da preuzme. 2. Način za proveravanje ovih sposobnosti biće određen od strane nadležne vlasti. 3. Inspektori rada treba da prime odgovarajuće obrazovanje, za vršenje svojih funkcija. Član 8. Žene jednako kao i muškarci moći će biti određivane za članove osoblja inspekcije, ako postoji potreba, specijalni zadaci moći će biti povereni inspektorima odnosno inspektoricama. Član 9. Svaki član preduzeće potrebne mere da se osigura saradnja stručnjaka i tehničara valjano kvalifikovanih, računajući tu medicinare, mehaničare, električare i hemičare, u funkcionisanju inspekcije prema metodama koje se smatraju najprikladnijim nacionalnim uslovima, u cilju da se osigura primena zakonskih odredaba koje se odnose na higijenu i sigurnost radnika u vršenju njihovog zanimanja i da se dobiju obaveštenja o posledicama primenjenih postupaka, upotrebljenih materijala i metoda rada, o higijeni i sigurnosti rada.Član 10. Broj inspektora rada biće dovoljan da se osigura efikasno vršenje službe inspekcije i biće određen vodeći računa: a) o važnosti zadataka koje inspektori imaju da izvršavaju, i to: (1) o broju, prirodi, važnosti i situaciji preduzeća koja potpadaju pod kontrolu inspekcije, (2) o broju i različitosti kategorija radnika koji su zaposleni u tim preduzećima, (3) o broju i kompleksnosti zakonskih odredaba čija primena treba da bude osigurana; b) o materijalnim sredstvima za izvršenje stavljenim na raspoloženje inspektorima, c) o praktičnim uslovima pod kojima preglediinspektora treba da se vrše da bi bili efikasni. Član 11. 1. Nadležna vlast preduzeće potrebne mere u cilju da se inspektorima rada osiguraju: a) lokali uređeni na odgovarajući način za potrebe službe i pristupačni svima zainteresovanima, b) prevozne olakšice potrebne za vršenje njihovih funkcija kada ne postoje odgovarajuće olakšice javnog saobraćaja. 2. Nadležna vlast preduzeće potrebne mere u cilju naknade inspektorima rada svih troškova putovanja i svih sporednih troškova potrebnih za vršenje njihovih funkcija. Član 12. 1. Inspektori rada snabdeveni ovlašćenjima za vršenje svojih funkcija biće ovlašćeni: a) da ulaze slobodno bez prethodne opomene u svako doba dana i noći u svako preduzeće koje podleže kontroli inspekcije, b) da ulaze danju u sve lokale za koje mogu imati opravdanog razloga da pretpostavljaju da podleže kontroli inspekcije, c) da pristupaju svakom ispitivanju, kontroli ili anketi koju smatraju potrebnom da bi se uverili da se zakonske odredbe stvarno poštuju, posebice: (1) da ispituju, bilo sami, bilo u prisustvu svedoka, poslodavca i osoblja preduzeća o svima pitanjima koja se odnose na primenu zakonskih odredaba, (2) da traže da im se pokažu sve knjige, registri i dokumenta čije je držanjepropisano radnim zakonodavstvom, u cilju da provere da li su u skladu sa zakonskim odredbama i da ih prepišu ili iz njih naprave izvode, (3) da zahtevaju afiširanje obaveštenja čije je oglašavanje predviđeno zakonskim odredbama, (4) da uzmu i da ponesu u cilju analize, uzorke materijala i
C87 Konvencija o slobodi udruživanja i zaštiti prava na organiziranje, 1948 02.06.1993 Na snazi konvencija,sloboda udruživanja Konvencija 87KONVENCIJA O SLOBODI UDRUŽIVANJA I ZAŠTITI PRAVA NA ORGANIZIRANJEOpća konferencija Međunarodne organizacije rada koju je u San Franciscu sazvalo Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada, sastavši se na tridesetprvom zasjedanju 17. lipnja 1948.,odlučivši prihvatiti, u obliku konvencije, određene prijedloge u vezi sa slobodom udruživanja i zaštitom prava na organiziranje, a što je sedma točka dnevnog reda zasjedanja,uzimajući u obzir da Preambula Statuta Međunarodne organizacije rada proglašava »priznanje načela slobode udruživanja« jednim od načina za poboljšanje uvjeta rada i postizanje mira;uzimajući u obzir da Filadelfijska deklaracija ponovno potvrđuje da su »sloboda izražavanja i udruživanja bitni za stalan napredak«;uzimajući u obzir da je Međunarodna konferencija rada na svom tridesetom zasjedanju jednoglasno prihvatila načela koja bi morala stvoriti osnovu za međunarodno uređenje;uzimajući u obzir da je Opća skupština Ujedinjenih naroda na svom drugom zasjedanju prihvatila ta načela i zatražila od Međunarodne organizacije rada da nastavi ulagati napore kako bi se omogućilo usvajanje jedne ili nekoliko međunarodnih konvencija;usvaja devetog srpnja tisuću devetsto četrdeset osme godine sljedeću konvenciju koja se naziva Konvencija o slobodi udruživanja i zaštiti prava na organiziranje iz 1948.:Dio I.SLOBODA UDRUŽIVANJAČlanak 1.Svaka članica Međunarodne organizacije rada za koju je ova Konvencija na snazi obvezuje se primjenjivati odredbe koje slijede.Članak 2. Radnici i poslodavci imaju pravo, bez ikakve razlike i bez prethodnog odobrenja, osnivati i, pod uvjetima koji mogu biti propisani samo pravilima te udruge, pristupati udrugama prema svojem izboru.Članak 3.1. Udruge radnika i poslodavaca imaju pravo izraditi svoje statute i pravila, potpuno slobodno birati svoje predstavnike, organizirati svoje upravljanje i djelatnosti i utvrditi svoje programe.2. Javne se vlasti moraju suzdržavati od svakog uplitanja koje bi ograničavalo to pravo ili ometalo njegovo zakonito ostvarivanje.Članak 4.Udruge radnika i poslodavaca ne mogu biti raspuštene niti im se može obustaviti djelovanje odlukom upravnih vlasti.Članak 5.Udruge radnika i poslodavaca imaju pravo utemeljiti i udruživati se u federacije i konfederacije, a sve takve udruge, federacije i konfederacije imaju pravo pridružiti se međunarodnim udrugama radnika i poslodavaca.Članak 6.Odredbe članaka 2., 3. i 4. ove Konvencije se primjenjuju na federacije i konfederacije udruga radnika i poslodavaca.Članak 7.Stjecanje pravne osobnosti udruga radnika i poslodavaca ne smije ovisiti o uvjetima takve naravi koji bi ograničili primjenu članaka 2., 3. i 4.Članak 8.1. U ostvarivanju prava zajamčenih ovom Konvencijom radnici i poslodavci i njihove udruge, kao i ostale osobe i organizirane zajednice moraju poštivati nacionalno zakonodavstvo.2. Nacionalno zakonodavstvo ne smije biti takvo da ograničava, niti se smije primjenjivati na način da ograničava, jamstva predviđena ovom Konvencijom.Članak 9.
C88 Konvencija o službama za zapošljavanje, 1948 02.06.1993 Na snazi konvencija,služba za zapošljavanje KONVENCIJA(Br.) 88 O SLUŽBI ZA ZAPOŠLJAVANJE, iz 1948Član 11. Svaka Članica Međunarodne organizacije rada za koju je na snazi ova Konvencija obavezuje se da će održavati ili obezbijediti održavanje besplatne javne službe zapošljavanja.2. Osnovni zadatak službe za zapošljavanje je da obezbijedi, u saradnji, ako je to potrebno, sa drugim odgovarajućim javnim i privatnim organima, najbolju moguću organizaciju tržišta rada kao integralnog dijela nacionalnog programa za postizanje i održavanje pune zaposlenosti i razvoj i upotrebu proizvodnih resursa.Član 2Služba za zapošljavanje sastoji se od nacionalnog sistema biroa za zapošljavanje pod upravom nacionalnih vlasti.Član 31.Sistemse sastoji iz mreže lokalnih i, tamo gdje je potrebno, regionalnih biroa, u dovoljnom broju da mogu da posluže svakoj od geografskih oblasti zemlje, pogodno smještenih i za poslodavce i radnike.2. Organizacija mreže:(a) je predmet analize(i) kad god nastanu važne promjene u raspodjeli ekonomskih djelatnosti i aktivnog stanovništva, i(ii) kad god nadležna vlast smatra da je potrebno uraditi analizu sa ciljem da se procijeni iskustvo stečeno u toku perioda probnog rada; i(b) se revidira kad god takva analiza ukaže da je revizija neophodna.Član 41.Odgovarajuće aranžmane treba donijeti putem savjetodavnim komisija u cilju da se obezbijedi saradnja predstavnika poslodavaca i radnika u organizaciji i radu službe za zapošljavanje, kao i u razvoju politike službe za zapošljavanje.2.Ovi aranžmani treba da predvide osnivanje jedne ili više nacionalnih savjetodavnih komisija, a ako je potrebno, i regionalnih i lokalnih komiteta.3.Predstavnici poslodavaca i radnika u ovim komisijama treba da budu imenovani u jenakom broju posle konsultacije sa reprezentativnim organizacijama radnika i poslodavaca, tamo gde takve organizacije postoje.Član 5Kada se radi o upućivanju radnika na raspoloživa zaposlenja, opšta politika službe za zapošljavanje treba da bude oformljena nakon konsultacije sa predstavnicima poslodavaca i radnika preko savjetodavnih komisija predviđenih članom 4. Član 6Služba za zapošljavnje se organizuje tako da obezbijedi efikasno pronalaženje i zapošljavanje radnika; u tu svrhu ona treba:a)da pomogne radnicima u pronalaženju odgovarajućeg zaposlenja i poslodavcima u pronalaženju odgovarajućih radnika, saglasno nacionalnimpropisima, naročito:(i)da registruje lica koja traže posao, naznači njihove stručne kvalifikacije, iskustvo i želje, da ih intervjuiše u vezi sa zaposlenjem, ako je potrebno izvrši procjenu njihovih fizičkih i stručnih sposobnosti, i da im pomogne tamo gdjeima mogućnosti za profesionalnu orijentaciju da postignu stručno osposobljavanje i stručnu prekvalifikaciju.(ii)da dobije od poslodavca tačna obavještenja oslobodnim radnim mjestima o kojima su ovi obavijestili službu i o uslovima koje treba da ispunjavaju radnici koje oni traže za ova zaposlenja.(iii)da na slobodna radna mjesta upućuje kandidate koji posjeduju potrebne stručne i fizičke sposobnosti.(iv)da organizuju kompenzacije ponude i potražnje zaposlenja jednoga biroa drugom, kad biro, koji je prvobitno konsultovan, nije u mogućnosti da na odgovarajući način zaposli kandidate ili da popuni na odgovarajući način upražnjena mjesta, ili kad to druge okolnosti opravdavaju,(b) da preduzme odgovarajuće mjere da se:(i) olakša stručna mobilnost u cilju usklađivanja ponude radne snage sa mogućnostima zaposlenja u raznim profesijama;(ii) olakša geografska mobilnost da bi se pomogloo premještanje radnika u oblasti koje pružaju mogućnost odgovarajućih zaposlenja;(iii) olakša privremeno premještanje radnikaiz jedne oblasti u drugu, da bi se ublažila lokalna imomentalna neuravnoteženost između ponude i potražnje radne snage;(iv)olakša premještanje radnika iz jedne zemlje u drugu uz odobrenje zainteresovanih vlada.(c)da prikuplja i analizira, ako je potrebno, u saradnji sa drugim vlastima kao i sa poslodavcima i sindikatima, sva obavještenja koja stoje na raspoloženju o situaciji u pogledu posredovanja rada i njenom vjerovatnom razvoju u isto vreme u cijelojzemlji i u raznim industrijama, profesijama il krajevima i da redovno i odmah stavlja ove informacije na raspoloženje javnim vlastima, zainteresovanim organizacijama poslodavaca i radnika, kao i javnosti;(d)da sarađuje u administraciji osuguranja za slučaj nezaposlenosti, kod pomoći u slučaju nezaposlenosti i kod primjene drugih mjera namijenjenih pomaganju nezaposlenih;(e)da pomogne, ukoliko je potrebno, druge javne ili privatne ustanove u sastavljanu društvenih i ekonomskih planova, koji mogu povoljno uticati na stanje u pogledu zaposlenostiČlan 7Treba dabudu preduzete mjere da se:a)u okviru različitih biroa za zapošljavanje olakša specijalizacija po profesijama i po industrijama, kao što je poljoprivreda ili sve ostale grane djelatnosti gdje ova specijalizacija može da bude korisna;b)odgovori na zadovoljavajući način potrebama naročitih kategorija lica koja traže zaposlelnje, kao što su invalidi.
C89 Konvencija o noćnom radu žena zaposlenih u industriji (revidirana), 1948 02.06.1993 Na snazi konvencija,noćni rad,žene 1KONVENCIJA MOR-a 89O NOĆNOM RADU ŽENA ZAPOSLENIHU INDUSTRIJI (revidirana1948)Opšta konferencija Medjunarodne organizacije rada sazvana u San Francisku od strane Administrativnog savjeta Medjunarodnog biroa rada, sastavši se 17. juna 1948. godine na svom trideset i prvom zasijedanju.Pošto je odlučila da usvoji razne predloge koji se odnose na djelimičnu reviziju Konvencije o noćnom radu (žena) 1919, usvojene od strane Konferencije na njenom prvom zasijedanju i Konvencije o noćnom radu (žena) (revidiranu) 1934, usvojene od strane Konferencije na njenom osamnaestom zasijedanju, pitanje koje predstavlja devetu tačku dnevnog reda zasijedanja.Smatrajući da ti predlozi treba da dobiju formu medjunarodne konvencije usvaja danas devetog jula hiljadju devetstotina čerdeset i osme godine sljedeću Konvenciju, koja će biti nazvana Konvencija o noćnom radu (žena) (revidirana) 1948.I DIOOPŠTE ODREDBEČlan 11.U smislu ove Konvencije smatraće se kao „industrijska preduzeća“ naročito:a)rudnici, kamenolomi i ekstraktivne industrije svake vrste;b)industrije u kojima se proizvodi izradjuju, izmjenjuju, čiste, opravljaju, ukrašavaju, dovršavaju, pripremaju za prodaju, ruše ili razvijaju, ili u kojima se materijal preradjuje, podrazumijevajući tu izgradnju brodova, proizvodnju, preradjivanje i prenošenje elektriciteta i motorne snage uopšte;c)preduzeća za izgradnju i gradjevinarstvo, uključujući radove izgradnje, opravljanja, održavanja, mijenjanja i demoliranja.2.Nadležna vlast će odrediti granicu izmedju industrije, s jedne strane, poljoprivrede, trgovine i drugih neindustrijskih radova, s druge strane. 2Član 2U smislu ove Konvencije izraz „noć“ označava period od najmanje jedanaest neprekidnih časova uključujući interval odredjen od strane nadležne vlasti od najmanjesedam neprekidnih časova između deset časova noću do 7 časova ujutru; nadležna vlast može propisati razne intervale za razne oblasti industrije, preduzeća ili grane industrija ili preduzeća, ali će konsultovati organizacije poslodavaca i radnika prije nego što odredi interval koji počinje poslije jedanaest časova noću.Član 3Žene, bez razlike godina starosti, ne mogu biti zaposlene ni u jednom industrijskom preduzeću, javnom ili privatnom, niti u ma kojem pogonu jednog od ovih preduzeća, sa izuzetkom preduzeća ukojima su zaposleni samočlanovi iste porodice.Član 4Član 3 neće se primjenjivati:a)u slučaju više sile, kad u preduzećunastane prekid rada koji se ne može predvidjeti i koji nema periodični karakter;b)u slučaju kad se rad obavlja bilo na sirovinama, bilo na materijalima u toku izrade, koji su podložni brzom kvarenju, ako je potrebno da se ovi materijali spasu od neizbježne propasti.Član 51.Kad to, zbog naročito ozbiljnih okolnosti, nacionalni interes bude zahtijevao, zabrana noćnog rada žena moći će da se ukine odlukom vlade, nakon konsultovanja sa zainteresovanim organizacijama poslodavaca i radnika.2.O ukidanju ove zabarane zainteresovana vlada treba da obavijesti Generalnog direktora Medjunarodnog biroa rada u svom godišnjem izvještaju oprimjeni Konvencije.Član 6U industrijskim preduzećima podložnim sezonskim uticajima i u svim slučajevima kada izuzetne okolnosti to zahtijevaju, dužina noćnog perioda označena u članu 2 može biti skraćena na deset časova za vrijeme šezdeset dana godišnje.
C90 Konvencija o noćnom radu djece u industriji (revidirana), 1948 02.06.1993 Na snazi konvecnija,djeca,noćni rad 1KONVENCIJA MOR-a br. 90O NOĆNOM RADU DJECE U INDUSTRIJI (revidirana 1948)Opšta Konferencija Medjunarodne organizacije rada, sazvana u San Francisku od strane Administrativnog savjeta Medjunarodnog biroa rada, sastavši se 17. juna 1948. godine, u svojetrideset prvo zasijedanje.Pošto je odlučila da prihvati različite predloge koji se odnose na djelimičnu reviziju Konvencije o noćnom radu djece (industrija) iz 1919. godine, prihvaćene od strane Konferencije na njenom prvom zasijedanju, pitanje koje je obuhvaćeno drugom tačkom dnevnog rada zasijedanja. Smatrajući da ovi predlozi treba da dobiju formu medjunarodne konvencije, usvaja danas, desetog jula 1948. godine Konvenciju, koja će biti nazvana Konvencija o noćnom radu djece (industrija) (revidirana 1948).I DIOOPŠTE ODREDBEČlan 11.Prema ovoj Konvenciji smatraće se kao „industrijska preduzeća“:a)rudnici, kamenolomi i ekstraktivne industrije svake vrste;b)preduzeća u kojima se proizvodi izradjuju, izmjenjuju, čiste, popravljaju, ukrašavaju, završavaju, pripremaju za prodaju, razrušeni ili demolirani i u kojima su materije podvrgnute preradjevini, podrazumijevajući i preduzeća za brodogradnju, za proizvodnju, preradu i transmisiju elektriciteta i pogonske snage uopšte;c)preduzeća gradjevina i gradjevinsarstva podrazumijevajući poslove izgradnje, opravke, održavanja, preinačavanja i demoliranja;d)preduzeća za prevoz ljudi ili robe drumom, željeznicom podrazumijevajući prenos robe dokovima, kejovima, magacinima ili aerodromima.2.Nadležna vlast će odrediti graničnu liniju izmedju industrije s jedne strane, poljoprivrede, trgovine i ostalih neindustrijskih poslova s druge strane.3.Nacionalno zakonodavstvo može izuzeti primjenu ove Konvencije za poslove koji se smatraju da nijesu škodljiviili štetni po djecu niti po njih opasni u porodičnim preduzećima gdje su samo zaposleni roditelji i njihova djeca ili štićenici. 2Član 21.Prema ovoj Konvenciji izraz „noć“ označava period od najmanje 12 uzastopnih časova.2.Za djecu mlađu od 16 godina ovaj period će podrazumijevatiinterval koji je protekao izmedju 10 časova uveče i 6 časova ujutro.3.Zadjecu od punih 16 godina a mlađu od 18 ovaj interval će odrediti nadležna vlast i biće najmanje 7 uzastopnih časova između 10 sati uveče i 7 sati ujutro, nadležna vlast će moći da propiše različite intervale za različite pokrajine,industrije, preduzeća ili grane industriije i preduzeća, ali će konsultovati zainteresovane organizacije poslodavaca i radnika prije nego što odredi interval koji počinje poslije 11 sati uveče.Član 31.Djeca mlađa od 18 godina ne bi trebala da rade u industrijskim preduzećima, državnim i privatnim ili u ustanovama koje od njih zaviseosim u slučajevima niže predvđjenim.2.Kada potrebe njihovog učenja zanata ili njihovog stručnog osposobljavanja to zahtijevau industrijama ili određenim poslovima gdje je potreban neprekidni rad, nadležna vlast poslije konsultovanja zainteresovanih organizacija poslodavaca i radnika, može dozvoliti zaposlenje preko noći djeci od punih 16 godina, ali mlađoj od 18 godina.3.Djeca zaposlenanoću,saglasno prethodnom paragrafu,treba da koriste, između dva perioda rada odmor od najmanje 13 uzastopnih časova.4.Kada zakonodavstvo zemlje zabranjuje noćni rad svom osobljuu pekarama, nadležna vlast može da zamijeni za djecu od punih 16 godina ako to zahtijeva njihovo učenje zanata, period koji obuhvata izmedju 9 sati uveče i 4 sata ujutro perod od najmanje 7 uzastopnih časova koji su obuhvaćeni izmedju 10 sati uveče i 7 sati ujutru kao štoje propisala nadležna vlast na osnovu paragrafa 3 člana 2.Član 4U zemljama gdje klima jako otežava rad, noćni period i intervali zabrane mogu da budu kraći od perioda intervala koji su utvrđeni u prethodnim članovima, pod uslovom da se jedan nadoknađujući odmor da preko dana.
C91 Konvencija o plaćenom odmoru pomoraca (revidirana), 1949 02.06.1993 Otkazana 10.01.2011. MLC konvencijom konvencija KONVENCIJA BROJ 91 O PLAĆENOM ODMORU POMORACA(revidirana 1949.)Član 11.Ova konvencija primjenjuje se na svaki pomorski brod na mehanički pogon, javne ili privatne svojine, koji je namijenjen u svrhu trgovine za prevoz robe ili putnika i koji je registrivan na teritoriji za koju važi ova konvencija.2.Nacionalno zakonodavstvo će utvrditi kada će se neki brod smatrati kao pomorski brod.3. Ova konvencija se ne primjenjuje:a) na drvene brodove primitivne konstrukcije, kao što su „dhows“ i džunke;b) na brodove namijenjene ribolovu ili poslovima koji su sa njim u neposrednoj vezi, niti na brodove namijenjene lovu na foke i sličnim poslovima;c) na male brodove koji plove u vodama riječnog ušća.4.Nacionalno zakonodavstvo ili kolektivni ugovori moći će predvidjeti izuzimanje od odredaba ove konvencije brodove registrovane bruto nosivosti ispod 200 tona.Član 21.Ova konvnecija se primjenjuje an sva zaposlena lica na bilo kakvoj dužnosti na brodu, izuzimajući:a) pilota koji nije član posade;b) ljekara koji nije član glavnog štaba;c) bolničko osoblje ili bolničari koji su isključivo zaposleni na radu u ambulanti a koji nijesu čalnovi posade;d) lica koja isključivo rade za svoj račun ili koja su isključivo palćena po udijelu;e) lica koja nijesu plaćena za svoje usluge i koja primaju jedino platu ili nominalnu nadnicu;f) lica koja je na brodu zaposlio neki drugi poslodavac a ne sopstvenik, izuzimajući oficire ili radio-operatore u službi nekog radio-telegrafskog preduzeća;g) putujeće dokere koji nijesu članovi posade;h) lica zapopslena na brodovima namijenjena lovu na kitove, na plovnim fabrikama ili u ma kom drugom svojstvu u službi lova na kitove i sličnim poslovima u uslovima određenim propisima jednog specijalnog kolektivnog ugovora za kitololvce ili nekog sličnog ugovora zaključenog od strane neke organizacije pomoraca kojima se određuje visina plate, radno vrijeme, ostali uslovi službe;i) lica zsposlena u luci koja obično nijesu zaposlena na moru.2.Nadležna vlast može, poslije konsultacije sa zainteresovanim organizacijama brodovlasnika i pomoraca, da izuzme od primjene ove konvencije kapetana, druge kapetane i glavne mašiniste kojima nacionalno zakonodavstvo ili kolektivni ugovori obezbjeđuju radne uslove bar toliko isto povoljne u pogleduplaćenog godišnjeg odmora kao što predviđa ova konvencija. Član 31.Svako lice na koje se donosi ova konvencija ima pravo, poslije 12 mjeseci neprekidne službe, na plaćeni godišnji odmor čija će se dužina kretati:a) za kapetane i brodske oficire, kaoi za oficire ili radio-operaterenajmanje 18 dana radnih za svakku godinu službe;b) za ostale članove posade-najmanje 12 radnih dana za svaku godinu službe.2.Svako lice koje ima najmanje šest mjeseci neprekidne službe, imaće pravo, napuštajući svoju službu, za svaki puni mjesec službe, na jedan i po radni dan godišnjeg odmora ako je u pitanju kapetan ili neki oficir posade, kao i radio-oficir ili radio-operator i na jedan radni dan odmora ako je u pitanju ma koji drugi član posade.3.Svako lice kojem je dat otkaz bez njegove krivice prije nego što je navršilo šest mjeseci neprekidne službe, imaće pravo napuštajući službu za svaki cio mjesec rada , na jedan i po radni dan odmora ako je u pitanju kapetan ili neki oficir posade kao i neki oficir ili radio-operator, i na jedan radni dan-ako je u pitanju ma koji drugi član posade.4.Da bi se odredilo vrijeme za korišćenje godišnjeg odmora:a) rad izvršen van ugovora o zapošljavanju pomoraca se uračunava u period neprekidne službe,b) kratkotrajni prekidi u službi koji se ne mogu pripisati djelu ili krivici zainteresovanog koji ne prelazi ukupno šest nedjelja u toku čitavog perioda od 12 mjeseci, ne mogu se smatrati da su prekinuli kontinuitet perioda službe koji im prethodi ili koji im slijedi;c) kontinuitetslužbe se ne može smatrati prekinutim zbog ma kakve promjene nastale u upravi ili vlasništvu broda ili broda na kome ili kojima je služilo zainteresovano lice.5.Ne uračunavaju se u plaćeni godišnji odmor:a) državni ili obični praznični dani;b) prekid u službi zbog bolesti ili nesrećnog slučaja.6.Nacionalno zakonodavstvo ili kolektivni ugovori mogu predvidjeti diobu godišnjeg odmora stečenog na osnovu dvije konvencije ili spajanje godišnjeg odmora stečenog u jednoj godini sa sledećim godišnjim odmorom.7.Nacionalno zakonodavstvo ili kolektivni ugovori mogu da predvide da godišnji odmor stečen na osnovu ove konvencije može u vrlo izuzetnim slučajevima kada to zahtijevaju potrebe posla, da se nadoknadi novčanom naknadom koja bi bila bar jednaka sa platom predviđenom u članu 5.Član 41.Kad se godišnji odmor bude stekao, on će biti dodijeljen po zajedničkom sporazumu prvom prilikom, vodeći računa o potrebama službe.2.Niko ne može biti primoran da bez svog pristanka uzme godišnji odmor koji mu pripada u nekoj luci koja se ne nalazi na teritoriji na kojoj je zaposlen ili na teritoriji na kojoj živi.Sa ogradom ove odredbe, godišnji odmor će se dati u luci predviđenoj nacionalnim zakonodavstvom ili kolektivnim ugovorom.
C97 Konvencija o migraciji u cilju zapošljavanja, 1949 02.06.1993 Na snazi konvencija,migracija,zapošljavanje KONVENCIJU (Br. 97) O MIGRACIJI U CILJU ZAPOŠLJAVANJA (REVIDIRANA) 1949. Član 1Svaka Članica Međunarodne organizacije rada z akoju je ova konvencija na snazi, obavezuje se da će staviti na raspolaganje na zahtev Međunarodnog biroa rada i drugih članova sledeće: (a)informacije o nacionalnim politikama, zakonima i propisima koji se odnose na emigraciju i migracije;(b)informacije o specijalnim odredbama o migraciji u cilju zapošljavanja i uslovima rada i života migracija;(c)informacije o opštim sporazumima i posenim aranžmanima koje je u vezi sa ovim pitanjima zaključila dotična Članica.Član 2Svaka Članica za koju je ova konvencija na znazi obavezuje se da će obezbediti ili se uveriti da postoji odgovarajuća i besplatana služba sa zadatkom da pomogne radnicima –migranitma, posebno da im pruža tačna obaveštenja.Član 31. Svaka Članica za koga je ova konvencija na znazi obavezuje se da će, ukoliko to nacionalni zakoni i propisi dozvoljavaju, preduzeti sve odgovoarajuće mere protiv lažne propagande u vezi sa emigracijom i imigiracijom.2.U tu svrhu djelovaće se gdje je to potrebno, u saradnji sa drugim državama članicama.Član 4U određenim slučajevima svaka Članica će preduzeti mere, u okviru svoje nadležnosti, da olakša odlazak, putovanja i prijem radnika migranata.Član 5Svaka Članica za koga je ova konvencija na snazi obavezuje se da će u okviru svoje nadležnosti,imati odgovarajuće medicinske službe odgovorne:(a)za to da utvrde, gde je to potrebno, kako u vreme odlaska tako i u vreme dolaska, zadovoljavajuće zdravstveno stanje radnika migranata i članova njihovih porodica kojima je odobreno da ih prate ili da im se pridruže;(b)da obezbede da radnici migranti i članovi njihovih porodica imaju odgovarajuću lekarsku negu i dobre higijenske uslove u vreme poslaska, za vvreme puta i pod dolasku na teritoriju opredeljenja. Član 61. Svaka članica za koju je ova konvencija na snazi obavezuje se da će primenjivati, bez diskriminacije u pogledu narodnosti, rase, vere ili pola, na imigrante koji su zakonitona njenoj teritoriji tretman koji nije nepovoljniji od tretmana koji ima prema svojim državljanima u pogledu sledećih pitanja:(a)ukoliko su regulisana zakonom ili propisima ili podležu kontroli administativnih vlasti:(i)plata, uključujući i porodične dodatke kod oni predstavljaju deo plate, radndog vremena, prekovremenog rada, plaćenog odmora, ograničenja u pogledu rada kod kuće, minmalnih godina starosti za zapošljvanje, učenju privredi i osposobljavanja, rada žena i rada omladine;(ii)članstva u sindikatima i korišćenja prednosti koje pružaju kolektivni sporazumi;(iii)smeštaj;(b)socijalnog obezbeđenja (tj. zakonske odredbe u pogledu povreda na poslu, materinstva, bolesti, invalidnosti, starosti, smrti, nezaposlenosti i porodičnih obaveza i svih drugih osiguranih slučajveva koji su, prema nacionalnim zakonima ili propisima obuhvaćeni sistemom socijalnog obezbeđenja), uz sledeća ograničenja:(i)da mogu da postoje odgovarajući aranžmani za očuvanje stećenih prava i prava u toku sticanja;(ii)da nacionalni zakoni ili propisi zemalja migracije mogu da propišu specijalne aranzžmane u pogldeu davanja ili delovima davanja koja se u celini isplaćuju iz javnih fondova i u pogledu dodataka koji se isplaćuju licima koja ne ispunjavaju uslove u pogledu doprinosa koji su propisani za sticanje prava na redovnu penziju;© poreza, dažbina ili doprinosa iz radnog odnosa koji se plaćaju za zaposlena lica, i (d)pravnog postupka u vezi sa pitanjima pomenutim u ovoj konvenciji.2. Kad se radi o saveznoj držvi, odredbe ovog člana će se primenjivatiukoliko su dotična pitanja regulisana saveznim zakonom ili propisima ili podelžu kontroli saveznih administrativnih vlasti. Svaka Članca će odrediti u kojoj meri i na koji način će se ove odredbe primenjivati u odnosu na pitanja koja su regulisana zakonomili propsima sastavnih država federacije provnicije kao konačna ili podležu kntroli njihovih admiistrativnih organa. Članica će u svom godišnjem izveštaju o primeni ove konvencije navesti u kojoj meri su pitanja koja su predmet ovog člana regulisana svaznim zakonom ili propisima ili podležu kontoroli saveznih administrativnih organa. U odnosu na pitanja koja su regulisana zakonom ili propisima sastavnih država federacije provincija ili kantona, ili podeležu kontroli njihovih administrativnih organa, Članica će preduzeti mere u stavu 7 (b) član 19 Ustava Međunarodne organizacije rada.Član 71. Svaka Članca za koju je ova konvencija na snazi obavezuje se da će njena služba za zapošljavanje i druge službe koje se bave pitanjima migracije sarađivati u određenim slučajevima sa odgovarajućim službama drugih Članica.2. Svaka Člankca za koga je ova konvencija na snazi obavezuje se da će obezbediti da se usluge koje pružaju njene javen službe za zapošljavanje radnicima migrantima pružaju besplatno.Član 81. Radnik migrant koji je primljen u svojstvu stalnog radnika i članovi njegove porodice kojima je dozvoljeno da ga prate ili da mu se pridruže neće biti vraćen na teritoriju njegovog porekla ili na teritoriju iz koje je emigrant zato što nije u stanju da se bavi svojim zanimanjem zbog bolesti ili
C98 Konvencija o pravu na organiziranje i kolektivno pregovaranje, 1949 02.06.1993 Na snazi konvencija,organiziranje,kolektivno pregovaranje KONVENCIJA(br. 98) O PRAVU NA ORGANIZOVANJE I KOLEKTIVNO PREGOVARANJE, iz 1949.Član 11.Radnici treba da koriste odgovarajuću zaštitu protiv svih dela diskriminacije u materiji zaposlenja koja bi mogla da bude štetna po sindikalnu slobodu.2.Takva zaštita se može naročito primeniti ukoliko se radi o delima koja bi imala za cilj:(a)da zaposlenje radnika pdred uslovu da se on ne učlanjuje u sindikat ili da prestane da pripada sindikatu(b)da se otpusti radnik ili da mu se svim ostalim sredstvima nanese šteta radi toga što je on član sindikata ili što učestvuje u sindikalnim delatnostima izvan radnih časova, ili pristankom poslodavca, za vreme radnih časova.Član 21.Organizacije radnika i poslodavaca treba da koriste odgovrarajuću zaštitu protiv svih dela uplitanja jednih na račun drugih, bilo direkto, bilo preko svojih agenata ili agenata ili članova, u njihovor formiranje, funkcionisanje i administraciju.2.U smislu ovog člana u dela mešanja spadaju mere koje idu za tim da izazovu stvaranje organizacije radnikakojima gospodare poslodavac illi organizacija poslodavaca iliizdržavanje organizacija radnika finansijskim ili drugim sredstvima, sa namerom, da se ove organizacije stave pod kontrolu poslodavca ili organizacije poslodavaca.Član 3Odgovarajući organi prema nacionalnim uslovima, treba da, ako je potrebno, da budu obrazovani u svrhu obezbeđenja poštovanja prava organizovanja definisanog u prethodnom članu.Član 4Odgovarajuće mere prema ncionalnim uslovima treba da budu preduzete ako je potrebno da se podstakne i unapredi razvoj išire korišćenje procedura dobrovoljnh pregovora putem kolektivnih ugovora izmđu poslodavaca i organizacija poslodavaca, s jedne strane i organizacija radnika s druge strane, kako bi se ovim putem odredili radni uslovi.Član 51.Mera u kojom bi se predviđene garanicije u ovoj Konvenciji primenile na vojsku i policiju biće odećena nacionalnim zakonodavstvom2.Saglasno principima određenim u paragrafu 8, člana 19 Ustava Međunarodne organizacije rada, ratifikacija od strane jednog člana ne može da utiče ni na kakav zakon, presudu, običaj ili sporazum koji već postoji i koji daju članovima vojske i policije garancije koje su predviđene u ovoj Konvenciji.Član 6Ova Konvencijane odnosi se na položaj državnih funkcionera i ne može ni na kakav način da se tumači kao i da ide na štetu njihovih prava ili njihovog statusa. Član 7Službena ratifikovanja ove konvencije dostavljaju se generalnom direktoru Međunarodnog biroa koji će ih registrovati.
C100 Konvencija o jednakim nadoknadama, 1951 02.06.1993 Na snazi konvencija,jednake naknade,naknade KONVENCIJU O JEDNAKIM NADOKNADAMA, 1951(Br. 100)Član 1U svrhu ove Konvencije: (a) izraz »nadoknada« obuhvata redonu, osnovnu ili najnižu naknadu ili platu i sva dodatna davanja bilo koje vrste koja poslodavac isplaćuje radniku posredno ili neposredno, u novcu ili naturi, i koja proizlaze iz radnikovog zaposlenja; (b) izraz »jednaka nadoknada radnika i radnica za rad jednake vrijednosti« se odnosi na visinu plate utvrđenu bez diskriminacije na osnovu pola. Član 21. Svaka članica mora, na način primjeren metodama koje se primjenjuju za utvrđivanje visine plate, u opsegu u kojem je to u skladu sa takvim metodama, osigurati primjenu načela jednakosti nadoknada radnika i radnica za rad jednake vrijednosti na sve radnike. 2. Ovo se načelo može primjenjivati: (a) kroz nacionalne zakone ili druge propise; (b) kroz zakonski utvrđene i priznate mehanizme za određivanje nadoknada; (c) kroz kolektivne ugovore između poslodavaca i radnika; ili (d) kombinacijom ovih različitih načina. Član 31. Ako bi se time olakšala primjena odredbi ove Konvencije, preduzeće se mjere za potsticanje objektivne procjene poslova na osnovu rada koji se obavlja. 2. Metode koje će se primjenjivati pilikom tih procjena mogu utvrditi organi nadležni za određivanje visine plate, ili, kada je visina plate utvrđena kolektivnim ugovorima, stranke kolektivnih ugovora. 3. Različite visine nadoknada radnika koje odgovaraju, bez obzira na pol, razlikama, koje su utvrđene tim objektivnim procjenama, u radu koji se obavlja, ne smatraju se suprotnima načelu jednakosti nadoknada radnika i radnica za rad jednake vrijednosti. Član 4U svrhu sprovođenja odredbi ove Konvencije svaka članica će na odgovarajući način sarađivati sa zainteresovanim organizacijama poslodavaca i radnika.Član 5Službena ratifikovanja ove konvencije dostavljaju se generalnom direktoru Međunarodnog biroa koji će ih registrovati.(Član 6 reguliše pitanje stupanja na snagu konvencije)Član 71. U izjavama dostavljenim Generalnom direktoru Međunarodnog biroa rada u skladu sa stavom 2., član 35. Statuta Međunarodne organizacije rada moraju se navesti: (a) teritorije u odnosu na koje se dotična članica obvezuje da će se odredbe Konvencije primjenjivati bez izmjene; (b) teritorije u odnosu na koje se ona obvezuje da će se odredbe ove Konvencije primjenjivati s izmjenama, kao i pojedinosti o tim izmjenama; (c) teritorije u odnosu na koje je ova Konvencija neprimjenjiva, te u tim slučajevima razloge zbog kojih je neprimjenjiva; (d) teritoriji u odnosu na koje ona zadržava pravo donošenja konačne odluke dokne razmotri svoje pozicije. 2. Obveze predviđene stavom 1., podstavovima (a) i (b) ovoga člana smatraju se sastavnim dijelom ratifikacije i imaju snagu ratifikacije. 3. Svaka članica može uvijek, naknadnom izjavom, odustati u cijelosti ili djelimično odsvake rezerve koju je stavila u izvornoj izjavi u skladu sa stavom 1., podstavovima (b), (c) i (d) ovoga člana. 4. Svaka članica može, uvijek kada je ovu Konvenciju moguće otkazati u skladu s odredbama člana 9., dostaviti Generalnom direktoru Međunarodnog biroa rada izjavu kojom mijenja, u bilo kojem pogledu, bilo koju prethodnu izjavu i u kojoj navodi sadašnju poziciju u odnosu na određene teritorije.
C102 Konvencija o najnižim standardima socijalne sigurnosti, 1952 02.06.1993 Na snazi konvencija,socijalna sigurnost Konvencija MOR-a br.102 o najnižim standardima socijalne sigurnosti(1952)Opća konferencija Međunarodne organizacije radaSazvana u Ženevi od strane Međunarodnog biroa rada sastavši se 4. juna 1952. u svoje tridesetpeto zasjedanje,Pošto je odlučila da usvoji razne prijedloge o minimalnoj normi socijalnog obezbjeđenja(najnižim standardima socijalne sigurnosti), pitanje obuhvaćeno petom tačkom dnevnog reda zasjedanja,Pošto je odlučila da ovi prijedlozi dobiju formu međunarodne konvencije, usvaja danas, dvadeset osmog juna hiljadu devet stotina pedeset druge, donju konvenciju, koja će se zvati Konvencija o najnižim standardima socijalne sigurnosti iz 1952.DIO I. OPĆE ODREDBEČlan 1.1. U smislu ove Konvencije:a) izraz propisan znači određen nacionalnimzakonodavstvom ili na osnovu njega;b) izraz prebivalište označava uobičajeno mjesto stanovanja na teritoriji člana, a izraz stanovnik označava lice koje je redovno nastanjeno na teritoriji člana;c) izraz supruga označava ženu koju izdržava muž;d) izraz udovica označava ženu koju je izdržavao muž u vrijeme svoje smrti;e) izraz dijete označava dijete ispod doba starosti kojim se završava obavezno školovanje ili dijete ispod 15 godina starosti, prema tome kako bude propisano;f) izraz staž označava biloperiod uplaćivanja doprinosa, bilo period zaposlenja, bilo period stalnog prebivanja, bilo ma kakvu kombinaciju ovih perioda, prema tome kako bude propisano.2. U smislu članova 10, 34 i 49 pod izrazom davanja podrazumijeva se bilo njega koja se pruža direktno, bilo indirektna davanja koja se sastoje u naknadi troškova koje je zainteresirani imao.Član 2.Član za koga je ova Konvencija na snazi dužan je:a) da primijeni: i) Dio I;ii) najmanje tri od dijelova II, III, IV, V, VI, VII, VIII, IX i X među kojima bar jedan od Dijelova IV, V, VI, IX i X;iii) odgovarajuće odredbe Dijelova XI, XII i XIII;iv) Dio XIV;b) da označi u svojoj ratifikaciji za koje od Dijelova II do X preuzima obaveze koje proističu iz Konvencije.Član 3.1. Član čija privredna i medicinska sredstva nisu u dovoljnoj mjeri razvijena, može, ako to nadležna vlast želi i dok ona to smatra za potrebno, jednom izjavom priloženom uz ratifikaciju, pridržati sebi pravo da se koristi privremenim derogacijama iz slijedećih članova: 9 d); 12 (2); 15 d); 18 (2); 21 c); 27 d); 33 b); 34 (3); 41 d); 48 c); 55 d) i 61 d).2. Svaki član, koji je dao izjavu u smislu paragrafa 1 ovog člana, treba da u vezi svake derogacije za čije je korištenje pridržao sebi pravo, navede ugodišnjem izvještaju o primjeni ove Konvencije koji je dužan da podnosi u smislu čl. 22 Ustava Međunarodne organizacije rada:a) bilo da razlozi zbog kojih je to učinio još uvijek postoje;b) bilo da se počev od jednog određenog datuma odriče korištenja derogacije u pitanju.Član 4.1. Svaki član koji je ratificirao ovu Konvenciju može kasnije izvijestiti generalnog direktora Međunarodnog biroa rada da prihvata obaveze koje proističu iz Konvencije u pogledu jednog od Dijelova II do X, ili više njih, a koji u njegovoj ratifikaciji već nisu bili naznačeni.2. Obaveze predviđene u paragrafu 1 ovog člana smatrat će se kao sastavni dio ratifikacije i imat će, od datuma njihove notifikacije, isto dejstvo.2
C106 Konvencija o nedjeljnom odmoru, 1957 02.06.1993 Na snazi konvencija,odmor KONVENCIJA O NEDJELJNOM ODMORU (TRGOVINA I KANCELARIJE)1957 (Br. 106)Član 1 Odredbama ove konvencije će se dati dejstvo ovoj konvenciji ukoliko to nije učinjeno kroz mehanizam za statutarno utvrđivanje zarade, kolektivnim sporazumima, odlukama arbitraže ili na drugi način saglasan nacionalnoj praksi kako dozvoljavaju nacionalni uslovi.Član 2Ova konvencija primenjuje se na sva lica, uključujući učenike na praksi u datoj oblasti (šegrte), zaposlene u sledećim ustanovama, inisututucijama ili upravnim službama, javnim i privatnim;(a)ustavnove koje se bave trgovinom(b)ustanove, insitutcije ili upravne službe u kojima zaposleni uglavnom rade u kancelariji, uključujući i kalnclarije lica koja se bave slobodnim profesijama;(c)ukoliko dotična lica nisu zaposlena u ustanovama koje se pominju u članu 3 i ne podležu nacionalnim propisima ili drugim aranžmanima u pogledu nedeljnog odmora u industriji, rudnicima, transportu ili poljoprivredi –(i)delatnosti (grane) u oblasti trgovine kojima se bave ostale ustanove(ii)delatnosti (grane) kojima se bave ostale ustanove u kojima su zaposleni uglavnom anagažovani na kancelariskim poslovima;(iii)mešovita trgovačka i industrijska preduzeća.Član 31. Osim ovih, konvencija se primenjuje i na lica zaposlena u takvim ustanovama (preduzećima) kako Članica koja ratifikuje konvenciju precizira u izjavi koja prati ratifikaciju;(a) ustanove, institucije i upravne službe koje pružaju lične usluge;(b) poštanske i telekomunikacijske službe;© novinske kuće; i (d)pozorišta i mesta javne zabave.2. Svaka Članica koja je ratifikovala ovu konvenciju može nakon toga da dostavi generalnom direktoru Međunarodne kancelarije rada izjavu kojom prihvata obaveze konvencije u pogledu ustanova pomenutih u prethodnom stavu a koje već nisu precizirane u prethodnoj deklaraciji. 3. Svaka Članica koja ratifkuje ovu konvenciju ima obavezu da navede u svom godišnjem izveštaju saglasno članu 22 Ustava Međunarodne organizaicje rada do koje mere je dato ili se predlaže da se da dejstvo odredbama ove konvencije u pogledu ustanova na koje se poziva stav 1 ovog člana a koje nisu obuhvaćene izjavom datom u skladu sa stavovima 1 ili 2 ovog člana, i osim toga ima obavezu da navede svaki napredak koji može da se napravi u cilju postepene primene konvencije u ovim ustanovama.Član 41. Gde je neophodno, odgovarajući aranžmani moraju se sklopiti u cilju definisanja granice kojom se odvajaju preduzeća na koje se ova konvencija primenjuje od onih na koje se ne primenjuje.2. Uvek kada nije potpuno jasno da li je ustanova, institucija ili upravna služba ona na koju se ova konvencija primenjuje, pitanje treba da reši ili nadležni organ vlasti nakon dogovora sa zainteresovanim reprezentativnim organizacijama poslodavaca i radnika, gde one postoje, ili na drugin način koji je saglasan nacionalnom zakonu ili praksi.Član 5Nadležni organ vlasti može da preduzme mere sam ili putem odgovarajućeg mehanizima u svakoj zemlji da bi iz primene ovih odredaba izuzeo:(a) ustanove u kojima rade samo članovi porodice poslodavca koji nisu i ne mogu se smatrati lica koja rade za zaradu;(b) lica koja su na rukovodećim položajima.Član 61. Sva lica na koja se ova konvencija primenjuje, sem ako nije drugačije predviđeno sledećim članom, imaju pravo na neprekidni period nedeljnog odmora koji se ne traje više od 24 sata u toku svakog intervala od sedam dana.2. Nedeljni odmor se mora, gde god je to moguće, istovremeno odobriti svim zainteresovanim licima u svakoj od ustanova (preduzeća).3. Period nedeljnog odmora mora, kad god je to moguće, da bude istog dana u nedelji koji je utvrđen kao dan odmora u skladu sa tradicijom ili običajima date zemlje ili oblasti.4. Tradicije i običaju verskh manjina moraju se, koliko god je to moguće, poštovati.Član 71.Tamo gde je priroda posla, priroda službe koju obavlja ustanova, obim populacije koja se ima uslužiti, ili broj lica zaposlenih takav da odredbe člana 6 ne mogu primeniti, nadležni organ vlasti ili putem odgovarajućih mehanizama u svakoj zemlji, mogu se preduzeti mere za primenu posebnog rasporeda
C111 Konvencija o diskriminaciji u zapošljavanju i zanimanju, 1958 02.06.1993 Na snazi konvencija,zapošljavanje,diskriminacija KONVENCIJA (Br. 111) O DISKRIMINACIJI U ZAPOŠLJAVANJU I ZANIMANJU, iz 1958.Član 1.Za primenu ove Konvencije izraz diskriminacija podrazumeva:a)svako pravljenje razlike, isključenje ili davanje prvenstva zasnovanog na rasi, boji, polu, veri, političkom mišljenju, nacionalnom ili socijalnom poreklu, koji idu za tim da unište ili naruše jednakost mogućnosti ili postupanja u pogledu zapošljavanja ili zanimanja;b)svako drugo pravljenje razlike, isključenje ili davanje prvenstva, koje ide za tim da uništi ili naruši jednakost mogućnosti ili postupanja u pogledu upošljavanja ili zanimanja, koje će moći poimenice naznačiti zainteresovana država članica nakon konsultovanja predstavničkih organizacija poslodavaca i radnika, ako one postoje, i drugih odgovarajućih organa.2. Pravljenje razlika, isključenje ili davanje prvenstva koji se zasnivaju na traženim kvalifikacijama za neko odrešeno zaposlenje nisu smatrani kao diskriminacija.3. Za primenu ove konvencije reči upošljavanje i zanimanje podrazumevaju pristup stručnom osposobljavanju, pristup zapošljavanju i raznim zanimanjima, kao i uslove zaoposlenja.Član 2Svaka država članica, za koju je ova konvencija na snazi, obavezuje se da formuliše i sprovodi nacionalnu politiku koja teži da unapredi, pomoću metoda prilagođenih nacionalnim uslovima i običajima, jednakost mogućnosti i postupka u pogledu zapošljavanja i zanimanja, u cilju otklanjanja svake diskriminacije.Član 3Svaka država članica, za koju je ova Konvencija na snazi, treba, na način prilagođen nacionalnim prlikama i običajima:a)da nastoji da uspostavi saradnju sa organizacijama poslodavaca i radnika i ostalim odgovarajućim organima u cilju prihvatanja i sprovođenja ove politike;b)da donosi zakone i podstiče donošenje programa za osposobljavanje kojima bi se obezbedilo prihvatanje i sprovođenje ove politike;c)da ukine svaku zakonsku odredbu i da izmeni svaku administrativnu odredbu ili praksu koja se ne slaže sa pomenutom politikom;d)da sprovodi ovu politiku u pogledu upošljavanja pod direktnom kontrolom neke nacionalane vlasti,e)da obezbedi sprovođenje ove politike u delatnostima službi za profesionalnu orijentacju (za stučno osposobljavanje) i za upošljavanje pod kontrolom neke nacionalne vlasti;f)da naznači u svojim godišnjim izveštajima o primeni ove Konvencije, mere koje su preduzete saglasno ovoj politici kao i postignute rezultate.Član 4Ne smatraju se kao diskriminacije sve mere namenjene nekom licu koje je individualno predmet neke opravdane sumnje da sprovodi delatnost štetnu po sigurnost države ili za koju je ustanovljeno da se uistinu odaje ovoj aktivnosti, ukoliko pomenuto lice ima prava da pribegne nekom nadležnom organu ustanovljenom prema nacionalnoj praksi.Član 5.1. Posebne mere zaštite ili pomoći, predvidjene u drugim Konvencijama i Preporukama, koje je usvojila Međunarodna konferencija rada, ne smatraju se kao diskriminacija.2. Svaka država članica može, posle konsultovanja predstavničkih organizacija poslodavaca i radnika, ako one postoje, definisati kao nediskriminacione sve ostale posebne mere koje su namenjene da se vodi računa o posebnim potrebama lica za koje je zaštita ili neka posebna pomoć uopšte priznata kao potrebna iz razloga kao što su pol, godine, invalidnost, porodičneobaveze ili socijalni ili kulturni nivo.Član 6.Svaka država članica koja ratifikuje ovu Konvenciju obavezuje se da će je primenjivati na svoje zavisne teritorije, saglasno odredbama Ustava Međunarodne organizacije rada.Član 7Službena ratifikovanja ove konvencije dostavljaju se generalnom direktoru Međunarodnog biroa koji će ih registrovati.
C119 Konvencija o zaštiti mašina, 1963 02.06.1993 Na snazi konvencija,mašina KONVENCIJA119O ZAŠTITI MAŠINAOpšta konferencija Međunarodne organizacije rada, koju je u Ženevi sazvao Administrativni savet Međunarodnog biroa rada i koja se sastala na svom 47-om zasedanju 5. juna 1963. godine; pošto je odlučila da usvoji razne predloge u pogledu zabrane prodaje, iznajmljivanja i upotrebe nedovoljno zaštićenih mašina, što je četvrta tačkadnevnog reda zasedanja; pošto je rešila da ovi predlozi budu izrađeni u obliku jedne međunarodne konvencije, usvaja 25. juna 1963. godine sledeću konvenciju, koja će se zvati Konvencija o zaštiti mašina, 1963. godine. I deo -Opšte odredbe Član 1. 1. Sve mašine na mehanički pogon, nove ili polovne, smatraće se za mašine na koje se ova konvencija proteže. 2. Nadležne vlasti će u svakoj zemlji odrediti da li i u kojoj meri mašine, nove ili polovne, koje pokreće ljudska snaga, predstavljaju opasnost za povredu radnika i da li treba da se smatraju kao mašine na koje se proteže ova konvencija. Takve odluke se donose posle savetovanja sa najreprezentativnijim zainteresovanim organizacijama poslodavaca i radnika. Inicijativuza takvo savetovanje može dati bilo koja takva organizacija. 3. Odredbe ove konvencije: a) ne primenjuju se na drumska i šinska vozila dok su u pokretu osim ako je u pitanju bezbednost osoblja koje njima upravlja; b) ne primenjuju se na pokretne poljoprivredne mašine osim ako je u pitanju bezbednost radnika zaposlenih u vezi sa tim mašinama. II deo -Prodaja, iznajmljivanje, ustupanje po svakom drugom osnovu i izlaganje Član 2. 1. Prodaja i iznajmljivanje mašina, čiji opasni delovi posebno navedeni u tačkama 3. i 4. ovog člana nisu snabdeveni odgovarajućim zaštitnim uređajima, treba da budu zabranjeni nacionalnim zakonima i propisima ili sprečeni nekim drugim podjednako efikasnim merama. 2. Ustupanje po svakom drugom osnovu i izlaganje mašina, čiji opasni delovi posebno navedeni u tačkama 3. i 4. ovog člana nisu snabdeveni odgovarajućim zaštitnim uređajima, treba da budu, na način koji odrede nadležne vlasti, zabranjeni nacionalnim zakonima i propisima ili sprečeni nekim drugim podjednako efikasnim merama. Međutim, privremeno uklanjanje zaštitnih uređaja za vreme izlaganja mašine u cilju demonstracije ne smatra se kao kršenje ove odredbe, pod uslovom da odgovarajuće mere predostrožnosti budu preduzete radi zaštite ljudi od svake opasnosti. 3. Svi zavrtnji, klinovi i svi drugi istureni delovi bilo kog pokretnog dela mašine koji bi, dok su u pokretu, mogli predstavljati opasnost za svako lice koje sa njima dolazi u dodir i koje su navele nadležne vlasti, treba da budu projektovani, uglavljeni ili zaštićeni tako da se može otkloniti opasnost. 4. Svi točkovi, zamajci, zupčanici prenosnici, pogoni na konusno i cilindrično trenje, zupci na točku, koturače, kaiši, lanci, manji zupčanici, pružni prenosnici, kraci poluga i klizni kamenovi, vratila (uključujući i krajeve vratila) i druge mašine za transmisiju koje takode, dok su u pokretu, mogu da predstavljaju opasnost za svaku osobu koja dođe sa njima u dodir i koje odrede nadležne vlasti, treba da budu tako projektovani ili zaštićeni da se spreči opasnost. Kontrolni uređaji mašina treba takođe da budu tako projektovani ili zaštićeni da se otkloni opasnost. Član 3. 1. Odredbe člana 2. ne odnose se na mašine ili njihove opasne delove navedene u pomenutom članu: a) koji usled svoje konstrukcije pružaju sigurnostkoja je istovetna saonom koju bi predstavljali odgovarajući sigurnosni uređaji; b) ili su namenjeni da tako budu instalirani ili postavljeni, da samim instaliranjem ili položajem, pružaju sigurnost koja je istovetna sa onom koju bi predstavljali odgovarajući sigurnosni uređaji. 2. Zabrana prodaje, iznajmljivanja, ustupanja po svakom drugom osnovu ili izlaganju mašina predviđena u tački 1. člana 2. ne primenjuje se na mašine samo zato što su mašine tako konstruisane da zahtevi tačaka 3. i 4. tog člana nisu u potpunosti zadovoljeni prilikom održavanja, podmazivanja, izmene delova u radu i podešavanja, ako se te radnje mogu obavljati u saglasnosti sa prihvaćenim normama sigurnosti. 3. Odredbe člana 2. ne sprečavaju prodaju ili ustupanje po svakom drugom osnovu mašina u cilju njihovog uskladištenja, rashodovanja ili dovođenja u ispravno stanje. Međutim, ove mašine ne smeju se prodavati, iznajmljivati, ustupati po svakom drugom osnovu ili izlagati posle uskladištenja ili dovođenja u ispravno stanje osim ako neispunjavaju uslove predviđene u članu 2. Član 4. Obaveza u pogledu primene odredaba člana 2. treba da pada na prodavca, lice koje iznajmljuje ili po svakom drugom osnovu ustupa mašine ili na izlagača i, u odgovarajućim slučajevima, saglasno sa nacionalnimzakonima ili propisima, na njihove zastupnike. Proizvođač koji prodaje, iznajmljuje, ustupa po svakom drugom osnovu ili izlaže mašine podleže istoj obavezi. Član 5. 1. Svaki član može predvideti privremeno odstupanje od odredaba člana 2 . 2. Dužinu tog privremenog odstupanja, koje ni u kom slučaju ne treba da pređe tri godine od stupanja na snagu ove konvencije za zainteresovanog člana, i sve druge uslove s tim u vezi, propisuju nacionalni zakoni ili propisi ili će biti utvrđeni drugim podjednako efikasnimmerama. 3. Radi primene ovog člana nadležne vlasti treba da se savetuju sa najreprezentativnijim organizacijama zainteresovanih poslodavaca i radnika i, u tom slučaju, sa organizacijom proizvođača. III deo -Upotreba Član 6. 1. Upotreba mašina kod kojih je neki opasan deo, uključujući i radnu zonu, bez odgovarajućih zaštitnih uređaja, treba da bude zabranjena nacionalnim zakonima ili propisima ili sprečena drugim podjednako efikasnim merama. Međutim, kada se ova zabrana ne može u potpunosti primeniti a da se ne spreči upotreba mašina, ona treba da se primenjuje u onoj meri u kojoj to dopušta upotreba mašina.2. Mašine treba da budu zaštićene na način koji obezbeđuje poštovanje nacionalnih propisa i normi profesionalne higijensko-tehničke zaštite. Član 7. Obaveza u pogledu primene odredaba člana 6. treba da pada na poslodavca. Član 8. 1. Odredbe člana 6. ne primenjuju se na mašine ili njihove delove koji, zbog svoje konstrukcije, montaže ili položaja, pružaju bezbednost istovetnu sa onom koju bi predstavljali odgovarajući sigurnosni uređaji. 2. Odredbe člana 6. i člana 11. ne sprečavaju radnje u vezi održavanja, podmazivanja, izmene radnih
C121 Konvencija o beneficijama za povrede na radu, 1964 02.06.1993 Na snazi konvencija,povreda na radu,beneficije 1KONVENCIJA BROJ 121 O BENEFICIJAMA ZA POVREDU NA POSLU, 1964. god Generalna konferencija Meñunarodne organizacije rada, koju je u Ženevi sazvao Administrativni savjet Meñunarodnog ureda rada i koja se sastala 17. juna 1964. god. na svom četrdeset osmom zasjedanju, budući da je odlučila da usvoji izvjesne prijedloge koji se odnose na beneficije za nesreću na poslu i profesionalne bolesti, pitanje koje predstavlja petu tačku dnevnog reda zasjedanja, i budući da je odlučila da ti prijedlozi dobiju formu Meñunarodne konvencije, usvaja dana 08. jula 1964. god. sljedeću konvenciju, koja će biti nazvana Konvencija o beneficijama za nesreću na poslu, 1964. god.: Član 1. U smislu ove konvencije: a) izraz ,,zakonodavstvo'' odnosi se na zakone i propise, kao i na sve odredbe iz oblasti socijalne sigurnosti; b) izraz ,,propisan'' znači odreñen nacionalnim zakonodavstvom ili na osnovu njega; c) izraz ,,industrijsko preduzeće'' odnosi se na sva preduzeća u sljedećim granama privredne djelatnosti: rudarstvo i vañenje kamena, prerañivačka industrija, visoka i niska gradnja, elektroindustrija, plin, vodovod i sanitarne službe, transport, skladištenje i saobraćaj; d) izraz ,,izdržavan'' znači zavisan položaj za koji se pretpostavlja da postoji u propisanim slučajevima; e) izraz ,,dijete na izdržavanju'' označava: I) dijete mlañe od dobi kada prestaje obavezno školovanje ili dijete mlañe od 15 godina, s tim da treba uzeti i stariju djecu koja nisu završila obavezno školovanje, i II) u propisanim uslovima, dijete koje je starije od doba naznačenog u podparagrafu i), a koje je šegrt ili učenik ili je, zbog neke hronične bolesti ili tjelesne mane, nesposobno za bilo kakvu profitabilnu djelatnost, ukoliko nacionalno zakonodavstvo ne definiše izraz ,,dijete na izdržavanju'' kao izraz koji podrazumijeva svako dijete koje je starije od doba naznačenog u podparagrafu i). Član 2. 1. Država članica čiji privredni i medicinski kapaciteti nisu dovoljno razvijeni može, na osnovu izjave koju će priložiti uz ratifikaciju, koristiti privremena odstupanja naznačena u sljedećim članovima: član 5., član 9. paragraf 3) podparagraf b), član 12., član 15. paragraf 2) i član 18. paragraf 3). U svakoj takvoj izjavi treba se navesti razlog takvog odstupanja. 2. Svaka država članica koja je dala izjavu u smislu paragrafa 1. ovog člana, treba u izvještaju o primjeni ove konvencije koji podnosi u skladu sa članom 22. Ustava Meñunarodne organizacije rada dati izjavu o svakom pojedinačnom odstupanju, ako: kojim se koristi: a) razlozi za takvo odstupanje još postoje; b) se odriće prava na to odstupanje od odreñenog datuma Član 3. 1. Svaka država članica koja ratifikuje ovu konvenciju može, na osnovu izjave koju prilaže uz ratifikaciju da izuzme iz primjene konvencije: a) mornare, uključujući pomorske ribare; 2b) službenike javnih službi, kada su ove kategorije zaštićene posebnim sistemima koji obezbjeñuju, u ukupnom iznosu, beneficije koje su u najgorem slučaju iste kao i predviñene beneficije u ovoj konvenciji. 2. Kada je na snazi izjava data u skladu sa prethodnim paragrafom ovog člana, država članica može da izuzme lica pomenuta u izjavi iz ukupnog broja zaposlenih lica, na osnovu kojeg se izračunava procenat zaposlenih lica saglasno članu 4. paragraf 2. podparagraf d) i članu 5. 3. Svaka država članica koja je dala izjavu saglasno paragrafu 1. ovog člana može, zatim, da saopšti generalnom direktoru Meñunarodnog biroa rada da prihvata obaveze koje proističu iz ove konvencije u odnosu na kategoriju ili kategorije koje su bile izuzete prilikom ratifikacije. Član 4. 1. U vezi sa beneficijama u slučaju nesreće na poslu, nacionalnim zakonodavstvom trebaju biti zaštićeni svi zaposleni (uključujući šegrte) u privatnom i javnom sektoru, uključujući i zadruge, i, u slučaju smrti hranioca porodice, propisane kategorije korisnika. 2. Ako to bude smatrala potrebnim, svaka država članica može predvidjeti izuzetke u odnosu na: a) lica koja su bez redovnog posla i koja ne rade za račun preduzeća ili poslodavca; b) radnike koji su bez posla; c) članove porodice poslodavca koji rade za njega i žive u njegovoj kući; d) ostale kategorije zaposlenih čiji broj ne treba biti veći od 10% svih zaposlenih, osim onih koji su izuzeti u skladu sa podparagrafima a) do c). Član 5. Kada je na snazi izjava data u skladu sa članom 2., primjenjivanje nacionalnog zakonodavstva u vezi sa beneficijama u slučaju nesreće na poslu ne može se ograničiti na propisane kategorije zaposlenih čiji ukupan broj nije manji od 75% svih zaposlenih u industrijskim preduzećima, i u slučaju smrti hranioca porodice, na propisane kategorije korisnika. Član 6. Osigurani slučajevi, ako nastaju usljed povrede na poslu ili propisanih profesionalnih oboljenja obuhvataju: a) bolest; b) nesposobnost za rad prouzrokovanu bolešću, što uključuje gubitak zarade koji je odreñen nacionalnim zakonodavstvom; c) potpuni ili djelimični gubitak sposobnosti zarañivanja iznad propisanog stepena, kada je vjerovatno da će on biti stalan, ili odgovarajuće smanjenje fizičke sposobnosti; d) gubitak sredstava za život usljed smrti hranioca porodice za propisane kategorije korisnika. Član 7. 1. Svaka država članica treba propisati definiciju ,,nesreća na poslu'' koja će sadržavati uslove u kojima se nesreća prilikom dolaska i odlaska s posla smatra kao nesreća na poslu i treba da u svojim izvještajima u vezi sa primjenom ove konvencije koje podnosi saglasno članu 22. Ustava MOR-a, specifira izraze ove definicije.
C122 Konvencija o politici zapošljavanja, 1964 02.06.1993 Na snazi konvencija,zapošljavanje Konvencija 122KONVENCIJA O POLITICI ZAPOŠLJAVANJAOpća konferencija Međunarodne organizacije rada koju je u Ženevi sazvalo Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada, sastavši se na svom četrdeset i osmom zasjedanju 17. lipnja 1964., iuzimajući u obzir da Philadelphijska deklaracija priznaje svečanu obvezu Međunarodne organizacije rada da će među državama svijeta promicati programe kojima će se ostvariti puna zaposlenost i povećanje životnog standarda, te da Preambula Statuta Međunarodne organizacije rada predviđa sprečavanje nezaposlenosti i osiguranje zarade koja jamči primjerene uvjete života, iuzimajući nadalje u obzir da je prema odredbama Philadelphijske deklaracije odgovornost Međunarodne organizacije rada ispitivanje i razmatranje posljedica gospodarske i financijske politike na politiku zapošljavanja u svjetlu temeljnog cilja prema kojemu "sva ljudska bića, bez obzira na njihovu rasu, vjeru ili spol imaju pravo na materijalno blagostanje i duhovni razvoj u uvjetima slobode i dostojanstva, ekonomske sigurnosti i jednakih mogućnosti", iuzimajući u obzir da Opća deklaracija o ljudskim pravima predviđa da "svatko ima pravo na rad, na slobodan izbor zaposlenja, na pravedne i zadovoljavajuće uvjete rada i zaštitu od nezaposlenosti", iimajući na umu odredbe postojećih međunarodnih konvencija i preporuka o radu koje su izravno važne za politiku zapošljavanja, a osobito Konvencije i Preporuke o službama za zapošljavanje iz 1948., Preporuke o profesionalnoj orijentaciji iz 1949., Preporuke o stručnom usavršavanju iz 1962., te Konvencije i Preporuke o diskriminaciji u zaposlenju i zanimanju iz 1958., iuzimajući u obzir da bi se ovi instrumenti trebali smjestiti u širi kontekst međunarodnog programa za gospodarsko širenje na temelju pune zaposlenosti kroz produktivno i slobodno odabrano zaposlenje, iodlučivši prihvatiti određene prijedloge u vezi s politikom zapošljavanja, a što je osma točka dnevnog reda zasjedanja, iodlučivši da ovi prijedlozi dobiju oblik međunarodne konvencije,usvaja devetog srpnja tisuću devetsto šezdeset i četvrte godine sljedeću konvenciju koja se naziva Konvencija o politici zapošljavanja iz 1964.:Članak 1.1. U svrhu poticanja gospodarskog rasta i razvoja, podizanja razine životnog standarda, zadovoljavanja potreba za radnom snagom i rješavanja problema nezaposlenosti i nedovoljne zaposlenosti, svaka članica mora utvrditi i provoditi, kao glavni cilj, aktivnu politiku promicanja pune zaposlenosti kroz produktivno i slobodno odabrano zaposlenje.2. Navedena politika mora imati za cilj osigurati -(a) da ima posla za sve osobe koje su na raspolaganju i koje traže posao;(b) da je takav posao što je moguće produktivniji; (c) da postoji sloboda izbora zaposlenja i da svaki radnik ima sve mogućnosti osposobljavanja za posao koji mu odgovara i korištenja svojih vještina i nadarenost u tom poslu, bez obzira na rasu, boju kože, spol, vjeru, političko uvjerenje, nacionalnu pripadnost ili socijalno podrijetlo.3. Navedena politika mora voditi računa o stadiju i razini gospodarskog razvoja i međusobnim odnosima ciljeva zapošljavanja i ostalih gospodarskih i društvenih ciljeva, te se mora provoditi metodama koje su primjerene nacionalnim uvjetima i praksi.Članak 2.Svaka članica mora, metodama koje su primjerene i u opsegu kojije primjeren nacionalnim uvjetima -(a) odabrati i preispitivati, u okviru usklađene gospodarske i socijalne politike, mjere koje treba usvojiti za postizanje ciljeva navedenih u članku 1.;(b) poduzimati potrebne korake, ukljućujući uvođenje programa kada je to uputno, za primjenu tih mjera.Članak 3.U primjeni ove Konvencije mora se, u pogledu politika zapošljavanja, savjetovati s predstavnicima osoba na koje će se poduzete mjere primijenjivati, a osobito s predstavnicima poslodavaca i radnika, kako bi se u cijelosti uzela u obzir njihova iskustva i mišljenja, te osigurala njihova potpuna suradnja u izradi tih politika i pridobivanju potpore za njih.Članak 4.Formalne ratifikacije ove Konvencije priopćavaju se glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada radi registracije.Članak 5.1. Ova Konvencija obvezuje samo one članice Međunarodne organizacije rada čije su ratifikacije registrirane kod glavnog ravnatelja.2. Ona stupa na snagu dvanaest mjeseci od datuma kada su kod glavnog ravnatelja registrirane ratifikacije dviju članica.3. Nakon toga, ova Konvencija stupa na snagu u odnosu na svaku članicu dvanaest mjeseci nakon datuma registracije njene ratifikacije.Članak 6.1. Članica koja je ratificirala ovu Konvenciju može je otkazati nakon isteka razdobljaod deset godina od datuma kada je Konvencija stupila na snagu, aktom kojeg dostavlja glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada radi registracije. Takav otkaz počinje djelovati godinu dana nakon datuma kad je registriran.
C129 Konvencija o inspekciji rada u poljoprivredi, 1969 02.06.1993 Na snazi konvencija,poljoprivreda Konvencija 129Konvencija o inspekciji rada u poljoprivrediOpća konferencija Međunarodne organizacije rada koju je u Ženevi sazvalo Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada, sastavši se na svom pedeset i trećem zasjedanju 4. lipnja 1969., iimajući na umu odredbe postojećih međunarodnih konvencija o radu koje se odnose na inspekciju rada, kao što su Konvencija o inspekciji rada iz 1947. koja se primjenjuje na industriju i trgovinu, i Konvencija o plantažama iz 1958. koja se odnosi na ograničenu kategoriju poljoprivrednih poduzeća, ismatrajući da su međunarodni standardi koji uređuju inspekciju rada u poljoprivredi, općenito uzevši, potrebni, iodlučivši prihvatiti određene prijedloge u vezi s inspekcijom rada u poljoprivredi, a što je četvrtatočka dnevnog reda zasjedanja, iodlučivši da ti prijedlozi dobiju oblik međunarodne konvencije,usvaja dvadeset i petog lipnja tisuću devetsto šezdeset i devete godine sljedeću konvenciju koja se naziva Konvencija o inspekciji rada (poljoprivreda) iz 1969.Članak 1.1. U ovoj Konvenciji izraz »poljoprivredno poduzeće« znači poduzeće ili dijelove poduzeća koji se bave obradom zemlje, stočarstvom, uključujući proizvodnju i uzgoj stoke, šumarstvom, hortikulturom, primarnom preradom poljoprivrednih proizvodaod strane osobe koja koristi imanje, ili bilo kojim drugim oblikom poljoprivredne djelatnosti.2. Ako je potrebno, nadležna vlast može, nakon savjetovanja s najreprezentativnijim organizacijama zainteresiranih poslodavaca i radnika, gdje one postoje, utvrditi razgraničenje poljoprivrede od industrije i trgovine, na način da se niti jedno poljoprivredno poduzeće ne isključi iz nacionalnog sustava inspekcije rada.3. U svakom slučaju kad postoji dvojba oko pitanja primjenjuje li se na određeno poduzeće ili dio poduzeća ova Konvencija, to pitanje mora riješiti nadležna vlast.Članak 2.U ovoj Konvenciji izraz »zakonske odredbe« osim zakona i drugih propisa obuhvaća i arbitražne odluke i kolektivne ugovore koji imaju zakonsku snagu i za čiju provedbu su nadležni inspektori rada.Članak 3.Svaka članica Međunarodne organizacije rada za koju je ova Konvencija na snazi mora imati sustav inspekcije rada u poljoprivredi.Članak 4.Sustav inspekcije rada u poljoprivredi primjenjuje se na poljoprivredna poduzeća u kojima rade zaposlenici ili šegrti, bez obzira na to kako su plaćeni za svoj rad i bez obzira na vrstu, oblik ili trajanje njihovog ugovora.Članak 5.1. Svaka članica koja ratificira ovu Konvenciju može se, izjavom uz svoju ratifikaciju, obvezati da će inspekcijom rada u poljoprivredi također obuhvatiti jednu ili više od sljedećih kategorija osoba koje rade u poljoprivrednim poduzećima:(a)zakupce koji ne unajmljuju osobe za pomoć izvana, napoličare i slične kategorije poljoprivrednih radnika;(b)osobe udružene u upravljanju kolektivnim gospodarskim poduzećima, kao što su članovi zadruge; (c)članove obitelji, kako ih definiraju nacionalni zakoni ili drugi propisi, upravitelja poduzeća.2. Svaka članica koja je ratificirala ovu Konvenciju može naknadno dostaviti glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada izjavu kojom se obvezuje da će obuhvatiti jednu ili više kategorija osoba navedenih u prethodnom stavku koje nisu već obuhvaćene na temelju prethodne izjave.3. Svaka članica koja je ratificirala ovu Konvenciju mora naznačiti u svojim izvješćima koja podnosi na temelju članka 22. Statuta Međunarodne organizacije rada u kojoj mjeri primjenjuje ili predlaže da se primjenjuju odredbe ove Konvencije u odnosu na one kategorije radnika navedene u stavku 1. ovoga članka koje nisu obuhvaćene izjavom.Članak 6.1.Zadaće sustava inspekcije rada u poljoprivredi jesu:(a)osigurati primjenu zakonskih odredaba koje se odnose na uvjete rada i zaštitu radnika dok obavljaju svoj posao kao što su odredbe o radnom vremenu, plaćama, tjednom odmoru i praznicima, sigurnosti, zdravlju i skrbi, na zapošljavanje djece i mladeži, i na ostala srodna pitanja, u onoj mjeri u kojoj su inspektori rada nadležni za osiguranje primjene tih odredaba;(b)davati tehničke informacije i savjete poslodavcima i radnicima o najdjelotvornijim načinima poštivanja zakonskih odredaba;(c)upozoriti nadležnu vlast na nedostatke i zlouporabe koje nisu posebno obuhvaćene postojećim zakonskim odredbama.2. Nacionalnim zakonima ili drugim propisima mogu se utvrditi savjetodavne ili izvršne dužnosti inspektora rada u poljoprivredi u odnosu na zakonske odredbe kojima se reguliraju uvjeti života radnika i njihovih obitelji.3. Sve druge dužnosti koje bi se mogle povjeriti inspektorima rada u poljoprivredi ne smiju biti takove da smetaju djelotvornom vršenje njihovih primarnih dužnosti, niti smiju nabilo koji način štetiti autoritetu i nepristranosti koji su neophodni inspektorima u njihovim odnosima s poslodavcima i radnicima.Članak 7.1. U mjeri u kojoj je to u skladu s upravnom praksom članice, inspekcija rada u poljoprivredi mora biti pod nadzorom i kontrolom jednog središnjeg tijela.2. Za federalne države, izraz »središnja vlast« može označavati federalnu vlast ili središnju vlast federalne jedinice.3. Inspekciju rada u poljoprivredi može provoditi na primjer:(a)jedinstveno tijelo inspekcije rada nadležno za sve sektore gospodarske djelatnosti;(b)jedinstveno tijelo inspekcije rada, koje bi odgovarajućom izobrazbom inspektora zaduženih za obavljanje službe u poljoprivredi osiguralo unutarnju funkcionalnu specijalizaciju;(c)jedinstveno tijelo inspekcije rada, koje bi ustrojavanjem stručno osposobljene službe čiji bi službenici obavljali službu u poljoprivredi osiguralo unutarnju institucionalnu specijalizaciju; ili(d)specijalizirana služba poljoprivredne inspekcije čije bi djelovanje nadziralo središnje tijelo koje ima iste prerogative u odnosu na inspekciju rada na drugim područjima kao što je industrija, promet i trgovina.Članak 8.1. Osobe zaposlene u inspekciji rada u poljoprivredi su javni službenici čiji su status i uvjeti službe takvi da im osiguravaju stabilnost zaposlenja i neovisnost o promjenama vlasti i o neprikladnim vanjskim utjecajima.
C131 Konvencija o utvrđivanju minimalnih plaća, 1970 02.06.1993 Na snazi konvencija,minimapla plaća Konvencija br.131 -O utvrđivanju minimalnih plaća s posebnim osvrtom na zemlje u razvojuOpća skupština Međunarodne organizacije rada koju je u Ženevi sazvalo Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada, održala je 54. zasjedanje 3. lipnja 1970. godine.Imajući u vidu uvjete Konvencije o mehanizmu za utvrđivanje minimalnih nadnica, 1928. godine i Konvencije o jednakom nagrađivanju, 1951. godine, koje je veliki broj zemalja ratificirao, kao i Konvenciju o mehanizmu utvrđivanja minimalnih nadnica (poljoprivreda) 1951. godine,smatrajući da su ove konvencije značajne za zaštitu grupe radnika koji su u nepovoljnom položaju,smatrajući da je u sadašnjem trenutku neophodno usvajanje novog instrumenta kojim se dopunjuju ove konvencije i osigurava zaštita radnika koji imaju suviše niska primanja, instrumenta koji, iako općeprimjenjiv, skreće posebnu pozornost na zemlje u razvoju,budući je odlučila u okviru točke 5. dnevnog reda zasjedanja usvojiti izvjesne prijedloge u pogledu mehanizma za utvrđivanje minimalnih nadnica i problema u vezi s tim, s posebnim osvrtom na zemlje u razvoju, i odlučivši da ti prijedlozi dobiju oblik međunarodne konvencije,usvojila je 22. lipnja 1970. godine sljedeću konvenciju pod nazivom Konvencija o utvrđivanju minimalnih nadnica, 1970. godine:Članak 1.Svaka članica Međunarodne organizacije rada koja ratificira ovu Konvenciju obvezuje se da će uspostaviti sustav minimalnih nadnica koji obuhvaća sve grupe radnika čiji uvjeti zaposlenja zahtijevaju njihovu zaštitu.Nadležni organ u svakoj zemlji u suglasnosti i poslije iscrpnih konzultacija sa zainteresiranim organizacijama poslodavaca i radnika, ako one postoje, odredit će grupe radnika koje trebaju biti obuhvaćene zaštitom.Svaka članica koja ratificira ovu Konvenciju navest će, najčešće u prvom izvješću o primjeni ove Konvencije koji se podnosi shodno članku 22. Ustava MOR-a, grupe radnika koje možda nisu zaštićene shodno ovom članku, uz obrazloženje zašto nisu obuhvaćene, i u svojim kasnijim izvješćima obrazložit će zakonsku primjenu i praksu u odnosu na grupe koje nisu obuhvaćene, kao i to u kojoj mjeri se ova Konvencija provodi ili se predlaže provoditi u odnosu na određene grupe.Minimalne nadnice imat će zakonsku snagu i neće se moći smanjivati; u slučaju da se ne primjenjuju, odgovorno lice ili lica podliježu odgovarajućim kaznenim ili drugim sankcijama.U skladu s odredbama stavka 1. ovog članka, slobodu kolektivnog pregovaranja treba u potpunosti poštovati.Članak 3.Prigodom utvrđivanja razine minimalnih nadnica, ako je to moguće i ako je u skladu s odgovarajućom nacionalnom praksom i uvjetima, neophodno je uzeti u obzir:a)potrebe radnika i njihovih obitelji, vodeći računa o općoj razini plaća u zemlji, troškovima života, davanjima iz socijalnog osiguranja i relativnom životnom standardu drugih društvenih grupa; b)ekonomske faktore, uključujući zahtjeve ekonomskog razvitka, razine produktivnosti i potrebu da se postigne i održi visoka razina zaposlenosti.Članak 4.Svaka članica koja ratificira ovu Konvenciju stvorit će ili održavati mehanizam prilagođen nacionalnim uvjetima i potrebama pomoću kojeg se mogu utvrđivati i povremeno usklađivati minimalne nadnice za grupe radnika obuhvaćene člankom 1. Konvencije.U vezi sa stvaranjem, funkcioniranjem i izmjenom takvog mehanizma, treba predvidjeti iscrpne konzultacije s organizacijama zainteresiranih poslodavaca i radnika, ili, ako takve organizacije ne postoje, sa predstavnicima zainteresiranih poslodavaca i radnika.Kad god to odgovara prirodi mehanizma za utvrđivanje minimalnih nadnica, treba omogućiti da u njegovoj primjeni neposredno sudjeluju:a) predstavnika zainteresiranih organizacija poslodavaca i radnika, ili, ako takve organizacije ne postoje, predstavnika zainteresiranih poslodavaca i radnika, na ravnopravnoj osnovi;b)osobe u čijoj je nadležnosti zastupanje općih interesa zemlje i koja su imenovane poslije temeljnih konzultacija s organizacijama zainteresiranih poslodavaca i radnika, ako te organizacije postoje, kada su takve konzultacije u skladu s nacionalnim zakonomili praksom.Članak 5.Poduzet će se odgovarajuće mjere, kao primjeren sustav inspekcije dopunjen drugim potrebnim mjerama, radi osiguranja djelotvorne primjene svih odredaba koje se odnose na minimalne nadnice.Članak 6.Neće se smatrati da se ovom Konvencijom revidira bilo koja postojeća konvencija.Članak 7.Obavijest o formalnoj ratifikaciji ove Konvencije dostavlja se generalnom direktoru Međunarodnog ureda rada radi registracije.Članak 8.Ova Konvencija obvezuje samo one članice Međunarodne organizacije rada čije su ratifikacije registrirane kod generalnog direktora.Konvencija stupa na snagu 12 mjeseci od dana kad je generalni direktor registrirao ratifikacije dviju članica.Nakon toga, ova Konvencija stupa na snagu, za svaku članicu, 12 mjeseci od dana registriranja njene ratifikacije.Članak 9.Članica koja je ratificirala ovu Konvenciju može je otkazati nakon isteka roka od 10 godina od dana kad je Konvencija prvi put stupila na snagu aktom koji se dostavlja generalnom
C132 Konvencija o plaćenom godišnjem odmoru (revidirana), 1970 02.06.1993 Na snazi konvencija,godišnji odmor Konvencija br.132 -O plaćenom godišnjem odmoru (revidirana 1970. godine)Opća skupština Međunarodne organizacije rada, koju je sazvalo Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada u Ženevi i koja se sastala na 54. zasjedanje 3. lipnja 1970. godine, odlučivšiusvojiti određene prijedloge koji se odnose na plaćeni godišnji odmor, uvrštena u četvrtu točku dnevnoga reda zasjedanja,odlučivši tim prijedlozima dati oblik međunarodne konvencije, usvaja danas, 23. lipnja 1970.g. sljedeću konvenciju koja će se nazivati Konvencija o plaćenom odmoru (revidirana)iz 1970. godine:Članak 1.Odredbe ove Konvencije sprovode se u život preko nacionalnih zakona i propisa, ukoliko se ne primjenjuju putem kolektivnih ugovora, arbitražnih odluka, sudskih rješenja, službenih tijela za određivanje zarada, ili na drugi način, u skladu sa praksom te zemlje koja odgovara prilikama u njoj.Članak 2.1. Ova se Konvencija primjenjuje na sve zaposlene osobe, osim na pomorce.2. Ukoliko je potrebno, nadležne vlasti ili odgovarajuća tijela u zemlji mogu, poslije savjetovanja sa zainteresiranim organizacijama poslodavaca i radnika, tamo gdje one postoje, poduzeti mjere da se iz primjene ove konvencije izuzmu one ograničene kategorije zaposlenih osoba kod kojih se, u vezi sa primjenom ili sa zakonodavnim ili ustavnim pitanjima, javljaju posebni problemi esencijalnog karaktera.3. Svaka članica koja ratificira ovu Konvenciju, treba u svom prvom izvješću o primjeni Konvencije, koji se podnosi na osnovi članka 22. Statuta Međunarodne organizacije rada, navesti sve kategorije koje su eventualno izdvojene, prema točci 2. ovog članka, uz obrazloženje tog izdvajanja, i da u narednim izvješćima izloži stav svog zakonodavstva i prakse u pogledu izdvojenih kategorija i u kojoj se mjeri primjenjuje ili se predlaže da se primjenjuje Konvencija na te kategorije.Članak 3.1. Svaka osoba na koju se primjenjuje ova Konvencija ima pravo na plaćeni godišnji odmor u određenom minimalnom trajanju.2. Svaka članica koja ratificira ovu Konvenciju utvrđuje točnudužinu odmora, u jednoj izjavi koju priključuje uz ratifikaciju.3. Odmor ni u kom slučaju ne smije biti kraći od tri radna tjedna za godinu dana službe.4. Svaka članica koja je ratificirala ovu Konvenciju može kasnije, u jednoj drugoj izjavi, obavijestiti generalnog direktora Međunarodnog ureda rada da određuje duži odmor od onog koji je utvrđen u vrijeme ratifikacije.Članak 4.1. Osoba čiji je radni staž u jednoj godini manji od onog koji je potreban za stjecanje prava na puni odmor predviđen u prethodnom članku, imat će za tu godinu pravo na plaćeni odmor u razmjeru s dužinom radnog staža te godine. 2. Izraz godina u točki 1. ovog članka označava kalendarsku godinu ili bilo koje drugo razdoblje iste dužine koje odrede nadležne vlasti ili odgovarajućiorgani u dotičnoj zemlji.Članak 5.1. Za stjecanje prava na plaćeni godišnji odmor može se zahtijevati minimalni radni staž.2. Dužinu tog staža utvrđuju nadležne vlasti ili odgovarajuća tijela u dotičnoj zemlji, ali ona ne treba prijeći šest mjeseci.3. Način na koji se izračunava dužina staža radi stjecanja prava na godišnji odmor određuju nadležne vlasti ili odgovarajući organi u zemlji.4. Pod uvjetima koje odrede službene vlasti ili odgovarajući organi u zemlji, odsustvo s posla iz razloga koji su izvan kontrole dotične zaposlene osobe, kao što su bolest, povreda ili majčinstvo, računaju se u dio radnog staža.Članak 6.1. Službeni i uobičajeni praznici, bez obzira padaju li u vrijeme godišnjeg odmora ili ne, ne računaju se u minimalni plaćeni godišnji odmor propisan u članku 3. točka 3.2. Pod uvjetima koje odrede nadležne vlasti ili odgovarajući organi u zemlji, vrijeme nesposobnosti za rad uslijed bolesti ili povrede ne može se računati u dio minimalnog plaćenog godišnjeg odmora predviđenog u članku 3. točke 3.Članak 7.1. Svaka osoba koja koristi odmor predviđen ovom Konvencijom prima, za vrijeme cijelog odmora, najmanje svoju normalnu ili prosječnu plaću (računajući tu odgovarajuću novčanu vrijednost svakog dijela primanja u naturi koja ne predstavlja stalno davanje, bez obzira na to je li dotična osoba na odmoru ili ne), obračunatu na način koji odrede nadležne vlasti ili odgovarajuća tijela u zemlji.2. Iznosi koji pripadaju shodno točci 1. ovog članka isplaćuju se zainteresiranoj osobi prije odmora, ukoliko drukčije nije predviđeno sporazumom koji važi za njega i za poslodavca.Članak 8.1. Korištenje plaćenog godišnjeg odmora u dijelovima mogu odobriti nadležne vlasti ili odgovarajuća tijela u zemlji.2. Jedan dio koristi se bez prekidanajmanje dva radna tjedna ukoliko drukčije nije predviđeno sporazumom koji vrijedi za poslodavca i za dotičnu zaposlenu osobu, i pod uvjetom da prema dužini radnog staža dotična osoba ima pravo na toliko razdoblje odmora.Članak 9.1. Neprekidni dio plaćenog godišnjeg odmora iz članka 8. točke 2., daje se i koristi najkasnije u roku od godine dana, a ostatak plaćenog godišnjeg odmora najkasnije u roku od 18 mjeseci, računajući od kraja godine u kojoj je stečeno pravo na odmor.
C135 Konvencija o radničkim predstavnicima, 1971 02.06.1993 Na snazi konvencija,predstavnici CONVENTION 135 KONVENCIJA BROJ 135 CONVENTION CONCERNING PROTECTION AND FACILITIES TO BE AFFORDED TO WORKERS' REPRESENTATIVES IN THE UNDERTAKING KONVENCIJA O ZAŠTITI I OLAKŠICAMA KOJE SE PRUŽAJU PREDSTAVNICIMA RADNIKA U PREDUZEĆU The General Conference of the International Labour Organisation, having been convened at Geneva by the Governing Body of the International Labour Office, and having met in its Fifty-sexth Session on 2 June 1971, andGeneralna konferencija Međunarodne organizacije rada, koju je sazvao Administrativni savet Međunarodnog biroa rada, održala je 56. zasedanje u Genevi, 2. juna 1971. godineNoting the terms of the Right to Organise and Collective Bargaining Convention, 1949, which provides for protection of workers against acts of anti-union discrimination in respect of their employment, andImajući u vidu odredbe Konvencije o pravu na organizovanje i kolektivno pregovaranje, 1949, kojima se predviđa zaštita radnika od akata antisindikalne diskriminacije u pogledu zapošljavanja,Considering that it is desirable to supplement these terms with respect to workers' representatives, andSmatrajući da je poželjno da se ove odredbe dopune u odnosu na predstavnike radnika,Having decided upon the adoption of certain proposals with regard to protection and facilities afforded to workers' representatives in the undertaking, which is the fifth item on the agenda of the session, andPošto je odlučila da u okviru tačke 5. dnevnog reda zasedanja usvoji neke predloge u vezi sa zaštitom i olakšicama koje se pružaju predstavnicima radnika u preduzeću iHaving determined that these proposals shall take the form of an international Convention,Pošto se saglasila da ovi predlozi budu izloženi u formi međunarodne konvencije,Adopts this twenty-third day of June of the year one thousand nine hundred and seventy-one following Convention, which may be cited as the Workers' Representatives Convention, 1971:Usvojila je na dan 23. juna 1971. godine sledeću konvenciju, pod nazivom Konvencija o predstavnicima radnika, 1971:Article 1Član 1.Workers' representatives in the Predstavnici radnika u preduzeću uživaju undertaking shall enjoy effective protection against any act prejudicial to them, including dismissal, based on their status or activities as a workers' representative or on union membership or participation in union activities, in so far as they act in conformity with existing laws or collective agreements or other jointly agreed arrangements.efikasnu zaštitu od svakog postupka koji je štetan za njih, uključujući i otpuštanje, zbog njihovog statusa ili aktivnosti kao predstavnika radnika ili članstva sindikata ili učešća u sindikalnim aktivnostima, ako postupaju u skladu sa važećim zakonima ili kolektivnim sporazumima ili drugim zajednički dogovorenim aranžmanima.Article 2Član 2.1. Such facilities in the undertaking shall be afforded to workers' representatives as may be appropriate in order to enable them to carry out their functions promptly and efficiently.1. Predstavnicima radnika u preduzeću daju se odgovarajuće olakšice kako bi im se omogućilo da brzo i efikasno obavljaju svoje funkcije.2. In this connection account shall be taken of the characteristics of the industrial relations system of the country and the needs, siye and capabilities of the undertaking concerned.2. S tim u vezi, treba voditi računa o karakteristikama sistema odnosa u industriji zemlje tj. o potrebama, veličini i mogućnostima zainteresovanog preduzeća.3. The granting of such facilities shall not impair the efficient operation of the undertaking concerned.3. Pružaanje tih olakšica neće umanjiti efikasno poslovanje odgovarajućeg preduzeća.Article 3Član 3.For the purpose of the Convention the term "workers' representatives" means persons who are recognised as such under national law or practice, whether they are –Za svrhe ove konvencije izrazom "predstavnici radnika" označavaju se lica koje su nacionalnim zakonimaili u praksi priznata kao takva, bez obzira na to li su:(a) trade union representatives, namely representatives designated or elected by trade unions or by the members of such unions; or(a) sindikalni predstavnici odnosno predstavnici koje je imenovao ili izabrao sindikat ili članovi tih sindikata; ili(b) elected representatives, namely representatives who are freely elected by the workers of the undertaking in accordance with provisions of national laws or regulations or of collective agreements and whose functions do not include activities which are recognised as the exclusive prerogative of trade unions (b) izabrani predstavnici odnosno predstavnici koje su slobodno izabrali radnici preduzeća u skladu s odredbama nacionalnih zakona ili propisa ili kolektivnih sporazuma, čije funkcije ne obuhvataju aktivnosti koje su priznate kao isključivi prerogativ sindikata u odgovarajućoj zemlji.
C136 Konvencija o zaštiti od trovanja benzolom, 1971 02.06.1993 Na snazi konvencija,trovanje Konvencija br.136 -O zaštiti od opasnosti trovanja benzolomOpća skupštinaMeđunarodne organizacije rada, koju je u Ženevisazvalo Upravno vijeće Međunarodnog uredarada, koja se sastala na svoje 56. zasjedanje 20. lipnja 1971. godine,Odlučilajeusvojiti određeneprijedloge u pogledu zaštite od opasnosti koje prouzrokuje benzol, sadržane u6.točkidnevnogredazasjedanja,iodlučivši ove prijedlogeformuliratiu obliku međunarodne konvencije,usvojila je 23. lipnja 1971. godine sljedeću konvenciju koja se nazva Konvencijao benzolu, 1971. godine.Članak 1.Ova Konvencijase primjenjuje na sve djelatnosti kod kojih dolazi do izlaganja riziku:(a) aromatičnom ugljikovodičnom benzolu C6H6,koji se u daljnjem tekstu naziva benzol;(b) proizvodima u kojima sadržaj benzola prelazi 1% zapremine, u daljnjem tekstu proizvodi koji sadrže benzol.Članak 2.1. Kad god su raspoloživi neškodljivi ili manje škodljivi proizvodi za zamjenu, treba ih koristiti umjesto benzola ili proizvoda koji sadrže benzol.2. Stavak 1. ovog članka ne primjenjuje se na:(a) proizvodnju benzola;(b) upotrebu benzola za kemijsku sintezu;(c) upotrebu benzola u motornom gorivu;(d) analitički ili istraživački rad koji se vrši u laboratorijima.Članak 3.1. Nadležni organ u jednoj zemlji može odobriti privremena odstupanja od postotka propisanog u članku 1. točka (b) i od odredbe u članku 2. stavak 1. ove konvencije pod uvjetima i u vremenskom razdoblju koji će se utvrditi poslije konzultacija s najreprezentativnijim zainteresiranim organizacijama poslodavaca i radnika, tamo gdje postoje.2. U takvom slučaju odnosna članica će svojim izvješćemo primjeni ove konvencije, koje se podnose na osnovičlanka 22. Ustava Međunarodne organizacije rada, iznijeti kako su ova odstupanja regulirana njenim zakonima i kakva je praksa u tom pogledu, kao i učinjeni napredak ka potpunoj primjeni odredaba Konvencije.3. Po isteku tri godine od datuma kada je ova Konvencijaprvi put stupila na snagu, Upravno vijeće Međunarodnog uredarada će podnijeti Skupštinispecijalnoizvješćeo primjeni stavka 1. i 2. ovog članka, koji bi sadržao i prijedloge koje smatra korisnimu cilju daljnje akcije u ovom pogledu.Članak 4.1. Upotrebu benzola i proizvoda koji sadrže benzol treba zabraniti u određenim radnim procesima koje treba precizirati nacionalnim zakonom ili propisima. 2. Ovom zabranom treba obustaviti bar upotrebu benzola i proizvoda koji sadrže benzol kao rastvarač ili razrjeđivač, osim kada se proces obavlja u posebno izoliranoj prostoriji ili kada postoje druge podjednako sigurne metode rada.Članak 5.Treba poduzeti mjere higijensko-tehničke zaštite kako bise osigurala efikasna zaštita radnika izloženih benzolu ili proizvodima koji sadrže benzol.Članak 6.1. U prostorijama u kojima se proizvodi, rukuje ili koristi benzol i proizvodi koji sadrže benzol moraju sepoduzeti sve potrebne mjere da se spriječi ispuštanje benzolovih para u atmosferu radnih prostora.2. Ako su radnici izloženi benzolu ili proizvodima koji sadrže benzol,poslodavac treba osigurati da koncentracija benzola u atmosferi radnih prostorija ne prelazi maksimum koji će utvrditi nadležni organ i koji ne prelazi graničnu vrijednosti od 25 dijelova na milijun (80 mg/m2).3. Nadležni organ će izdati upute o vršenju mjerenja koncentracije benzola u atmosferi radnih prostorija.Članak 7.1. Radne procese kod kojih se koristi benzol ili proizvodi koji sadrže benzol treba obavljati, ukoliko je to moguće, u posebno izoliranoj prostoriji.2. Kada nije moguće obavljati radne procese u posebno izoliranoj prostoriji, radna mjesta na kojima se koriste benzol ili proizvodi koji sadrže benzol trebaju biti opremljena efikasnim sredstvima koja bi osigurala otklanjanje benzolovih para u onoj mjeri u kojoj je to potrebno za zaštitu zdravlja radnika.Članak 8.1. Radnici čija koža može doći u dodir s tekućim benzolom ili tekućim proizvodima koji sadrže benzol moraju biti opremljeniadekvatnim sredstvima osobne zaštite od rizika apsorbiranja benzola preko kože.2. Radnici koji iz posebnih razloga mogu biti izloženi koncentracijama benzola u atmosferi radnih prostorija, koje prelaze maksimum iz članka 6. stavka 2. ove Konvencije, moraju seopskrbitisredstvima osobne zaštite od opasnosti udisanja benzolovih para. Dužinu izloženosti treba što je moguće više ograničiti.Članak 9.1. Radnici koji se zapošljavaju na poslovima koji povlače izlaganje benzolu ili proizvodima koji sadrže benzol trebaju se podvrgnuti:(a) temeljnom liječničkompregledu prije zapošljavanja, uključujući i pregled krvi, da bi se utvrdilo jesu li sposobni za rad;
C138 Konvencija o najnižoj dobi za zapošljavanje, 1973 02.06.1993 Na snazi konvencija,zapošljavanje Konvencija 138Konvencija o najnižoj dobi za zapošljavanjeOpća konferencija Međunarodne organizacije rada koju je u Ženevi sazvalo Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada, sastavši se na svom pedeset i osmom zasjedanju 6. lipnja 1973., iodlučivši prihvatiti određene prijedloge u vezi s najnižom dobi za zapošljavanje, a što je četvrta točka dnevnog reda zasjedanja, iimajući na umu odredbe Konvencije o najnižoj dobi (industrija) iz 1919., Konvencije o najnižoj dobi (more) iz 1920., Konvencije o najnižoj dobi (poljoprivreda) iz 1921., Konvencije o najnižoj dobi (skladištari i ložači na brodovima) iz 1921., Konvencije o najnižoj dobi (neindustrijski rad) iz 1932., Konvencije o najnižoj dobi (more) (revidirana) iz 1936., Konvencije o najnižoj dobi (industrija) (revidirana)iz 1937., Konvencije o najnižoj dobi (neindustrijski rad) (revidirana) iz 1937., Konvencije o najnižoj dobi (ribari) iz 1959., Konvencije o najnižoj dobi (rad pod zemljom) iz 1965., ismatrajući da je došlo vrijeme da se izradi sveobuhvatni dokument o tompitanju koji bi postupno zamijenio postojeće dokumente primjenjive na ograničene gospodarske sektore, a u cilju potpunog ukidanja dječjeg rada, iodlučivši da ovaj dokument dobije oblik međunarodne konvencije,usvaja dvadeset šestog lipnja tisuću devetstosedamdeset i treće godine sljedeću konvenciju koja se naziva Konvencija o najnižoj dobi iz 1973.:Članak 1.Svaka članica za koju je ova Konvencija na snazi obvezuje se da će provoditi nacionalnu politiku koja ima za cilj osigurati djelotvorno ukidanje dječjeg rada i postupno podići najnižu dobnu granicu za zapošljavanje ili rad do razine koja je u skladu s najpotpunijim tjelesnim i duševnim razvojem mladih osoba.Članak 2.1. Svaka članica koja ratificira ovu Konvenciju mora, u izjavi dodanoj njenoj ratifikaciji, utvrditi najnižu dob za zapošljavanje ili rad na njenom teritoriju i na prijevoznim sredstvima registriranim na njenom teritoriju; osim u izuzetnim slučajevima predviđenim člancima 4. do 8. ove Konvencije, niti jednu osobu mlađu od te dobi se ne smije zaposliti i ne smije joj se dopustiti rad u bilo kojem zanimanju.2. Svaka članica koja je ratificirala ovu Konvenciju može naknadno, dodatnom izjavom, notificirati glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada da utvrđuje najnižu dob višu od one koja jeprethodno utvrđena.3. Najniža dob utvrđena u skladu sa stavkom 1. ovoga članka ne smije biti niža od dobi za završavanje obveznog školovanja, a u svakom slučaju ne smije biti niža od 15 godina.4. Izuzetno od odredaba stavka 3. ovoga članka, članica čijesu gospodarstvo i obrazovne mogućnosti nedovoljno razvijeni može, nakon savjetovanja s organizacijama zainteresiranih poslodavaca i radnika, gdje one postoje, početno utvrditi najnižu dob od 14 godina.5. Svaka članica koja je utvrdila najnižu dob od 14 godina u skladu s odredbom prethodnog stavka mora, u svoja izvješća o primjeni ove Konvencije podnesena na temelju članka 22. Statuta Međunarodne organizacije rada, uvrstiti izjavu: (a)da njeni razlozi za to još uvijek postoje; ili(b)da se odriče prava primjene dotične odredbe od navedenog datuma.Članak 3.1. Najniža dob za prijem u bilo koju vrstu zaposlenja ili na bilo koji rad koji bi, po svojoj prirodi ili okolnostima u kojima se odvija, mogao ugroziti zdravlje, sigurnost ili moral mladih osoba, ne smije biti niža od 18 godina.2. Vrste zaposlenja ili rada na koje se primjenjuje stavak 1. ovoga članka moraju se utvrditi nacionalnim zakonima ili drugim propisima ili od strane nadležne vlasti nakon savjetovanja s organizacijama zainteresiranih poslodavaca i radnika, gdje one postoje.3. Izuzetno od odredbe stavka 1. ovoga članka, nacionalni zakoni ili drugi propisi ili nadležna vlast mogu, nakon savjetovanja s organizacijama zainteresiranih poslodavaca i radnika, gdje one postoje, odobriti zapošljavanje ili rad nakon navršenih 16 godina starosti pod uvjetom da su zdravlje, sigurnost i moral dotičnih mladih osoba potpuno zaštićeni i da su te mlade osobe dobile odgovarajuće posebne upute ili da su prošle stručnu izobrazbu u odgovarajućim granama djelatnosti.Članak 4.1. U mjeri u kojoj je to potrebno, nadležna vlast, nakon savjetovanja s organizacijama zainteresiranih poslodavaca i radnika, gdje one postoje, može isključiti iz primjene ove Konvencije ograničene kategorije zaposlenja ili rada u odnosu na koje se u primjeni pojavljuju posebni i bitni problemi.2. Svaka članica koja ratificira ovu Konvenciju mora navesti u svom prvom izvješću o primjeni ove Konvencije podnesenom na temelju članka 22. Statuta Međunarodne organizacije rada sve kategorije koje su eventualno isključene u skladu sa stavkom 1. ovoga članka, navodeći razloge takvog isključivanja, i mora u naknadnim izvješćima navesti stanje svog zakonodavstva i prakse u odnosu na isključene kategorije, te opseg u kojem se ova Konvencija primjenjuje ili se predlaže primjenjivati u odnosu na te kategorije.3. Zaposlenje ili rad utvrđeni člankom 3. ove Konvencije ne smiju biti isključeni iz primjene Konvencije na temelju odredaba ovoga članka.Članak 5.1. Članica čije gospodarstvo ili administrativne službe nisu dovoljno razvijeni može, nakon savjetovanja s organizacijama zainteresiranih poslodavaca i radnika, gdje one postoje, početno ograničiti područje primjene ove Konvencije.2. Svaka članica koja iskoristi mogućnost predviđenu odredbom stavka 1. ovoga članka mora utvrditi, u izjavi dodanoj njenoj ratifikaciji, grane gospodarske djelatnosti ili vrste poduzeća na koje će primjenjivati odredbe ove Konvencije.3. Odredbe ove Konvencije moraju se kao minimum primjenjivati na sljedeće: rudarstvo i vađenje kamena; proizvodnju; graditeljstvo; službe za opskrbu električnom energijom, plinom i vodom; sanitarne službe; prijevoz; skladištenje i veze; te plantaže i druga poljoprivredna poduzeća koja uglavnom proizvode za komercijalne svrhe, uz iznimku obiteljskih i manjih gospodarstava koja proizvode za lokalnu potrošnju i ne zapošljavaju redovito najamne radnike.4. Svaka članica koja je ograničila područje primjene ove Konvenvencije u skladu s ovim člankom: (a)mora naznačiti, u svojim izvješćima podnesenim na temelju članka 22. Statuta Međunarodne organizacije rada, opće stanje u odnosu na zapošljavanje ili rad mladih osoba i djece u granama
C139 Konvencija o profesionalnim kanceroznim oboljenjima, 1974 02.06.1993 Na snazi konvencija,oboljenja Konvencija 139KONVENCIJA O SPREČAVANJU I KONTROLI PROFESIONALNIH RIZIKA PROUZROKOVANIH KANCEROGENIM SUPSTANCAMA I AGENSIMAGeneralna konferencija Međunarodne organizacije rada, koju je u Ženevi sazvao Administrativni savet Međunarodnog biroa rada i koja se sastala na svom 59. zasedanju, 5. juna 1974. godine, imajući u vidu uslove Konvencije i preporuke o zaštiti od radijacije od 1960. godine, kao i Konvencije i preporuke o benzolu od 1971. godine, i smatrajući da je poželjno da se ustanove međunarodne norme o zaštiti od kancerogenih supstanci i agenasa, i imajući u vidu odgovarajući rad ostalih međunarodnih organizacija, a posebno Svetske zdravstvene organizacije i Međunarodne agencije za istraživanje raka, sa kojima Međunarodna organizacija rada sarađuje, odlučivši da usvoji neke predloge o kontroli i sprečavanju profesionalnih rizika prouzrokovanih kancerogenim supstancama i agensima, što predstavlja petu tačku dnevnog reda zasedanja, i odlučivši da se ti predlozi sastave u obliku međunarodne konvencije, usvaja 24. juna 1974. godine sledeću Konvenciju, koja će se nazivati Konvencija o profesionalnom raku, 1974. Član 1. 1. Svaka članica koja ratifikuje ovu konvenciju povremeno određuje kancerogene supstance i agense kojima je zabranjeno profesionalno izlaganje ili koji podleže odobrenju ili kontroli, kao i one na koje se primenjuju druge odredbe ove konvencije. 2. Izuzeća od zabrane mogu se dozvoliti samo izdavanjem odobrenja u kojem će se, u svakom pojedinom slučaju, precizirati uslovi koji treba da budu ispunjeni.3. Pri određivanju supstanci i agenasa, saglasno stavu 1. ovog člana, treba voditi računa o najnovijim informacijama sadržanim u kodeksima prakse ili priručnicima koje Međunarodni biro rada može izraditi, kao i u informacijama drugih nadležnih organa. Član 2. 1. Svaka članica koja ratifikuje ovu konvenciju uložiće sve napore da se kancerogene supstance i agensi, kojima radnici mogu biti izloženi u toku svog rada, zamene nekancerogenim supstancama i agensima ili manje štetnim supstancama ili agensima. Pri izboru supstituta za supstance ili agense treba voditi računa o njihovim kancerogenim, toksičnim i drugim svojstvima. 2. Broj radnika izloženih kancerogenim supstancama ili agensima i trajanje istepen tog izlaganja treba da budu svedeni na minimum koji obezbeđuje sigurnost. Član 3. Svaka članica koja ratifikuje ovu konvenciju propisuje mere koje će se preduzimati za zaštitu radnika od opasnosti izlaganja kancerogenim supstancama ili agensima i obezbeduje uvođenje odgovarajućeg sistema evidencije. Član 4. Svaka članica koja ratifikuje ovu konvenciju preduzima mere da radnici koji su izloženi ili postoje izgledi da budu izloženi kancerogenim supstancama ili agensima dobiju sve raspoložive informacije o opasnostima u vezi s tim i o merama koje treba preduzeti. Član 5. Svaka članica koja ratifikuje ovu konvenciju preduzima mere da obezbedi radnicima lekarske preglede ili biološke ili druge testove ili ispitivanja za vreme trajanja zaposlenja ili posletoga, koji su potrebni da bi se ocenilo njihovo izlaganje i kontrolisalo njihovo zdravstveno stanje u pogledu profesionalnih rizika. Član 6. Svaka članica koja ratifikuje ovu konvenciju: (a) preduzima, putem zakona ili propisa ili na drugi način koji je uskladu s nacionalnom praksom i uslovima i u saradnji sa najreprezentativnijim zainteresovanim organizacijama poslodavaca i radnika, mere koje mogu biti potrebne za sprovođenje odredaba ove konvencije u delo; (b) određuje, u skladu s nacionalnom praksom, lica, odnosno organe koji su odgovorni za poštovanje odredaba ove konvencije; (c) obavezuje se da obezbedi odgovarajuće inspekcijske službe radinadzora nad primenom ove konvencije, ili da se uveri da je odgovarajuća inspekcija izvršena. Član 7. Saopštenja o formalnim ratifikacijama ove konvencije dostavljaju se generalnom direktoru Međunarodnog biroa rada radi registracije. Član 8. 1. Ova konvencija obavezuje samo one članice Međunarodne organizacije rada čije je saopštenje o ratifikaciji registrovao generalni direktor. 2. Konvencija stupa na snagu 12 meseci od dana kad je generalni direktor registrovao saopštenje dve članice o ratifikaciji. 3. Posle toga, ova konvencija stupa na snagu za svaku članicu 12 meseci od dana registrovanja njenog saopštenja o ratifikaciji. Član 9. 1. Članica koja je ratifikovala ovu konvenciju može je otkazati po isteku perioda od deset godina, računajući od datuma kad je Konvencija prvi put stupila na snagu, upućivanjem saopštenja generalnom direktoru Međunarodnog biroa rada radi registracije. Otkaz stupa na snagu po isteku jedne godine od njegove registracije. 2. Svaka članica koja ratifikuje ovu konvenciju i koja u toku godine koja dolazi po isteku desetogodišnjeg perioda pomenutog u stavu 1. ovog člana ne iskoristi pravo otkaza predviđeno u ovom članu, podležu obavezama Konvencije i u sledećem periodu od deset godina, a posle toga može otkazati ovu konvenciju po isteku svakog desetogodišnjeg perioda, pod uslovima predviđenim u ovom članu. Član 10. 1. Generalni direktor Međunarodnog biroa rada obaveštava sve članice Međunarodne organizacije rada o svom registrovanom saopštenju o ratifikaciji i otkazu koje mu dostave članice Organizacije. 2. Generalni direktor skreće pažnju članicama Organizacije na datum stupanja Konvencije na snagu, prilikom obaveštavanja članica Organizacije o registrovanju saopštenja o drugoj ratifikaciji, koje se njemu dostavlja. Član 11. Generalni direktor Međunarodnog biroa rada dostavlja generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija radi registracije, shodno članu 102. Povelje Ujedinjenih nacija, potpune podatke o svim ratifikacijama i otkazima koje je on registrovao, u skladu sa odredbama prethodnih članova ove Konvencije.
C140 Konvencija o plaćenom odsustvu radi stručnog usavršavanja, 1974 02.06.1993 Na snazi konvencija,usavršavanje 1KONVENCIJA BROJ 140. O PLAĆENOM ODSUSTVU ZA OBRAZOVNE SVRHE, 1974. god. Generalna konferencija Meñunarodne organizacije rada koju je u Ženevi sazvao Administrativni savjet Meñunarodnog biroa rada i koja je održala 59. zasjedanje 05. juna 1974. godine, konstatujući da član 26. Opće deklaracije o pravima čovjeka potvrñuje da svako ima pravo na obrazovanje, primajući k znanju odredbe sadržane u postojećim meñunarodnim preporukama za rad na stručnom osposobljavanju i zaštiti radničkih predstavnika koje se odnose na privremeno oslobañanje radnika od posla ili davanja slobodnog vremena kako bi im se omogućilo da učestvuju u programima obrazovanja, odnosno obuke, imajući u vidu da potreba za kontinuiranim obrazovanjem i obukom u oblasti naučnog i tehnološkog razvoja i primjenljiva struktura ekonomskih i društvenih odnosa zahtijevaju odgovarajuće aranžmane o odsustvu za svrhe obrazovanja i obuke kako bi se zadovoljile nove težnje, potrebe i ciljevi društvenog, ekonomskog, tehnološkog i kulturnog karaktera, smatrajući da plaćeno odsustvo za svrhe obrazovanja treba smatrati kao jedan od načina za zadovoljavanje realnih potreba svakog radnika u savremenom društvu, smatrajući da plaćeno odsustvo za svrhe obrazovanja treba zamisliti kao politiku kontinuiranog obrazovanja i obuke koju treba postepeno i efikasno realizirati, pošto je odlučila da usvoji neke prijedloge o plaćenom odsustvu za svrhe obrazovanja, što je predmet tačke 4. dnevnog reda zasjedanja i pošto je odlučila da ovim prijedlozima da formu meñunarodne konvencije, usvojila je 24. juna 1974. godine sljedeću konvenciju, pod nazivom Konvencija o plaćenom odsustvu za svrhe obrazovanja, 1974. godine: Član 1. U ovoj konvenciji izraz ,,plaćeno odsustvo za obrazovne svrhe'' označava odsustvo koje radnik dobije za obrazovne svrhe za odreñeni vremenski period tokom radnog vremena, i uz odgovarajuću finansijsku naknadu. Član 2. Svaka država članica treba da formuliše i primjenjuje politiku čiji je cilj da se potpomogne, putem metoda koji odgovaraju nacionalnim uslovima i praksi i u etapama, ako je potrebno, davanje plaćenog odsustva za obrazovne svrhe zbog: a)obuke na svim nivoima; b)općeg, socijalnog i grañanskog obrazovanja; c)sindikalnog obrazovanja. Član 3. Ta politika treba da bude takva da doprinese, pod različitim uslovima, ako je potrebno: a) sticanju, poboljšanju i prilagoñavanju profesionalnih i funkcionalnih sposobnosti i unapreñenju zaposlenosti i sigurnosti zaposlenja u uslovima naučnog i tehnološkog razvoja i ekonomskih i strukturalnih promjena; b) kompetentnom i aktivnom učešću radnika i njihovih predstavnika u životu preduzeća i zajednice; 2c) ljudskom, društvenom i kulturnom napretku radnika; i d) uopće, podsticanju odgovarajućeg kontinuiranog obrazovanja i obuke, pomažući radnicima da se prilagode savremenim uslovima. Član 4. Ova politika treba da vodi računa o stepenu razvoja i posebnim potrebama zemlje i različitih sektora aktivnosti i da bude usklañena sa općim politikama zapošljavanja, obrazovanja i obuke kao i politikom o radnom vremenu, uzimajući u obzir, gdje to odgovara, sezonske varijacije u radnom vremenu ili obimu posla. Član 5. Davanje plaćenog odsustva može da se obezbijedi nacionalnim zakonima i propisima, kolektivnim sporazumima, arbitražnim odlukama i na svaki drugi način koji je saglasan sa nacionalnom praksom. Član 6. Javni organi vlasti, organizacije poslodavaca i radnika i ustanove ili organi koji obezbjeñuju obrazovanje i obuku, treba da uzmu učešće, na način koji odgovara nacionalnim uslovima i praksi, u formulisanju i primjeni politike za unapreñenje plaćenog odsustva za obrazovne svrhe. Član 7. Finansiranje aranžmana za plaćeno odsustvo za obrazovne svrhe treba da bude na redovnoj i adekvatnoj osnovi i saglasno nacionalnoj praksi. Član 8. Plaćeno odsustvo za obrazovne svrhe ne smije se uskraćivati radnicima zbog rase, boje, spola, religije, političkog mišljenja, nacionalne pripadnosti ili socijalnog porijekla. Član 9. Ako je potrebno, treba donijeti posebne odredbe o plaćenom odsustvu za obrazovne svrhe: a) kada je odreñenim kategorijama radnika, kao što su radnici u malim preduzećima, seoski ili drugi radnici koji žive u izolovanim oblastima, radnici koji rade u smjenama ili radnici sa porodičnim obavezama, teško da se uklope u opće aranžmane; b) kada je odreñenim kategorijama preduzeća, kao što su mala ili sezonska preduzeća, teško da se uklope u opće aranžmane, s tim što se podrazumijeva da radnici u takvim preduzećima ne bi bili uskraćeni od korištenja plaćenog odsustva za obrazovne svrhe. Član 10. Uslovi za sticanje prava na plaćeno odsustvo za obrazovne svrhe mogu da variraju prema tome da li je odsustvo namijenjeno: a)obuci na svim nivoima; b)općem, socijalnom ili grañanskom obrazovanju; ili c)sindikalnom obrazovanju.
C142 Konvencija o razvoju ljudskih resursa, 1975 02.06.1993 Na snazi konvencija,razvoj 1KONVENCIJA BROJ 142 PROFESIONALNOJ ORIJENTACIJI I STRUČNOM OSPOSOBLJAVANJU U RAZVOJU LJUDSKIH RESURSA, 1975. godine Generalna konferencija Meñunarodne organizacije rada, koju je u Ženevi sazvao Administrativni savjet Meñunarodnog ureda rada i koja se sastala 6. jula 1975.godine na svom šezdestom zasjedanju, i budući da je usvojila izvjesne prijedloge koji se odnose na razvoj ljudskih resursa-profesionalnu orijentaciju i stručno osposobljavanje, pitanje koje predstavlja šestu tačku dnevnog reda zasjedanja, i budući da je odlučila da ti prijedlozi dobiju formu Meñunarodne konvencije usvaja dana 23. juna 1975. godine sljedeću konvenciju, koja će biti nazvana Konvencija o profesionalnoj orijentaciji i stručnom osposobljavanju ljudskih resursa, 1975. god.: Član 1. 1. Svaka država članica treba da usvoji i razvija opsežne i koordinisane politike i programe profesionalne orijentacije i stručnog osposobljavanja, tijesno povezane sa zapošljavanjem, naročito posredstvom javnih službi za zapošljavanje. 2. Ove politike i programi treba da vode računa o: a) potrebama za zapošljavanje, mogućnostima i problemima u pogledu zapošljavanja, kako na regionalnom tako i na nacionalnom nivou; b) stepenu i nivou ekonomskog, socijalnog i kulturnog razvoja; i c) uzajamnom odnosu izmeñu razvoja ljudskih resursa i drugih ekonomskih, društvenih i kulturnih ciljeva. 3. Ove politike i programe treba sprovoditi metodama koje odgovaraju nacionalnim uslovima. 4. Ove politike i programi treba da imaju za cilj poboljšanje sposobnosti pojedinca da shvati i, pojedinačno i kolektivno, utiče na radnu i socijalnu sredinu. 5. Ove politike i programi treba da podstiču i omoguće svim licima, ravnopravno i bez diskriminacije, da razvijaju i koriste svoje sposobnosti za rad u svom najboljem interesu i u saglasnosti sa svojim težnjama, vodeći računa i o potrebama društva. Član 2. Imajući gornje ciljeve na umu, države članice treba da ustanove i razvijaju otvorene, fleksibilne i komplementarne sisteme iz općeg, tehničkog i stručnog obrazovanja, obrazovne i profesionalne orijentacije i stručnog osposobljavanja, bez obzira da li se ove aktivnosti odvijaju u okviru sistema formalnog obrazovanja ili van njega.Član 3. 1. Svaka država članica treba postepeno proširivati svoje sisteme profesionalne orijentacije, uključujući i kontinuirano informisanje o mogućnostima zapošljavanja, kako bi se obezbijedilo da svoj djeci, omladini i odraslima stoje na raspolaganju kompletne informacije i najšira moguća orijentacija, uključujući i odgovarajuće programe za sva hendikepirana lica i invalide. 2 2. To informisanje i orijentacija treba da obuhvate izbor zanimanja za stručno osposobljavanje i s tim povezane mogućnosti za obrazovanje, hitnosti u pogledu zapošljavanja i izgleda za zapošljavanje, izgleda za napredovanje, uslove rada, higijensko-tehnološku zaštitu na radu i druge aspekte radnog života u raznim sektorima ekonomske, društvene i kulturne aktivnosti i na svim nivoima odgovornosti. 3. Ovakvo informisanje i orijentacija trebaju buti dopunjeni informacijama o općim aspektima sporazuma i o pravima i obavezama svih zainteresovanih iz radnog zakonodavstva. Ove informacije trebaju biti u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom i praksom, vodeći računa o funkcijama i zadacima zainteresovanih organizacija poslodavaca i radnika. Član 4. Svaka država članica treba postepeno da proširuje, prilagoñava i usklañuje svoje sisteme stručnog osposobljavanja, da bi se zadovoljila potreba za stručnim osposobljavanjem tokom cijelog života i mladih i odraslih, u svim sektorima privrede i granama privredne djelatnosti i na svim nivoima stručnosti i odgovornosti. Član 5. Politike i programe profesionalne orijentacije i stručnog osposobljavanja treba formulisati i primjenjivati u saradnji sa organizacijama poslodavaca i radnika, i prema potrebi i u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom i praksom, sa drugim zainteresovanim organima. Član 6. Formalne ratifikacije ove konvencije biće dostavljene generalnom direktoru Meñunarodnog ureda rada koji će ih registrovati. Član 7. 1. Ova konvencija obavezuje samo države članice Meñunarodne organizacije rada čiju je ratifikaciju registrovao generalni direktor. 2. Konvencija stupa na snagu dvanaest mjeseci nakon što generalni direktor registruje ratifikacije dvije države članice. 3. Nakon toga, ova konvencija stupa na snagu, za svaku državu članicu, dvanaest mjeseci od dana registracije njene ratifikacije. Član 8. 1. Svaka država članica koja ratifikuje ovu konvenciju može je, po isteku desetogodišnjeg perioda od njenog prvobitnog stupanja na snagu, otkazati aktom koji se dostavlja generalnom direktoru Meñunarodnog ureda rada koji ga registruje. Otkaz stupa na snagu po isteku godinu dana od registracije akta o otkazivanju. 2. Za državu članicu koja je ratifikovala ovu konvenciju i koja u roku od godinu dana po isteku desetogodišnjeg perioda pomenutog u prethodnom paragrafu nije iskoristila pravo otkaza predviñeno ovim članom, ova konvencija je obavezna za sljedeći desetogodišnji period, a poslije toga moći će da se otkaže po isteku svakog desetogodišnjeg perioda, pod uslovima predviñenim u ovom članu.
C143 Konvencija o radnicima migrantima (dopunske odredbe), 1975 02.06.1993 Na snazi konvencija,migranti 1KONVENCIJA BROJ 143 O MIGRACIJAMA U USLOVIMA ZLOUPOTREBE I UNAPREðENJE JEDNAKIH MOGUĆNOSTI I TRETMANA RADNIKA MIGRANATA, 1975. god. Generalna konferencija Meñunarodne organizacije rada, koju je u Ženevi sazvao Administrativni savjet Meñunarodnog ureda rada i koja se sastala 04. juna 1975. godine, na svom šezdesetom zasjedanju, i smatrajući da joj se preaumbulom Ustava Meñunarodne organizacije rada stavlja u zadatak da štiti ,,interese radnika zaposlenih u inostranstvu'', i smatrajući da se Filadelfijskom deklaracijom potvrñuje, meñu principima na kojima se Organizacija zasniva, da ,,rad nije roba'' i da ,,svako siromaštvo predstavlja opasnost za napredak svih'' i priznaje svečana obaveza MOR-a da potpomaže programe kojima treba posebno da se ostvari zaposlenost putem ,,transfera radne snage, uključujući i migraciju radi zapošljavanja''... imajući u vidu svjetski program za zapošljavanje MOR-a, kao i Konvenciju i Preporuku o politici zapošljavanja od 1964. godine i ističući potrebu da se izbjegne prekomjerno i nekontrolisano ili nenametnuto povećanje migracionih kretanja zbog negativnih posljedica, na socijalnom i humanitarnom planu, i smatrajući da vlade mnogih zemalja, da bi savladale nedovoljnu razvijenost i strukturalnu nezaposlenost, sve više ističu da je poželjno podsticati transfer kapitala i tehnologije prije nego transfer radnika, u skladu sa potrebama i zahtjevima ovih zemalja u obostranom interesu zemalja porijekla zaposlenja, i imajući u vidu pravo svakog da napusti bilo koju zemlju, uključujući i svoju sopstvenu, kao i da uñe u svoju zemlju, kao što je utvrñeno u Općoj deklaraciji o pravima čovjeka i Meñunarodnom paktu o grañanskim i političkim pravima, i podstičući na odredbe u Konvenciji i Preporuci o radnicima migrantima (nedovoljno razvijene zemlje) iz 1955. Konvenciji i Preporuci o politici zapošljavanja iz 1964. Konvenciji i Preporuci o službi za zapošljavanje iz 1948. i u Konvenciji o agencijama za zapošljavanje koje naplaćuju svoje usluge (revidirana) iz 1949. koje se bave pitanjima kao što su regulisanje, regrutovanje, dovoñenje i zapošljavanje radnika migranata, obezbjeñenje tačnih obavještenja o migracijama, minimalnih uslova koje treba da uživaju migranti na putu i po dolasku, usvajanje aktivne politike zapošljavanja i meñunarodne saradnje u ovim pitanjima, i smatrajući da emigracija radnika do koje dolazi zbog uslova na tržištu rada treba da se odvija pod nadzorom zvaničnih organa za zapošljavanje ili u saglasnosti sa odnosnim bilateralnim ili multilateralnim sporazumima, posebno sa onima kojima se omogućava slobodno kretanje radnika, i smatrajući da postojanje nedozvoljene i trajne trgovine radnom snagom zahtijeva donošenje novih normi posebno usmjerenih na otklanjanje ovih zloupotreba, i podsjećajući na odredbe Konvencije o radnicima migrantima (revidirane) iz 1949. kojima se zahtijeva od država članica koje su je ratifikovale da na imigrante, koji se zakonito nalaze na njihovoj teritoriji, primjenjuju tretman koji nije nepovoljniji od tretmana koji primjenjuju na svoje državljane u vezi s raznim pitanjima navedenim u njoj, u onoj mjeri u kojoj su ta pitanja regulisana zakonima, odnosno propisima ili predlaže kontrolu upravnih organa vlasti, i podsjećajući da definicija izraza ,,diskriminacija'' u Konvenciji o diskriminaciji u pogledu zapošljavanja i zanimanja iz 1958. ne obuhvata obavezno razlike po osnovu državljanstva, i smatrajući da su poželjne nove norme, uključujući i norme u oblasti socijalne sigurnosti, za stvaranje jednakih mogućnosti tretmana radnika migranata, a da u pogledu pitanja koja su regulisana zakonima, odnosno propisima ili koja podliježu kontroli upravnih organa vlasti, treba obezbijediti tretman koji je bar jednak tretmanu domaćih radnika, i 2 konstatujući da je za potpun uspjeh akcije, koja se odnosi na različite probleme migranata, neophodna tijesna saradnja sa Ujedinjenim nacijama i drugim specijalizovanim agencijama, i konstatujući da se pri izradi sljedećih normi vodilo računa o radu Ujedinjenih nacija i drugih specijalizovanih agencija, i da će, da bi se izbjeglo dupliranje i obezbijedila odgovarajuća koordinacija, postojati stalna saradnja na unapreñenju i obezbjeñenju primjene normi, i budući da je usvojila izvjesne prijedloge koji se odnose na radnike migrante, pitanje koje predstavlja petu tačku dnevnog reda zasjedanja, i budući da je odlučila da ti prijedlozi dobiju formu Meñunarodne konvencije kojom se dopunjuje Konvencija o radnicima migrantima (revidirana) iz 1949. god. i Konvencija o diskriminaciji u pogledu zaposlenja i zanimanja iz 1958. god usvaja dana 24. juna 1975. godine sljedeću konvenciju, koja će biti nazvana Konvencija o radnicima migrantima (dopunske odredbe) iz 1975. god.: DIO I MIGRACIJA U USLOVIMA ZLOUPOTREBE Član 1. Svaka država članica za koju je ova konvencija na snazi obavezuje se da će poštovati osnovna ljudska prava svih radnika migranata. Član 2. 1. Svaka država članica za koju je ova konvencija na snazi sistematski nastoji da utvrdi da li na njenoj teritoriji ima nezakonito zaposlenih radnika i da li sa njene teritorije polaze, preko nje prolaze ili na nju stižu migraciona kretanja u cilju zapošljavanja, pri čemu su migranti u toku puta, po dolasku, za vrijeme boravka i rada izloženi uslovima kojima se krše odnosni meñunarodni, multilateralni ili bilateralni instrumenti ili sporazumi ili nacionalno zakonodavstvo. 2. Organizacije predstavnika poslodavaca i radnika treba u potpunosti konsultovati i omogućiti im da pruže sve informacije koje imaju u vezi s ovim pitanjem. Član 3. Svaka država članica usvaja sve potrebne i odgovarajuće mjere, kako u okviru svoje nadležnosti tako i u saradnji s drugim državama članicama: a) za suzbijanje tajnih migracija i nezakonitog zapošljavanja migranata, i b) protiv organizatora nezakonitog ili trajnog kretanja migranata u cilju zaposlenja, ako to kretanje polazi sa njegove teritorije, prolazi preko nje ili se završava na njoj, i protiv onih koji zapošljavaju radnike koji su imigranti pod nezakonitim uslovima, da bi se spriječile i otklonile zloupotrebe iz člana 2. ove konvencije. Član 4. Države članice trebaju naročito preduzeti potrebne mjere, na nacionalnom i meñunarodnom planu, radi uspostavljanja sistematskih kontakata i razmjene informacija o ovom pitanju s drugim državama, u konsultaciji s organizacijama predstavnika poslodavaca i radnika.
C148 Konvencija o zaštiti radnika od profesionalnih rizika u radnoj sredini prouzrokovanih zagađenjem vazduha, bukom i vibracijom, 1977 02.06.1993 Na snazi konvencija,rizik 1KONVENCIJA BROJ 148 O ZAŠTITI RADNIKA OD PROFESIONALNIH RIZIKA U RADNOJ SREDINI PROUZROKOVANIH ZAGAðENJEM VAZDUHA, BUKOM I VIBRACIJOM, 1977. god. Generalna konferencija Meñunarodne organizacije rada koju je u Ženevi sazvao Administrativni savjet Meñunarodnog ureda rada sastala se 01. juna 1977. godine na svom 63. zasjedanju i; upoznavši se s postojećim konvencijama i preporukama koje su već donešene i koje se odnose na ovu materiju, posebno s Preporukom o zaštiti zdravlja radnika iz 1953. godine i s Preporukom o službama medicine rada iz 1959. godine, s Konvencijom i Preporukom o zaštiti mašina iz 1963., s Konvencijom o materijalnim naknadama u slučaju povreda na radnom mjestu i profesionalnih bolesti iz 1964., s Konvencijom i Preporukom o higijeni (trgovine i kancelarije) iz 1964., s Konvencijom i Preporukom o benzolu iz 1971., i s Konvencijom i Preporukom o raku izazavanom obavljanjem profesije, iz 1974. godine; budući da je usvojila izvjesne prijedloge koji se odnose na radnu sredinu kao što su: atmosfersko zagañenje, buka i vibracija, pitanje koje predstavlja četvrtu tačku dnevnog reda zasjedanja, i budući da je odlučila da ti prijedlozi dobiju formu Meñunarodne konvencije usvaja dana 20. juna 1977. godine sljedeću konvenciju, koja će biti nazvana Konvencija o radnoj sredini (zagañenje vazduha, buka i vibracija), 1977. godine. DIO I OBLAST PRIMJENE I DEFINICIJE Član 1. 1. Ova konvencija se primjenjuje na sve grane privredne djelatnosti. 2. Država članica koja ratifikuje ovu konvenciju može, poslije konsultacija sa zainteresovanim reprezentativnim organizacijama poslodavaca i radnika, ako one postoje, izuzeti od primjene ove konvencije posebne grane privreñivanja, ako njena primjena prouzrokuje probleme većeg obima. 3. Svaka država članica koja ratifikuje ovu konvenciju treba da navede, u prvom izvještaju o njenoj primjeni koji je dužna da podnese prema članu 22. Ustava MOR-a one privredne grane koje su izuzete shodno paragrafu 2. ovog člana, uz odgovarajuću argumentaciju, a u sljedećim izvještajima da iznese podatke o stanju zakonodavstva i prakse koji se odnose na pomenute kategorije, navodeći pri tom u kojoj će mjeri biti primijenjena ili predložena primjena ove konvencije u odnosu na pomenute privredne grane. Član 2. 1. Svaka država članica poslije konsultovanja s reprezentativnim organizacijama poslodavaca i radnika, ako one postoje, može odvojeno prihvatiti obaveze koje su predviñene ovom konvencijom u vezi sa: a) zagañenjem vazduha; b) bukom; c) vibracijama. 22. Država članica koja ne prihvata obaveze predviñene ovom konvencijom za jednu ili više kategorija rizika, navešće to u svom ratifikacionom instrumentu i daće obrazloženje u prvom izvještaju o primjeni Konvencije koji je dužna da podnese prema članu 22. Ustava MOR-a, a u naknadnim izvještajima iznijeće stanje svog zakonodavstva i prakse u pogledu kategorija rizika koje su predmet isključenja, navodeći pri tom u kojoj je mjeri ova konvencija primijenjena ili predložena njena primjena u odnosu na svaku kategoriju rizika. 3. Svaka država članica koja prilikom ratifikacije nije prihvatila obaveze predviñene ovom konvencijom za sve kategorije rizika dužna je da naknadno, kada bude smatrala da okolnosti to dozvoljavaju, obavijesti generalnog direktora Meñunarodnog ureda rada da prihvata obaveze predviñene ovom konvencijom za jednu ili više kategorija koje su prethodno bile izuzete. Član 3. U smislu ove konvencije: a) izraz ,,zagañenje vazduha'' odnosi se na vazduh koji je kontaminiran materijama štetnim za zdravlje ili opasnim na drugi način, bez obzira na njihovo agregatno stanje; b) izraz ,,buka'' odnosi se na svaki zvuk koji bi mogao izazvati gubitak sluha ili koji šteti zdravlju ili je opasan na drugi način; c) izraz ,,vibracije'' odnosi se na one vibracije koje se prenose na ljudsko tijelo putem čvrstih struktura i koje su štetne za zdravlje ili opasne na drugi način. DIO II OPĆE ODREDBE Član 4. 1. Nacionalnim zakonodavstvom treba da se propiše da će u odgovarajućim slučajevima biti preduzete mjere u samoj radnoj sredini kako bi se spriječili i ograničili profesionalni rizici usljed zagañenja vazduha, buke i vibracija i radnici zaštitili od ovih rizika. 2. Odredbe o načinu primjene propisanih mjera mogu se usvojiti kao tehničke norme, zbirke praktičnih uputstava ili na drugi odgovarajući način. Član 5. 1. Primjenjujući odredbe ove konvencije, nadležni organ je dužan da djeluje u saradnji sa najreprezentativnijim zainteresovanim organizacijama poslodavaca i radnika. 2. Predstavnici poslodavaca i radnika biće uključeni u razradu odredaba i mjera koje budu propisane shodno članu 4. 3. Izmeñu poslodavaca i radnika treba da se uspostavi što tješnja saradnja na svim nivoima, radi primjene mjera propisanih na osnovu ove konvencije. 4. Predstavnicima poslodavaca i radnika odnosnog preduzeća biće omogućeno da prate inspektore prilikom kontrole primjene mjera koje su propisane shodno ovoj konvenciji osim ako inspektori ne budu smatrali da to može ometati efikasnost kontrole. Član 6. 1. Poslodavci su dužni da primjenjuju propisane mjere.
C155 Konvencija o sigurnosti i zaštiti zdravlja na radu i o radnom okruženju, 1981 02.06.1993 Na snazi konvencija,zaštita zdravlja,sigurnost Konvencija 155KONVENCIJA O SIGURNOSTI I ZAŠTITIZDRAVLJA NA RADU I ORADNOM OKRUŽENJUOpća konferencija Međunarodne organizacije rada koju je u Ženevi sazvalo Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada, sastavši se na svom šezdeset i sedmom zasjedanju 3. lipnja 1981., iodlučivši prihvatiti određene prijedloge u vezi sa sigurnošću i zaštitom zdravlja na radu i radnim okruženjem, a što je šesta točka dnevnog reda zasjedanja, iodlučivši da ovi prijedlozi dobiju oblik međunarodne konvencije; usvaja dvadeset i drugog lipnja tisuću devetsto osamdeset i prve godine sljedeću konvenciju koja se naziva Konvencija o sigurnosti i zaštiti zdravlja na radu iz 1981.:I. dio -DOMAŠAJ I DEFINICIJEČlanak 1.1. Ova Konvencija se primjenjuje na sve grane gospodarske djelatnosti.2. Članica koja ratificira ovu Konvenciju može, nakon savjetovanja, koje treba održati što je moguće prije, s reprezentativnim organizacijama zainteresiranih poslodavaca i radnika, isključiti iz njene primjene, djelomično ili u cijelosti, određene grane gospodarske djelatnosti, kao što je pomorstvo ili ribarstvo, a u odnosu na koje se javljaju posebni problemi većeg značenja.3. Svaka članica koja ratificira ovu Konvenciju mora u svom prvom izvješću o primjeni Konvencije koje se podnosi na temelju članka 22. Statuta Međunarodne organizacije rada nabrojiti sve grane koje su isključene u skladu sa stavkom 2. ovoga članka i navesti razloge za takvo isključenje te opis mjera koje su poduzete kako bi se zaposlenicima u isključenim granama osigurala odgovarajuća zaštita, te mora u narednim izvješćima naznačiti svaki napredak prema njenoj široj primjeni.Članak 2.1. Ova Konvencija se primjenjuje na sve radnike u obuhvaćenim granama gospodarske djelatnosti.2. Članica koja ratificira ovu Konvenciju može, nakon savjetovanja, koje treba održati što je moguće prije, s reprezentativnim organizacijama zainteresiranih poslodavaca i radnika, isključiti iz njene primjene, djelomično ili u cijelosti, ograničene kategorije radnika u odnosu na koje postoje posebne poteškoće.3. Svaka članica koja ratificira ovu Konvenciju mora u svom prvom izvješću o primjeni Konvencije koje se podnosi na temelju članka 22. Statuta Međunarodne organizacije rada nabrojiti sve ograničene kategorije radnika koje su isključene u skladu sa stavkom 2. ovoga članka i navesti razloge za takvo isključenje, te mora u narednim izvješćima naznačiti svaki napredak prema njenoj široj primjeni.Članak 3.U svrhu ove Konvencije:(a) izraz»grane gospodarske djelatnosti«obuhvaća sve grane u kojima su radnici zaposleni, uključujući javne službe;(b) izraz»radnici«obuhvaća sve zaposlene osobe, uključujući zaposlenike u javnim službama;(c) izraz»radno mjesto«obuhvaća sva mjesta na kojima radnici moraju biti ili na koja moraju ići zbog svog posla i koja su pod izravnom ili neizravnom kontrolom poslodavca;(d)izraz»propisi«obuhvaća sve odredbe kojima su nadležna vlast ili vlasti dale snagu zakona;(e)izraz»zdravlje«, kad se odnosi na rad, ne označava samo izostanak bolesti ili nesposobnosti; on također uključuje tjelesne i duševne čimbenike koji utječu na zdravlje, a koji su u izravnoj vezi sa sigurnošću i higijenom na radu.II. dio -NAČELA NACIONALNE POLITIKEČlanak 4.1. Svaka članica mora, u okviru nacionalnih uvjeta i prakse, te nakon savjetovanja s najreprezentativnijim organizacijama poslodavaca i radnika, utvrditi, provoditi i periodično revidirati jedinstvenu nacionalnu politiku sigurnosti i zaštite zdravlja na radu, te radnog okruženja.2. Cilj te politike mora biti sprječavanje nesreća i ozljeda, koje utječu na zdravlje, a nastaju kao posljedica rada, povezane su s radom ili se događaju tijekom rada, na način da se umanje, u mjeri u kojoj je to moguće, uzroci opasnosti svojstveni radnom okruženju.Članak 5.Politika predviđena člankom 4. ove Konvencije mora voditi računa o sljedećim glavnim područjima djelovanja u onoj mjeri u kojoj ona utječu na sigurnost i zaštitu zdravlja na radu i radno okruženje: (a) projektiranje, ispitivanje, odabir, zamjena, ugrađivanje, razmještaj, uporaba i održavanje materijalnih elemenata rada (radna mjesta, radno okruženje, alati, strojevi i oprema, kemijske, fizikalne i biološke tvari i agensi, radni procesi);(b) odnosi između materijalnih elemenata rada i osoba koje obavljaju ili nadgledaju rad, te prilagođavanje strojeva, opreme, radnog vremena, organizacije rada i radnih procesa tjelesnim i duševnim sposobnostima radnika;(c) izobrazba, uključujući potrebno stručno usavršavanje, kvalifikacije i motivaciju osoba koje sudjeluju, u bilo kojem svojstvu, u postizanju odgovarajućih razina sigurnosti i zdravlja;(d) komunikacija i suradnja na razini radne skupine i poduzeća, te na svim odgovarajućim razinama zaključno s nacionalnom razinom;(e) zaštita radnika i njihovih predstavnika od stegovnih mjera zbog djelovanja koje su ispravno poduzeli sukladno politici predviđenoj člankom 4. ove Konvencije.Članak 6.Politika predviđena člankom 4. ove Konvencije mora sadržavati naznake odnosnih dužnosti i odgovornosti javnih vlasti, poslodavaca, radnika i ostalih u odnosu na sigurnost i zaštitu zdravlja na radu i radno okruženje, uzimajući u obzir i komplementarnu narav takvih odgovornosti i nacionalne uvjete i praksu.Članak 7.Stanje sigurnosti i zaštite zdravlja na radu i radnog okruženja se mora u odgovarajućim vremenskim razmacima preispitati bilo u cijelosti ili u odnosu na pojedina područja s ciljem identificiranja glavnih problema, razvijanja djelotvornih načina njihovog rješavanja i prioriteta djelovanja, kao i ocjene rezultata.III. dio -DJELOVANJE NA NACIONALNOJ RAZINIČlanak 8.Svaka članica mora, donošenjem zakona ili drugih propisa ili na drugi način u skladu s nacionalnim uvjetima i praksom i uz savjetovanje s reprezentativnim organizacijama zainteresiranih poslodavaca i radnika, poduzeti sve potrebne mjere za provedbu članka 4. ove Konvencije.Članak 9.1. Provođenje zakona i propisa koji uređuju sigurnost i zaštitu zdravlja na radu i radno okruženje mora se osigurati kroz dostatan i primjeren sustav inspekcije.2. Sustav provedbe mora predvidjeti odgovarajuće kazne za kršenje zakona i drugih propisa.Članak 10.Potrebno je poduzeti mjere koje će osigurati da poslodavci i radnici dobiju upute koje će im pomoći da ispunjavaju zakonske obveze.Članak 11.U cilju provođenja politike predviđene člankom 4. ove Konvencije, jedna ili više nadležnih vlasti mora osigurati progresivno obavljanje sljedećih djelovanja:(a) utvrđivanje uvjeta, kada to zahtijeva narav i stupanj opasnosti, koji se odnose na projektiranje, izgradnju i situacijski plan poduzeća, početak njihova rada, veće izmjena koje na njih utječu i promjene njihove namjene, sigurnost tehničke opreme koja se koristi na radu, kao i primjenu postupaka koje su utvrdile nadležne vlasti;(b) određivanje radnih procesa i tvari i agensa izlaganje kojima mora biti zabranjeno, ograničeno ili uvjetovano odobrenjem ili kontrolom jedne ili više nadležnih vlasti; treba uzeti u obzir opasnosti za zdravlje zbog istovremene izloženosti većem broju tvari ili agensa;(c) utvrđivanje i primjena postupaka za prijavu nesreća na radu i profesionalnih bolesti od strane poslodavaca i, gdje je to primjereno, osiguravajućih ustanova i ostalih izravno zainteresiranih, te izrada godišnje statistike o nesrećama na radu i profesionalnim bolestima;(d) provođenje istraga kad izgleda da su slučajevi nesreća na radu i profesionalnih bolestiili ostalih ozljeda koje su nastale tijekom rada ili u vezi s radom posljedica opasnih situacija;(e) godišnje objavljivanje podataka o mjerama poduzetim u skladu s politikom iz članka 4. ove Konvencije i o nesrećama na radu, profesionalnim bolestima i ostalim ozljedama koje su nastale tijekom rada ili u vezi s radom;(f) ustrojavanje ili proširivanje sustava za ispitivanje kemijskih, fizikalnih ili bioloških agensa u odnosu na opasnost koju oni predstavljaju za zdravlje radnika, a uzimajući u obzir nacionalne uvjete i mogućnosti.Članak 12.U skladu s nacionalnim zakonima i praksom moraju se poduzimati mjere kojima se osigurava da svi koji projektiraju, proizvode, uvoze, osiguravaju ili premještaju strojeve, opremu ili tvari u profesionalne svrhe:(a) moguprovjeriti da, u mjeri u kojoj je to razumno izvedivo, strojevi, oprema ili tvari ne predstavljaju opasnost za sigurnost i zdravlje osoba koje se njima pravilno koriste;(b) stave na raspolaganje informacije o pravilnom instaliranju i uporabi strojeva i opreme, kao i o pravilnoj uporabi tvari, te informacije o opasnostima koje prijete od strojeva i opreme i opasnih svojstava kemijskih tvari i fizikalnih ili bioloških agensa ili proizvoda, kao i upute o tome kako se opasnosti mogu izbjeći;
C156 Konvencija o radnicima sa porodičnim obavezama, 1981 02.06.1993 Na snazi konvencija,radnici 1KONVENCIJA BROJ 156 KONVENCIJA O JEDNAKIM MOGUĆNOSTIMA I JEDNAKOM TRETMANU ZA RADNIKE I RADNICE: RADNICI S PORODIČNIM OBAVEZAMA Generalna konferencija Meñunarodne organizacije rada koju je u Ženevi sazvalo Administrativno tijelo Meñunarodnog ureda rada, sastavši se na šezdesetsedmom zasjedanju 3. juna 1981., i uzimajući u obzir Philadelphijsku deklaraciju o ciljevima i zadacima Meñunarodne organizacije rada koja priznaje da ''sva ljudska bića, bez obzira na njihovu rasu, vjeru ili spol, imaju pravo ići za svojim materijalnim blagostanjem i duhovnim razvojem u uvjetima slobode i dostojanstva, ekonomske sigurnosti i jednakih mogućnosti'', i uzimajući u obzir odredbe Deklaracije o jednakim mogućnostima i tretmanu za žene radnice i rezoluciju o planu djelovanja s ciljem promicanja jednakih mogućnosti i tretmana za žene radnice koje je usvojila Meñunarodna konferencija rada 1975., i uzimajući u obzir odredbe meñunarodnih konvecija i preporuka o radu koje imaju za cilj osiguravanje jednakih mogućnosti i tretmana za muškarce i žene radnike, naime Konvencije i Preporuke o jednakoj plaći iz 1951., Konvencije i Preporuke o diskriminaciji (zapošljavanje i zvanje) iz 1958. i Dio VIII. Preporuke o razvoju ljudskih resursa iz 1975., i podsjećajući da Konvencija o diskriminaciji (zapošljavanje i zanimanje) iz 1958. god. ne obuhvaća izričito razlike koje se prave na osnovi obiteljskih obveza, te smatrajući da su u tom pogledu potrebni dodatni standardi, i uzimajući u obzir odredbe Preporuke o zapošljavanju (žene s porodičnim obavezama) iz 1965., te imajući na umu promjene koje su nastale od njezinog usvajanja, i uzimajući u obzir da su instrumente o jednakim mogućnostima i tretmanu za muškarce i žene usvojili takoñer i Ujedinjeni narodi i ostale specijalizirane agencije, te osobito podsjećajući na četrnaesti stavak Preambule Konvencije Ujedinjenih naroda o ukidanju svih vrsta diskriminacija žena iz 1979. koji kaže da su države stranke ''svjesne da je promjena u tradicionalnoj ulozi muškaraca i žena u društvu i u obitelji potrebna kako bi se postigla puna jednakost izmeñu žena i muškaraca'', i priznajući da su problemi radnika s obiteljskim obvezama aspekti širih pitanja vezanih za porodicu i društvo koji bi se trebali uzeti u obzir u nacionalnim politikama, i uviñajući potrebu stvaranja stvarno jednakih mogućnosti i jednakog tretmana kako izmeñu muškaraca i žena radnika s obiteljskim obvezama, tako i izmeñu tih radnika i drugih radnika, i smatrajući da su mnogi problemi s kojima su svi radnici suoćeni otežani u slučaju radnika s porodičnim obavezama, te priznajući potrebu da se poboljšaju uvjeti takvih radnika, i mjerama koje odgovaraju njihovim posebnim potrebama i mjerama formuliranim kako bi se općenito poboljšao položaj radnika, i budući da je odlučila da usvoji odreñene prijedloge u vezi s jednakim mogućnostima i jednakom tretmanu za muškarce i žene radnike: radnike s porodičnim obavezama, pitanje koje predstavlja petu tačku dnevnog reda zasjedanja, i budući da je odlučila ovi prijedlozi dobiju formu meñunarodne konvencije; usvaja dvadesettrećeg juna hiljadu devetsto osamdeset prve godine sljedeću konvenciju koja će biti nazvana naziva Konvencija o radnicima s porodičnim obavezama obavezama, 1981. god.: 2Član 1. 1. Ova se Konvencija primjenjuje na muškarce i žene radnike s obavezama prema njihovoj djeci koju uzdržavaju, kad takve obaveze ograničavaju njihove mogućnosti da se pripreme za, uključe, sudjeluju ili napreduju u ekonomskoj aktivnosti. 2. Odredbe ove konvencije će se takoñer primjenjivati i na žene i muškarce radnike s obvezama u vezi s drugim članovima njihove uže porodice kojemu je očito potrebna njihova njega i pomoć, kad takve obveze ograničavaju njihove mogućnosti da se pripreme za, uključe, sudjeluju ili napreduju u ekonomskoj aktivnosti. 3. U smislu ove Konvencije izrazi ''izdržavano dijete'' i ''drugi član uže porodice kojemu je očito potrebna njihova njega i pomoć'' označava osobe koje su definisane kao takve u svakoj zemlji na jedan od načina predviñenih člankom 9. ove Konvencije. 4. Radnici iz stavaka 1. i 2. ovoga člana se u daljnjem tekstu nazivaju ''radnici s porodičnim obavezama''. Član 2. Ova Konvencija se primjenjuje na sve grane ekonomske djelatnosti i na sve kategorije radnika. Član 3. 1. Radi postizanja stvarno jednakih mogućnosti i tretmana muškaraca i žena radnika, svaka država članica mora postaviti kao cilj svoje nacionalne politike da se osobama s porodičnim obavezama koje su zaposlene ili se žele zaposliti omogući da ostvari svoje pravo, a da ne budu diskrimirani te, u obimu u kojem je to moguće, da ne doñe do sukoba izmeñu njihovog zaposlenja i porodičnih obaveza. 2. U svrhu stavka 1. ovoga člana izraz ''diskriminacija'' znači diskriminaciju u zapošljavanju i zvanju na način definiran člancima 1. i 5. Konvencije o diskriminaciji (zapošljavanje i zanimanje), iz 1958. Član 4. Radi postizanja stvarno jednakih mogućnosti i tretmana za muškarce i žene radnike, moraju se poduzeti sve mjere u skladu s nacionalnim uvjetima i mogućnostima - (a) kako bi se radnicima s porodičnim obavezama omogućilo da ostvare svoje pravo na slobodan izbor zaposlenja; i (b) kako bi se vodilo računa o njihovim potrebama u odnosu na uslove zaposlenja i u odnosu na socijalnu zaštitu. Član 5. Sve mjere u skladu s nacionalnim uslovima i mogućnostima moraju se nadalje poduzimati – (a) kako bi se uzele u obzir potrebe radnika s porodičnim obavezama na području društvenog planiranja; i (b) kako bi se razvile i unaprijedile društvene službe, javne ili privatne, kao što su službe i ustanove za brigu o djeci i porodici.
C158 Konvencija o prestanku radnog odnosa, 1982 02.06.1993 Na snazi konvencija,radni odnos 1KONVENCIJA BROJ 158 O PRESTANKU RADNOG ODNOSA, 1982. god. Generalna konferencija Meñunarodne organizacije rada, koju je u Ženevi sazvao Administrativni savjet Meñunarodnog ureda rada i koja se sastala 2. juna 1982. godine na svom šezdesetosmom zasjedanju, i imajući na umu postojeće meñunarodne norme navedene u Preporuci o prestanku radnog odnosa iz 1963. god. i konstatujući da je od usvajanja Preporuke o prestanku radnog odnosa, 1963. god. došlo do značajnih izmjena u zakonodavstvu i praksi mnogih država članica po pitanjima obuhvaćenim tom preporukom, i smatrajući da s obzirom na ove izmjene, treba da se usvoje nove meñunarodne norme po ovom pitanju, naročito imajući u vidu ozbiljne probleme u ovoj oblasti koji su rezultat ekonomskih teškoća i tehnoloških promjena do kojih dolazi posljednjih godina u mnogim zemljama, budući da je usvojila izvjesne prijedloge koji se odnose na prestanak radnog odnosa na inicijativu poslodavca, pitanje koje predstavlja petu tačku dnevnog reda zasjedanja, i budući da je odlučila da ti prijedlozi dobiju formu Meñunarodne konvencije usvaja dana 22. juna 1982. godine sljedeću konvenciju, koja će biti nazvana Konvencija o prestanku radnog odnosa, 1971. god:. DIO I METODI I OBLAST PRIMJENE I DEFINICIJE Član 1. Ako primjena odredaba ove konvencije nije predviñena putem kolektivnih ugovora, arbitražnih odluka ili sudskih presuda, ili na neki drugi način koji je saglasan nacionalnoj praksi, ona se treba obezbijediti putem zakona ili propisa.Član 2. 1. Ova konvencija se primjenjuje na sve grane privredne djelatnosti i na sva zaposlena lica. 2. Država članica može izuzeti sljedeće kategorije zaposlenih lica iz svih ili nekih odredaba ove konvencije: a) radnike koji su angažovani na osnovu ugovora o zaposlenju na odreñeno vrijeme ili za odreñeni zadatak; b) radnike na probnom radu ili pripravničkom stažu koji je unaprijed odreñen i čije je trajanje razumne dužine; c) radnike angažovane povremeno na kraći vremenski period. 3. Trebaju biti predviñene odgovarajuće zaštitne mjere protiv sklapanja ugovora o zapošljavanju na odreñeno vrijeme, ako se oni potpisuju s ciljem izbjegavanja zaštite koja je navedena u ovoj konvenciji. 4. Ako je potrebno, javni organ vlasti ili odgovarajući mehanizmi u nekoj državi, nakon konsultacije sa zainteresovanim organizacijama poslodavaca i radnika, mogu poduzeti mjere, ako takve postoje, da se iz primjene ove konvencije ili njenih odreñenih odredaba, isključe kategorije zaposlenih lica čiji su uslovi zaposlenja regulisani specijalnim aranžmanima koji im u cjelosti pružaju zaštitu koja je barem jednaka zaštiti koja je predviñena ovom konvencije. 25. Ako je potrebno, javni organ vlasti ili odgovarajući mehanizmi u nekoj državi, nakon konsultacije sa zainteresovanim organizacijama poslodavaca i radnika, mogu poduzeti mjere, ako takve postoje, da se iz primjene ove konvencije ili nekih njenih odredaba, isključe i druge oganičene kategorije zaposlenih lica kod kojih se javljaju posebni problemi suštinskog karaktera s obzirom na posebne uslove zaposlenja tih radnika ili na veličinu, odnosno vrstu preduzeća koji ih zapošljava. 6. Svaka država članica koja ratifikuje ovu konvenciju treba da u prvom izvještaju o primjeni ove konvencije, koji podnosi u skladu sa članom 22. Ustava Meñunarodne organizacije rada, navede sve kategorije koje su eventualno izuzete u skladu sa paragrafima 4. i 5. ovog člana dajući i obrazloženje za to izuzeće, a u sljedećim izvještajima treba da navede stav svog zakonodavstva i prakse u odnosu na izuzete kategorije, kao i u kojoj mjeri se primjenjuje ili se predlaže da se primjenjuje ova konvencija u odnosu na te kategorije. Član 3. U smislu ove konvencije izrazi ,,prestanak'' i ,,prestanak radnog odnosa'' odnose se na prestanak radnog odnosa na inicijativu poslodavca. DIO I I STANDARD STANDARD ZA OPĆU PRIMJENE ODJELJAK A. OPRAVDANJE ZA PRESTANAK RADNOG ODNOSA Član 4. Radni odnos radnika neće prestati ako za to ne postoji opravdan razlog vezan za sposobnost ili ponašanje radnika ili za operativne potrebe preduzeća, ustanove ili službe. Član 5. Sljedeći razlozi, izmeñu ostalog, neće se smatrati opravdanim razlozima za prestanak radnog odnosa: a) članstvo u sindikatu ili učešće u sindikalnim aktivnostima van radnog vremena ili, uz saglasnost poslodavca, u toku radnog vremena; b) obavljanje funkcije radničkog predstavnika, odnosno sadašnje ili ranije istupanje u tom svojstvu; c) podnošenje žalbe ili učešće u postupku protiv poslodavca zbog njegovog navodnog kršenja zakona ili propisa ili obraćanje nadležnim administrativnim organima vlasti; d) rasa, boja kože, spol, bračno stanje, porodične obaveze, trudnoća, vjeroispovjest, političko mišljenje, nacionalna pripadnost ili socijalno porijeklo; e) odsustvo s posla tokom porodiljskog odsustva. Član 6. 1. Privremeno odsustvo s posla zbog bolesti ili povrede ne predstavlja opravdan razlog za prestanak radnog odnosa. 2. Definicija privremenog odsustva s posla, kada će se zahtijevati ljekarsko uvjerenje, kao i moguća ograničenja u pogledu primjene paragrafa 1. ovog člana biće utvrñeni u skladu sa metodima primjene člana 1. ove konvencije.
C159 Konvencija o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju invalida, 1983 02.06.1993 Na snazi konvencija,profesionalna rehabilitacija,invalidi KONVENCIJA BROJ 159 KONVENCIJA O PROFESIONALNOJ REHABILITACIJI I ZAPOŠLJAVANJU INVALIDA Generalna konferencija Međunarodne organizacije rada, koju je u Ženevi sazvao Administrativni savet Međunarodnog biroa rada i koja se sastala na 69. zasedanju 1. juna 1983. godine,-primajući k znanju postojeće međunarodne norme sadržane u Preporuci o profesionalnoj rehabilitaciji invalida, 1955. i Preporuci o razvoju ljudskih resursa, 1975.-konstatujući da je od usvajanja Preporuke o profesionalnoj rehabilitaciji invalida, 1955, došlo do značajnih novina u shvatanju potreba za rehabilitacijom, delokrugui organizaciji službi za rehabilitaciju, kao i u zakonima i praksi mnogih država članica po pitanjima obuhvaćenim tom preporukom,-uzimajući u obzir to da je Generalna skupština Ujedinjenih nacija 1981. godine bila proglasila Međunarodnom godinom invalida, sa temom "Potpuno učešće i jednakost", i da jedan sveobuhvatan svetski program akcije koji se odnosi na invalide treba da pruži efikasne mere na međunarodnom i nacionalnom planu za realizaciju ciljeva "potpunog učešća" invalida u društvenom životu i razvoju i "jednakosti",-smatrajući da je ovakav razvoj događaja doveo do toga da je na mestu to da se usvoje nove međunarodne norme u ovoj oblasti, koje naročito vode računa o potrebi da se obezbede jednake mogućnosti i tretman svih kategorija invalida, kako u gradskim tako i u seoskim oblastima, u pogledu zapošljavanja i integracije u zajednici i-pošto je odlučila da usvoji određene predloge u pogledu profesionalne rehabilitacije, što je četvrta tačka dnevnog reda i-pošto je odlučila da ovi predlozi uzmu oblik međunarodne konvencije,usvaja 20. juna 1983. godine sledeću konvenciju, koja se može navoditi kao Konvencija o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju invalida, 1983:Deo I DEFINICIJA I POLJE PRIMENE Član 1.1. Za svrhe ove konvencije, izraz "invalid" znači lice čiji su izgledi da obezbedi i zadrži odgovarajuće zaposlenje, kao i da napreduje u njemu, znatno smanjeni zbog propisno priznate fizičke ili mentalne mane.2. Za svrhe ove konvencije, svaka članica smatra da je svrha profesionalne rehabilitacije da se omogući invalidu da obezbedi i zadrži odgovarajuće zaposlenje, da napreduje u njemu i da se na taj način potpomogne integracija, odnosno reintegracija takvog lica u društvu.3. Odredbe ove konvencije primenjuje svaka članica putem merakoje odgovaraju nacionalnim uslovima i koje su u skladu sa nacionalnom praksom.4. Odredbe ove konvencije primenjuju se na sve kategorije invalida.Deo II PRINCIPI PROFESIONALNE REHABILITACIJE I POLITIKE ZAPOŠLJAVANJA ZA INVALIDE Član 2. Svaka članica će, u skladu sa nacionalnim uslovima, praksom i mogućnostima, formulisati, realizovati i periodično revidirati nacionalnu politiku o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju invalida.Član 3. Cilj te politike je da se obezbedi da se odgovarajuće mereprofesionalne rehabilitacije stave na raspolaganje svim kategorijama invalida i da se unaprede mogućnosti za zapošljavanje invalida na otvorenom tržištu rada.Član 4. Ta politika se zasniva na principu jednakih mogućnosti između invalidiziranih radnika iradnika uopšte. Treba poštovati jednakost mogućnosti i tretmana invalidiziranih radnika i radnica. Posebno, pozitivne mere čiji je cilj da se postigne stvarna jednakost mogućnosti i tretmana između invalidiziranih radnika i ostalih radnika ne treba smatrati diskriminacijom prema drugim radnicima.Član 5.Predstavničke organizacije poslodavca i radnika treba konsultovati u pogledu realizacije dotične politike, uključujući i mere koje treba preduzeti za unapređenje saradnje i koordinacije između javnih i privatnih organa angažovanih na profesionalnoj rehabilitaciji. Isto tako, treba konsultovati predstavničke organizacije za invalide i predstavničke organizacije invalida.
C161 Konvencija o službama medicine rada, 1985 02.06.1993 Na snazi konvencija,medicina rada 1KONVENCIJA BROJ 161 O SLUŽBAMA MEDICINE RADA, 1985. god. Generalna konferencija Meñunarodne organizacije rada koju je u Ženevi sazvao Administrativni savjet Meñunarodnog ureda rada i koja se sastala 7. juna 1985. godine na svom 71. zasjedanju, imajući u vidu da je zaštita radnika od oboljenja i bolesti i povreda na radu jedan od zadataka Meñunarodne organizacije rada na osnovu njenog ustava, s obzirom na relevantne meñunarodne konvencije i preporuke o radu u ovoj godini, posebno na Preporuku o zaštiti zdravlja radnika iz 1953.; Preporuku o službi medicine rada, 1959.: Konvenciju o predstavnicima radnika iz 1971., kao i Konvenciju i Preporuku o bezbjednosti na radu i zdravlju radnika iz 1981. kojima se ustanovljavaju principi nacionalne politike i djelovanja na nacionalnom planu, budući da je odlučila da usvoji izvjesne prijedloge vezane za službu medicine rada, koji su četvrta tačka dnevnog reda zasjedanja, budući da je odlučila da ovi prijedlozi dobiju formu meñunarodne konvencije, usvoja dana 26. juna 1985. godine sljedeću konvenciju, koja će biti nazzvana Konvencija o službi medicine rada, 1985. god. DIO I PRINCIPI NACIONALNE POLITIKE Član 1. U smislu ove konvencije: a) izraz ,,služba medicine rada'' označava službu kojoj su povjerene prvenstveno preventivne funkcije i koja je zadužena za davanje savjeta poslodavcima, radnicima i njihovim predstavnicima u pogledu: (I) potrebnih uslova za stvaranje i održavanje bezbjedne i zdrave radne sredine koja omogućava optimalno fizičko i mentalno zdravlje na radu, (II) prilagoñavanje rada sposobnostima radnika imajući u vidu stanje njihovog fizičkog i mentalnog zdravlja, b) izraz ,,radnički predstavnici u preduzeću'' označava lica koja su kao takva priznata na osnovu nacionalnog zakona ili prakse. Član 2. U svjetlosti nacionalnih uslova i prakse i u konsultaciji sa najreprezentativnijim organizacijama poslodavaca i radnika, tamo gdje one postoje, svaka članica mora da utvrdi, sprovodi i povremeno preispituje jedinstvenu nacionalnu politiku vezanu za službe medicine rada. Član 3. 1. Svaka država članica se obavezuje da će postepeno razvijati službe medicine rada za sve radnike, uključujući one u javnom sektoru i u proizvodnim zadrugama, u svim privrednim granama i u svim preduzećima. Preduzete mjere službe medicine rada bi trebalo da odgovaraju i da budu prilagoñene specifičnim rizicima u preduzećima. 22. Ako se ne mogu odmah formirati službe medicine rada u svim preduzećima, svaka članica će u konsultaciji sa najreprezentativnijim organizacijama poslodavaca i radnika, gdje one postoje, izraditi planove rada njihovog uvoñenja. 3. Svaka članica o kojoj je riječ će u prvom izvještaju o primjeni Konvencije, koji treba da podnese u skladu s članom 22. Ustava Meñunarodne organizacije rada, navesti planove koje je izradila u skladu sa stavom 2. ovog člana i izložiti, u kasnijim izvještajima, napredak koji je ostvaren u njihovom primjenjivanju. Član 4. Nadležni organ će da konsultuje najreprezentativnije organizacije poslodavaca i radnika, gdje one postoje, o mjerama koje treba preduzeti u cilju primjene odredaba ove konvencije. DIO II FUNKCIJE Član 5. Osim odgovornosti svakog poslodavca za zdravlje i bezbjednost radnika koje zapošljava i vodeći računa o neophodnosti da radnici učestvuju u odlučivanju o svemu što se odnosi na zdravlje i bezbjednosti na radu, službe medicine rada će imati one od sljedećih funkcija koje odgovaraju i koje su prilagoñene profesionalnim rizicima u dotičnom preduzeću: a) identifikacija i procjena rizika štetnosti po zdravlje na radnom mjestu; b) nadgledanje faktora u radnoj sredini, u radnom procesu, koji mogu da ugroze zdravlje radnika, uključujući sanitarne ureñaje, restorane i stanove, u uslovima kada ih poslodavac obezbjeñuje; c) davanje savjeta o planiranju i organizaciji rada, uključujući oblikovanje radnog mjesta, o izboru, održavanju i stanju mašina i druge opreme i o supstancijama koje se koriste pri radu; d) učestvovanje u izradi programa za poboljšanje načina rada, kao i u testiranju i procjeni nove opreme sa zdravstvenog aspekta; e) davanje savjeta u oblasti zdravlja, bezbjednosti, higijene rada, ergonomije, kao i u pogledu ličnih i kolektivnih zaštitnih sredstava; f) praćenje zdravstvenog stanja radnika u odnosu na rad; g) kontinuirano unapreñenje prilagoñenosti rada radnicima; h) uzimanje učešća u mjerama stručne rehabilitacije; i) saradnja u informisanju, stručnom osposobljavanju i obrazovanju u oblasti medicine rada, higijene rada i ergonomije; j) organizovanje prve pomoći i hitnih intervencija; k) učestvovanje u anlizi povreda na radu i profesionalnih oboljenja. DIO III ORGANIZACIJA Član 6. Radi uvoñenja službe medicine rada donijeće se: a) zakoni ili propisi, ili
C162 Konvencija o sigurnosti pri upotrebi azbesta, 1986 02.06.1993 Na snazi konvecnija,azbest Konvencija 162KONVENCIJA O SIGURNOSTI PRILIKOM UPOTREBE AZBESTAOpća konferencija Međunarodne organizacije rada koju je u Ženevi sazvalo Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada, sastavši se na svom sedamdeset i drugom zasjedanju 4. lipnja 1986., iimajući na umu relevantne međunarodne konvencije i preporuke o radu, a osobito Konvenciju i Preporuku o raku prouzrokovanom obavljanjem zanimanja iz 1974., Konvenciji i Preporuku o radnom okruženju (zagađenje zraka, buka i vibracije) iz 1977., Konvenciju iPreporuku o sigurnosti i zaštiti zdravlja na radu iz 1981., Konvenciju i Preporuku o službama medicine rada iz 1985., popis profesionalnih bolesti revidiran 1980. koji je dodatak Konvencije o davanjima za slučaj nesreće na radu i profesionalne bolesti iz 1964., kao iZbornik praktičnih uputa o sigurnosti prilikom upotrebe azbestakojeg je objavio Međunarodni ured rada 1984., a kojim se utvrđuju načela nacionalne politike i djelovanja na nacionalnoj razini,odlučivši prihvatiti određene prijedloge u vezi sasigurnošću prilikom upotrebe azbesta, a što je četvrta točka dnevnog reda zasjedanja, iodlučivši da ti prijedlozi dobiju oblik međunarodne konvencije,usvaja dvadeset četvrtog lipnja tisuću devetsto osamdeset i šeste godine sljedeću konvenciju koja se naziva Konvencija o azbestu iz 1986.:Dio I.POLJE PRIMJENE I DEFINICIJEČlanak 1.1. Ova Konvencija se primjenjuje na sve djelatnosti koje uključuju izloženost radnika azbestu tijekom rada.2. Članica koja ratificira ovu Konvenciju može, nakon savjetovanja s najreprezentativnijim organizacijama zainteresiranih poslodavaca i radnika i na temelju procjene opasnosti za zdravlje i primijenjenih sigurnosnih mjera, isključiti određene grane gospodarske djelatnosti ili određena poduzeća od primjene nekih odredaba ove Konvencije nakon što se uvjeri da je njihova primjena na te grane ili poduzeća nepotrebna.3. Prilikom odlučivanja o isključenju određenih grana gospodarske djelatnosti ili određenih poduzeća, nadležna vlast mora uzeti u obzir učestalost, trajanje i stupanj izloženosti, kao i vrstu rada i radne uvjete.Članak 2.U svrhu ove Konvencije:(a) izraz»azbest«znači vlaknasti oblik mineralnih silikata koji pripadaju metamorfnim stijenama iz skupine serpentina, to jest, krizotil (bijeli azbest) i iz skupine amfibola, to jest, aktinolit, amozit (smeđi azbest, cummingtonite-grunerit), antofilit, krokidolit (plavi azbest), tremolit ili bilo koja smjesa koja sadrži jedan ili više njih;(b) izraz»azbestna prašina«znači azbestne čestice koje lebde u zraku ili nataložene azbestne čestice koje se mogu naći u zraku u radnom okruženju;(c) izraz»azbestna prašina koja lebdi u zraku«znači, u svrhu mjerenja, čestice prašine izmjerene pomoću gravimetrijske procjene ili druge jednakovrijedne metode;(d)izraz»azbestna vlakna koja se mogu udisati«znači vlakna čiji je promjer manji od 3 mikrometara, a odnos duljina-promjer veći od 3:1. U svrhe mjerenja uzimaju se u obzir samo vlakna dulja od 5 mikrometara;(e) izraz»izloženost azbestu«znači izloženost na radnom mjestu azbestnim vlaknima koja se mogu udisati i koja lebde u zraku ili azbestnoj prašini koja lebdi u zraku, bilo da potječu od azbesta ili od minerala, materijala ili proizvoda koji sadrže azbest;(f)izraz»radnici«uključuje članove proizvodnih zadruga;(g)izraz»predstavnici radnika«znači predstavnike radnika priznate kao takve nacionalnim zakonodavstvom ili praksom u skladu s Konvencijom o predstavnicima radnika iz 1971.Dio II.OPĆA NAČELAČlanak 3.1. Nacionalnim zakonima ili drugim propisima se moraju propisati mjere koje treba poduzeti za sprječavanje i kontroliranje, te zaštitu radnika od, opasnosti za zdravlje zbog profesionalne izloženosti azbestu.2. Nacionalni zakoni ili drugi propisi izrađeni u skladu sastavkom 1. ovoga članka moraju se povremeno revidirati u svjetlu tehničkog napretka i razvoja znanstvenih spoznaja.3. Nadležna vlast može privremeno odobriti da se mjere propisane u skladu sa stavkom 1. ovoga članka ne primjenjuju, pod uvjetima i u rokovima koji se utvrđuju nakon savjetovanja s najreprezentativnijim organizacijama zainteresiranih poslodavaca i radnika.4. Prilikom odobravanja privremenog neprimjenjivanja u skladu sa stavkom 3. ovoga članka, nadležna vlast mora osigurati poduzimanje potrebnih mjera predostrožnosti za zaštitu zdravlja radnika.Članak 4. Nadležna vlast mora se savjetovati s najreprezentativnijim organizacijama zainteresiranih poslodavaca i radnika o mjerama koje treba poduzeti u svrhu primjene odredaba ove Konvencije.Članak 5.1. Primjena zakona ili drugih propisa usvojenih u skladu sa člankom 3. ove Konvencije osigurava se zadovoljavajućim i odgovarajućim sustavom inspekcije.2. Nacionalnim zakonima ili drugim propisima propisuju se potrebne mjere, uključujući odgovarajuće sankcije, za osiguranje djelotvorne primjene i poštivanje odredaba ove Konvencije.Članak 6.1. Poslodavcima se mora nametnuti odgovornost za poštivanje propisanih mjera.2. Kad dva ili više poslodavaca istovremeno obavljaju djelatnost u istom poduzeću, oni moraju surađivati radi poštivanja propisanih mjera, bez isključenja pojedinačne odgovornosti svakog od njih za zdravlje i sigurnost radnika koje zapošljava. Nadležna vlast propisuje opće načine ove suradnje, kad je to potrebno.3. Poslodavci moraju, u suradnji sa službama zaštite na radu i nakon savjetovanja sa predstavnicima zainteresiranih radnika, utvrditi postupke kojih se treba pridržavati u slučaju nužde.Članak 7.Od radnika se mora zahtijevati da se, u okviru svoje odgovornosti, pridržavaju propisanih sigurnosnih i higijenskih postupaka koji se odnose na sprječavanje i kontrolu, te zaštitu radnika od opasnosti za zdravlje zbog profesionalne izloženosti azbestu.Članak 8.Poslodavci i radnici ili njihovi predstavnici moraju, u primjeni mjera propisanih u skladu s ovom Konvencijom, što je moguće tješnje surađivati na svim razinama u poduzeću.Dio III.ZAŠTITNE I PREVENTIVNE MJEREČlanak 9.Nacionalnim zakonima ili drugim propisima usvojenim u skladu s člankom 3. ove Konvencije mora se propisati da se izloženost azbestu spriječava ili kontrolira primjenom jedne ili više sljedećih mjera:(a) reguliranje rada tijekom kojeg može doći do izloženosti azbestu propisima koji propisuju odgovarajuće stručne kontrole i metode rada, uključujući higijenu na radnom mjestu;(b)propisivanje posebnih pravila i postupaka, uključujući i dozvole, za upotrebu azbesta ili određenih vrsta azbesta ili proizvoda koji sadrže azbest, odnosno za neke radne procese.Članak 10.Kad je potrebno zaštititi zdravlje radnika i kad je to tehnički izvedivo, nacionalnim zakonima ili drugim propisima propisat će se jedna ili više sljedećih mjera:(a) zamjena azbesta ili nekih vrsta azbesta ili proizvoda kojisadrže azbest drugim materijalima ili proizvodima ili korištenjem alternativne tehnologije, znanstveno ocijenjenih od strane nadležne vlasti bezopasnim ili manje opasnim, kad god je to moguće;(b) potpuna ili djelomična zabrana upotrebe azbesta ili nekih vrsta azbesta ili proizvoda koji sadrže azbest u nekim radnim procesima.Članak 11.1. Upotreba krokidolita i proizvoda koji sadrže ova vlakna je zabranjena.2. Nadležna vlast mora biti ovlaštena da, nakon savjetovanja s nareprezentativnijim organizacijamazainteresiranih poslodavaca i radnika, odobrava derogaciju od zabrane predviđene u stavku 1. ovoga članka kad alternativne metode nisu opravdano izvedive, pod uvjetom da se poduzmu mjere kako bi se osiguralo da zdravlje radnika ne bude izloženo opasnosti.Članak 12.1. Razmekšavanje bilo kojeg oblika azbesta je zabranjeno.2. Nadležna vlast mora biti ovlaštena da, nakon savjetovanja s nareprezentativnijim organizacijama zainteresiranih poslodavaca i radnika, odobrava derogaciju od zabrane predviđene u stavku 1. ovoga članka kad alternativne metode nisu opravdano izvedive, pod uvjetom da se poduzmu mjere kako bi se osiguralo da zdravlje radnika ne bude izloženo opasnosti.Članak 13.Nacionalnim zakonima ili drugim propisima mora se propisati obveza poslodavaca da obavijeste nadležnu vlast, na način i u opsegu koji njima budu utvrđeni, o onim vrstama rada koje uključuju izloženost azbestu.Članak 14.

KONTAKT INFORMACIJE

Udruženje poslodavaca u Federaciji Bosne i Hercegovine (UPFBiH)
Maršala Tita 6
71 000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Tel: +387 (33) 264-830
Fax: +387 (33) 552-461

Mail: info@upfbih.ba
ID: 4200019920007

UDRUŽENJE POSLODAVACA

Udruženje poslodavaca u FBIH osnovano je 2002. godine kao dobrovoljna neprofitna i nezavisna organizacija poslodavaca u FBiH. UPFBiH štiti i zastupa prava i interese svojih članova radeći na stvaranju uslova za povoljnije poslovno okruženje.

POSJETITE NAS

SOCIAL MEDIA

Copyright © 2019 - Udruženje poslodavaca Federacije Bosne i Hercegovine - Sva prava zadržana