| Odluka Vrhovnog suda FBiH, broj: 43 0 I 180440 21 Spp, od 14.07.2021. godine kojom se usvaja zahtjev Općinskog suda u Zenici za rješavanje spornog pravnog pitanja, pa Građansko odjeljenje Vrhovnog suda FBiH izražava slijedeće pravno shvatanje: Član 4. Zakona o visini stope zatezne kamate (Službene novine FBiH 18/20), kojim je propisano ograničenje da iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga ne odnosi na dugovanja koja su nastala prije stupanja na snagu ovog zakona (14.03.2020. godine), u kojem je obračun kamata izvršen nakon stupanja na snagu navedenog zakona |
14.07.2021 |
43 0 I 180440 21 Spp |
|
Finansijsko pravo |
|
zatezne kamate |
|
| Odluka Vrhovnog suda FBiH, broj:43 0 Mal 178766 20 SPP, od 03.11.2020 godine - Javna preduzeća su izuzeta od primjene Zakona o ublažavanju negativnih ekonomskih posljedica (a time i primjene čl. 10.st.1 tog Zakona), pa se u predmetima po tužbi, javnog preduzeća protiv fizičkog lica, može donijeti presuda zbog propuštanja iz čl. 182 ZPP-a, uz ispunjavanje svih ostalih zakonom propisanih uslova za njeno donošenje |
03.11.2020 |
43 0 Mal 178766 20 SPP |
|
Privredno pravo |
|
|
BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
VRHOVNI SUD
Broj:43 0 Mal 178766 20 SPP
Sarajevo, 03.11.2020 godine
Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, odlučujući o zahtjevu Općinskog suda u Zenici, za rješavanje spornog pravnog pitanja u pravnoj stvari tražitelja „JP Elekroprivreda BiH“ Sarajevo protiv tuženog Safeta Spahića iz Nemile, Zenica, radi duga,v.s.p.59,81 KM, na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj dana 03.11.2020. godine, donio je slijedeću:
O D L U K U
Javna preduzeća su izuzeta od primjene Zakona o ublažavanju negativnih ekonomskih posljedica (a time i primjene čl. 10.st.1 tog Zakona), pa se u predmetima po tužbi, javnog preduzeća protiv fizičkog lica, može donijeti presuda zbog propuštanja iz čl. 182 ZPP-a, uz ispunjavanje svih ostalih zakonom propisanih uslova za njeno donošenje.
O b r a z l o ž e n j e
Općinski sud u Zenici, u predmetu broj 43 0 Mal 178766 19 Kom od 15.06.2020. godine ovom sudu je podnio zahtjev za rješavanje spornog pravnog pitanja koje glasi:
„Da li se u predmetima, u kojim se pored isplate glavnog duga, zahtjeva i zakonska zatezna kamata, može donijeti presuda zbog propuštanja iz člana 182. Zakona o parničnom postupku F BiH obzirom na odredbu člana 10. stav 1. Zakona o ublažavanju negativnih ekonomskih posljedica ( „Službene novine F BiH“, broj 28/20 od 07.05.2020. godine).“
Ispitujući dopušenost podnesenog zahtjeva utvrđeno je da je zahtjev podnio Općinski sud u Zenici po službenoj dužnosti, kao ovlašteni podnosilac, da je kao razloge za podnošenje zahtjev navedeno da se pred tim (i drugim sudovima) vodi više predmeta u kojim postoji potreba da se zauzme stav o spornom pravnom pitanju, da je tužitelj 27.11.2019 god. podnio tužbu protiv tuženog sa tužbenim zahtjevom za isplatu duga i u tužbi predložio donošenje presude zbog propuštanja, ukoliko tuženi ne dostavi odgovor na tužbu, da tuženi nije dostavio odgovor na tužbu, pa se u postupku donošenja presude zbog propuštanja pojavilo sporno pravno pitanje o moratoriju na obračun kamata za period od 01.03.2020 do 31.06.2020 god., sve po Zakonu o ublažavanju negativnih ekonomskih posljedica.
Uz zahtjev je podnosilac dostavio i sopstveno tumačenje, prema kojem moritorij na obračun kamata iz člana 10. stav 1. Zakona o ublažavanju negativnih ekonomskih posljedica, se ne odnosi se na zahtjev iz tužbe, već na obračun kamata.
Dakle sporno pravno pitanje se odnosi na primjenu Zakona o ublažavanju negativnih ekonomskih posljedica, tzv. Korona Zakon, u smislu primjene moratorija na obračun kamata na zakašnjela potraživanja, a prilikom donošenja presude zbog propuštanja, kada je tužitelj javno preduzeće.
Relevantne odredbe Zakona o ublažavanju negativnih ekonomskih posljedica su:
Čl. 3. st.1 (primjenu zakona) koja glasi:
„ Odredbe ovog zakona odnose na sve poslovne subjekte koji ispunjavaju uslove propisane ovim zakonom.“
Čl. 2 st.1a) (značenje pojedinih pojmova) koja glasi:
„ Poslovnim subjektima smatraju se: pravna lica, odnosno privredna društva, izuzev javnih preduzeća...„
Član 10. st. (1)- (moratorij) koja glasi:
„Prekida se obračun zateznih kamata na zakašnjela plaćanja u dužničko-povjerilačkim odnosima u period od 01.03.2020. do isteka 30 dana od dana prestanka nesreće.“
Iz navedenih odredbi proizilazi da u predmetima u kojim je tužitelj javno preduzeće, a tuženi fizičko lice, po naprijed navedenim normama, nema primjene Zakona o ublažavanju negativnih ekonomskih posljedica, jer su javna preduzeća izuzeta iz njegove primjene.
U tom smislu, u sporu između navedenih stranaka, nema ni primjene čl.10(1) Zakona o ublažavanju negativnih ekonomskih posljedica.
S druge strane, kako se pitanje odnosi na donošenje presude zbog propuštanja, relevantna odredba je:
Član 182. ZPP-a koja propisuje:
(1) Kad tuženi kome je uredno dostavljena tužba u kojoj je tužilac predložio donošenje presude zbog propuštanja, ne dostavi pismeni odgovor na tužbu u zakonskom roku, sud će donijeti presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev (presuda zbog propuštanja), osim kao je tužbeni zahtjev očigledno neosnovan.
(2) Tužbeni zahtjev je očigledno neosnovan:
1) ako je tužbeni zahtjev očigledno protivan činjenicama navedenim u tužbi;
2) ako su činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev u očiglednoj protivnosti sa dokazima koje je sam tužilac predložio ili sa činjenicama koje su općepoznate;
(3) Ako je zahtjev očigledno neosnovan sud će donijeti presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev
(4) Presuda zbog propuštanja neće se donijeti o zahtjevu ili dijelu zahtjeva kojim stranke ne mogu raspolagati.
Presuda zbog propuštanja može se donijet u svim slučajevima kada su ispunjeni uslovima iz naprijed navedenog člana, bez primjene moratorija iz čl. 10 st.(1) Zakon o ublažavanju negativnih ekonomskih posljedica, u slučajevima kada je stranka jedno od lica koja ne spadaju u poslovne subjekte po tom Zakonu.
Slijedom navedenog primjenom čl.61e.(1) ZPP-a, Građansko odjeljenje Vrhovnog suda F BiH je donijelo Odluku kao u izreci.
Predsjednica Građanskog odjeljenja
Zdravka Grebo Jevtić, s.r.
|
| Odluka Vrhovnog suda FBiH, broj 65 0 P 850593 20 Spp, od 03.11.2020. godine kojom se odbacuje zahtjev Općinskog suda u Sarajevu za rješavanje spornog pravnog pitanja u predmetu tog suda broj 65 0 P 850593 20 Mo koje glasi: Da li postoji sudska nadležnost kod poništenja odluka o razrješenju članova upravnih i nadzornih odbora javnih preduzeća |
03.11.2020 |
65 0 P 850593 20 Spp |
|
Privredno pravo |
|
|
BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
VRHOVNI SUD
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
GRAĐANSKO ODJELJENJE
Broj 65 0 P 850593 20 Spp
Sarajevo, 03.11.2020. godine
Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, odlučujući o zahtjevu Općinskog suda u Sarajevu za rješavanje spornog pravnog pitanja od 07.07.2020. godine, na osnovu odredbi člana 61. Zakona o parničnom postupku („Službene novine F BiH“ broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15, u daljem tekstu ZPP), te odredbe člana 18. Pravilnika o unutrašnjem sudskom poslovanju Federacije Bosne i Hercegovine i Brčko Distrikta („Službeni glasnik BiH“ broj 66/12 i 40/14), na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj dana 03.11.2020. godine donio je
O D L U K U
Odbacuje se zahtjev Općinskog suda u Sarajevu za rješavanje spornog pravnog pitanja u predmetu tog suda broj 65 0 P 850593 20 Mo koje glasi:
„Da li postoji sudska nadležnost kod poništenja odluka o razrješenju članova upravnih i nadzornih odbora javnih preduzeća.''
O b r a z l o ž e n j e
Dopisom od 03.07.2020. godine, koji je zaprimljen u ovom sudu dana 07.07.2020. godine, Općinski sud u Sarajevu, dostavio je ovom sudu Zahtjev za rješavanje spornog pravnog pitanja u smislu odredbe člana 61a. ZPP u predmetu to suda broj: 65 0 P 850593 20 Mo. Uz zahtjev je dostavljen i cjelokupan spis.
U zahtjevu Općinski sud u Sarajevu navodi da je pred tim sudom u toku postupak po privremenoj i mjeri osiguranja predlagatelja Hodžić Edina, Kamočaji Igor, Ljuca Dženite i Silajdžić Ermina, zastupanih po Pešto Saninu, advokatu iz Sarajeva, protiv protivnika osiguranja Kanton Sarajevo, zastupan po Pravobranilaštvu Kantona Sarajevo sa prijedlogom za određivanje mjere osiguranja na način da se donese rješenje kojim će se privremeno van snage staviti rješenje protivnika osiguranja broj 02-04-15045-13.1/20 od 01.06.2020. godine, te da se zabrani izvršenje navedenog rješenja do pravomoćnog okončanja postupka u ovoj pravnoj stvari ili do isteka mandata predlagateljima a prema rješenju broj 02-05-31398-1.2/19 od 22.08.2019. godine.
Iz sadržaja spisa proizilazi da su predlagatelji rješenjem Vlade Kantona Sarajevo od 22.08.2019. godine, imenovani za predsjednika i članove Upravnog odbora JU „Služba za zapošljavanje Kantona Sarajevo“ Sarajevo, ali su zbog neusvajanja Izvještaja o radu s izvještajem o finansijskom poslovanju za 2019. godine od strane Skupštine Kantona Sarajevo, rješenjem Vlade Kantona Sarajevo od 01.06.2020. godine razriješeni.
Protivnik osiguranja je u odgovoru na prijedlog predložio da se prijedlog za određivanje mjere osiguranja odbaci kao nedopušten, iz razloga što u skladu s odredbom člana 25. i 26. Zakona o ustanovama (”Službeni list RBiH” broj 6/92, 8/93 i 13/94), predsjednika i članove upravnog odbora imenuje i razrješava Vlada Kantona Sarajevo. U skladu s tačkom VI Odluke o standardima i kriterijima za imenovanje na poziciju predsjednika i članova upravnog odbora i predsjednika i članova nadzornog odbora javnih ustanova iz oblasti rada, socijalne politike, raseljenih lica i izbjeglica Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo” broj 22/13, 51/15 i 11/17) regulisano je da se postupak imenovanja vrši u skladu sa Zakonom o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije BiH. Iz člana 2. stav l. tačka 1.5. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Javna ustanova "Služba za zapošljavanje Kantona Sarajevo" predstavlja regulirani organ iz člana l. istog Zakona te se taj Zakon primjenjuje na sve razine vlasti u Federaciji BiH. Pri tome, i Zakon o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba u Kantonu Sarajevo u članu 40c definira primjenu Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije BiH u pogledu imenovanja predsjednika i člana upravnog odbora Kantonalne službe (u skladu sa članom l. - to je JU "Služba za zapošljavanje Kantona Sarajevo”).
Općinski sud u Sarajevu u zahtjevu za rješavanje spornog pravnog pitanja navodi da postoji potreba da se zauzme stav o spornom pravnom pitanju iz razloga što postoje oprečni stavovi višestepenih sudova, kao i činjenicu da se pred tim sudom vodi veći broj predmeta (65 0 P 850593 20 Mo, 65 0 P 836807 20 P, 65 0 P 852524 20 P, 65 0 P 756333 19 Mo 2, 65 0 P 774368 19 P itd...).
Sud je dostavio i sopstveno tumačenje spornog pravnog pitanja.
Članom 61.a) stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15 – dalje ZPP) propisano je ako u postupku pred prvostepenim sudom u većem broju predmeta postoji potreba za zauzimanje stava o spornom pravnom pitanju koje je od značaja za odlučivanje o predmetu postupka pred prvostepenim sudovima, prvostepeni sud će po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke zahtjevom pokrenuti postupak pred Vrhovnim sudom Federacije BiH radi rješavanja spornog pravnog pitanja. Odredbom člana 61.b) ZPP propisano je da zahtjev treba sadržavati kratak prikaz utvrđenog stanja stvari u konkretnoj pravnoj stvari, navode stranaka o spornom pravnom pitanju i razloge zbog kojih se sud obraća sa zahtjevom za rješavanje spornog pravnog pitanja. Sud će uz zahtjev priložiti i sopstveno tumačenje spornog pravnog pitanja. Zahtjev se ne dostavlja strankama na izjašnjavanje.
Odredbom člana 61c. stav (1) ZPP-a je propisano da će Vrhovni sud Federacije odbaciti nepotpun ili nedozvoljen zahtjev za rješavanje spornog pravnog pitanja, a stavom (2) istog člana je propisano da zahtjev iz stava 1. ovog člana je nedozvoljen ako je o takvom zahtjevu Vrhovni sud Federacije već donio odluku.
U vezi postavljenog spornog pravnog pitanja prvostepeni sud navodi da su izraženi stavovi ali da postoji različito postupanje na svim nivoima sudske vlasti navodeći više odluka Kantonalnog suda u Sarajevu, ovog suda kao i apelacionih odluka. Prvostepeni sud posebno ukazuje i da su od strane ovog suda donesene dvije odluke u kojima je zauzet različit pravni stav o postojanju sudske nadležnosti za odlučivanje, i to u predmetu broj 65 0 P 275190 20 Rev od 16.04.2020. godine i u predmetu broj 65 0 P 279308 20 Rev od 09.04.2020. godine.
Slijedom navedenog, jasno proizilazi da su o spornom pravnom pitanju čije se rješavanje traži u predmetnom postupku sudovi već zauzeli i izrazili svoje pravne stavove. Dakle, kada su nižestepeni sudovi, kao i ovaj sud, zauzeli pravne stavove o navedenom spornom pravnom pitanju čije se rješavanje traži, to je primjenom odredaba člana 61.a) – 61.f) ZPP isključena primjena instituta rješavanja spornog pravnog pitanja, pa i u situaciji kada postoje različiti pravni stavovi instanciono viših sudova, jer se ne radi o potrebi zauzimanja stava o spornom pravnom pitanju već eventualno o potrebi ujednačavanja sudske prakse. Razlog za pokretanje postupka rješavanja spornog pravnog pitanja ne može biti postojanje različitih odluka drugostepenog suda kao i ovog suda u pogledu spornog pitanja, jer to ne proizilazi iz naprijed citiranih odredbi ZPP. U takvoj situaciji Vrhovni sud Federacije BiH može izraziti svoje stanovište o spornom pravnom pitanju samo prilikom odlučivanja povodom izjavljene revizije protiv tih drugostepenih odluka ili na sjednici odjeljenja ukoliko se radi o odlukama ovog suda.
Iz navedenih razloga nisu ispunjeni uslovi koje propisuje odredba člana 61.a) ZPP za meritorno rješavanje spornog pravnog pitanja.
U argumentaciji u zahtjevu prvostepeni sud se bavi i pitanjem sudske nadležnosti u vezi razrješenja predsjednika i članova upravnih i nadzornih odbora javnih ustanova, a povodom kojeg pitanja je ovaj sud zauzeo pravno shvatanje u rješenju broj 65 0 P 235156 18 Rev od 20.12.2018. godine (objavljeno u Biltenu sudske prakse VS F BiH broj broj 1-2/2018 godine, sentenca broj 39. strana 29.) koje se odnosilo na tuženu Federaciju BiH, odnosno odluku Upravnog odbora Federalnog zavoda za zapošljavanje, te primjenu odredbi Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima FBiH, i zauzeo stanovište da nema osnova da se konačna odluka o razrješenju, koja je objavljena u Službenim novinama FBIH, preispituje u parničnom postupku, pošto odredbama navedenog zakona za to preispitivanje nije propisana sudska zaštita.
Prvostepeni sud dovodi u pitanje izraženo stajalište ovog suda za period nakon što je noveliran Zakon o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije BiH u avgustu 2013. godine. Međutim, u vezi navedenog ovaj sud je zauzeo stanovište u odluci broj: 45 0 P 038925 20 Rev od 20.08.2020. godine da i nakon novele ovog zakona iz 2013. godine .... „zahtjev tužitelja za poništenje rješenja o njegovom razrješenju sa dužnosti direktora kantonalnog zavoda zdravstvenog osiguranja, kao nezakonitog akta vlade, a koje rješenje je konačno, objavljeno u službenom glasilu tuženog kantona, ne predstavlja građansko pravni odnos, a posljedično tome ni ostali zahtjevi tužitelja, pa parnični sud nema nadležnost da ocjenjuje njegovu zakonitost. Stoga, ovaj sud nalazi da je drugostepeni sud nepravilno primijenio materijalno pravo kad je izveo pravni zaključak da je sporno rješenje zakonito, jer kao što je već pomenuto, parnični sud nema nadležnost za preispitivanje zakonitosti akta javne vlasti ...“.
Dakle, kada je u pitanju sudska nadležnost u vezi razrješenja predsjednika i članova upravnih i nadzornih odbora javnih preduzeća i javnih ustanova postoje izraženi pravni stavovi u odlukama ovog suda, pa kako je ovaj sud na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj dana 31.05.2018. godine usvojio slijedeći pravni stav: „Ako je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u nekoj svojoj odluci ili sjednici odjeljenja već odlučio o takvom pitanju, takav zahtjev treba odbaciti temeljem odredbi člana 61c. stav (2) ZPP-a“, to nisu ispunjeni uslovi da se ovom zahtjevu i definisanom pravnom pitanju da karakter spornog pravnog pitanja.
Iz navedenih razloga valjalo je primjenom odredbe člana 61c. stav (2) ZPP-a odlučiti kao u izreci ove odluke.
Predsjednica Građanskog odjeljenja
Zdravka Grebo Jevtić, s.r.
|
| Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: 10 0 U 002944 16 Uvp, od 17.10.2019. godine kojom se odbija zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, a u vezi sa prvostepenim rješenjem kojim je utvrđeno da tužitelju prestaje pravo na isplatu starosne penzije sa danom 13.09.2007. godine |
17.10.2019 |
10 0 U 002944 16 Uvp |
|
Građansko i procesno pravo |
|
penzija |
3/16/2021 https://csd.pravosudje.ba/dokumenti/20210316150755.htm
https://csd.pravosudje.ba/dokumenti/20210316150755.htm 1/3
BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
VRHOVNI SUD
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Broj: 10 0 U 002944 16 Uvp
Sarajevo, 17.10.2019. godine
Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću za upravne sporove sastavljenom odsudija Danilović Edine, kao predsjednika vijeća, Babić Stanković Aleksandre i Milosavljević-Jančić Nevenke,kao članova vijeća, te Beganović Namire kao zapisničara, u upravnom sporu
tužitelja P. Ž. iz T., zastupanog popunomoćniku K. P., odvjetniku iz T., protiv akta broj:
… od 15.05.2015. godine, tuženog Federalni zavod za
penzijsko/
mirovinsko i invalidsko osiguranje M.,
u upravnoj stvari isplate prijevremene povoljnije starosnepenzije, odlučujući o zahtjevu tužitelja za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesenom protiv presudeKantonalnog suda u Livnu broj 10 0 U 002944 15 U
od
11
.04.2016.
godine, na nejavnoj sjednici održanoj dana17.10.2019. godine, donio je
P
R
E
S
U
D
U
Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke se odbija.
O b r a z l o ž e n j e
Presudom Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 U 002944 15 U od 11.04.2016. godine odbijena je, kaoneosnovana, tužiteljeva tužba podnesena protiv osporenog rješenja tuženog, broj i datum navedeni u uvodu ovepresude, a kojim je odbijena njegova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja direktora Kantonalneadministrativne službe tuženog u Livnu,
broj: …
od 21.10.2014. godine.
Tim prvostepenim rješenjem utvrđenoje da tužitelju prestaje pravo na isplatu starosne penzije sa danom 13.09.2007. godine.
Blagovremeno podnesenim zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke tužitelj je, popunomoćniku, osporio zakonitost i pravilnost pobijane presude zbog povrede federalnog zakona i povredepravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješavanje stvari navodeći da su uprovedenom postupku povrijeđena osnovna načela upravnog postupka i to načelo materijalne istine i načelosaslušanja stranke, jer je organ u postupku dužan utvrditi sve činjenice, bez obzira da li idu u korist ili na štetustranke, te omogućiti stranci da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Zbogsvega navedenog predložio je da se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvaži, pobijana presudaukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.
U
odgovoru na zahtjev tuženi je predložio da se zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan.
Ovaj Sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne iHercegovine", broj 9/05) ispitao zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41.tog Zakona, pa je odlučio kao u izreci presude iz slijedećih razloga:
Iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da je prvostepeni sud poprimio utvrđenim da je tužitelju, kaodobitniku ratnog priznanja i odličja Red hrvatskog trolista rješenjem broj: ...
od 20.11.2007. godine priznatopravo na starosnu penziju počev od 30.03.2007. godine u skladu sa Uredbom o sticanju prava na starosnu
3/16/2021 https://csd.pravosudje.ba/dokumenti/20210316150755.htm
https://csd.pravosudje.ba/dokumenti/20210316150755.htm 2/3
penziju pod povoljnijim uslovima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnihslužbenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva obrane; da je navedeno rješenje u postupkuodređivanja novog iznosa penzije u skladu s članom 3. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanjubranilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata zamijenjeno privremenim rješenjem od 02.07.2013. godine kojim jetužitelju određen novi iznos prijevremene povoljnije starosne penzije; da je Hrvatski zavod za mirovinskoosiguranje Područna služba u Splitu Federalnom zavodu za penzijsko/mirovinsko i invalidsko osiguranjeMostar dostavio dokaz na međudržavnom obrascu HR/BiH 205 broj ...
od 13.10.2014. godine da je tužitelj kodtog nosioca osiguranja prijavljen od 14.09.2007. godine i dalje, bez prekida, pa su prvostepeni i tuženi organpravilno postupili kada su utvrdili da tužitelju prestaje pravo na isplatu starosne penzije sa danom 13.09.2007.godine, zbog čega je njegova tužba pobijanom presudom odbijena kao neosnovana
.
Donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis,niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, zbog čega je, po ocjeniovog Suda, zahtjev za vanredno preispitivanje neosnovan.
Naime, odredbom člana 114. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novineFederacije BiH“ broj 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) propisano je da se korisniku penzije koji jepenziju ostvario prije navršenja 40 godina penzijskog staža, odnosno 65 godina života i korisniku invalidskepenzije koji zasnuje radni odnos ili započne da obavlja djelatnost iz člana 11. tačka 1. i 2. ovog Zakona penzijane isplaćuje za to vrijeme, a najduže do navršenja 40 godina penzijskog staža, odnosno 65 godina života.
Isto tako odredbom člana 8. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata („Službene novine Federacije BiH“
broj: 41/13) propisano je da se korisniku penzijeostvarene prema ovom Zakonu koji zasnuje radni odnos ili započne obavljati samostalnu djelatnost penzija neisplaćuje za to vrijeme, a u konkretnom slučaju tužitelj je upravo na osnovu ovog Zakona korisnik prava nastarosnu penziju, čija isplata mu je prestala rješenjem prvostepenog organa jer je utvrđeno da je zasnovao radniodnos u Republici Hrvatskoj, a ovu činjenicu tužitelj nije na bilo koji način osporavao.
Kako
u konkretnom slučaju, prema podacima iz spisa predmeta jasno proizilazi da je tužitelj, kaokorisnik penzije, zasnovao radni odnos, to su, po ocjeni ovog Suda, prvostepeno i osporeno rješenje, a i pobijanapresuda prvostepenog suda pravilni i zakoniti.
Paušalnim navodima zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke nije dovedena u pitanjepravilnost i zakonitost osporenog rješenja tuženog, kao ni pobijane presude prvostepenog suda, jer tužiteljuopšte nije na bilo koji način osporio utvrđenje upravnih organa u pogledu odlučnih činjenica, a niti je konkretnoukazao na bilo koju povredu odredbi Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Isto tako, potpunopaušalno su izneseni i navodi o učinjenim povredama pravila postupka, jer je tužitelj imao mogućnost učešća upostupku kroz izjavljivanje žalbe protiv rješenja prvostepenog organa, podnošenjem tužbe i pokretanjemupravnog spora, kao i podnošenjem zahtjeva za vanredno preispitivanje, ali nije iznio bilo kakve konkretnetvrdnje, niti ponudio bilo kakve dokaze.
Imajući u vidu naprijed izneseno, ovaj Sud je primjenom člana 46. stav 1. navedenog zakona, odlučiokao u izreci ove presude.
Zapisničar
Predsjednik vijeća
Beganović Namira, s.r.
Danilović Edina, s.r.
3/16/2021 https://csd.pravosudje.ba/dokumenti/20210316150755.htm
https://csd.pravosudje.ba/dokumenti/20210316150755.htm 3/3 |
| Odluka Vrhovnog suda FBiH, broj: 32 0 P 335192 19, od 22.03.2019. godine kojom se odbacuje zahtjev Općinskog suda u Tuzli za rješavanje spornog pravnog pitanja u vezi sa dejstvom odluka Ustavnog suda |
22.03.2019 |
32 0 P 335192 19 Spp |
|
|
|
|
3/22/2021 https://csd.pravosudje.ba/dokumenti/20210322111301.htm
https://csd.pravosudje.ba/dokumenti/20210322111301.htm 1/3
BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
VRHOVNI SUD
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Broj: 32 0 P 335192 19
Spp
Sarajevo, 22.03.2019. godine
Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, odlučujući o zahtjevu Općinskog suda u Tuzliod 19.02.2019. godine za rješavanje spornog pravnog pitanja u predmetu Općinskog suda u Tuzli broj: 32 0 P335192 18 P, na osnovu odredbe člana 61.a Zakona o parničnom postupku
[1]
, te odredbe člana 18. Pravilnika ounutrašnjem sudskom poslovanju Federacije BiH i Brčko Distrikta
[2]
, na sjednici Građanskog odjeljenjaodržanoj 22.03.2019. godine, donio je
O D L U K U
Odbacuje se zahtjev Općinskog suda u Tuzli od 19.02.2019. godine za rješavanje spornog pravnogpitanja u predmetu broj: 32 0 P 335192 18 P.
O b r a z l o ž e nj e
Dopisom od 19.02.2019. godine, Vrhovnom sudu Federacije BiH, na prijedlog stranke, obratio seOpćinski sud u Tuzli sa zahtjevom za rješavanje spornog pravnog pitanja u predmetu broj: 32 0 P 335192 18 P.
Sporno pravno pitanje definisano je na slijedeći način:
„Da li odluka Ustavnog suda ima dejstvo „ex nunc” od dana objavljivanja u Službenom glasilu pa zaubuduće, ili „ex tunc” sa retroaktivnim dejstvom na ranije zaključeni pravne poslove, da li odluke Ustavnogsuda F BiH mogu imati retroaktivno dejstvo, ako takva primjena iste nije navedena-sadržana u izreci odlukeUstavnog suda”?
Iz sadržine zahtjeva Općinskog suda u Tuzli proizilazi da je dana 01.02.2019. godine, tužena popunomoćniku, u predmetu broj: 32 0 P 335192 18 P, tom sudu dostavila prijedlog za pokretanje postupka zarješavanje spornog pravnog pitanja u kome je u bitnom navela da je od strane Grada Tuzle 17.05.2018. godineprotiv nje podnesena tužba radi utvrđivanja ništavosti ugovora o kupoprodaji predmeta tendera, da je u tužbinavedeno da je tužitelj sa prednikom tužene zaključio ugovor o kupoprodaji predmeta tendera – poslovnogprostora, broj 3651/99 od 09.11.1999. godine, koji je potpisan od strane ovlaštenih lica ugovarača i ovjeren odstrane Kantonalne agencije za privatizaciju, u kome se kao prodavac pojavila Općina Tuzla, da je prostor prodatpo Javnom tenderu u postupku male privatizacije na osnovu odredbi člana 26. – 29. Zakona o privatizacijipreduzeća. U tužbi je dalje navedeno da je nakon zaključenja predmetnog ugovora, Ustavni sud F BiH dana28.03.2000. godine donio presudu kojom je utvrdio da član 29. Zakona o privatizaciji preduzeća nije u skladu saUstavom F BiH. Zbog toga tužitelj smatra da predmetni poslovni prostor nije mogao biti stavljen u promet pa jeugovor ništav, a s obzirom da je član 29. pomenutog Zakona utvrđen kao neustavan, dejstvo presude Ustavnogsuda proteže se retroaktivno (
ex tunc
).
Tužena je u podnesenom prijedlogu za pokretanje postupka rješavanja spornog pravnog pitanja u bitnomnavela da presuda Ustavnog suda broj U-8/99 od 28.03.2000. godine ne može imati retroaktivno dejstvo.Pozvala se na shvatanje Upravnog odjeljenja Vrhovnog suda F BiH od 05.07.2017. godine koje glasi „OdlukaUstavnog suda F BiH se primjenjuje od dana kada se odluka objavi u Službenim novinama F BiH, ukoliko nijesamom odlukom određen datum od kada će se primjenjivati, odnosno stupiti na snagu“.
3/22/2021 https://csd.pravosudje.ba/dokumenti/20210322111301.htm
https://csd.pravosudje.ba/dokumenti/20210322111301.htm 2/3
Tužitelj Grad Tuzla je, u očitovanju na prijedlog tužene, izrazio shvatanje da pravni poslovi zaključeni naosnovu naprijed navedene zakonske odredbe nisu ni zaključeni, zbog čega postavlja zahtjev da se utvrdi(apsolutna) ništavost predmetnog ugovora, da se dejstvo presude Ustavnog suda F BiH odnosi na pravne odnosenastale na osnovu neustavne odredbe tj. od dana kada je stupio na snagu zakon za koga je naknadno utvrđeno danije u skladu sa odredbama Ustava F BiH, „jer ako je odredba proglašena neustavnom, neustavna je od početkanjene primjene“. Smatra da bi se, otklanjanjem posljedica koja je proizvela primjena neustavne odredbe,obezbijedila vladavina prava i pravna sigurnost, zbog čega su i podnijeli više tužbi radi utvrđivanja ništavostiugovora o prodaji općinskih poslovnih prostora zaključenih na osnovu neustavne odredbe. U prilog svomshvatanju tužitelj navodi i da su takvim pravnim poslovima povrijeđena prava jedinica lokalne samouprave nateritoriji F BiH i da je primjenom odredbe 29. Zakona o privatizaciji preduzeća, onemogućeno pravo općina daupravljaju svojom imovinom i ubiru prihode za finansiranje svojih izvornih nadležnosti. Sem toga, ističe daukoliko bi na snazi ostali ugovori o kupoprodaji predmeta tendera u maloj privatizaciji zaključeni prijedonošenja presude Ustavnog suda, tada bi jedna grupa građana bila privilegovana u odnosu na druge, koji bi bilidiskriminisani zbog nepostojanja mogućnosti sticanja prava vlasništva nad poslovnim prostorima u vlasništvuopćina.
Iz navedenih razloga je
predložio da Vrhovni sud Federacije odbaci ili odbije zahtjev za rješavanjespornog pravnog pitanja.
Prvostepeni sud je u svom zahtjevu naveo
da pred tim sudom teče više postupaka sa istim činjeničnim ipravnim navodima gdje Grad Tuzla traži da se utvrdi ništavnost zaključenih ugovora o kupoprodaji predmetatendera koji su zaključeni na osnovu člana 29. Zakona o privatizaciji preduzeća, a koji je proglašen neustavnimpresudom Ustavnog suda BiH broj U-8/99, kako kod postupajućeg sudije tako i kod drugih sudija (predmeti broj32 0 Ps 234536 15 Ps ; 32 0 Ps 311167 17
Ps, 32 0 Ps 311178 17 Ps, 32 0 P 327698 18 P, 32 0 P
311172 18 Pitd.), da je po istom pitanju taj sud zauzimao različite stavove, zbog čega smatra da je od značaja za odlučivanjeo većem broju predmeta koji se vode pred tim sudom.
Dostavljajući predmet radi rješavanja spornog pravnoj pitanja, Općinski sud u Tuzli, daje sopstvenotumačenje istog, kako slijedi:
„I
majući u vidu činjenicu da je presudom Ustavnog suda broj U-8/99 od 28.03.2000. godine samoutvrđeno da član 29. Zakona o privatizaciji preduzeća F BiH nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH, ovapresuda ima „ex nunc” dejstvo odnosno ne može imati retroaktivnu primjenu na odnose koji su nastali prijenjenog objavljivanja. Nadalje, obrazlaže „Ovo imajući naročito u vidu činjenicu da je Ustavni sud shodno članu
40. stav 3. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom imao mogućnost utvrditi prelazna rješenja, a što nije učiniopa su neosnovani navodi tužitelja da se dejstvo presude Ustavnog suda
F BiH broj U-8/99 od 28.03.2000.godine, objavljena dana 31.05.2000. godine, proteže na odnose nastale prije objavljivanja presude”.
Dakle, Općinski sud u Tuzli smatra da, imajući u vidu činjenicu da je presudom Ustavnog suda broj U-8/99 od 28.03.2000. godine samo utvrđeno da član 29. Zakona o privatizaciji preduzeća F BiH nije u skladu saUstavom Federacije BiH, ova presuda ima „ex nunc” dejstvo odnosno ne može imati retroaktivnu primjenu naodnose koji su nastali prije njenog objavljivanja.
U konkretnom slučaju, zahtjev za rješavanje spornog pravnog pitanja sadrži
prikaz utvrđenog stanjastvari, navode suda
o spornom pravnom pitanju
i razloge zbog kojih je sud pokrenuo postupak za rješavanjespornog pravnog pitanja, a od strane suda priloženo je sopstveno tumačenje spornog pravnog pitanja.
Međutim zahtjev za rješavanje spornog pravnog pitanja nije dozvoljen.
Odredbom člana 61a. stav (1) ZPP
propisano je ako u postupku pred prvostepenim sudom u većem brojupredmeta postoji potreba da se zauzme stav o spornom pravnom pitanju koje je od značaja za odlučivanje opredmetu postupka pred prvostepenim sudovima, prvostepeni sud će po službenoj dužnosti ili na prijedlogstranke zahtjevom pokrenuti postupak pred Vrhovnim sudom Federacije radi rješavanja spornog pravnog pitanja.
3/22/2021 https://csd.pravosudje.ba/dokumenti/20210322111301.htm
https://csd.pravosudje.ba/dokumenti/20210322111301.htm 3/3
Prema odredbi člana 61b. stav (1) ZPP zahtjev iz člana 61.a stav 1. ovog zakona treba sadržavati kratakprikaz utvrđenog stanja u konkretnoj pravnoj stvari, navode stranaka o spornom pravnom pitanju i razloge zbogkojih se sud obraća sa zahtjevom za rješavanje spornog pravnog pitanja. Sud će uz zahtjev priložiti i sopstvenotumačenje spornog pravnog pitanja.
O
dredbom člana 61c. stav (1) ZPP propisano je da će
Vrhovni sud Federacije
BiH
odbaciti kao nepotpunili nedozvoljen zahtjev za rješavanje spornog pravnog pitanja, između ostalih, i u slučaju predviđenim stavom 2.iste odredbe, kojim je propisano da je „zahtjev iz stava 1. ovog člana nedozvoljen ako je o takvom zahtjevuVrhovni sud Federacije već donio odluku“.
Na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovni sud Federacije BiH je zauzeo i pravni stav da „ako jeVrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u nekoj svojoj odluci ili sjednici odjeljenja već odlučio o takvompitanju, takav zahtjev treba odbaciti temeljem odredbi člana 61c. stav (2) ili 61f. ZPP.
“
Po konkretnom pitanju,
Vrhovni sud Federacije BiH je ranije u većem broju
svojih odluka već zauzeopravni stav.
Naime,
ovaj sud je, kako je to naprijed rečeno,
dao odgovor na sporno pravno pitanje, a pravno shvatanjeizraženo u pogledu tumačenja odredaba članova 40. i 41. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FederacijeBosne i Hercegovine, objavljeno je u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda Federacije BiH broj: 1-2/2014,sentenca broj 36, koja glasi:
Odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine djeluju od momenta objavljivanja u službenimglasilima (
ex nunc
).
Sem toga, i u ranijem
Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda Federacije BiH,
broj 2/2010. godine –sentenca 45., ovaj sud je izrazio istovjetan (nešto proširen) pravni
stav koji glasi: Odluke ustavnih sudovadjeluju, po pravilu, od momenta njihovog objavljivanja (
ex nunc)
, a retroaktivno (
ex tunc
) samo ukoliko jeustavni sud u svojoj odluci tako djelovanje utvrdio.
Zbog toga je prihvatljivo shvatanje Općinskog suda u Tuzli koji smatra da, imajući u vidu činjenicu da jepresudom Ustavnog suda broj U-8/99 od 28.03.2000. godine samo utvrđeno da član 29. Zakona o privatizacijipreduzeća F BiH nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH, ova presuda ima „ex nunc” dejstvo odnosno ne možeimati retroaktivnu primjenu na odnose koji su nastali prije njenog objavljivanja.
Slijedom naprijed navedenog Građansko odjeljenje ovog suda je primjenom odredbe člana 61c. stav (2)ZPP odbacilo zahtjev Općinskog suda u Tuzli za rješavanje ovog spornog pravnog pitanja.
Predsjednica Građanskog odjeljenja
Zdravka Grebo-Jevtić, s.r.
[1]
„Službene novine F BiH“ broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15
[2]
„Službeni glasnik“
broj: 66/12 i 40/14 |
| Odluka Vrhovnog suda FBiH, broj: 23 0 I 025231 18 Spp 2, od 20.02.2019. godine kojom se odbija zahtjev Općinskog suda u Velikoj Kladuši za rješavanje spornih pravnih pitanja broj: 23 0 I 025231 14 I od 26.12.2018. godine koja se odnose na Zakon o stečajnom postupku |
20.02.2019 |
23 0 I 025231 18 Spp 2 |
|
Privredno pravo |
|
stelajni postupak,stečaj |
Bosna i Hercegovina
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
VRHOVNI SUD
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
GRAĐANSKO ODJELJENJE
Broj: 23 0 I 025231 18 Spp 2
Sarajevo, 20.02.2019. godine
Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, odlučujući o zahtjevu Općinskog suda u Velikoj Kladuši za rješavanje spornog pravnog pitanja od 26.12.2018. godine, na osnovu odredbe člana 61d. stav (2) Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ broj: 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15-dalje ZPP), te odredbe člana 18. Pravilnika o unutrašnjem sudskom poslovanju Federacije Bosne i Hercegovine i Brčko Distrikta („Službeni glasnik BiH“ broj 66/12 i 40/14), na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 20.02.2019. godine donio je:
O D L U K U
Odbija se se zahtjev Općinskog suda u Velikoj Kladuši za rješavanje spornih pravnih pitanja broj: 23 0 I 025231 14 I od 26.12.2018. godine koja glase:
1. Da li mjera osiguranja u smislu člana 15. stav 3. Zakona o stečajnom postupku kojom se nalaže privremena obustava postupka pojedinačne prinudne naplate, kao i zabrana ostvarivanja izlučnih i razlučnih prava kroz prethodni stečajni postupak, stupa na snagu po sili zakona u prethodnom stečajnom postupku, ili ista ipak mora biti određena posebnim rješenjem stečajnog sudije (npr. rješenje o imenovanju privremenog stečajnog upravitelja u stečajnom postupku);
2. Od kada se smatra da je dužnik u fazi prethodnog stečajnog postupka, je li to od trenutka podnošenja prijedloga za ostvarenje stečajnog postupka, ili od nekog drugog momenta;
3. Moraju li povjerioci koji imaju založno pravo nad imovinom koja čini stečajnu masu, svoja potraživanja prvo prijaviti u stečajnom postupku da bi dobila status razlučnog povjerioca, da bi mogli tek onda tražiti odvojeno namirenje kroz nove ili prekinute izvršne postupke u smislu člana 58. stav 4. Zakona o stečajnom postupku F BiH.
O b r a z l o ž e n j e
Ranijom odlukom Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH br. 23 0 I 025231 18 Spp od 27.11.2018.godine odbačen je zahtjev Općinskog suda u Velikoj Kladuši za rješavanje spornih pravnih pitanja iz razloga što taj sud uz zahtjev nije dao njihovo sopstveno tumačenje, niti je
2
naveo da li u postupku pred prvostepenim sudom u većem broju predmeta postoji potreba da se zauzme stav o spornim pravnim pitanjima koja su od značaja za odlučivanje o predmetu postupka.
Ponovnim dopisom broj 23 0 I 025231 14 I od 26.12.2018. godine, Općinski sud u Velikoj Kladuši dostavio je cijeli spis uz zahtjev u kojem navodi da je punomoćnik izvršenika 17.12.2018.godine podnio isti prijedlog za ponovno odlučivanje o spornim pravnim pitanjima imajući u vidu da Vrhovni sud FBiH o istima nije meritorno odlučio, a sve iz razloga što prvostepeni sud u povodu ranijeg zahtjeva nije ispunio svoje procesne obaveze.
U novom zahtjevu Općinski sud u Velikoj Kladuši je naveo da pred tim sudom ne postoji veći broj predmeta po istom pravnom osnovu, smatra da je prijedlog izvršenika (koji se nalazi u stečaju) neosnovan iz razloga što je izvršenik prijedlog za rješavanje spornih pravnih pitanja dostavio nakon podnesene žalbe i to 15 dana nakon što je predmet već bio u fazi postupka po žalbi, a da je Kantonalni sud u Bihaću u konkretnom predmetu svojom odlukom potvrdio odluku prvostepenog suda i odlučio o žalbi izvršenika koja je sadržavala slične prigovore kao što su i postavljena sporna pravna pitanja.
Dajući sopstveno tumačenje spornih pravnih pitanja prvostepeni sud je naveo (u pogledu prvog pitanja – primjene čl. 15. stav 3. Zakona o stečajnom postupku), da je navedena zakonska odredba jasna - da nije potrebno posebno tumačenje vezano za mjeru osiguranja, pa da se i ne radi o spornom pravnom pitanju. Nadalje, da i druga sporna pitanja koja izvršenik postavlja, odnose se na odredbe Zakona o stečajnom postupku, (čl. 55 i 58), da je jasno regulisano kada nastaju pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka, kao i kako se isti provodi, a u pogledu pitanja - „da li otvaranje stečaja nad izvršenikom je od uticaja na konkretni izvršni postupak“, isto smatra nebitnim, jer se radi o provođenju izvršnih radnji kojima se ne dira stečajna masa, tj Rješenje o dosudi nekretnine od 04.10.2017.godine, koje je postalo pravosnažno 05.02.2018.godine, doneseno je prije otvaranja stečajnog postupka nad izvršenikom (stečaj otvoren 17.04.2018.godine), tako da isplaćena kupoprodajna cijena ne može ući u stečajnu masu stečajnog dužnika – uplaćena su sredstva prije otvaranja stečajnog postupka, a ovakav stav da je zauzeo i Kantonalni sud u Bihaću.
Dakle, prvostepeni sud je izveo zaključak da konkretna pitanja nisu sporna pravna pitanja, pa kako poglavlje IIIa. ZPP (koje uređuje postupak za rješavanje spornog pravnog pitanja) ne propisuje dužnost Vrhovnom sudu FBiH „davanje mišljenja“, već rješavanje spornog pravnog pitanje koje ima u vidu odredba čl. 61a.stav (1).ZPP, što u konkretnom predmetu nije sličaj, to nisu ispunjeni uslovi iz navedene odredbe, jer bi u suprotnom došlo do izigravanja ovog procesnog instituta. U vezi sa navedenim, prvostepeni sud rješenjem može odbiti prijedlog stranke kao nedopušten ukoliko isti ne ispunjava uslove iz navedene odredbe ZPP i protiv takvog rješenja nije dozvoljena posebna žalba - radi se o rješenju kojim se upravlja postupkom. (Ovakav stav zauzeo je Vrhovni sud FBiH u predmetu 32 0 Rs 311163 17 Spp na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 20.12.2017.godine).
Odredba čl. 61d. stav (2) ZPP reguliše da će Vrhovni sud Federacije BiH odbiti riješiti sporno pravno pitanje ako ono nije od značaja za odlučivanje u većem broju predmeta u postupku pred prvostepenim sudom.
3
Imajući u vidu da je prvostepeni sud u svom zahtjevu naveo da pred Općinskim sudom u Velikoj Kladuši ne postoji veći broj predmeta po istom pravnom osnovu kao u konkretnom predmetu, kao i da postavljena pitanja ne predstavljaju sporna pravna pitanja u smislu odredbe čl. 61a. stav (1) ZPP, to je Građansko odjeljenje Vrhovnog suda Federacije BiH, primjenom odredbe čl.61d.stav (2) u vezi sa čl. 61a stav (1) ZPP odbio zahtjev Općinskog suda u Velikoj Kladuši za rješavanje spornog pravnog pitanja.
Predsjednica Građanskog odjeljenja
Zdravka Grebo Jevtić s.r. |
| Presuda broj 51 0 P 073062 15 Rev, naknada nematerijalne štete |
14.11.2018 |
51 0 P 073062 15 Rev |
|
Građansko i procesno pravo |
|
nematerijalna šteta,naknada |
NAZIV SUDA VRHOVNI SUD FBIH
BROJ PREDMETA 51 0 P 073062 15 Rev
SENTENCA Naknada nematerijalne štete isplaćena radniku po osnovu osiguranja od nesretnog slučaja (ugovorenog kao osiguranje od odgovornosti) uračunava se u iznos štete koju mu poslodavac duguje iz osnova odgovornosti za štetu i takvo uračunavanje vrši se samo kada je poslodavac ugovaratelj i uplatitelj premije.
PRAVNA OBLAST GRAĐANSKA
PRAVNI INSTITUTI Naknada nematerijalne štete
PRIMJENJENI PROPIS
naziv propisa, broj člana i broj(evi) službenog glasila u kojem je propis objavljen 948. stav 3. ZOO
PRETHODNE ODLUKE
broj(evi) predmeta i naziv suda koji je donio odluku 51 0 P 073062 13 P Općinski sud u Travniku
51 0 P 073062 15 Gž Kantonalni sud u Novom Travniku
ODLUKA USTAVNOG SUDA BiH
Pripremila: Amira Sadović
BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
VRHOVNI SUD
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Broj: 51 0 P 073062 15 Rev
Sarajevo, 14.11.2018. godine
Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću sastavljenom od sudija Nezirović Gorana, kao predsjednika vijeća, Sadović Amire i Hulusija Emine, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Š.H. iz Z., koju zastupa punomoćnik B. A., advokat iz T., Ul. B. br. 155., protiv tuženog Srednjobosanski kanton, Ministarstvo pravosuđa, koga zastupa Kantonalno javno pravobraniteljstvo Vitez, radi naknade štete, vs. 15.000,00 KM, odlučujući o reviziji tužiteljice izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj: 51 0 P 073062 15 Gž od 18.09.2015. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 14.11.2018. godine donio je
P R E S U D U
Revizija se odbija.
O b r a z l o ž e n j e
Prvostepenom presudom Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 073062 13 P od 30.01.2015. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se obaveže tuženi da joj na ime pravične novčane naknade nematerijalne štete isplati iznos od 7.750,00 KM na ime duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti, iznos od 3.100,00 KM na ime pretrpljenih fizičkih bolova, iznos od 2.150,00 KM na ime pretrpljenog straha i iznos od 2.000,00 KM na ime duševnih bolova zbog naruženosti, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 19.4.2013. godine.
Tom presudom naloženo je tužiteljici da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 60,48 KM, u roku od 30 dana od dana dostave presude.
Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku broj: 51 0 P 073062 15 Gž od 18.09.2015. godine žalba tužiteljice odbijena je kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
Protiv drugostepene presude tužiteljica je blagovremeno izjavila reviziju zbog povrede odredaba parničnog postupka učinjene u postupku pred drugostepenim sudom i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se revizija uvaži i tužbenom zahtjevu udovolji primjenom člana 948. stav 2. ZOO ili ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
U odgovoru na reviziju tuženi je predložio da se revizija odbije kao neosnovana.
Revizija nije osnovana.
Predmet tužbe je zahtjev tužiteljice kojim traži da joj tuženi na ime pravične novčane naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 15.000,00 KM.
Odlučujući o predmetnom tužbenom zahtjevu nižestepeni sudovi su utvrdili da je dana 22.04.2008. godine tužiteljica pala niz stepenice silazeći iz potkrovlja zgrade Općinskog suda u Travniku koje nisu bile izgrađene u skladu sa pravilima građevinske struke, a prilikom pada tužiteljica je zadobila teške tjelesne povrede opisane u prijavi nesretnog slučaja i prijavi o nesreći na poslu. Tuženi je sa osiguravajućom kućom „S. O.“ d.d. Sarajevo imao zaključenu policu kolektivnog osiguranja od nezgode, pa je tužiteljica sa tom osiguravajućom kućom zaključila sudsku nagodbu i naplatila ukupan iznos od 20.000,00 KM, što u toku postupka nije bilo sporno. Nadalje je utvrđeno da je tuženi kao poslodavac policu kolektivnog osiguranja i premiju plaćao svojim sredstvima.
Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su donijeli pravilnu i zakonitu presudu kada su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan uz obrazloženje da se polica osiguranja koju je tuženi zaključio sa osiguravajućom kućom „S. O“ smatra osiguranjem od odgovornosti te da se u takvom slučaju iznosi isplaćeni zaposleniku na temelju tog osiguranja, trebaju uračunati u iznos naknade štete za koju odgovara poslodavac zbog nezgode na poslu.
Tužiteljica prigovara povredi odredaba parničnog postupka učinjenih u postupku pred drugostepenim sudom, međutim u vezi sa tim prigovorom ne navodi određeno ni jedan konkretan prigovor procesno-pravne prirode, a da je bio od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude (član 209. ZPP), već prigovara na primjenu materijalnog prava. Kako nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u skladu sa odredbom člana 241. ZPP pazi po službenoj dužnosti, to nije ostvaren razlog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 240. stav 1. tačka 1. ZPP.
Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (član 240. stav 1. tačka 2. ZPP).
Tužiteljica insistira na tvrdnji da iz predmetne police osiguranja osoba od posljedica nesretnog slučaja ne proizilazi da je osiguranu sumu u iznosu od 20.000,00 KM primila po osnovu osiguranja od odgovornosti, naprotiv da je taj iznos primila po osnovu osiguranja tzv. kolektivne nezgode za pretrpljenu invalidnost. Pozivajući se na odredbu člana 948. stav 2. ZOO revidentica smatra da je dozvoljeno kumuliranje pripadajuće naknade i osigurane svote nematerijalne štete, pa da prema tome iznos koji joj je isplaćen na temelju konkretnog osiguranja zaposlenika tuženog, ne treba da se odbija od ukupno pripadajuće naknade nematerijalne štete, već se kumulira sa ovom, budući da se radi o osiguranju ugovorenom u korist zaposlenika kao osiguranika. Nadalje smatra da konkretno nije bilo odlučno ko je plaćao premiju, odnosno čijim novcem je premija plaćena, već da je bilo odlučno to, ko je osiguranik u čiju je korist ugovor zaključen.
Suprotno revizijskim navodima, iznos od 20.000,00 KM tužiteljici nije isplaćen kao osigurana svota po osnovu ugovora o osiguranju osoba, već je riječ o naknadi isplaćenoj po osnovu osiguranja od posljedica nesretnog slučaja ugovorenog kao osiguranje od odgovornosti, pa se s obzirom na odredbu člana 948. stav 3. ZOO na konkretan slučaj ne odnosi odredba iz stava 2. tog člana kojom se priznaje kumuliranje naknade i osigurane svote. Naime, prema stajalištu i sudske prakse i sukladno odštetnoj prirodi ugovora o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja, iznos koji radnik primi na ime osigurane svote i ugovora o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja, uračunava se u iznos štete koju mu poslodavac duguje iz osnova odgovornosti za štetu. Važno je istaknuti da se takvo uračunavanje iznosa vrši samo u slučajevima kada je poslodavac ugovaratelj i uplatitelj premije, a u konkretnom slučaju (što u postupku i nije bilo sporno) premija osiguranja od nezgode vršena je isključivo iz sredstava poslodavca. Budući da je tužiteljica zaključila sudsku nagodbu na iznos od 20.000,00 KM i da konačno opredjeljenim tužbenim zahtjevom u ovoj pravnoj stvari potražuje iznos od 13.200,00 KM, to po ocjeni i ovoga suda tužiteljica bi imala pravo na naknadu štete u ovoj pravnoj stvari samo u slučaju da je visina nematerijalne štete utvrđena u iznosu većem od ugovorene svote temeljem police kolektivnog osiguranja, odnosno da je sudskom nagodbom dobila iznos manji od onog koji potražuje tužbom u ovoj parnici. Stoga su nižestepeni sudovi pravilno primijenili član 948. stav 3. ZOO.
Kako ne stoje revizijski razlozi, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je primjenom člana 248. ZPP reviziju valjalo odbiti.
|
| Odluka Vrhovnog suda FBiH, broj: 56 0 Rs 060972 18 Spp, od 19.10.2018. godine kojom se odbija zahtjev Općinskog suda u Konjicu za rješavanje spornog pravnog pitanja u predmetu broj 56 0 Rs 060972 18 Rs od 03.09.2018. godine koje se odnosi na Granski kolektivni ugovor |
19.10.2018 |
56 0 Rs 060972 18 Spp |
|
Radno pravo |
|
granski ugovor |
BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
VRHOVNI SUD
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
GRAĐANSKO ODJELJENJE
Broj: 56 0 Rs 060972 18 Spp
Sarajevo, 19.10.2018. godine
Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, odlučujući o zahtjevu Općinskog suda u Konjicu za rješavanje spornog pravnog pitanja od 03.09.2018. godine, u predmetu Općinskog suda u Konjicu broj: 56 0 Rs 060972 18 Rs, na osnovu odredbe člana 61a. Zakona o parničnom postupku - u daljem tekstu ZPP, te odredbe člana 18. Pravilnika o unutrašnjem sudskom poslovanju Federacije Bosne i Hercegovine i Brčko Distrikta , na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 19.10.2018. godine donio je:
O D L U K U
Odbija se zahtjev Općinskog suda u Konjicu za rješavanje spornog pravnog pitanja u predmetu broj 56 0 Rs 060972 18 Rs od 03.09.2018. godine.
O b r a z l o ž e n j e
Kod Općinskog suda u Konjicu u toku je postupak po tužbi tužitelja Dijane Z. Špago, Selima Kašić, Larise Bahtijar, Šejle Alagić i Nermina Tufegdžije, koje zastupa punomoćnik Esad Fejzagić, advokat iz Konjica, protiv tužene JU „Druga osnovna škola“ Konjic, zastupane po direktoru, uz učešće umješača HNK Mostar, zastupanog po Pravobranilaštvu HNK, radi isplate razlike plaća, v.sp. 9.400,00 KM.
Dopisom od 03.09.2018. godine, zaprimljenim u ovaj sud dana 07.09.2018. godine, prvostepeni sud je, na prijedlog tužene, pred ovim sudom pokrenuo postupak radi rješavanja spornog pravnog pitanja u smislu odredbe člana 61a. i 61b. ZPP.
Sporno pravno pitanje definiše na slijedeći način:
- Da li ima osnova da se, nakon isteka roka primjene Granskog kolektivnog ugovora, zaposlenicima osnovnih škola dosuđuje razlika između plaća obračunatih po Odluci broj 01-1-02-127/09 od 27.01.2009. godine i isplaćenih po osnovici od 477,00 KM po odlukama Vlade HNK objavljenim u Sl. novinama HNK, a koja osnovica je primjenjivana prilikom obračuna plaća u predmetnom periodu;
- Da li odredbe članova 25, 28. i 29. Zakona o izvršenju budžeta HNK za 2015. godinu, za 2016. godinu, za 2017. godinu i 2018. godinu (Sl. novine HNK broj 11/15, 13/16, 13/17) mogu biti osnov za dosuđenje predmetnih razlika plaća tužiteljima;
- Da li je kasnijim odlukama Vlade HNK, te zaključkom Vlade HNK o visini osnovice od 477,00 KM, objavljenim u Sl. novinama HNK, derogirana Odluka Vlade HNK broj 01-1-02-127/09 od 27.01.2009. godine.
U prilogu zahtjeva je dostavljen predmet Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 Rs 060972 18 Rs, uz napomenu tog suda da su neki od predmeta u kojima se pojavljuje isto sporno pravno pitanje i: 56 0 Rs 061744 18 Rs, 56 0 Rs 061694 18 Rs, 56 0 Rs 061749 18 Rs, 56 0 Rs 061710 18 Rs.
U podnesenom zahtjevu prvostepeni sud navodi da su tužitelji zaposlenici tužene i da smatraju da im u spornom periodu od 01.02.2015. do 01.02.2018. godine pripada pravo na isplatu plaća po osnovici utvrđenoj Odlukom o utvrđivanju osnovice i koeficijenata za plaće u osnovnim školama na području Hercegovačko-neretvanskog kantona broj 01-1-02-127-09 od 27.01.2009. godine . Po ovoj odluci plaća se obračunava po osnovici koja iznosi 60% od prosječne neto plaće isplaćene po zaposleniku u Federaciji BiH u protekla tri mjeseca, a po posljednjem objavljenom podatku Federalnog zavoda za statistiku. Dalje se navodi da je nakon donošenja citirane odluke Vlada HNK na svojim sjednicama utvrđivala visinu osnovice u fiksnom iznosu od 477,00 KM, pri čemu nije uzimala u obzir povećanje prosječne plaće u Federaciji BiH. Primjenom navedene osnovice tužiteljima je, kako navode, obračunavana i isplaćivana plaća umanjena za razliku između fiksno utvrđene osnovice od 477,00 KM i tromjesečnog prosjeka neto plaće u Federaciji BiH za svaki mjesec prema zvaničnom izvještaju Federalnog zavoda za statistiku, što po mišljenju tužitelja opravdava njihov zahtjev za isplatu razlike plaća.
Tužena je osporavala tužbeni zahtjev ističući da je Vlada HNK donijela desetine odluka kojima je utvrđena visina osnovice za obračun plaća od 477,00 KM, a da je ključno to da je ova osnovica jednaka za sve korisnike budžeta. Tužena smatra da je kasnije donesenim odlukama stavljena van snage Odluka Vlade HNK od januara 2009. godine, a utvrđivanjem osnovice za obračun plaća u iznosu od 477,00 KM da je ''zamrznuta'' visina osnovice svim budžetskim korisnicima, što da je u skladu sa odredbama Zakona o načinu utvrđivanja ušteda u Federaciji BiH . Ukazuje tužena, kako navodi prvostepeni sud, da sindikati škola nisu podnosili zahtjev za povećanje osnovne plaće, a samim tim i povećanje osnovice utvrđene odlukama Vlade HNK u iznosu od 477,00 KM.
Osporava se, kako navodi prvostepeni sud, primjena Granskog kolektivnog ugovora za oblast osnovnog odgoja i obrazovanja - u daljem tekstu GKU, koji je po mišljenju tužene prestao da važi 14.04.2016. godine, te nadležnost suda da utvrđuje visinu osnovice.
U postavljenom zahtjevu prvostepeni sud navodi da je GKU bio na snazi do 03.11.2016. godine, da je Vlada HNK nekoliko puta produžavala njegovo važenje do posljednje odluke o produženju njegove primjene za period najduže 90 dana.
Dalje navodi prvostepeni sud da prema članu 7. GKU tužena sa osnivačem osigurava sredstva i odgovara za obaveze poslodavca prema uposlenicima, a da je članom 33. GKU propisano da je osnovna plaća proizvod osnovice za plaću i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova u koje je zaposlenik razvrstan, da osnovicu za plaće dogovaraju sindikat i vlada, te da je osnovica ista za sve korisnike budžeta kantona. Tužena, kako navodi prvostepeni sud, nije pružila dokaz da je visina osnovice od 477,00 KM, utvrđena u kasnijim odlukama Vlade HNK po kojima je tužiteljima isplaćivana plaća, dogovorena sa sindikatom. Odlukom od 27.01.2009. godine utvrđeni su osnovica i koeficijent.
Također, prvostepeni sud navodi da je odredbama člana 25, 28. i 29. Zakona o izvršenju budžeta HNK - za 2015, 2016, 2017. i 2018. godinu propisano da se plaće i naknade, koje nemaju karakter plaće, za zaposlene kod korisnika budžeta regulišu, između ostalog, po GKU iz 2009. godine i da je tim zakonom HNK preuzeo obavezu da budžetskim korisnicima, pa tako i tužiteljima, obračuna i isplaćuje plaće u visini određenoj Odlukom od 27.01.2009. godine.
Iznoseći naprijed navedene odredbe GKU i Zakona o izvršenju budžeta, te odluke Vlade HNK, prvostepeni sud daje sopstveno mišljenje da tužiteljima pripada pravo na isplatu razlike plaća po osnovici propisanoj Odlukom od 27.01.2009. godine.
Polazeći od toga da se pod spornim pravnim pitanjem podrazumijeva pitanje pravog značenja pravne norme, koja treba da bude primijenjena na utvrđeno činjenično stanje, a da se od ovog suda traži da se izjasni koji propis treba primijeniti u ovom postupku prilikom odlučivanja o osnovanosti isplate razlike plaća tužiteljima, u konkretnom slučaju se ne radi o spornom pravnom pitanju. Radi se o primjeni materijalnog prava na konkretno činjenično stanje, a ne o tumačenju pravne norme kao neodređene, neprecizne ili nejasne.
Slijedom izloženog, Građansko odjeljenje Vrhovnog suda Federacije BiH je, primjenom odredbe člana 61d. stav (2) ZPP, odbilo zahtjev Općinskog suda u Konjicu za rješavanje spornog pravnog pitanja.
Predsjednik Građanskog odjeljenja
Zdravka Grebo-Jevtić, s.r.
|
| Odluka Vrhovnog suda FBiH, broj: 32 0 Ps 268678 18 Spp, od 19.10.2018. godine kojom se odbacuje zahtjev Općinskog suda u Tuzli za rješavanje spornog pravnog pitanja koje glasi: Da li su ispunjeni uvjeti za prekid postupka iz člana 378. Zakona o parničnom postupku u situaciji kada Registar suda na osnovu odredbe člana 73. stav 1. tačka e. Zakona o privrednim društvima donese odluku kojom se utvrđuje prestanak subjekta upisa na osnovu odluke osnivača privrednog društva |
19.10.2018 |
32 0 Ps 268678 18 Spp |
|
Privredno pravo |
|
privredno društvo |
BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
VRHOVNI SUD
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGVINE
Broj: 32 0 Ps 268678 18 Spp
Sarajevo, 19.10.2018. godine
Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu Općinskog suda u Tuzli za rješavanje spornog pravnog pitanja, na osnovu odredbe člana 61. Zakona o parničnom postupku , te odredbe člana 18. Pravilnika o unutrašnjem sudskom poslovanju Federacije Bosne i Hercegovine i Brčko Distrikta na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj dana 19.10.2018. godine donio je sljedeću:
O D L U K U
Odbacuje se zahtjev Općinskog suda u Tuzli za rješavanje spornog pravnog pitanja u predmetu tog suda broj: 32 0 Ps 268678 16 Ps koje glasi:
„Da li su ispunjeni uvjeti za prekid postupka iz člana 378. Zakona o parničnom postupku u situaciji kada Registar suda na osnovu odredbe člana 73. stav 1. tačka e. Zakona o privrednim društvima donese odluku kojom se utvrđuje prestanak subjekta upisa na osnovu odluke osnivača privrednog društva.“
O B R A Z L O Ž E N J E
Općinski sud u Tuzli je dopisom od 05.01.2018. godine dostavio ovom sudu Zahtjev za rješavanje spornog pravnog pitanja u smislu odredbe člana 61a. ZPP.
Postupak radi rješavanja spornog pravnog pitanja pokrenut je po prijedlogu suda, a kao razlog za podnošenje zahtjeva, Općinski sud u Tuzli navodi da je Kantonalni sud u Tuzli po istom pitanju zauzimao različite stavove, zbog čega je to od značaja za odlučivanje o većem broju predmeta koji se vode pred općinskim sudom.
Uz zahtjev sud je dostavio i predmet broj: 32 0 Ps 268678 16 Ps, iz čijeg sadržaja proizilazi da je tužitelj Opšta poljoprivredna zadruga Tarevci iz Tarevaca – Modriča tom sudu podnijela tužbu protiv d.o.o. „IRM COMPANY“ iz Tuzle, radi ispunjenja ugovora i naknade štete. U spisu prvostepenog suda priloženo je rješenje Općinskog suda u Tuzli broj 32-01-0. Reg-16-001864 od 28.11. 2016. godine kojim je utvrđen prestanak subjekta upisa „IRM COMPANY“ društva sa ograničenom odgovornošću Tuzla, ulica Mije Keroševića broj 24, upisanog u registarskom ulošku Općinskog suda u Tuzli broj 32-01-0. Reg-16-001864, kao i dopis istog suda broj: 032-0-RegZ-18-000062 od 08.01.2018. godine iz koga slijedi da tuženi nije brisan iz sudskog registra.
U zahtjevu prvostepenog suda se navodi da je Kantonalni sud u Tuzli u više parničnih postupaka koji se vode pred tim sudom donio različite odluke u vezi sa prekidom parničnog postupka zbog prestanka privrednog društva, a u zahtjevu obrazlaže stavove Kantonalnog suda u smislu:
1. da upisom prestanka privrednog društva u sudski registar isto nije izgubilo svojstvo pravnog lica, već da takav upis znači samo prestanak obavljanja dotadašnje djelatnosti društva, a što vodi konačnom prestanku društva u pravnom smislu, koji znači prestanak pravnog subjektiviteta društva njegovim brisanjem iz sudskog registra, te da nisu ispunjeni uslovi za prekid postupka (odluke Kantonalnog suda u Tuzli broj: 32 0 Ps 001818 13 Pžip od 24.01.2014. godine, broj: 32 0 Ip 153947 15 Pž od 11.05.2015. godine, broj: 32 0 Ps 102363 13 Pž od 16.12.2015. godine i broj: 32 0 Ps 011301 16 Pž 2 od 14.04.2016. godine).
2. da u situaciji kada je osnivač privrednog društva donio odluku o prestanku postojanja privrednog društva i istu dostavio registarskom sudu, prekida se parnični postupak i dalji postupak može voditi samo likvidator kojeg je nakon pokretanja likvidacionog postupka imenovao sud, te da shodno odredbi člana 368. Zakona o privrednim društvima, kada pravno lice prestane da postoji na osnovu odluke suda, da bi ono zadržalo svoj pravni i procesni subjektivitet nad takvim pravnim licem mora se pokrenuti i provesti postupak likvidacije, pa bi to pravno lice nastavilo djelovati u pravnom prometu, ali u likvidaciji (odluke Kantonalnog suda u Tuzli broj: 32 0 Ip 202314 15 Pžip od 10.07.2017. godine, broj: 32 0 Ps 024159 14 Pž od 16.01.2017. godine, broj: 32 0 Ps 011318 15 Pž 2 od 22.09.2015. godine, broj: 32 0 Ps 135780 14 Pž od 13.10.2016. godine, broj: 32 0 Ps 005476 11 Pž od 10.10.2013. godine, broj: 32 0 Rs 044802 12 Rsž od 27.12.2012. godine i broj 003-0-Pž-09-000289 od 11.11.2009. godine).
Odredbom člana 61a. stav (1) ZPP propisano je ako u postupku pred prvostepenim sudom u većem broju predmeta postoji potreba da se zauzme stav o spornom pravnom pitanju koje je od značaja za odlučivanje o predmetu postupka pred prvostepenim sudovima, prvostepeni sud će po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke zahtjevom pokrenuti postupak pred Vrhovnim sudom Federacije radi rješavanja spornog pravnog pitanja.
Prema odredbi člana 61b. stav (1) ZPP zahtjev iz člana 61. a stav 1. ovog zakona treba sadržavati kratak prikaz utvrđenog stanja u konkretnoj pravnoj stvari, navode stranaka o spornom pravnom pitanju i razloge zbog kojih se sud obraća sa zahtjevom za rješavanje spornog pravnog pitanja. Sud će uz zahtjev priložiti i sopstveno tumačenje spornog pravnog pitanja. Zahtjev se ne dostavlja strankama na izjašnjavanje.
U konkretnom slučaju, zahtjev za rješavanje spornog pravnog pitanja sadrži prikaz utvrđenog stanja stvari, navode suda o spornom pravnom pitanju i razloge zbog kojih je sud pokrenuo postupak za rješavanje spornog pravnog pitanja, a od strane suda priloženo je sopstveno tumačenje spornog pravnog pitanja.
Međutim, o takvom zahtjevu Vrhovni sud Federacije BiH je već odlučivao, pa je podneseni zahtjev nedozvoljen.
Odredbom člana 61c. stav (1) ZPP propisano je da će Vrhovni sud Federacije BiH odbaciti kao nepotpun ili nedozvoljen zahtjev za rješavanje spornog pravnog pitanja, između ostalih, i u slučaju predviđenom u stavom 2. iste odredbe, kojom je propisano da je „zahtjev iz stava 1. ovog člana nedozvoljen ako je o takvom zahtjevu Vrhovni sud Federacije već donio odluku“.
S tim u vezi, a u skladu sa naprijed citiranom zakonskom odredbom, ovaj sud je na sjednici Građanskog odjeljenja od 31.05.2018. godine zauzeo i pravni stav da „ako je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u nekoj svojoj odluci ili sjednici odjeljenja već odlučio o takvom pitanju, takav zahtjev treba odbaciti temeljem odredbi člana 61c. stav (2) ili 61f. ZPP.“
Iz obrazloženja rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj: Rev 22/99, koje je objavljeno u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda F BiH broj 2/99, sentenca broj 16, slijedi da ...... „i nakon što sud koji vodi postupak po službenoj dužnosti briše tuženog iz sudskog registra, tuženi bi kao stranka u ovom postupku prestao postojati ...“.
Dakle, ovaj sud se u konkretnom predmetu već ranije, ali i u nizu drugih odluka, jasno i decidno izjasnio na okolnosti momenta prestanka pravog lica u smislu „da pravno lice prestaje postojati tek kada se izvrši upis brisanja tog pravnog lica u sudskom registru“.
Prema tome, tek upisom rješenja o brisanju te pravne osobe u sudski registar, ta pravna osoba prestaje postojati, i tek tada su stvoreni uslovi propisani odredbom iz člana 378. stav 1., tačka 3. ZPP da parnični sud donese deklaratorno rješenje o prekidu postupka.
Slijedom naprijed navedenog Građansko odjeljenje ovog suda je primjenom odredbe člana 61c. stav (2) ZPP odbacilo zahtjev Općinskog suda u Tuzli za rješavanje ovog spornog pravnog pitanja.
|
| Odluka Vrhovnog suda FBiH, broj: 65 0 Rs 499246 16 Spp, od 10.03.2017. godine kojom se usvaja zahtjev Općinskog suda u Sarajevu za rješavanje spornog pravnog pitanja, pa Građansko odjeljenje Vrhovnog suda FBiH izražava slijedeće pravno shvatanje: Zaštitu svojih prava iz člana 84. Kolektivnog ugovora za područje telekomunikacija u FBiH u smislu prenosa pripadajućeg dijela dionica ili isplate protuvrijednosti u novcu, radnik Dioničkog društva BH Telecom Sarajevo, u sudskom postupku može tražiti tek nakon provedene emisije dionica, kada stiče aktivnu legitimaciju u individualnom građanskom sporu |
10.03.2017 |
65 0 Rs 499246 16 Spp |
|
Građansko i procesno pravo |
|
telekomunikacije |
3/17/2021 https://csd.pravosudje.ba/dokumenti/20210317111250.htm
https://csd.pravosudje.ba/dokumenti/20210317111250.htm 1/4
BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
VRHOVNI SUD
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Broj:
65 0 Rs 499246 16 Spp
Sarajevo, 10.03.2017. godine
Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, odlučujući o zahtjevu Općinskog suda uSarajevu, na prijedlog stranke – tužitelja, za rješavanje spornog pravnog pitanja u predmetu tog suda broj 65 0Rs 499246 15 Rs, od 14.11.2016. godine, na osnovu odredbe člana 61. Zakona o parničnom postupku, teodredbe člana 18. Pravilnika o unutrašnjem sudskom poslovanju Federacije BiH i Brčko Distrikta, na sjedniciGrađanskog odjeljenja održanoj 10.03.2017. godine donio je:
O D L U K U
Usvaja se zahtjev Općinskog suda u Sarajevu za rješavanje spornog pravnog pitanja, pa Građanskoodjeljenje Vrhovnog suda Federacije BiH izražava slijedeće:
PRAVNO SHVATANJE
Zaštitu svojih prava iz člana 84. Kolektivnog ugovora za područje telekomunikacija u Federaciji BiH usmislu prenosa pripadajućeg dijela dionica ili isplate protuvrijednosti u novcu, radnik Dioničkog društva BHTelecom Sarajevo, u sudskom postupku može tražiti tek nakon provedene emisije dionica, kada stiče aktivnulegitimaciju u individualnom građanskom sporu.
O b r a z l o ž e n j e
Općinski sud u Sarajevu je dana 18.11.2016.godine na prijedlog stranke, tužitelja, podnio ovom suduzahtjev za rješavanje spornog pravnog pitanja uz koji je dostavio i spis tog suda broj 65 0 Rs 499246 15 Rs.
Sporno pravno pitanje glasi:
„ Da li su tužitelj i tuženi stvarno legitimisani u sporu (po tužbama tužitelja-radnika protiv tuženogposlodavca BH Telecom d.d. Sarajevo kojima traže da se obaveže tuženi da putem emisije dionica za zaposleneizvrši prenos pripadajućeg dijela dionica na tužitelje ili tužitelju isplati protuvrijednost dionica u novcu i da munaknadi štetu u vidu izgubljene koristi po osnovu dividende) i da li tužitelju pripadaju prava propisana odredbomčlana 84. Kolektivnog ugovora za područje telekomunikacija u Federaciji BiH“.
3/17/2021 https://csd.pravosudje.ba/dokumenti/20210317111250.htm
https://csd.pravosudje.ba/dokumenti/20210317111250.htm 2/4
Kao razlog za podnošenje zahtjeva, se navodi činjenica da je tom sudu podnijeto preko 250 tužbi protivistog tuženog sa istim tužbenim zahtjevom i da su sudovi različito rješavali u sporu po tužbi radnika i u sporu potužbi sindikata radnika (predmet Općinskog suda Mostar).
Sudija prvostepenog suda, pozivajući se na odredbe člana 217. Zakona o privrednim društvima (ranijizakon), odnosno člana 205. važećeg Zakon o privrednim društvima i člana 24. i 25. Statuta Dioničkog društvaBH Telecom Sarajevo iznosi sopstveno tumačenje spornog pravnog pitanja formulisano na način: „Tužitelj imaaktivnu legitimaciju, a tuženi pasivnu legitimaciju i tužitelju pripada pravo iz člana 84. Kolektivnog ugovora zapodručje Telekomunikacija u Federaciji BiH“.
Vrhovni sud Federacije BiH je ocijenio da se radi o spornom pravnom pitanju od prejudicijelnog značajaza odlučivanje u predmetu postupka i u većem broju predmeta, što opravdava zahtjev za njegovo razmatranje iza uzimanje pravnog shvatanja u smislu odredbi člana 61.a-61 f. Zakona o parničnom postupku.
Sporno pravno pitanje se odnosi na izjašnjenje suda o primjeni propisa, člana 84. Granskog kolektivnogugovora, zbog njegove nepreciznosti, uopćenosti i različite primjene u praksi, odnosno na tumačenje te odredbeu cilju ostvarenja prava na emitovanje i prenos posebne klase dionica za zaposlene.
Podnesenim zahtjevom se nameću i druga značajna pitanja kao što su:
da li se neposrednom primjenom odredbe člana 84. GKU u građanskom, individualnom sporu može tražiti odposlodavca da putem emisije dionica izvrši prenos pripadajućeg dijela dionica na tužitelja;
da li se prethodno mora tražiti izvršenje ugovorne obaveze poslodavca da predvidi posebnu emisiju dionica zaradnike i da li se taj zahtjev podnosi u kolektivnom radnom sporu prema članu 121. Zakona o radu, kojipropisuje da strane Kolektivnog ugovora mogu pred nadležnim sudom zahtijevati zaštitu prava iz Kolektivnogugovora.
Član 84. Kolektivnog ugovora za područje telekomunikacija u Federaciji BiH („Službene Novine F BiH“broj 78/06 od 13.12.2006. godine) propisuje:
„ Sukladno članu 217. Zakona o privrednim društvima u Federaciji BiH, statutima Dioničkog društva BHTelecom Sarajevo i Javnog preduzeća Hrvatske telekomunikacije d.o.o. Mostar, poslodavac će predvidjetiposebnu emisiju dionica za radnike u visini od 5% osnovnog kapitala Dioničkog društva BH Telecom Sarajevo iJavnog preduzeća Hrvatske telekomunikacije d.o.o. Mostar koje će biti prenesene na radnike.“
Član 217. Zakona o privrednim društvima („Službene Novine F BiH“ broj 23/99-68/05), raniji zakon,propisuje:
„ Statutom Dioničkog društva može se utvrditi mogućnost emisije posebne klase dionica za zaposlene.
Zbir nominalnih vrijednosti svih dionica za zaposlene ne može biti veći od 5% osnovnog kapitaladruštva.
Dionice za zaposlene sadrže ista prava kao i obične dionice, osim u slučajevima utvrđenim ovimzakonom“.
Član 24. Statuta Dioničkog društva BH Telecom:
„ 1) Društvo može emitovati i posebne dionice za zaposlene u društvu.
2) Zbir nominalnih vrijednosti svih dionica za zaposlene ne može biti veći od
5% osnovnog kapitaladruštva.
3/17/2021 https://csd.pravosudje.ba/dokumenti/20210317111250.htm
https://csd.pravosudje.ba/dokumenti/20210317111250.htm 3/4
2) Dionice zaposlenih sadrže ista prava kao i obične dionice, a ne mogu se prenositi na druga lica osimna zaposlene i penzionisane zaposlenike društva.“
Zakon o privrednim društvima („Službene Novine F BiH“ broj 81/2015 od 21.10.2015. godine).
Član 129. (povećanje osnovnog kapitala).
„ 1) Povećanje osnovnog kapitala vrši se na osnovu odluke koju na prijedlog Nadzornog odbora donosiSkupština Dioničkog društva dvotrećinskom većinom zastupljenih dionica, sa pravom glasa po svakoj klasidionica...“
Član 130. ( drugi način povećanja osnovnog kapitala).
„ 1) Nadzorni odbor dioničkog društva može Statutom ili Odlukom Skupštine biti ovlašten za donošenjeodluke o povećanju osnovnog kapitala i to:
a)
emisijom novih dionica
...
c)
emisijom dionica za zaposlene iz dobiti
...
3) Ovlaštenje iz Statuta ili Odluka Skupštine iz stava 1 (ovog člana) važi najduže 5 godina i obaveznosadrži način procjene stvari i prava čijim unosom se uplaćuju nove dionice.
Član 205. ( dionice zaposlenik)
„ 1) Statutom Dioničkog društva može se utvrditi mogućnost emisije posebne klase dionica zazaposlene odlukom Skupštine iz člana 129. ovog zakona ili odlukom Nadzornog odbora iz člana 130.ovog zakona.
2) Zbir nominalnih vrijednosti svih dionica za zaposlene ne može biti veći od 5% osnovnog kapitaladioničkog društva.
3) Dionice za zaposlene sadrže ista prava kao i obične dionice, osim u slučajevima utvrđenim ovimzakonom
Član 206. (uvjeti i način sticanja, prenosa i otkupa dionica).
...
4) Uvjeti i način sticanja, prenosa i otkupa dionica zaposlenih bliže se uređuju odlukom o emisiji, uskladu sa Statutom Dioničkog društva.
3/17/2021 https://csd.pravosudje.ba/dokumenti/20210317111250.htm
https://csd.pravosudje.ba/dokumenti/20210317111250.htm 4/4
Normativni dio Granskog kolektivnog ugovora u odredbi člana 84. kojim su propisana prava trećih,tj. radnika i koji se odnosi na obavezu poslodavca na predviđanje posebne emisije dionica za radnikei prenošenje takvih dionica na radnike, po ocjeni ovog suda upućuje na zaključak da radnik može uindividualnom radnom sporu tražiti zaštitu svog prava. Problem je na koji način i kako zbognavedene formulacije obaveze i zbog posebne procedure za emisiju dionica. Sigurno je da zaštitusvojih prava ne može tražiti na način kako je postavljen tužbeni zahtjev, jer je predmet obaveze kakoje ugovoren i postavljen u sudskom postupku nemoguće izvršiti (predmet obaveze je nemoguć ineodređen-član 47. Zakona o obligacionim odnosima).
Ostvarivanje prava iz člana
84. GKU u smislu prenosa pripadajućeg dijela dionica na tužitelje iliisplate protuvrijednosti dionica u novcu, uslovljeno je donošenjem odluke Skupštine dioničkogdruštva ili Nadzornog odbora dioničkog društva (ovlaštenog Statutom ili odlukom Skupštine) opovećanju osnovnog kapitala emisijom dionica za zaposlene iz dobiti (član 129. i 130. Zakona oprivrednim društvima) i odlukom o emisiji dionica, kojom se uređuju uvjeti i način sticanja, prenosa iotkupa dionica (član 206. stav 4. Zakona o privrednim društvima), u konačnom emitiranjem dionica,kao vrijednosnih papira zatvorenom ponudom.
Dakle, pravo radnika propisano članom 84. GKU je utuživo, pa prema tome i ostvarivo samo u dijeluugovorene obaveze poslodavca da na radnike prenese dionice iz emisije posebne klase dionica zazaposlene. Mogućnost učešća radnika u zaštiti njihovih prava na prenos dionica na radnike postoji tekod vremena emitovanja tih dionica, a ne i prije, jer radnik ne može uticati na mogućnost predviđanja iprovođenja posebne emisije dionica na radnike.
Analizom odredbe člana 84. GKU i relevantnih odredbi Zakona o privrednim društvima, te posebnoimajući u vidu zakonom propisanu proceduru emisije dionica za zaposlene iz dobiti, u odnosu nakoju obavezu
poslodavca Granski kolektivni ugovor se ne može neposredno primjeniti, Građanskoodjeljenje Vrhovnog suda F BiH je primjenom odredbi člana 61.d. Zakona o parničnom postupkudonijelo odluku kao u izreci.
Predsjednica Građanskog odjeljenja
Zdravka Grebo-Jevtić, s.r. |
| Odluka Vrhovnog suda FBiH br. 09 0 Kž 013161 12 Kž od 31.10.2012. kojom se Žalba kantonalnog tužitelja u Sarajevu odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 013161 11 K od 07.05.2012. o oslobađanju od optužbe za krivično djelo Zloupotrebe položaja ili ovlasti |
31.10.2013 |
|
|
Krivično pravo |
|
|
Bosna i Hercegovina
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
VRHOVNI SUD
FEDERACIJE
BOSNE
I
HERCEGOVINE
Broj: 09 0 Kž 013161 12 Kž
Sarajevo, 31.10.2013. godine
U IME FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu u vijeću sastavljenom od sudija Ignjacija Dodik kaopredsjednika vijeća, Nidžare Zlotrg i mr. Božidarke Dodik kao članova vijeća, uz sudjelovanje Ismete Drndo kaozapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Č. D., zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana358. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, povodom žalbi kantonalnogtužitelja u Sarajevu i zamjenika federalnog pravobranitelja u Sarajevu, izjavljenih protiv presude Kantonalnog suda uSarajevu broj:
09 0 K 013161 11 K
od 07.05.2012. godine, u sjednici vijeća održanoj u prisutnosti federalnog tužiteljaDragana Stupar, te branitelja optuženog Č. D., advokata R. Z. iz M., a u odsutnosti uredno obavještenog optuženog Č. D.dana 31.10.2013. godine, donio je:
P R E S U D U
Ž
alba
kantonalnog
tu
ž
itelja
u
Sarajevu
se
odbija
kao
neosnovana
i
potvr
đ
uje
presuda
Kantonalnog
suda
u
Sarajevu
broj
:
09 0
K
013161 11
K
od
07.05.2012.
godine
.
Ž
alba
zamjenika
federalnog
pravobranitelja
u
Sarajevu
izjavljena
protiv
presude
Kantonalnog
suda
u
Sarajevu
broj
:
09 0
K
013161 11
K
od
07.05.2012.
godine
,
odbacuje
se
kao
neblagovremena
.
O
B
R
A
Z
L
O
Ž
E
N
J
E
Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj
09 0 K 013161 11 K
od 07.05.2012. godine, na osnovu člana 299.tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (ZKP FBiH) oslobođen je od optužbe optuženiČ. D. da bi radnjama opisanim u izreci te presude učinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav3. u vezi sa stavom 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (raniji KZ FBiH). Po članu 212. stav 4.ZKP FBiH oštećena Federacija Bosne i Hercegovine je sa eventualnim imovinskopravnim zahtjevom upućena naparnicu. U pogledu troškova krivičnog postupka odlučeno je da isti, kao i nužni izdaci optuženog, nužni izdaci i nagradabranitelja padaju na teret budžetskih sredstava, na osnovu člana 203. stav 1. ZKP FBiH.
Protiv te presude u zakonskom roku žalbu je izjavio kantonalni tužitelj u Sarajevu, zbog bitne povrede odredabakrivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Užalbi je naveo razloge zbog kojih smatra da je prvostepeni sud pogriješio kada je donio pobijanu presudu. Predložio je,da se žalba uvaži, pobijana presuda ukine i odredi održavanje pretresa.
Žalbu protiv prvostepene presude izjavio je i zamjenik federalnog pravobranitelja u Sarajevu, zbog bitne povredeodredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka c) ZKP FBiH i predložio ukidanje te presude.
Odgovor na žalbu kantonalnog tužitelja dostavio je branitelj optuženog Č. D. advokat R. Z. iz M., kojim jeosporio žalbene navode kantonalnog tužitelja i predložio je, da se ta žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostepenapresuda.
Federalni tužitelj podneskom broj: T09-0-KTŽ-0010160-12 od 31.07.2012.godine i od 24.08.2012. godine jepredložio, da se uvaži žalba kantonalnog tužitelja u Sarajevu, ukine prvostepena presuda i odredi održavanje pretresapred Vrhovnim sudom FBiH, a žalba Federalnog pravobraniteljstva u Sarajevu (oštećenog) odbaci, jer jeneblagovremena i nedopuštena.
Na javnoj sjednici vijeća ovog suda održanoj u smislu člana 319. ZKP FBiH, federalni tužitelj ostao je kodnavoda, osnova i prijedloga iz žalbe kantonalnog tužitelja, kao i prijedloga iz podnesaka broj: T09-0-KTŽ-0010160-12od 31.07.2012.godine i 24.08.2012. godine, s tim što je u skladu sa izmjenama procesnog zakona predložio da sepobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje, a žalba oštećenog odbaci, dok jebranitelj optuženog ostao kod navoda i prijedloga iz podnesenog odgovora na žalbu kantonalnog tužitelja u Sarajevu, štosu na toj sjednici i izložili.
Ovaj sud je ispitao prvostepenu presudu u granicama žalbenih navoda i prigovora kantonalnog tužitelja (tužitelja)u smislu člana 321. ZKP FBiH, te cijenio i navode iz odgovora na tu žalbu podnesen od strane branitelja optuženog,nakon čega je odlučio kao u izreci, iz sljedećih razloga:
Prije svega, ispitujući blagovremenost i dopuštenost žalbe zamjenika federalnog pravobranitelja iz Sarajeva, ovajsud je utvrdio da su prvostepenu presudu primili dana 17.05.2012. godine, zatim su dostavili sudu podnesak dana04.06.2012. godine, koji se prihvatio kao žalba oštećenog izjavljena protiv prvostepene presude. Kako se radilo oneurednoj žalbi, to je ista vraćena zamjeniku federalnog pravobranitelja uz dopis da u roku od tri dana istu uredi, uzuputu postupanja po odredbi člana 310. stav 1. ZKP FBiH (šta sve treba da sadrži žalba) i člana 308. stav 4. istog zakona(iz kojeg osnova oštećeni može izjaviti žalbu).
Kako je utvrđeno da je žalba oštećenog izjavljena nakon isteka petnaest dana kao zakonskog roka za izjavljivanježalbe, a dodatno tome izjavljena je zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, ovaj sud je takvu žalbu prije svega odbacio kao neblagovremenu.
Pobijajući pravilnost i zakonitost prvostepene presude tužitelj u žalbi ističe da je prvostepeni sud počinio bitnupovredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH, koju nalazi u tome što su u obrazloženjupobijane presude izostali razlozi o odlučnim činjenicama. Pri tome u toj žalbi tužitelj nadalje ističe, da je prvostepeni sudu obrazloženju pobijane presude detaljno iznio sadržinu dokaza optužbe i odbrane, ali ih je selektivno cijenio i nijepostupio u skladu sa odredbom člana 296. ZKP FBiH u vezi sa članom 305. stav 7. istog zakona.
Međutim, nasuprot tome, ovaj sud nalazi da prvostepeni sud nije učinio bitnu povredu odredaba krivičnogpostupka na koju se u žalbi tužitelja ukazuje. Naime, ne može se prihvatiti da pobijana presuda nema razloga o odlučnimčinjenicama, jer iz obrazloženja te presude jasno proizilazi iz kojih razloga je prvostepeni sud prihvatio nedokazanim dabi
optuženi učinio predmetno krivično djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret.
Nisu osnovani ni prigovori tužitelja o selektivnoj ocjeni dokaza od strane prvostepenog suda, da taj sud nijepostupio u skladu sa odredbama na koje se u žalbi tužitelja ukazuje. Po ocjeni ovog suda, prvostepeni sud je uobrazloženju pobijane presude jasno naveo šta prihata odnosno ne prihvata i zašto, a što se sve odnosi na odlučnečinjenice, a ne i na druge sporedne činjenice. Nasuprot prednjim prigovorima iz žalbe tužitelja, u toj žalbi se prigovarada prvostepeni sud ocjenu dokaza nije izvršio na adekvatan način što bi se odnosilo na žalbeni prigovor pogrešnoutvrđenog činjeničnog stanja.
Nadalje, prema žalbi tužitelja zaključak prvostepenog suda da nije dokazana namjera optuženog da preduzeću"L." d.o.o Š.B. i MI "L." d.o.o Š.B. pribavi korist u vidu neplaćanja posebnih taksi na strojno iskošteno meso peradi,svodi se na konstataciju, a ne na utvrđeno činjenično stanje. S tim u vezi u žalbi se navodi da je nejasan zaključakprvostepenog suda da direktnu vezu uspostavlja između F. A. direktora carinske uprave i navedenih preduzeća i davanjainstrukcije carinarnicama da se ne naplaćuju posebne takse, te da je netačan navod prvostepenog suda da u tom pravcutužiteljstvo nije izvelo dokaze i da izvedenim dokazima nije dokazana takva tvrdnja. Pri tome se navodi da samopozivanje na provedene dokaze bez iznošenja njihove sadržine i ocjene ne znači da su te činjenice utvrđene pa da bi kaotakve bile prihvaćene.
S tim u vezi, tužitelj u žalbi konkretno navodi dokaze koje je tužiteljstvo izvelo na glavnom pretresu predprvostepenim sudom i to dokazi pod oznakama dokaza 1, 2, 3, 4, 5, 6, 8, 18, 19 i iznosi njhovu kratku sadržinu, ističućida isti nisu bili cijenjeni od strane prvostepenog suda, što je prema toj žalbi dovelo do toga da nije utvrđeno činjeničnostanje u pogledu direktne veze postojanja između direktora Carinske uprave FBiH F. A. i Ministarstva finansija FBiHoptuženog Č. D. kao ministra, koja veza je hijerarhijski uspostavljena.
Međutim, materijalni dokazi na koje tužitelj u žalbi ukazuje prvostepeni sud je cijenio zajedno sa ostalimizvedenim dokazima, što isključuje tezu tužitelja o selektivnoj ocjeni dokaza od strane prvostepenog suda. Na osnovusvestrane ocjene dokaza i po ocjeni ovog suda, nije bilo moguće izvesti drugačiji zaključak od onog kako je to postupioprvostepeni sud i naveo u obrazloženju pobijane presude.
Naime, i po ocjeni ovog suda, prvostepeni sud i nije mogao izvesti drugačiji zaključak od onog navedenog uobrazloženju pobijane presude. Polazeći od toga da tužitelj u žalbi na nekonkretizovan, paušalan način prigovarapravilnosti izvedenog zaključka prvostepenog suda i pri tome ne ukazuje na dokaze odnosno činjenice i okolnosti koje izistih proizilaze, a koje bi prema toj žalbi predstavljale dovoljan osnov za izvođenje drugačijeg zaključka od onog kojegje izveo prvostepeni sud i naveo u obrazloženju pobijane presude, to po ocjeni ovog suda nije dovedeno u pitanjepravilnost prednjeg zaključka. Ovo prije svega iz razloga, što je prvostepeni sud utvrdio na osnovu izvedenih dokaza dasu navedena preduzeća dostavila pisani upit na ruke direktora Carinske uprave FBiH F. A. tražeći na taj načinpojašnjenje u vezi svrstavanja usitnjenog separiranog pilećeg mesa koje koriste kao sirovinu u procesu proizvodnjeobarenih kobasica i salama u posebnu podgrupu postojećeg tarifnog broja. Dakle, u pogledu tih preduzeća nema dokazada su se oni obratili optuženom, već pomenutu instrukciju traže od direktora Carinske uprave FBiH, koji je njihov pisani
upit uz akt te carinarnske uprave dostavio Ministarstvu vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, budući da donošenjeodluke i odluke o izmjenama odluke nije u nadležnosti Carinske uprave FBiH, već u nadležnosti tog ministarstva.
Međutim, iz stanja spisa odnosno konkretnog upita preduzeća ("L." d.o.o Š. B. i MI "L." d.o.o Š.B.) proizilazi daoni nisu tražili izmjenu odluke u pogledu plaćanja posebnih taksi (prelevmana) na separirano pileće meso, već samopojašnjenje, za koje i nije bilo razloga da se isto dostavlja Federalnom ministarstvu finansija na ruke optuženog kaoministra. Ovo iz razloga što kako je to prihvatio prvostepeni sud i naveo u obrazloženju pobijane presude, bilo jeslučajeva da su fizička ili pravna lica se obraćala carinarnicama i direktoru Carinske uprave FBiH sa različitim upitima,na koje je ovlašten samostalno odgovoriti, budući da je Carinska uprava samostalna u svom radu i sve poslove iz svojenadležnosti obavlja na osnovu zakona, drugih propisa i općih akata.
Nadalje, uvjerenje da nema pouzdanih dokaza da je optuženi učinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlastiiz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg KZ FBiH, prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude je zasnovaona činjenicama koje i po ocjeni ovog suda pružaju pouzdan osnov za takav zaključak. Činjenična utvrđenja iz pobijanepresude se zasnivaju na izvedenim dokazima u prvostepenom postupku i to kako dokazima optužbe tako i odbrane, kojisu navedeni u obrazloženju pobijane presude i koju sadržinu dokaza je prvostepeni sud cjenio i naveo valjane razloge uodnosu na svaku odlučnu činjenicu iz činjeničnog opisa radnji izvršenja djela, koje mu se stavlja na teret, kako je tonavedeno u izreci pobijane presude, a koje razloge kao pravilne prihvata i ovaj sud.
Prije svega, na pouzdan način nije utvrđeno da je optuženi u svojstvu federalnog ministara finansija usmenozatražio od F. A. direktora Carinske uprave FBiH, dostavljanje pisanog upita preduzeća "L." d.o.o Š.B., vezano zadavanje pojašnjenja i smjernica u primjeni zakonskih propisa da li se na strojno iskošteno meso peradi naplaćujuposebne takse. U pogledu usmenog traženja od strane optuženog dostavljanje pisanog upita navedenih preduzeća, nijepotkrijepljeno odgovarajućim i potrebnim dokazima da bi isto bilo moguće prihvatiti utvrđenim. Tačno je, da iz iskazasvjedoka F. A. proizilazi usmeno traženje optuženog pisanog upita navedenih preduzeća, koji iskaz nije potkrijepljenostalim izvedenim dokazima, što se pored ostalog ogleda i u pogledu dopisa direktora Carinske uprave FBiH od14.06.2000.g., koji je u djelovodnom protokolu Carinske uprave FBiH evidentiran dana 23.06.2000.g., što ne odgovaradijelu iskaza pomenutog svjedoka o „žurnom“ postupanju optuženog. Pored toga, nema pouzdanih dokaza ni da jeoptuženi dostavio mišljenje (odgovor) u pogledu primjenjivanja Odluke o određivanju proizvoda na koje se pri njihovomuvozu u 1999. g. plaća posebna taksa, imajući u vidu da je prvostepeni sud na pouzdan način utvrdio da se radilo odopisu na kojem se nalazio faksimil potpisa optuženog, a ne njegov potpis, na koji način bi pouzdano bio utvrđendonosioc pomenutog akta.
Pored toga, na pouzdan način prvostepeni sud nije utvrdio da li je pisani dopis napisan u Federalnom ministarstvufinansija ili u Carinskoj upravi FBiH. Iako se u žalbi tužitelja takav zaključak prvostepenog suda cijeni nelogičnim, danije pouzdano utvrđeno tko je donio sporni akt i gdje je isti nastao, pri čemu se iznose navodi iskaza svjedoka F. K., kojise pored ostalog i na te okolnosti očitovao, tužitelj u žalbi prigovara selektivnoj ocjeni iskaza pomenutog svjedoka.Nadalje, u toj žalbi ukazuje da je bilo potrebno stručno znanje grafologa što nije provedeno u tom smislu predprvostepenim sudom, a dodatno za takav zaključak prigovara da nije doveden u vezu sa ostalim izvedenim dokazima izkojih bi na uvjerljiv način proizilazilo gdje je nastao navedeni akt, na koji način i kome je sve bio dostupan, pozivajućise na dokaze tužiteljstva pod oznakama broja 4 – 10, te dokaze pod oznakama broja 18 i 19. Međutim, takvinekonkretizovani žalbeni navodi tužitelja, da je bilo potrebno stručno znanje grafologa, bez pojašnjenja na kojeokolnosti, odnosno što bi se istim dokazivalo, ovaj sud takve žalbene navode tužitelja nije mogao prihvatiti opravdanim.Isto se odnosi i na pozivanje dokaza tužiteljstva od broja 4 do broja 10, te dokaza 18 i 19, kao i 16 i 17, bez navođenjašta bi prema toj žalbi iz istih proizilazilo u smislu dokazanosti o kojim činjenicama i okolnostima bi se radilo. Kada seima u vidu da je prvostepeni sud te dokaze optužbe na koje u žalbi tužitelj ukazuje, kao i ostale izvedene dokaze pred timsudom već cijenio i na osnovu istih izveo konačan zaključak da nema pouzdanih dokaza da je optuženi učinio predmetnokrivično djelo kako mu se to stavlja optužbom na teret.
Da nema pouzdanih dokaza da je optuženi kritične prilike sačinio sporni akt (mišljenje), koje je dostavljenoCarinskoj upravi FBiH na kojem je stavljen faksimil potpisa optuženog proizilazi iz nalaza vještaka grafologa B. E.,zatim iskaza optuženog datog u svojstvu svjedoka, koji je konkretno naveo da se u periodu od 21. do 25. juna 2000. g.,nalazio u Zagrebu, koje navode je potkrijepio materijalnim dokazima gdje je konkretno i u koje vrijeme i sa kojimČ
osobama se nalazio u te dane, te iskazom svjedoka Č. J., koje i po ocjeni ovog suda suprotnim paušalnim žalbenimnavodima tužitelja nije dovedeno u sumnju.
Nisu osnovani ni prigovori iz žalbe tužitelja da je prvostepeni sud donio protivrječne zaključke kada je prihvatioda dopis pod brojem … od 23.06.2000. g., (dokaz broj 4), u kojem je izneseno navedeno mišljenje nije imaloobavezujući karakter, za koje neprihvatanje takvih činjenica je prvostepeni sud naveo određene razloge u obrazloženjupobijane presude, koje kao pravilne prihvata i ovaj sud. Dakle, i po ocjeni ovog suda, potpuno je nelogično i upravoprotivrječno samo sebi „obavezujuće mišljenje“, koju tezu zastupa optužba kako se to u istoj i navodi. Samim tim ako jeu pitanju neko mišljenje, ono ne može biti obavezujuće, što jedno drugo isključuje. U nastojanju predstavljanja da seradilo o obavezujućem mišljenju – aktu, kako za direktora Carinske uprave FBiH i sve carinske ispostave, tužitelj u žalbiponovo iznosi tezu da je to mišljenje doneseno od strane optuženog i da su nastupile posljedice, kako to proizlazi izdokaza broj 14 i 15.
Tačno je, da je direktor Carinske uprave FBiH
F. A. „mišljenje“ o tumačenju odluke o prelevmanima uz dopisdostavio na „provedbu“ svim carinarnicama i pored okolnosti što je znao da tumačenje na pomenutu odluku može datijedino Vijeće ministara, odnosno nadležno Ministarstvo za vanjsku trgovinu i ekonomske odnose BiH.
Iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da je direktor Carinske uprave FBiH koji je došao nakon F. A., bio S.S. koji je dana 05.04.2002. g., stavio van snage akte Carinske uprave FBiH od 23.06.2000.g. i 04.07.2000. g., te naložionaplatu posebnih taksi na svu robu koja se svrstava u određeni tarifni broj, a koja nije bila naplaćivana od dana23.06.2000.godine.
Prema tome, nije sporno da za određeni period nisu naplaćivane posebne takse „prelevmani“, tako da supomenuta preduzeća i to "L." d.o.o Š.B. ostvarila korist u iznosu od 120.000,00 KM i MI "L." d.o.o Š.B. ostvarilo koristu iznosu od 1.736.878,00 KM, kako to proizilazi i iz nalaza vještaka finansijske struke H. A.
Takvo postupanje,nenaplaćivanja posebnih taksi-prelevmana je bilo suprotno odluci koja je bila na snazi u pogledu naplaćivanja tihposebnih taksi – prelevmana, uslijed čega je nastupila šteta u pomenutom iznosu za budžet Federacije BiH, a indirektno iza budžet Bosne i Hercegovine.
Iz navedenih razloga, ovaj sud nalazi da žalbeni navodi tužitelja nisu doveli u pitanje ni pravilnost zaključkaprvostepenog suda da nema dokaza da je optuženi učinio krivično djelo za koje se optužuje, radi čega je u smisluodredbe člana 299. tačka c) ZKP FBiH prvostepenom presudom i oslobođen od optužbe.
Kako dakle, po ocjeni ovog suda ne stoje razlozi zbog kojih se prvostepena presuda pobija žalbom tužitelja, to jevaljalo istu odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude u smislu odredbe člana 328. ZKP FBiH, dok uodnosu na žalbu oštećenog valjalo odbaciti kao neblagovremenu u smislu odredbe člana 326. istog zakona.
Zapisni
č
ar
Predsjednik
vije
ć
a
Ismeta
Drndo
,
s
.
r
.
Ignjacije
Dodik,s.r.
|
| Presuda Vrhovnog suda FBiH br. 07 0 K 003661 11 Kž 2 od 20.03.2013. kojom se odbija kao neosnovana Žalba zamjenika glavnog kantonalnog tužitelja iz Mostara i potvrđuje presuda Kanotnalnog suda u Mostaru br. 07 0 K 003661 10 K od 27.06.2011. o oslobađanju od optužbi za krivično djelo Zloupotrebe položaja ili ovlasti |
20.03.2013 |
|
|
Krivično pravo |
|
|
Bosna i Hercegovina
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
VRHOVNI SUD
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Broj: 07 0
K 003661 11 Kž 2
Sarajevo, 20.03.2013. godine
U IME FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE!
Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću sastavljenom od sudijaFilipović mr. Ljiljane kao predsjednice vijeća, Gogala Zorice i Marić Slavka kao članova vijeća, uzsudjelovanje Hrvat Hasije kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženih Č. D., G. M., Š. V.,Ž. M., Đ. N., B. I. i J. S., zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. uvezi sa stavom 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, povodom žalbe zamjenikaglavnog županijskog/ kantonalnog tužitelja iz Mostara protiv presude Županijskog/Kantonalnog suda uMostaru broj 07 0 K 003661 10 K od 27.06.2011. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 20.03.2013.godine u prisutnosti federalne tužiteljice Mutevelić Nermine, optuženih Č. D., G. M., Š. V., Ž. M., Đ.N. i J. S. i njihovih branitelja advokata R. Z., M. D., P. B., D. N., Š. D., F. A. i P. I., te u odsutnostiuredno obaviještenih optuženog B. I. i advokata B. D., branitelja optužene J. S., kojeg je zamjenjivalaadvokat P. I., donio je
P R E S U D U
Odbija se kao neosnovana žalba
zamjenika glavnog županijskog/kantonalnog tužitelja iz Mostara
,
pa se presuda
Županijskog/Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 003661 10 K od 27.06.2011.
godine, potvrđuje.
O B R A Z L O Ž E N J E
ŽČ
Presudom
Županijskog/Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 003661 10 K od 27.06.2011. godine optuženi Č.D., G. M., Š. V., Ž. M., Đ. N., B. I. i J. S.
(u daljem tekstu: optuženi)
,
na osnovu člana 299. tačka c)
Zakona o krivičnompostupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: ZKP FBiH), oslobođeni su od optužbe da su počinili krivičnodjelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 2. u vezi sa stavom 1. ranijeg
Krivičnog zakona Federacije Bosnei Hercegovine (u daljem tekstu: KZ FBiH) (Službene novine FBiH broj 43/98 od 30.11.1998). Na osnovu člana 203. stav1. ZKP FBiH, odlučeno je da troškovi krivičnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava prvostepenog suda kaoi nužni izdaci optuženih i nužni izdaci i nagrada njihovih branitelja.
Protiv ove presude žalbu je izjavio zamjenik glavnog županijskog/kantonalnog tužitelja iz Mostara (u daljemtekstu: tužitelj), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i zbog bitnihpovreda odredaba krivičnog
postupka. Tužitelj u žalbi navodi razloge zbog kojih smatra da je prvostepeni sud pogriješiokada je donio pobijanu presudu, pa predlaže da se žalba uvaži, prvostepena presuda ukine i odredi održavanje novogpretresa.
Odgovore na ovu žalbu su podnijeli branitelji optuženih Č. D., G. M., B. I. i J. S., advokati R. Z., P. B., B. D. i P.I., u kojima su osporili osnove i navode iz žalbe tužitelja i
predložili da se žalba odbije kao neosnovana.
Federalna tužiteljica, podneskom broj KTŽ 139/11 od 06.10.2011. godine, predložila je da se žalba tužiteljauvaži, s tim da nije navela na koji način da se postupi nakon uvaženja žalbe, dok je osporila navode i prijedloge izpodnesenih odgovora branitelja optuženih na žalbu koju je
izjavio tužitelj.
Sjednica vijeća ovog suda je održana u smislu člana 319. stav 4. ZKP FBiH, u prisutnosti optuženih
Č. D., G. M.,Š. V., Ž. M., Đ. N. i J. S. i njihovih branitelja, s tim, da je advokata B. D., branitelja optužene J. S., koji je o sjednicivijeća uredno obaviješten, zamjenjivala advokat P. I., koja brani optuženog B. I., koji nije prisustvovao sjednici vijećaiako je o istoj bio uredno obavješten. Na sjednici vijeća
federalna tužiteljica je u cijelosti ostala kod osnova, navoda iprijedloga iz izjavljene žalbe tužitelja, koju je izložila, kao i kod podneska broj KTŽ 139/11 od 06.10.2011. godine, te jepredložila da se žalba tužitelja uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.Branitelji optuženih Č. D., G. M., B. I. i
J. S. su ostali kod navoda i prijedloga iz odgovora na žalbu
zamjenika glavnogkantonalnog tužitelja,
koje su na sjednici vijeća izložili, s tim da su i branitelji
optuženih
Š. V., Ž. M. i Đ. N. takođeosporili žalbene navode tužitelja
.
Ovaj sud je u ispitao prvostepenu presudu u granicama žalbenih navoda tužitelja, pa je, imajući u vidu i navode izodgovora na žalbu, odlučio kao u izreci ove presude, iz sljedećih razloga:
Pobijajući prvostepenu presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, tužitelj u žalbi navodi da je
prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH time što je
izreka prvostepene presude nerazumljiva i protivriječna zbog toga što, kako se navodi u žalbi, sud ne prihvata pravnukvalifikaciju krivičnog djela iz optužnice, a radi se o krivičnom djelu zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3.u vezi sa stavom 1.
ranijeg KZ FBiH jer sud na stranama 23. i 24. obrazloženja presude daje razloge da bi se ukonkretnom slučaju radilo o zastarjelosti krivičnog gonjenja jer poprima da se radi o krivičnom djelu
zloupotrebepoložaja ili ovlasti
iz člana
358. stav 1. ranijeg
KZ FBiH, a ne o djelu iz stava 3. tog člana, koje je optužnicomoptuženima stavljeno na teret.
U vezi sa ovim žalbenim navodom tužitelja potrebno je, najprije, istaći da bi tvrdnja da sud nije prihvatio pravnukvalifikaciju iz optužnice, po svojoj sadržini, mogla predstavljati samo žalbeni osnov povrede krivičnog zakona a nebitne povrede odredaba krivičnog postupka.
Nadalje, iako pomenuti žalbeni navod sadrži tvrdnju da je izreka presude nerazumljiva, tužitelj u žalbi nije naveorazloge za tu tvrdnju. Stoga ovaj sud, u skladu sa članom 321. ZKP FBiH, nije bio u prilici da ispita osnovanost težalbene tvrdnje.
Konačno, ovaj sud nalazi da se neosnovano pomenutim žalbenim navodom tvrdi
da je izreka pobijane presudeprotivrječna njenim razlozima.
Naime, iz izreke pobijane presude proizilazi da su optuženi oslobođeni od optužbe za krivično djelo zloupotrebepoložaja ili ovlasti iz člana 358. stav 2. u vezi sa stavom 1.
ranijeg KZ FBiH, a
na osnovu odredbe člana 299. tačka c)ZKP FBiH, dakle, zbog nedostatka dokaza. P
rvostepeni sud je u obrazloženju presude dao konkretne razloge na osnovukojih je zaključio da nije dokazano da su optuženi počinili krivično djelo
za koje ih je tužitelj teretio optužnicom. Izmeđuostalog, iz obrazloženja presude proizilazi da je sud našao da nema
dokaza
ni
da je učinjenjem djela, za koje se optuženioptužuju, nekome pribavljena imovinska korist (kako se taj pojam shvata u smislu člana 358. stav 2. i 3. ranijeg KZFBiH), pa, prema tome, ni da je učinjen neki od kvalificiranih oblika krivičnog djela
zloupotrebe položaja ili ovlasti
izčlana
358. ranijeg
KZ FBiH. Konstatacija u obrazloženju presude da je za osnovni oblik krivičnog djela
zloupotrebepoložaja ili ovlasti
iz člana
358. stav 1. ranijeg
KZ FBiH nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja ne činiizreku presude protivrječnom njenim razlozima nego predstavlja objašnjenje suda zašto se nije upustio u utvrđivanje dali ima pouzdanih dokaza da su optuženi učinili taj osnovni oblik krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana358. stav 1. ranijeg
KZ FBiH. Stoga se neosnovano žalbom tužitelja tvrdi da je izreka pobijane presude protivrječnanjenim razlozima usljed konstatacije u obrazloženju presude da je za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti izčlana 358. stav 1. ranijeg
KZ FBiH nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja.
Neosnovano se žalbom tužitelja ističe i da iz presude nije u dovoljnoj mjeri jasno da li sud optužene oslobađa odoptužbe zbog formalnih nedostataka optužnice ili zbog nepostojanja dokaza o njihovoj odgovornosti jer se uobrazloženju presude ti razlozi isprepliću, te da je zbog toga obrazloženje presude nerazumljivo i protivrječno s izrekom.
Prvostepeni sud je, naime, u obrazloženju svoje presude (strane 11-15) naveo nedostatke u činjeničnom supstratuoptužnice koji bi, po ocjeni tog suda, predstavljali osnov za oslobađanje optuženih od optužbe i na osnovu člana 299.tačka a) ZKP FBiH, dakle, zbog toga što djelo za koje se optuženi optužuju nije zakonom propisano kao krivično djelo.Međutim, izrekom pobijane presude sud je optužene oslobodio od optužbe na osnovu članu 299. tačka c) ZKP FBiH,dakle, zbog nedostatka dokaza da su optuženi učinili krivično djelo za koje se optužuju. Za takav zaključak
prvostepenisud je u obrazloženju svoje presude naveo potpune i određene razloge. Prvostepeni sud je u obrazloženju svoje presude(strana 15.) naveo i zašto se u izreci presude opredijelio za taj osnov (član 299. tačka c) ZKP FBiH) za donošenjepresude kojom su optuženi oslobođeni od optužbe iako je našao i razloge zbog kojih su optuženi mogli biti oslobođeni ipo osnovu iz člana 299. tačka a) ZKP FBiH. Naime, iz obrazloženja presude jasno proizilazi da se prvostepeni sud, prinavođenju u izreci presude zakonskog osnova za oslobođenje optuženih od optužbe, opredijelio za onaj osnov
koji, poocjeni tog suda, ima pretežan značaj. Stoga se neosnovano žalbom tvrdi da je zbog navedenog izreka presudeprotivrječna njenim razlozima.
Konačno, pošto bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH postoji akoje izreka presude nerazumljiva, protivriječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili unjoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, jasno je da se tvrdnjom da je obrazloženje presude nerazumljivopresuda ne može pobijati zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH.
Osporavajući zaključke prvostepenog suda u pogledu nedostataka u činjeničnom supstratu optužbe, tužitelj užalbi najprije osporava utvrđenje suda da optužnica ne sadrži činjenice i okolnosti iz kojih proizilazi htijenje posljedice.Međutim, tužitelj to čini tvrdnjom da je taj voljni elemenat postojao kod svih optuženih, te, potom, navođenjem dokazakoji, po njegovom mišljenju, ukazuju na takav zaključak. Tužitelj se, dakle, ne bavi razlozima prvostepenog suda kojimaobrazlaže svoj zaključak o tom nedostatku u činjeničnom supstratu optužbe nego dokazima koji, po ocjeni tužitelja,ukazuju na stvarno postojanje tog elementa umišljaja. Pošto žalba ustvari ne sadrži navode kojima se osporava zaključakprvostepenog suda o samom nedostatku činjeničnog opisa djela u optužnici u pogledu tog bitnog obilježja predmetnog
krivičnog djela, pomenuti žalbeni navodi ne mogu dovesti u pitanje zaključak prvostepenog suda u pogledu navedenemanjkavosti činjeničnog supstrata optužnice.
To se isto odnosi i na žalbene tvrdnje tužitelja kojima se osporava navod suda da je činjenični supstrat optužnicemanjkav i u pogledu navođenja blanketnih propisa. Iako je prvostepeni sud naveo podrobne razloge zašto pozivanje naistaknutu Odluku Vlade kao blanketnog propisa nije dovoljno, tužitelj u žalbi samo tvrdi da je navođenje te OdlukeVlade kao blanketnog propisa dovoljno jer je Odluka Vlade FBiH sadržavala popis preduzeća koji podliježu privatizacijii koja je agencija nadležna za njihovu privatizaciju, te da se na tom popisu nalazio i E.. Međutim, tužitelj je propustio užalbi dati svoj osvrt na konkretne navode suda zašto je pozivanje na Odluku Vlade kao blanketni propis u konkretnomslučaju nedostatno, pa je time propustio i mogućnost dovođenja žalbom u sumnju takvog zaključka prvostepenog suda.
Nadalje, iako je prvostepeni sud naveo određene razloge zbog kojih nalazi da činjenični opis djela u optužnici nesadrži nijednu posljedicu krivičnog djela, tužitelj u žalbi ne navodi konkretne razloge zašto ne prihvata takav stavprvostepenog suda nego samo ističe svoj suprotni stav.
S obzirom na navedeno, te da se žalbom uopšte ne osporava utvrđenje suda da je činjenični supstrat optužnicemanjkav i u pogledu činjenica i okolnosti koje se odnose na svjesni elemenat umišljaja optuženih, ovaj sud nalazi dažalbeni navodi tužitelja nisu doveli u pitanje utvrđenja prvostepenog suda koja se tiču manjkavosti činjeničnog supstrataoptužnice, a zbog kojih, iz obrazloženja prvostepene presude (strana 15.) proizilazi da je u konkretnom slučaju, ponalaženju prvostepenog suda, bilo mjesta i donošenju presude kojom se optuženi oslobađaju od optužbe na osnovu člana299. tačka a) ZKP FBiH tj. zbog toga što djelo za koje se optužuju nije zakonom propisano kao krivično djelo.
Prema tome, iz već navedenih razloga odnosno zbog selektivnog i neobrazloženog pobijanja zaključakaprvostepenog suda o manjkavostima činjeničnog opisa djela u optužnici, može se zaključiti da žalba tužitelja nije dovelau pitanje pravilnost prvostepene presude kojom su optuženi oslobođeni od optužbe.
Takođe, ovaj sud nalazi da žalbeni navodi tužitelja nisu doveli u pitanje ni zaključak prvostepenog suda da nemadokaza da su optuženi učinili krivično djelo za koje se optužuju.
Najprije, prvostepeni sud je u obrazloženju svoje presude naveo razloge zbog kojih nije mogao smatratiutvrđenim da su ugovori o cesiji pravno ništavni. Takav zaključak prvostepenog suda tužitelj je u žalbi osporio samonavodom da je prvostepeni sud trebao drugačije cijeniti presude Županijskog-Kantonalnog suda Mostar broj Pž 74/04 od15.10.2004. godine i Vrhovnog suda FBiH broj Rev 940/04 od 28.02.2005. godine. Međutim, pošto je prvostepeni sudcijenio te presude i izjasnio se u pogledu njihovog značaja za razjašnjenje navedenog pitanja, a žalba tužitelja ne sadržikonkretno izjašnjenje tužitelja zašto je prvostepeni sud trebao drugačije cijeniti navedene presude, ta žalba ne možedovesti u pitanje ni utvrđenje suda u pogledu pravne valjanosti ugovora o cesiji.
S obzirom da se zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti navoda iz optužnice da su svi članovi Upravnogodbora imali namjeru da se provede cesija zasniva na utvrđenju suda da iz zapisnika sa sjednica Upravnog odbora slijedida oni nikada nisu raspravljali o cesiji, taj zaključak prvostepenog suda ne može opovrgnuti žalbeni navod da su nasjednici Upravnog odbora HPT od 02.08.1999. godine članovi Upravnog odbora jednoglasno usvojili odluku o ustupanjuvlasničkih udjela i ovlastili direktora da zaključi potrebne ugovore u cilju realizacije takve odluke. Ovo zbog toga što jepobijanom presudom sud utvrdio da nisu svi članovi Upravnog odbora glasali za navedenu odluku, a, zatim, i zbog togašto se samim žalbenim navodom tužitelja ne ukazuje određeno ni na jednu sjednicu Upravnog odbora na kojoj seraspravljalo o cesiji čime bi bio opovrgnut pomenuti navod iz obrazloženja prvostepene presude.
Osporavajući prvostepenu presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, tužitelj u žalbi ističe i da jeprvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenice koje se odnose na finansijsko stanje u JP HPT d.o.o. M. i u E.u, u vrijeme
kada je donesena Odluka o ustupanju osnivačkog uloga u E.. To je, po ocjeni tužitelja, imalo za posljedicu pogrešanzaključak prvostepenog suda da tvrtkama, na koje su preneseni vlasnički udjeli E.a, nije pribavljena korist. U vezi s timžalbenim prigovorom tužitelj se pozvao na iskaz svjedoka Z. I., šefa računovodstva u JP HPT d.o.o. M. i to na njegoviskaz iz istrage, te na iskaz svjedoka P. S. kao i na Odluku Skupštine E.a o raspoređivanju dobiti od 28.03.2003. godine.Iz ovih dokaza, po stavu tužitelja, proizilazi da su obje ove firme bile profitabilne, pa i na dan 02.08.1999. godine, kadaje ustupljen vlasnički udjel u E.u d.o.o. Mostar, te da su optuženi to svjesno učinili upravo iz razloga da „ovim tvrtkamapribave korist“, zaobilazeći pri tom propisani postupak za privatizaciju firmi, u konkretnom slučaju E.a.
U vezi s ovim žalbenim prigovorima bitno je istaći da se tužitelj uopće ne bavi razlozima suda datim u pobijanojpresudi (strana 10. i 11.), a koji se odnose na utvrđenje suda u vezi sa finansijskim stanjem u obje navedene firme (JPHPT d.o.o. M. i E. d.o.o. M.) u vrijeme donešenja Odluke o ustupanju osnivačkog uloga u E. d.o.o. M. na H. osiguranjed.o.o. M., A. C. d.j.o. Š. B. i C. AG d.j.o. M.. Prvostepeni sud je, naime, dao ocjenu relevantnih dokaza vezanih zafinansijsko poslovanje JP HPT d.o.o. M. i E. d.o.o. M., u kritično vrijeme, među kojim dokazima su i iskazi svjedoka Z.I., P. S., Š. M., zatim zapisnik sa Treće sjednice UO JP HPT d.o.o. M. od 03.12.1999. godine kao i nalaz i mišljenjevještaka finansijske struke A. S.. Ocjenom tih dokaza prvostepeni sud je zaključio da E. d.o.o. M. u periodu odseptembra 1999. godine zaključno sa 2002. godinom nije pozitivno poslovao odnosno da nije ostvario dobit iz koje bi seisplatila dividinda, a da je HPT M. imao milionska dugovanja. Pošto tužitelj u žalbi ne osporava konkretnim žalbenimnavodima ocjenu navedenih dokaza izvršenu od strane prvostepenog suda, njegova žalba ne može dovesti u pitanjezaključke koje je prvostepeni sud donio ocjenom tih dokaza. Nadalje, s obzirom da je tužitelj tim navodima istovremenoosporavao i zaključak suda da ustupanjem vlasničkog udjela u E. od strane HPT M. pravnim osobama navedenim uizreci pobijane presude tim pravnim osobama nije pribavljena imovinska korist jer su ti vlasnički udjeli bili u vrijednostinjihovih potraživanja prema HPT M., koja su na taj način izmirena, očito je da oni nisu doveli u pitanje ni taj zaključakprvostepenog suda.
U vezi sa ranije navedenim žalbenim navodom tužitelja da je prenošenjem vlasničkih udjela na E. trimapomenutim pravnim osobama pribavljena korist, ovaj sud ponovo ukazuje na stav prvostepenog suda da je pribavljanjekoristi elemenat osnovnog oblika krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 1.
ranijeg KZ FBiH,za koje je nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja, pa se stoga prvostepeni sud nije mogao ni upustiti uutvrđivanje postojanja tog krivičnog djela.
Osporavajući pravilnost zaključka prvostepenog suda da nema dokaza da je optuženi Č. D., u vrijeme učinjenjapredmetnog djela, imao svojstvo odgovorne osobe, tužitelj u žalbi ističe da na takvo svojstvo ovog optuženog ukazujuOdluka o njegovom izboru za predsjedniak Upravnog odbora HPT M. od 01.11.1998. godine, iskazi svjedoka Z. S., P. S.i Z. I., okolnosti da je on rukovodio sjednicom Upravnog odbora od 02.08.1999. godine, da je potpisao zapisnik i Odlukuod 02.08.1999. godine, da mandat predsjednika Upravnog odbora traje dvije godine te da nije priložen bilo kakav dokazo prestanku njegovog mandata. Međutim, pošto iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da je prvostepeni sud, pridonošenju pomenutog zaključka, osim okolnosti koje u žalbi navodi tužitelj, imao u vidu i Odluku o imenovanjuUpravnog odbora HPT M. broj ... od 07.07.1999. godine iz koje proizilazi da je za predsjednika Upravnog odbora HPTM. imenovan I. A. L., a za članove optuženi Š. V., Ž. M., Đ. N., J. S. i B. I. te B. I.1 i da ta imenovanja stupaju na snagu07.07.1999. godine, očito je da se netačno u žalbi tužitelja navodi da u toku postupka nije izveden nijedan dokaz oprestanku mandata optuženog Č. D.
Kako tužitelj u svojoj žalbi, pri osporavanju utvrđenja prvostepenog suda da nemadokaza da je optuženi Č. D., u vrijeme donošenja sporne odluke o ustupanju vlasničkih udjela, imao svojstvo odgovorneosobe, za razliku od prvostepenog suda, ne uzima u obzir taj dokaz niti daje ocjenu njegovog značaja za utvrđenje spornečinjenice, ovaj sud nalazi da žalbeni navodi tužitelja koji se odnose na ovu činjenicu ne mogu dovesti u pitanje utvrđenjeprvostepenog suda.
Žalbene navode tužitelja kojima se osporava pravilnost zaključka prvostepenog suda da nema dokaza da suoptuženi Š. V., Ž. M., Đ. N., B. I. i J. S. učinili krivično djelo za koje se optužuju, ovaj sud nalazi potpuno paušalnim jernavedeni zaključak suda tužitelj u žalbi osporava samo konstatacijom da, po njegovoj ocjeni, iz priloženih dokazaproizilazi dokazanim da su svi članovi Upravnog odbora glasali za odluku o ustupanju osnivačkog uloga u E.Prvostepeni sud je za navedeni zaključak naveo potpune i određene razloge, pa pravilnost takvog zaključka ne možedovesti u pitanje puka konstatacija tužitelja da on nalazi da iz izvedenih dokaza proizilazi drugačiji zaključak.
Tvrdnju tužitelja da je B. I.1, davši saglasnost na dnevni red, glasao za usvajanje odluke koja je već bilapripremljena, ovaj sud nalazi proizvoljnom i stoga netačnom.
Iz navedenih razloga ovaj sud nalazi da se neosnovano žalbom tužitalja pobija pravilnost zaključka prvostepenogsuda o nepostojanju dokaza da su optuženi Š. V., Ž. M., Đ. N., B. I. i J. S. učinili krivično djelo za koje se optužuju.
Što se tiče optuženog G. M., prvostepeni sud je u obrazloženju svoje presude (strana 20-25.) naveo detaljnerazloge zbog kojih nalazi da nema dokaza ni da je ovaj optuženi učinio krivično djelo za koje se optužuje. Takvoutvrđenje suda tužitelj u žalbi osporava navodima kojima se u stvari ukazuje da je ovaj optuženi radnje za koje seoptužuje preduzimao kako bi vlasnicima navedenih pravnih osoba pribavio korist tako što bi im omogućio da sudjeluju uprivatizaciji E. protivno tadašnjim zakonskim propisima. Takvim žalbenim navodima se u stvari ukazuje da je ovajoptuženi, radnjama za koje se tereti, učinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 1. ranijeg KZFBiH. Kako je za to krivično djelo nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja, što je konstatovao i prvostepenisud u obrazloženju svoje presude, žalbenim navodima tužitelja ne može se dovesti u pitanje pravilnost činjeničnihzaključaka prvostepenog suda ni u pogledu optuženog G. M..
Prema tome, neosnovano se žalbom tužitelja prvostepena presuda pobija i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnogstanja.
Pobijajući prvostepenu presudu zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, tužitelj u žalbi navodi da je dotoga došlo jer prvostepeni sud „nije prihvatio kao dokaze“
iskaz svjedokinje Z. S., koji se odnosi na sjednicu Upravnogodbora JP HPT d.o.o. M., održanu dana 02.08.1999. godine i zapisnik sa te sjednice, te što nije cijenio presuduŽupanijskog/ Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-74/04 od 15.04.2004. godine i presudu Vrhovnog suda FederacijeBiH
broj Rev-940/04 od 28.02.2005 godine. Sve navedeno je, po mišljenju tužitelja, imalo za posljedicu nepotpunoutvrđeno
činjenično stanje, jer bi “ocjenom tih dokaza a u vezi sa drugim dokazima sud mogao izvesti sasvim drugačijizaključak od onog koji je izveo“.
Po ocjeni ovoga suda, ovi žalbeni navodi ne mogu se podvesti pod žalbeni osnov nepotpuno utvrđenogčinjeničnog stanja jer tužitelj tim navodima ne ukazuje na nove činjenice i nove dokaze nego faktički ukazuje napogrešnu ocjenu izvedenih dokaza. Međutim, prvostepeni sud je dokaze koje navodi tužitelj izveo na glavnom pretresu,cijenio ih pojedinačno i u vezi sa ostalim izvedenim dokazima u smislu odredbe člana 296. stav 2. ZKP FBiH
i, u vezinjih je, u smislu odredbe člana 305. stav 7. ZKP FBiH, dao određene i potpune razloge šta iz njih proizilazi i kakav jenjihov uticaj na utvrđeno činjenično stanje.
Prema tome, neosnovano se žalbom tužitelja prvostepena presuda pobija zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnogstanja.
Osporavajući prvostepenu presudu zbog povrede krivičnog zakona, tužitelj u žalbi navodi da je zbog počinjenebitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH i zbog pogrešno i nepotpunoutvrđenog činjeničnog stanja
došlo i do povrede krivičnog zakona.
Međutim, u članu 313., u tačkama od a) do f) ZKP FBiH, navedeni su slučajevi u kojima postoje povredekrivičnog zakona, među kojima nema okolnosti koje tužitelj navodi u žalbi u vezi sa ovim žalbenim osnovom. Stoga ježalba tužitelja i u ovom dijelu neosnovana.
Iz navedenih razloga ovaj sud je, na osnovu člana 328. ZKP FBiH, donio presudu kojom je
žalbu tužitelja odbiokao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.
Zapisničar
Predsjednica vijeća
Hasija Hrvat,s.r.
Filipović mr Ljiljana,s.r. |
| Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: U-3477/01, od 07.03.2007. godine kojim se tužba uvažava, osporeno rješenje tuženog i prvostepeno rješenje Službe…, K.S. poništavaju i predmet vraća prvostepenom organu na ponovno rješavanje, u kojem će utvrditi sve potrebne pravno relevantne činjenice za pravilnu primjenu materijalnog prava u ovoj upravnoj stvari i donošenje zakonite odluke po zahtjevu tužiteljice za ostvarenje novčane naknade po osnovu nezaposlenosti, pri čemu će imati u vidu odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba (Službene novine Federacije BiH 22/05) u skladu sa prelaznim i završnim odredbama člana 19. tog zakona |
07.03.2007 |
U-3477/01 |
|
Građansko i procesno pravo |
|
|
3/16/2021 https://csd.pravosudje.ba/dokumenti/20210316151218.htm
https://csd.pravosudje.ba/dokumenti/20210316151218.htm 1/3
BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
VRHOVNI SUD
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Broj:U-3477/01
Sarajevo
, 7.3.2007.godine
Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu u vijeću za upravne sporove sastavljenom odsudija Nikšić Muhidina kao predsjednika vijeća, Jočić Miomira i Omeragić Ramiza kao članova vijeća, teJaneček Milice kao zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice S.H., iz S., ulica…, broj…, protiv akta broj: 01-101-2061/00 od 6.9.2001. godine, tuženog Federalnog zavoda…, S., u upravnoj stvari ostvarivanja prava nanovčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti, na nejavnoj sjednici održanoj dana 7.3.2007. godine, donio jeslijedeću:
P R E S U D U
Tužba se uvažava, osporeno rješenje tuženog i prvostepeno rješenje Službe…, K.S. broj: 01-101-2061/00od 23.3.2001. godine poništavaju i predmet vraća prvostepenom organu na ponovno rješavanje.
O b r a z l o ž e n j e
Osporenim rješenjem tuženog, broj i datum naveden u uvodu, odbijena je kao neosnovana žalbatužiteljice izjavljena protiv prvostepenog rješenja, broj i datum naveden u dispozitivu presude, kojim je odbijennjen zahtjev da joj se kao nezaposlenoj osobi prizna pravo na novčanu naknadu, iz razloga što njen poslodavacnije izvršavao svoju zakonsku obavezu uplate doprinosa za osiguranje od nezaposlenosti za period njenog radakod poslodavca.
Tužiteljica blagovremeno podnesenom tužbom pobija prvostepeno i osporeno rješenje tuženogsmatrajući ih nezakonitim. U tužbi navodi da joj je radni odnos kod poslodavca B. d.o.o. S. prestao dana31.10.2000. godine, da je blagovremeno podnijela zahtjev za ostvarenje prava na novčanu naknaduprvostepenom organu, ali da je njen zahtjev odbijen zbog neplaćanja doprinosa za osiguranje od nezaposlenostiod strane pomenutog poslodavca. U zakonskom roku je izjavila žalbu protiv prvostepenog rješenja, ali je njenažalba osporenim rješenjem tuženog odbijena iz istog razloga iz kojeg je njen zahtjev odbio prvostepeni organ. Izobrazloženja rješenja oba organa vidi se da je ona blagovremeno ispunila sve svoje obaveze, pa nije dužna dasnosi krivicu za neuplaćivanje doprinosa od strane poslodavca, čime bi jedino ona bila oštećena strana u sporu.
U odgovoru na tužbu tuženi nije pobijao činjenične navode tužiteljice nego je ponovio svoj pravni stav izobrazloženja osporenog rješenja, da tužiteljica ne ispunjava zakonske uslove za ostvarivanje prava na novčanunaknadu iz razloga što njen poslodavac za period njenog rada nije vršio uplatu doprinosa, što je njegovazakonska obaveza u smislu člana 11. Zakona o doprinosima. Stoga je predložio da sud odbije tužbu u cijelosti iobaveže tužiteljicu da naknadi parnične troškove.
Nakon što je ocijenio zakonitost osporenog rješenja tuženog u vezi sa navodima tužbe i odgovora natužbu, u skladu sa članom 36. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/98 i8/00) u vezi sa članom 75. stav 1. istog zakona ("Službene novine Federacije BiH", broj 9/05), ovaj sud je našaoda je tužba osnovana i odlučio kao u dispozitivu presude, iz sljedećih razloga:
Na osnovu nespornih činjenica da je tužiteljici prestao radni odnos kod poslodavca dana 31.10.2000.godine, da je zahtjev za ostvarivanje prava na novčanu naknadu u slučaju nezaposlenosti podnijela u zakonskomroku od 60 dana i to 15.11.2000. godine, te da njen poslodavac nije izvršavao svoju zakonsku obavezu uplatomdoprinosa za osiguranje od nezaposlenosti za period njenog rada, prvostepeni i drugostepeni organi su zaključilida tužiteljica ne ispunjava zakonski uslov iz člana 45. stav 1. tačka a) Zakona o posredovanju u zapošljavanju i
3/16/2021 https://csd.pravosudje.ba/dokumenti/20210316151218.htm
https://csd.pravosudje.ba/dokumenti/20210316151218.htm 2/3
socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba ("Službene novine Federacije BiH", broj 55/00 i 41/01) zbog neplaćanjanavedenog doprinosa, i nasuprot njenom prigovoru da ne snosi krivicu zbog takvog propusta poslodavca, svojimrješenjima konačno odbili zahtjev tužiteljice primjenom navedenog zakonskog člana. Odredbama tog članapredviđeni su izvori sredstava za zadovoljavanje potreba iz domena zapošljavanja i rada tuženog zavoda i službiza zapošljavanje, među koje spadaju i doprinosi koje uplaćuje poslodavac i zaposlenik u skladu sa zakonom, alinjegovim odredbama niti odredbama bilo kojeg drugog člana naprijed navedenog zakona, nije propisano danezaposlena osoba nema pravo na novčanu naknadu u slučaju ako poslodavac ne izvrši zakonsku obavezu uplatenavedenog doprinosa za svog zaposlenika.
Prema odredbama člana 36. Zakona o posredovanju u zapošljavanju ..., nezaposlena osoba nema pravona novčanu naknadu, kad je svjesno doprinijela prestanku radnog odnosa i kad se utvrdi da je dobrovoljnonapustila posao bez opravdanog razloga, što prvostepeni i drugostepeni organ, nisu utvrdili u predmetnojupravnoj stvari. Iz odredaba člana 44. istog zakona proizilazi da nezaposlena osoba može izgubiti pravo naisplatu ostvarene novčane ili bilo kakve druge naknade, u skladu s tim zakonom, ako je učinila propuste koji sunavedeni u tom članu, koji joj se mogu pripisati u krivicu. Iz navedenih zakonskih članova slijedi normalnizaključak da nezaposlena osoba ne može ostvariti pravo na novčanu naknadu ili ostvareno pravo ne možerealizovati isplatom naknade, ako je propustima koji joj se mogu pripisati u krivicu doprinijela prestanku radnogodnosa, odnosno daljem primanju naknade mada je taj tok mogla prekinuti da nije bilo njenog propusta.
Sistem obaveznih doprinosa, u koje spada i doprinos za osiguranje od nezaposlenosti, regulisan jeZakonom o doprinosima ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/98, 54/00, 16/01, 37/01 i 1/02), a članom11. tog zakona je propisano, da obračun i uplatu doprinosa za sve obveznike doprinosa vrši isplatilac plaće idrugih ličnih primanja prilikom svake isplate, članom 14. da kontrolu obračuna i uplate doprinosa vrši Poreskauprava Federacije Bosne i Hercegovine i Finansijska policija, članom 14a. da u slučaju neplaćanja doprinosa uroku, nadležna poreska
uprava donosi rješenje o prinudnoj naplati na osnovu kojeg može zahtijevati prinudnunaplatu doprinosa prenosom dugovanog iznosa sa bilo kojeg računa isplatioca plaća, kao i naplatu iz cjelokupneimovine isplatioca plaća,
a članom 14b. da nadzor nad obračunavanjem i plaćanjem doprinosa iz plaće i naplaću sprovodi Poreska uprava Federacije BiH. Iz naprijed navedenih zakonskih odredaba proizilazi da jeisplatilac plaća i drugih ličnih primanja (poslodavac) u zakonskoj obavezi da izvrši obračun i uplatu svihobaveznih doprinosa pa i doprinosa za osiguranje od nezaposlenosti, te da u slučaju neispunjavanja te obaveze uroku za istu odgovara svojim novčanim sredstvima i cjelokupnom
imovinom, donošenjem rješenja o prinudnojnaplati od strane nadležne poreske uprave samo na osnovu činjenice što je propustio rok za uplatu doprinosa, akontrolu i nadzor obračunavanja i plaćanja doprinosa vrši Poreska uprava Federacije BiH i Finansijska policija.Prema tome, od zaposlenika odnosno nezaposlene osobe uopšte ne zavisi da li će biti uplaćeni obaveznidoprinosi, niti je po zakonu nezaposlena osoba odgovorna zbog neplaćanja tih doprinosa prema prvostepenom ituženom drugostepenom organu nego isplatilac plaća, a po propisima po tom pitanju ne može ni uticati na njegana bilo koji način jer su na tako nešto ovlašteni nadležni poreski organi i finansijska policija.
Kako odredbama Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj
sigurnosti nezaposlenih osoba nijepropisano, da se nezaposlenoj osobi ne može priznati pravo na novčanu naknadu zbog toga što isplatilac plaća idrugih ličnih primanja nije izvršavao svoju obavezu iz Zakona o doprinosima plaćanjem obaveznog vidadoprinosa za osiguranje od nezaposlenosti za period rada te osobe kod njega, prvostepeni i tuženi drugostepeniorgan su pogrešnom primjenom materijalnog prava odbili svojim rješenjima zahtjev tužiteljice za ostvarivanjeprava na novčanu naknadu po osnovu nezaposlenosti samo iz tog razloga, kada nisu utvrdili nijedan drugizakonom predviđeni razlog zbog kojeg kao nezaposlena osoba ne bi imala pravo na novčanu naknadu. Zbogtoga je tužba tužiteljice uvažena i primjenom člana 38. stav 3. u vezi sa članom 35. stav 2. Zakona o upravnimsporovima presudom poništeni osporeni i prvostepeni upravni akt, te predmet vraćen prvostepenom organu naponovni postupak i rješavanje, u kojem će utvrditi sve potrebne pravno relevantne činjenice za pravilnuprimjenu materijalnog prava u ovoj upravnoj stvari i donošenje zakonite odluke po zahtjevu tužiteljice zaostvarenje novčane naknade po osnovu nezaposlenosti, pri čemu će imati u vidu odredbe Zakona o izmjenama idopunama Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba ("Službene novineFederacije BiH", broj 22/05) u skladu sa prelaznim i završnim odredbama člana 19. tog zakona.
Zapisničar
Predsjednik vijeća
3/16/2021 https://csd.pravosudje.ba/dokumenti/20210316151218.htm
https://csd.pravosudje.ba/dokumenti/20210316151218.htm 3/3
Janeček Milica,s.r.
Nikšić Muhidin,s.r.
Za tačnost otpravka tvrdi
Šef Odsjeka sudske pisarnice
Ćehić Fikreta |
| Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj: 070–0–Rev–06–000319, od 28.12.2006. godine kojim se revizija uvažava, drugostepena presuda ukida i predmet vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje - pitanje isplate plaće prema odredbama granskog kolektivnog ugovora u oblasti rudarstva i Zakona o radu |
28.12.2006 |
070–0–Rev–06–000319 |
|
Radno pravo |
|
|
3/22/2021 https://csd.pravosudje.ba/dokumenti/20210322113231.htm
https://csd.pravosudje.ba/dokumenti/20210322113231.htm 1/3
BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
VRHOVNI SUD
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
070–0–Rev–06–000319
Sarajevo, 28.12.2006. godine
Vrhovni
sud
Federacije
Bosne
i
Hercegovine
u
Sarajevu
u
vije
ć
u
sastavljenom
od
sudija
Zdravke
Grebo
–
Jevti
ć
kao
predsjednika
vije
ć
a
Milke
Mitrovi
ć
i
Amre
Had
ž
imustafi
ć,
kao
č
lanova
vije
ć
a
,
u
pravnoj
stvari
tu
ž
itelja
H
.
K
.
iz
B
.,
koga
zastupa
punomo
ć
nik
S
.
G
.,
advokat
iz
S
.,
protiv
tu
ž
enog
RMU
B
.
iz
B
.,
koga
zastupa
N
.Š.,
zaposlenica
tu
ž
enog
,
radi
isplate
v
.
sp
. 8.002,46
KM
,
odlu
č
uju
ć
i
o
reviziji
tu
ž
itelja
protiv
presude
Kantonalnog
suda
u
Zenici
broj
G
ž–671/05
od
14.12.2005.
godine
,
na
sjednici
odr
ž
anoj
dana
28.12.2006.
godine
donio
je
slijede
ć
e
:
R J E Š E N J E
Revizija se uvažava, drugostepena presuda ukida i predmet vraća drugostepenom sudu na ponovnosuđenje.
O b r a z l o ž e n j e
Prvostepenom presudom Općinskog suda u Visokom broj P–345/04 od 28.03.2005. godine tuženi je obavezantužitelju isplatiti 705,32 KM sa zakonskim kamatama na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u izreciprvostepene presude, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 170,99 KM. Sa viškomtužbenog zahtjeva tužitelj je odbijen.
Drugostepenom presudom žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
Protiv drugostepene presude tužitelj je izjavio reviziju.
Revizija je dopuštena i osnovana.
Iako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude u ovom sporu ne prelazi 10.000,00 KM, što je premaodredbi člana 237. stav 2. ZPP–a uslov za dopuštenost revizije, ovaj sud je reviziju dopustio izuzetno primjenomodredbe člana 237. stav 3. ZPP–a smatrajući da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava udrugim slučajevima.
U ovoj pravnoj stvari tužitelj traži da mu tuženi isplati razliku između plaće koju mu je tuženi za period od01.04.2001. do 31.12.2003. godine isplaćivao i plaće koju mu je, po njegovom mišljenju, trebao isplaćivati poodredbama Zakona o radu, Općem kolektivnom ugovoru i granskom kolektivnom ugovoru u oblasti rudarstva.
Prvostepenom presudom sud je tuženoga obavezao na isplatu razlike plaće samo do visine najniže plaćepropisane kolektivnim ugovorima s obrazloženjem da je „očigledno“ da tuženi u spornom periodu nije imaomogućnosti isplaćivati osnovnu plaću zbog loših finansijskih rezultata poslovanja.
Drugostepeni sud prvostepenu presudu potvrđuje s obrazloženjem da Zakon o radu kao i kolektivni ugovorizaposlenicima i garantuju isplatu samo najniže plaće, a koja se utvrđuje granskim kolektivnim ugovorom.
Ovakvo pravno shvatanje nižestepenih sudova je pogrešno.
3/22/2021 https://csd.pravosudje.ba/dokumenti/20210322113231.htm
https://csd.pravosudje.ba/dokumenti/20210322113231.htm 2/3
Prema odredbi člana 69. stav 2. Zakona o radu poslodavac koga obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radune može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom oradu i ugovorom o radu. Prema odredbi člana 4. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH („Sl.novine FBiH“, broj 19/00) osnovna plaća je najniži iznos koji se uposleniku mora isplatiti za puno radnovrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada. Osnovna plaća je proizvodnajniže plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje uposlenik obavlja. Prema odredbi člana 5.stav 1. i 2. tog kolektivnog ugovora najniža plaća je osnovica za obračun osnovne plaće uposlenika, a najnižaplaća se utvrđuje granskim kolektivnim ugovorom, s tim da ne može biti manja od 55% prosječne plaćeostvarene u Federaciji BiH....
Prema odredbi člana 24. stav 4. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika uoblasti rudarstva u Federaciji BiH („Sl. novine FBiH“, broj 49/00) – u daljem tekstu granski kolektivni ugovor,osnovna mjesečna plaća zaposlenika za poslove najnižeg stepena složenosti ne može biti manja od 60%prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH ... Prema odredbama člana 25. i 26. tog granskog ugovora osnovnamjesečna plaća zaposlenika utvrđuje se po grupama složenosti poslova, odnosno po koeficijentima utvrđenim učlanu 26. tog ugovora. Prema odredbama člana 28. tog ugovora osnovna mjesečna plaća zaposlenika uvećava seza svaku godinu penzijskog staža za 0,6%, s tim da ukupno povećanje ne može biti veće od 20%.
Iz svega navedenog slijedi da se tužitelju, čiji koeficijent radnog mjesta prema podacima spisa iznosi 1,36, nijemogla dosuditi samo najniža plaća (sa koeficijentom 1) koja se utvrđuje samo za I grupu složenosti poslovanekvalifikovanih radnika iz člana 26. granskog kolektivnog ugovora. Njegova osnovna plaća trebala se, dakle,utvrditi množenjem najniže plaće (u ovom slučaju 60% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH u spornomperiodu) sa koeficijentom njegovog radnog mjesta, s tim da tu osnovnu plaću treba uvećati i za minuli radtužitelja kako to nalaže član 28. granskog kolektivnog ugovora.
Ovako utvrđena osnovna plaća tužitelju pripada za posao u punom radnom vremenu, odgovarajuće grupesloženosti, u normalnim uvjetima i ostvarenim rezultatima rada (član 4. stav 1. Općeg kolektivnog ugovora) stim da se termin „normalni uvjeti rada“ odnosi na zaposlenika, a ne poslodavca i predstavlja suprotnu kategorijuod „otežanih uslova rada“ predviđenih u članu 24. stav 1. i 27. granskog
kolektivnog ugovora, odnosno članu71. Zakona o radu kad zaposlenik ima pravo na povećanu plaću.
Stoga je nepravilan, a i suvišan razlog u prvostepenoj presudi da tuženi nije imao mogućnosti isplaćivati tužiteljuplaću veću od najniže zbog loših finansijskih rezultata poslovanja. Poslodavac je dužan zaposleniku isplaćivatinjegovu osnovnu plaću za puno radno vrijeme i ostvarene rezultate rada bez obzira na rezultate svog poslovanja.Plaća zaposlenika više nije „osobni dohodak“ koji je u vrijeme svog pravnog postojanja ovisio o ukupnomdohotku i uspjehu u poslovanju poslodavca, već cijena rada koju poslodavac zaposleniku mora isplatiti naosnovu sa njim zaključenog ugovora o radu kao i odredbi Zakona o radu, Općeg kolektivnog ugovora i granskogkolektivnog ugovora.
Zbog svega navedenog nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo pa je zbog toga i činjeničnostanje nepotpuno utvrđeno, jer sudovi nisu utvrdili koliku osnovnu plaću je tužitelj u spornom periodu trebaoprimati odnosno koliku razliku u plaći mu je tuženi još dužan isplatiti. Usljed toga, nije bilo uvjeta za preinakupobijane presude, pa je reviziju tužitelja primjenom odredbi člana 250. stav 2. ZPP–a valjalo uvažiti, pobijanupresudu ukinuti i predmet vratiti drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
U ponovnom postupku drugostepeni sud će postupiti po odredbama člana 217. do 220. ZPP–a te o žalbi tužiteljana prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu ponovo odlučiti, imajući u vidu da kamata na povremenapotraživanja kakva su tužiteljeva, prema odredbi člana 279. stav 2. ZOO, teče od dana kada je podnesen zahtjevza njihovu isplatu.
Predsjednik vijeća
Zdravka Grebo–Jevtić,s.r.
3/22/2021 https://csd.pravosudje.ba/dokumenti/20210322113231.htm
https://csd.pravosudje.ba/dokumenti/20210322113231.htm 3/3
Za tačnost otpravka tvrdi
Šef Odsjeka sudske pisarne
Fikreta Ćehić |
