Odgovor UIO na zahtjev UPFBiH za pojašnjenje primjene propisa u primjeni člana 15. stav (2) tač. 4. Zakona o porezu na dodatnu vrijednost BiH

Udruženje poslodavaca u FBiH obratilo se 16.10.2026. godine dopisom Upravi za indirektno oporezivanja BiH sa molbom za pojašnjenje primjene propisa. 

Naime, u posljednje vrijeme Udruženju se obraća veći broj članica koje posluju u oblasti poslovnih servisa i informacionih tehnologija, ukazujući na probleme i pravnu nesigurnost u primjeni člana 15. stav (2) tač. 4. Zakona o porezu na dodatnu vrijednost Bosne i Hercegovine, posebno u slučaju pružanja usluga poslovnim subjektima sa sjedištem izvan Bosne i Hercegovine.

Navedene članice, između ostalog, pružaju različite vrste usluga međunarodnim klijentima, uključujući usluge obrade podataka, administrativne i poslovne podrške, IT podrške i razvoja, finansijske i računovodstvene „back-office“ funkcije, kao i usluge ustupanja osoblja na raspolaganje. Riječ je o poslovnim modelima koji su danas široko zastupljeni u međunarodnom poslovanju i koji predstavljaju značajan potencijal za razvoj izvoza usluga iz Bosne i Hercegovine, privlačenje stranih investicija, zapošljavanje stručne radne snage i uključivanje domaćih kompanija u međunarodne lance vrijednosti.

Problem na koji kompanije - članice ukazuju odnosi se prvenstveno na različito tumačenje mjesta prometa, odnosno mjesta oporezivanja ovih usluga u praksi. Prema članu 15. stav (2) Zakona o PDV-u BiH, kod usluga koje se pružaju poreznom obvezniku, u slučajevima obuhvaćenim navedenom odredbom, mjesto prometa usluge vezuje se za mjesto u kojem primalac usluge ima sjedište, odnosno stalnu poslovnu jedinicu kojoj je usluga pružena. Takvo pravilo je od posebnog značaja za usluge koje domaći pružalac pruža poreznom obvezniku sa sjedištem u drugoj državi.

Međutim, kompanije - članice ukazuju da se u postupcima poreznih kontrola u posljednjem periodu pojavljuju različita tumačenja navedenih odredbi, naročito u pogledu kvalifikacije pojedinih BPO i IT usluga. U pojedinim slučajevima složene usluge koje predstavljaju jedinstvenu poslovnu funkciju za stranog klijenta različito se kvalifikuju, što neposredno utiče i na utvrđivanje mjesta prometa i poreskog tretmana takvih usluga.

Posebnu zabrinutost izazivaju navodi članica da su od 2025. godine, u pojedinim postupcima inspekcijskog nadzora, poreski inspektori zastupali stav prema kojem bi se određene usluge trebale oporezivati u Bosni i Hercegovini samo zbog činjenice da ih domaći pružalac fizički obavlja sa teritorije Bosne i Hercegovine. Takvo tumačenje, ukoliko se primjenjuje na usluge koje su prema zakonskom pravilu vezane za sjedište stranog primaoca, otvara pitanje usklađenosti takve prakse sa važećim odredbama Zakona o PDV-u BiH.

Poseban rizik predstavlja mogućnost nastanka situacije u kojoj bi ista usluga bila predmet oporezivanja i u Bosni i Hercegovini i u državi u kojoj se nalazi primalac usluge. Dakle, ukoliko se  porez za istu pruženu uslugu naplaćuje i u državi pružaoca i u državi primaoca takvo postupanje nije u skladu sa principom izbjegavanja dvostrukog oporezivanja. Takav rizik dodatno povećava troškove poslovanja domaćih kompanija i može negativno uticati na njihovu konkurentnost na međunarodnom tržištu. 

Istovremeno, neujednačena praksa u primjeni poreskih propisa može imati šire posljedice za razvoj sektora poslovnih servisa i IT industrije u Bosni i Hercegovini. Kompanije koje svoje usluge izvoze na međunarodno tržište posluju u izrazito konkurentnom okruženju, zbog čega je predvidiv i ujednačen poreski tretman jedan od važnih elemenata poslovnog ambijenta.

Shodno navedenom, Udruženje poslodavaca u FBiH je zatražilo pojašnjenje sljedećih pitanja:

a) Da li je za utvrđivanje mjesta prometa prema članu 15. stav (2) tačka 4. relevantno mjesto na kojem pružalac fizički obavlja uslugu ili isključivo sjedište, odnosno stalna poslovna jedinica primaoca usluge?
b) Koja dokumentacija se smatra dovoljnom da porezni obveznik dokaže da je usluga pružena poreznom obvezniku sa sjedištem u inostranstvu i da spada u usluge iz tačke 4. (npr. ugovor, radni nalog/narudžba, faktura, dokaz o statusu primaoca kao poreznog obveznika)?
c) Kako se tretiraju složene usluge (npr. BPO ili kadrovske usluge koje uključuju više elemenata) - da li poreski tretman cjelokupne usluge prati glavnu uslugu?
d) Kako se u praksi razgraničava usluga stavljanja osoblja na raspolaganje iz tačke 4(f) od drugih srodnih usluga?

Također je zatraženo izdavanje općeg uputstva o primjeni člana 15. stav (2) tačka 4. Zakona o PDV-u BiH na navedene usluge, uz odgovore na postavljena pitanja i uputstva organizacionim jedinicama UIO, odnosno razmotranje dopune Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u, sa jasnom listom dokaza za primjenu člana 15. stav (2) tačka 4. To bi osiguralo ujednačenu praksu u kontrolama.

Odgovor Uprave za indirektno oporezivanje možete pročitati OVDJE.