| Odluka Ustavnog suda BiH kojom se utvrđuje da su član 32. stav 5, član 34. stav 3, član 35. stav 1. tačka a) i član 36. stav 1. tač. a) i c) Zakona o komunalnom gospodarstvu Posavskog kantona ("Narodne novine Posavskog kantona" broj 3/17) u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije. Odbacuju se kao nedopušteni zahtjevi Kantonalnog suda u Tuzli za ocjenu ustavnosti člana 10. tač. 2. i 3, člana 11. i člana 14. Odluke o komunalnoj naknadi ("Službeni glasnik Općine Odžak" broj 3/15), čl. 3, 4, 6, 9, 12, 14, 17. i 20. Odluke o komunalnoj naknadi ("Službeni glasnik Općine Orašje" br. 9/13 i 10/14), člana 3. tačka 2, člana 4. stav 1, člana 9, člana 12. tačka 3, člana 14, člana 17. tač. 1. i 7. i člana 20. Odluke o komunalnoj naknadi Općine Domaljevac-Šamac ("Službeno glasilo Općine Domaljevac |
09.02.2024 |
Službene novine FBiH 11/24 |
Bosna i Hercegovina |
Privredno pravo |
|
|
|
| Odluka Ustavnog suda BiH kojom se utvrđuje da je član 71. stav 2. tačka c) Zakona o stečaju (Službene novine FBiH 53/21) u skladu sa članom II/3.k) Ustava BiH i članom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te članom II/4. Ustava BiHe i članom 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda |
14.10.2022 |
Službeni glasnik BiH 69/22 |
Bosna i Hercegovina |
Privredno pravo |
|
|
|
| Druga djelomična odluka o dopustivosti i meritumu kojom se utvrđuje da druga rečenica stava 1. i stav 2. člana 109. Zakona o krivičnom postupku BiH (Službeni glasnik BiH 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) nisu u skladu sa odredbama člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda |
13.04.2021 |
Službeni glasnik BiH 22/21 |
Bosna i Hercegovina |
Krivično pravo |
|
|
Utorak, 13. 4. 2021. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 22 - Strana 87
потпуности испуњава услове за именовање прописане у
члану 43. Закона о Високом судском и тужилачком савјету
Босне и Херцеговине.
III
Именовани преузима дужност 19.04.2021. године.
IV
Ова одлука ступа на снагу даном доношења.
V
Ова одлука ће бити објављена у "Службеном гласнику
БиХ".
Број 04-07-3-1411-1/2021
25. марта 2021. године
Предсједник ВСТС-а БиХ
Халил Лагумџија, с. р.
USTAVNI SUD
BOSNE I HERCEGOVINE
400
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u
predmetu broj U 5/16, rješavajući zahtjev Borjane Krišto, druge
zamjenice predsjedavajućeg Predstavničkog doma
Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u vrijeme
podnošenja zahtjeva, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i
Hercegovine, člana 57. stav (2) alineja b), člana 59. st. (1), (2) i
(3), člana 60. i člana 61. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i
Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i
Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Tudor Pantiru, sudija
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Angelika Nuβberger, sutkinja
Helen Keller, sutkinja
na sjednici održanoj 26. marta 2021. godine donio je
DRUGU DJELOMIČNU ODLUKU O
DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odlučujući o zahtjevu Borjane Krišto, druge zamjenice
predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine
Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošenja zahtjeva, za ocjenu
ustavnosti odredaba člana 109. st. 1. i 2. Zakona o krivičnom
postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03,
32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07,
32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13)
utvrđuje se da druga rečenica stava 1. i stav 2. člana 109.
Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni
glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05,
46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09,
16/09, 93/09 i 72/13) nisu u skladu sa odredbama člana II/3.f)
Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za
zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine
da, u skladu sa članom 61. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i
Hercegovine, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana
dostavljanja ove odluke uskladi drugu rečenicu stava 1. i stav 2.
člana 109. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04,
13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08,
58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) sa odredbama člana II/3.f)
Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za
zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine
da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i
Hercegovine, u roku iz prethodnog stava obavijesti Ustavni sud
Bosne i Hercegovine o mjerama preduzetim s ciljem izvršenja
ove odluke.
Utvrđuje se da je prva rečenica stava 1. člana 109. Zakona o
krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik
BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06,
76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09,
93/09 i 72/13) u skladu sa odredbama člana II/3.b) Ustava Bosne
i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih
prava i osnovnih sloboda i odredbama člana II/3.f) Ustava Bosne
i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih
prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i
Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i
Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u
"Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Borjana Krišto, druga zamjenica predsjedavajućeg
Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i
Hercegovine u vrijeme podnošenja zahtjeva (u daljnjem tekstu:
podnositeljica zahtjeva), podnijela je 27. juna 2016. godine
Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni
sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti odredaba člana 84. st. 2, 3, 4. i
5, člana 109. st. 1. i 2, čl. 117. tačka d), 118. stav 3, 119. stav 1,
člana 216. stav 2, čl. 225. stav 2. i 226. stav 1. Zakona o
krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik
BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06,
76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09,
93/09 i 72/13, u daljnjem tekstu: Zakon) sa odredbama čl. I/2,
II/3.b), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 6, 8. i 13.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda
(u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. stav (2) Pravila Ustavnog suda, od
Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, Predstavničkog
doma i Doma naroda zatraženo je 1. jula 2016. godine da dostave
odgovore na zahtjev.
3. Predstavnički dom i Dom naroda su dostavili odgovore
na zahtjev 1. augusta i 28. jula 2016. godine.
4. U skladu sa članom 90. stav (1) tačka b) Pravila
Ustavnog suda, Ustavni sud je na sjednici održanoj 30. i 31.
marta 2017. godine donio odluku o izuzimanju Mirsada Ćemana,
tada predsjednika Ustavnog suda, i sutkinje Seade Palavrić iz
rada i odlučivanja o predmetnom zahtjevu, jer su kao predstavnici
u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i
Hercegovine učestvovali u donošenju Zakona čije su odredbe
osporene.
5. Ustavni sud je na plenarnoj sjednici održanoj 1. juna
2017. godine, na osnovu člana 60. Pravila Ustavnog suda, donio
djelomičnu odluku (u daljnjem tekstu: Prva djelomična odluka)
kojom je utvrdio da odredbe člana 84. st. 2, 3. i 4. Zakona nisu u
skladu sa odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine,
člana 117. tačka d) Zakona nisu u skladu sa odredbama člana I/2.
u vezi sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 118.
stav 3. Zakona nisu u skladu sa odredbama člana I/2. u vezi sa
članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 225. stav 2.
Zakona nisu u skladu sa odredbama člana I/2. u vezi sa članom
II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 226. stav 1. Zakona
nisu u skladu sa odredbama člana I/2. Ustava Bosne i
Hercegovine.
6. Istom odlukom Ustavni sud je utvrdio da su odredbe
člana 84. stav 5. Zakona u skladu sa odredbama čl. I/2. i II/3.e)
Ustava Bosne i Hercegovine, člana 119. stav 1. Zakona u skladu
sa odredbama čl. I/2. i II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
8. Evropske konvencije i člana 216. stav 2. Zakona u skladu sa
Broj 22 - Strana 88 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 13. 4. 2021.
odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.
Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije.
7. Ustavni sud je tom prilikom odgodio donošenje odluke u
pogledu dijela zahtjeva koji se odnosi na utvrđivanje saglasnosti
odredaba člana 109. st. 1. i 2. Zakona sa odredbama člana II/3.b) i
f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 8. Evropske konvencije.
III. Zahtjev
a) Navodi iz zahtjeva
8. Podnositeljica zahtjeva je istakla da su odredbe člana
109. st. 1. i 2. Zakona suprotne članu II/3.b) i f) Ustava Bosne i
Hercegovine i čl. 3. i 8. Evropske konvencije.
9. U obrazloženju ovih navoda podnositeljica navoda je
istakla da navedene odredbe propisuju uzimanje uzoraka krvi i
druge ljekarske radnje, te kriterije prema kojima se, suprotno
volji i pristanku okrivljenog lica i drugih lica, na njima provode
medicinski tretmani, što može pokrenuti pitanje nečovječnog i
ponižavajućeg tretmana iz člana II/3.b) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Podnositeljica je
ukazala na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem
tekstu: Evropski sud) prema kojoj je pravo na privatni život usko
povezano s pojmom ličnog integriteta, a svako miješanje u
tjelesni integritet mora biti propisano zakonom i mora biti
razmjerno legitimnoj svrsi radi koje se provodi i zahtijeva
pristanak tog lica. U smislu prakse Evropskog suda
(podnositeljica zahtjeva precizirala je presude Evropskog suda),
bilo kakvo preduzimanje prisilnog medicinskog tretmana s ciljem
prikupljanja dokaza mora biti uvjerljivo opravdano činjenicama
konkretnog slučaja, pri čemu je potrebno voditi računa o težini
djela o kojem je riječ i mora se pokazati da su uzete u obzir
alternativne metode za prikupljanje dokaza. Osim toga, taj
postupak ne smije pratiti nikakav rizik trajnog oštećenja zdravlja
osumnjičenog. Odredbe člana 109. st. 1. i 2. sa aspekta člana 3.
Evropske konvencije ne preciziraju stepen do kojeg je prisilni
medicinski zahvat bio nužan za pribavljanje dokaza, opasnost po
zdravlje osumnjičenog, način na koji je procedura zahvata
provedena, fizički bol i psihičku patnju koju je zahvat
prouzrokovao, stepen ljekarskog nadzora koji je dostupan i
učinke na zdravlje osumnjičenog.
b) Odgovor na zahtjev
10. Ustavnopravna komisija Predstavničkog doma je istakla
da je razmatrala predmetni zahtjev, te da je "sa šest glasova 'za',
jednim glasom 'protiv' i jednim glasom 'uzdržan' usvojila
zaključak koji glasi: Ustavnopravna komisija Predstavničkog
doma Parlamentarne skupštine BiH je razmotrila zahtjev
Ustavnog suda BiH [...] i usvojila zaključak da je Parlamentarna
skupština BiH usvojila Zakon o krivičnom postupku Bosne i
Hercegovine".
11. Ustavnopravna komisija Doma naroda je navela da je
razmotrila predmetni zahtjev, te da Ustavni sud, u skladu sa
svojim nadležnostima, odluči o usaglašenosti Zakona sa Ustavom
Bosne i Hercegovine.
IV. Relevantni propisi
12. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i
Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03 - ispravka,
36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07,
53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13 1)
relevantne odredbe glase:
1 U toku trajanja postupka pred Ustavnim sudom Parlamentarna skupština Bosne i
Hercegovine donijela je i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom
postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 65/18).
Član 109.
Tjelesni pregled i druge radnje
(1) Tjelesni pregled poduzet će se i bez pristanka
osumnjičenog, odnosno optuženog ako je potrebno da se utvrde
činjenice važne za krivični postupak. Tjelesni pregled drugih
osoba može se bez njihovog pristanka poduzeti samo onda ako se
mora utvrditi da li se na njihovom tijelu nalazi određen trag ili
posljedica krivičnog djela.
(2) Uzimanje krvi i druge liječničke radnje koje se po
pravilima medicinske nauke preduzimaju radi analize i
utvrđivanja drugih važnih činjenica za krivični postupak, mogu
se poduzeti i bez pristanka osobe koja se pregleda - ako zbog
toga ne bi nastupila kakva šteta po njeno zdravlje.
(3) Preduzimanje tjelesnog pregleda osumnjičenog,
odnosno optuženog i druge radnje u vezi s tim naređuje Sud, a
ako postoji opasnost od odlaganja - Tužitelj.
(4) Nije dopušteno da se prema osumnjičenom, odnosno
optuženom ili svjedoku primijene medicinske intervencije ili da
im se daju takva sredstva kojima bi se utjecalo na njihovu volju
pri davanju iskaza.
(5) Ako je postupljeno protivno odredbama ovoga člana, na
tako pribavljenom dokazu ne može se zasnivati sudska odluka.
V. Dopustivost
13. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je
pošao od odredaba člana VI/3.a) Ustava Bosne Hercegovine.
14. Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
a) Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem
sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili
između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između
institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući
se na to:
- Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan
odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom,
uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni
integritet Bosne i Hercegovine.
- Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog
entiteta u skladu sa ovim Ustavom.
Sporove može pokrenuti član Predsjedništva,
predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov
zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna
četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne
skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma
zakonodavnog organa jednog entiteta.
15. Ustavni sud podsjeća da je zahtjev za ocjenu ustavnosti
odredaba Zakona podnijela druga zamjenica predsjedavajućeg
Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i
Hercegovine u vrijeme podnošenja zahtjeva. U konkretnom
slučaju radi se o dijelu tog zahtjeva koji nije riješen u Prvoj
djelomičnoj odluci. U toj odluci preostali dio zahtjeva ocijenjen
je dopustivim u smislu odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 19. Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu
navedeno, nesporno je da je i ovaj dio zahtjeva dopustiv.
VI. Meritum
16. Podnositeljica zahtjeva je istakla da su odredbe člana
109. st. 1. i 2. Zakona suprotne članu II/3.b) i f) Ustava Bosne i
Hercegovine i čl. 3. i 8. Evropske konvencije.
17. Ustavni sud je ustanovio da odredbe člana 109. Zakona
propisuju: "Tjelesni pregled poduzet će se i bez pristanka
osumnjičenog, odnosno optuženog ako je potrebno da se utvrde
činjenice važne za krivični postupak. Tjelesni pregled drugih
osoba može se bez njihovog pristanka poduzeti samo onda ako se
mora utvrditi da li se na njihovom tijelu nalazi određen trag ili
posljedica krivičnog djela. Uzimanje krvi i druge liječničke
radnje koje se po pravilima medicinske nauke preduzimaju radi
analize i utvrđivanja drugih važnih činjenica za krivični postupak,
Utorak, 13. 4. 2021. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 22 - Strana 89
mogu se poduzeti i bez pristanka osobe koja se pregleda - ako
zbog toga ne bi nastupila kakva šteta po njeno zdravlje.
Preduzimanje tjelesnog pregleda osumnjičenog, odnosno
optuženog i druge radnje u vezi s tim naređuje Sud, a ako postoji
opasnost od odlaganja - Tužitelj. Nije dopušteno da se prema
osumnjičenom, odnosno optuženom ili svjedoku primijene
medicinske intervencije ili da im se daju takva sredstva kojima bi
se utjecalo na njihovu volju pri davanju iskaza. Ako je
postupljeno protivno odredbama ovoga člana, na tako
pribavljenom dokazu ne može se zasnivati sudska odluka."
18. Ustavni sud uočava da je zakonodavac pobijanim
odredbama propisao da se može preduzeti tjelesni pregled bez
pristanka osumnjičenog, odnosno optuženog ako je to potrebno
da se utvrde bitne činjenice važne za krivični postupak. Osim
toga, iste radnje se mogu primijeniti i na druga lica, ali pod
uvjetom da se na njihovom tijelu nalazi određeni trag ili
posljedica krivičnog djela. Daljnjim pobijanim odredbama
zakonodavac je dopustio preduzimanje ljekarskih radnji, ali
prema pravilima medicinske struke, bez pristanka lica koja se
pregledaju, radi utvrđivanja važnih činjenica za krivični postupak
pod uvjetom da tim preduzimanjem ne bi nastupila šteta po
njihovo zdravlje.
19. Dakle, s jedne strane, pobijane odredbe propisuju
mogućnost tjelesnog pregleda, odnosno medicinske intervencije
na osumnjičenom/optuženom bez njegovog pristanka (član 109.
stav 1. prva rečenica i stav 2. Zakona). S druge strane, one
propisuju tjelesni pregled i medicinske intervencije na drugim
licima (član 109. stav 1. druga rečenica i stav 2. Zakona).
20. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u presudi Y.F.
protiv Turske (vidi, Evropski sud, Y.F. protiv Turske, presuda od
22. jula 2003. godine, zahtjev broj 24209/94. stav 33) ponovio da
se tijelo lica tiče najintimnijeg aspekta privatnog života. Dakle,
tjelesni pregled, te prinudna medicinska intervencija, čak i manja,
predstavljaju uplitanje u ovo pravo. Nesporno je, dakle, da
odredbe Zakona omogućavaju miješanje u pravo na privatni
život. Ustavni sud podsjeća da je takvo miješanje opravdano u
smislu stava 2. člana 8. samo ako je "u skladu sa zakonom", ako
teži jednom ili više legitimnih ciljeva navedenih u stavu 2, te ako
je "nužno u demokratskom društvu" kako bi se postigao taj cilj ili
ciljevi. Dalje, "u skladu sa zakonom" na osnovu člana 8. stav 2, u
načelu, zahtijeva, prvo, da sporna mjera ima određeni osnov u
domaćem propisu, također, da se odnosi i na kvalitet predmetnog
propisa koji treba da bude u skladu sa vladavinom prava, te
dostupan licu na koje se odnosi koje mora, štaviše, moći da
predvidi posljedice za sebe, te da mjera mora biti u skladu sa
vladavinom prava (vidi, Evropski sud, Kruslin protiv Francuske,
presuda od 24. aprila 1990. godine, zahtjev broj 11801/85, stav
27, Serija A br. 176-A). Dalje, Ustavni sud podsjeća da će se
miješanje smatrati neophodnim u demokratskom društvu za
legitiman cilj ako odgovara na hitnu društvenu potrebu i,
naročito, ako je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi
postići (vidi, Evropski sud, Coster protiv Ujedinjenog
Kraljevstva, presuda od 18. januara 2001. godine, zahtjev broj
24876/94, stav 104).
U odnosu na stav 1. prva rečenica i stav 2. člana 109. Zakona
(u odnosu na osumnjičene/optužene)
21. Ustavni sud zapaža da je zakonodavac propisao da
tjelesni pregled osumnjičenog ili optuženog lica može biti
naložen bez njegovog pristanka ako je to potrebno da se utvrde
činjenice važne za krivični postupak. U vezi sa uzimanjem krvi i
drugim ljekarskim radnjama, zakonodavac je propisao uvjet da
preduzimanje tih radnji mora biti prema pravilima medicinske
nauke, bez pristanka lica koja se pregledaju, radi utvrđivanja
važnih činjenica za krivični postupak pod uvjetom da tim
radnjama ne nastupa šteta po njihovo zdravlje. Dakle, iz
navedenih odredaba slijedi da je jedini uvjet koji je zakonodavac
propisao u prvom slučaju da je potrebno da se utvrde činjenice
važne za krivični postupak. U odnosu na preduzimanje ljekarskih
radnji, zakonodavac je propisao uvjet da tim preduzimanjem ne
nastaje šteta po zdravlje lica koje pregledaju i da se one obavljaju
u skladu sa pravilima medicinske nauke. S tim u vezi, Ustavni
sud podsjeća da Evropski sud smatra da mogu postojati odredbe
sa širokim pojmovima koji naginju neodređenosti, ali da to može
biti potrebno radi određivanja pravila od opće primjene (vidi,
Evropski sud, Ahmed i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav
4, broj 22954/93 od 2. septembra 1998. godine), te radi
izbjegavanja pretjerane rigidnosti (vidi, Evropski sud, Kokkinakis
protiv Grčke, od 25. maja 1993, stav 40, Serija A broj 260-A).
22. U konkretnom slučaju Ustavni sud uočava da Zakon o
krivičnom postupku definira pravila opće primjene. Zakonodavac
je propisao opće uvjete pod kojim će osumnjičeni/optuženi biti
podvrgnuti mjerama iz pobijanih odredaba. Ustavni sud smatra
da iz pobijanih odredaba ne proizlazi da lica
(osumnjičeni/optuženi) na koja se te odredbe odnose ne mogu
jasno i konkretno znati svoja prava i dužnosti i predvidjeti
posljedice svog ponašanja. U tom kontekstu podrazumijeva se da
"u skladu sa pravilima medicinske nauke" znači da je samo
obučenom medicinskom osoblju dozvoljeno da preduzima takve
mjere. Ako se na taj način tumače, pobijane odredbe
zadovoljavaju uvjet "u skladu sa zakonom" iz člana 8. Evropske
konvencije. U odnosu na pitanje da li ograničenja propisana
pobijanim odredbama imaju legitiman cilj, Ustavni sud zapaža da
pitanja koja su obuhvaćena pobijanim odredbama teže
legitimnom cilju koji se ogleda u pribavljanju dokaza radi
rasvjetljavanja krivične stvari i otkrivanju objektivne istine. S tim
u vezi, Ustavni sud podsjeća na predmet Evropskog suda Schmidt
protiv Njemačke (vidi, Schmidt protiv Njemačke, presuda od 16.
augusta 2002. godine, broj predmeta 32352/02) u kojem je
naznačeno: "Sud, dalje, smatra da je uzimanje uzoraka krvi i
pljuvačke naređeno da bi se utvrdilo da li je apelant počinilac
krivičnog djela. To djelo, koje se sastoji od bacanja sumnje na
treće lice, krivotvorenja i klevete, jeste ozbiljne prirode u svjetlu
posebnih okolnosti predmeta i povezano je sa istragom o
fatalnom napadu na tursku porodicu koja je privukla pažnju
javnosti širom države. Stoga je nalog imao legitiman cilj, tj.
zaštitu interesa nacionalne i javne sigurnosti." Sudska praksa
Evropskog suda, dakle, pokazuje da uvijek mora postojati
razuman odnos proporcionalnosti između javnog interesa pri
procesuiranju krivičnog djela i prava lica o kojem je riječ.
Pobijana odredba ne naznačava to eksplicitno, ali se mora
tumačiti na taj način u svjetlu direktne primjenjivosti Evropske
konvencije u Bosni i Hercegovini (član II/2. Ustava Bosne i
Hercegovine).
23. Ustavni sud, također, uočava da radnje preduzete u
smislu pobijanih odredaba mogu podstaknuti i pitanje
nečovječnog i ponižavajućeg postupanja. S tim u vezi, Ustavni
sud podsjeća na predmet Jalloh protiv Njemačke (vidi, Evropski
sud, Jalloh protiv Njemačke, presuda od 11. jula 2006. godine,
zahtjev broj 54810/00, stav 70) u kojem je istaknuto da čl. 3. i 8.
Evropske konvencije sami po sebi ne zabranjuju pribjegavanje
medicinskoj proceduri suprotno volji osumnjičenog radi
pribavljanja dokaza od njega o njegovoj upletenosti u počinjenje
krivičnog djela, tj. prikupljanje dokaza na navedeni način samo
po sebi ne predstavlja kršenje tih članova Evropske konvencije.
Međutim, svako pribjegavanje prisilnoj medicinskoj intervenciji
radi pribavljanja dokaza mora biti uvjerljivo obrazloženo
činjenicama određenog predmeta (vidi, Evropski sud, Jalloh
protiv Njemačke, presuda od 11. jula 2006. godine, predstavka
broj 54810/00, stav 71). Navedeno je posebno važno za postupak
u kojem treba pribaviti materijalni dokaz iz tijela. Interveniranje
mora dosegnuti minimalni nivo ozbiljnosti da bi bilo obuhvaćeno
Broj 22 - Strana 90 S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Utorak, 13. 4. 2021.
opsegom člana 3. Postupak, dakle, ne smije predstavljati nikakav
rizik da će doći do štete po zdravlje osumnjičenog ili velike
tjelesne boli. Dalje, mora se dokazati da su ostale metode
pribavljanja dokaza uzete u obzir. Težini krivičnog djela o kojem
je riječ mora se posvetiti dužna pažnja. Osim toga, mora se
razmotriti da li su ljekari naložili i proveli prisilni medicinski
zahvat, da li je lice o kojem je riječ bilo pod neprekidnim
medicinskim nadzorom, te da li je, zbog prisilnog medicinskog
zahvata, došlo do bilo kakvog pogoršanja njegovog ili njenog
zdravlja i da li je imalo trajne posljedice za njegovo ili njeno
zdravlje. Dakle, Evropski sud zahtijeva da bilo koje miješanje u
tjelesni integritet lica koje je provedeno s ciljem pribavljanja
dokaza bude predmet stroge analize(vidi, također, Evropski sud,
predmet Salikhov protiv Rusije, presuda od 3. maja 2012. godine,
zahtjev broj 23880/05, stav 75).
24. Ustavni sud je već konstatirao da je zakonodavac
razradio jasan opći pravni okvir i da je propisao opće uvjete pod
kojim će osumnjičeni/optuženi biti podvrgnuti mjerama iz
pobijanih odredaba na dovoljno jasan i predvidiv način. Ustavni
sud je, također, zaključio da radnje preduzete u smislu pobijanih
odredaba mogu podstaknuti pitanje nečovječnog i ponižavajućeg
postupanja, te, u vezi s tim, ukazao na standarde uspostavljene u
praksi Evropskog suda. Odredbama člana 109. Zakona
zakonodavac je regulirao pitanja pribavljanja dokaza koji se
nalaze na ljudskom tijelu ili u ljudskom tijelu. Između ostaloga,
zakonodavac je propisao da preduzimanje tjelesnog pregleda
osumnjičenog, odnosno optuženog i druge radnje u vezi s tim
naređuje Sud, a ako postoji opasnost od odgađanja – tužilac.
Ustavni sud u pobijanim odredbama ne nalazi ništa što bi
onemogućilo primjenu navedenih standarda iz prakse Evropskog
suda. Ustavni sud podsjeća da je u članu II/2. Ustava Bosne i
Hercegovine navedeno da se u Bosni i Hercegovini direktno
primjenjuju prava i slobode garantirani Evropskom konvencijom,
te da imaju prioritet nad svakim drugim zakonom. Dakle, na ovaj
način utvrđena je obaveza da se u postupcima koji se vode i
odlukama koje se donose primjenjuju standardi ljudskih prava i
osnovnih sloboda. Ako se uzme u obzir da se prava i slobode iz
Evropske konvencije i njezinih protokola primjenjuju direktno u
Bosni i Hercegovini i da imaju prioritet nad svim ostalim
zakonima, onda je jasno da odredbe Zakona, a posebno pobijane
odredbe člana 109. st. 1. i 2. Zakona u dijelu koji se odnosi na
osumnjičene/optužene treba da se tumače u skladu sa odredbama
Evropske konvencije i sudske prakse Evropskog suda. S tim u
vezi, Ustavni sud pri preduzimanju radnji u smislu pobijanih
odredaba, odnosno primjene pobijanih odredaba, ukazuje na
obavezu primjene navedenih standarda ljudskih prava i osnovnih
sloboda. Uostalom, u suprotnom, ukoliko se pobijane odredbe
primijene na način koji je suprotan navedenim standardima, tada
će sudovi i, kao krajnja instanca, Ustavni sud biti u poziciji da
osiguraju odgovarajuću zaštitu.
25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je ustanovio da
prva rečenica stava 1. i stav 2. člana 109. Zakona (u odnosu na
osumnjičene/optužene) nisu suprotni članu II/3.b) i f) Ustava
Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 8. Evropske konvencije.
U odnosu na stav 1. druga rečenica i stav 2. člana 109.
Zakona (u odnosu na druga lica)
26. Ustavni sud uočava da je zakonodavac u pobijanim
odredbama propisao mogućnost tjelesnog pregleda i drugih lica
bez njihovog pristanka ako se mora utvrditi da li se na njihovom
tijelu nalazi određen trag ili posljedica krivičnog djela (druga
rečenica stava 1. člana 109. Zakona). Dalje, Ustavni sud uočava
da je u članu 109. stav 2. Zakona zakonodavac propisao
mogućnost uzimanja uzoraka krvi i druge ljekarske radnje bez
pristanka lica koje se pregleda, a koje se preduzimaju radi analize
i utvrđivanja drugih važnih činjenica za krivični postupak, ako
zbog toga ne bi nastupila kakva šteta po njegovo zdravlje.
Ustavni sud uočava da ovaj stav nije dovoljno precizan, ali da je
očito da se odnosi i na osumnjičene/optužene i na druga lica. S
tim u vezi, Ustavni sud će u nastavku analizirati ustavnost stava
2. u odnosu na druga lica, te drugu rečenicu stava 1. člana 109.
Zakona.
27. Ustavni sud podsjeća da se takvo miješanje mora
analizirati u svjetlu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i
člana 8. Evropske konvencije, te da je opravdano samo ako je "u
skladu sa zakonom", ako slijedi jedan ili više legitimnih ciljeva iz
stava 2. i ako je "neophodno u demokratskom društvu" radi
postizanja tog cilja ili ciljeva (vidi gore).
28. U ovom predmetu zakonodavac je a priori predvidio da
sva lica koja nisu osumnjičena za neko djelo (druga lica) mogu
biti predmet tjelesnog pregleda i uzimanja uzoraka krvi i ostalih
ljekarskih radnji bez njihove saglasnosti ako postoji konkretan
trag ili ostale posljedice krivičnog djela na njihovom tijelu, ili
radi analize i utvrđivanja drugih činjenica važnih za krivični
postupak. Dakle, tekst odredbe je veoma širok, naročito u
pogledu "ostalih medicinskih postupaka" koji mogu biti bilo šta,
od analize DNK do ginekološkog pregleda. Jedini preduvjet za
takvo miješanje jeste da je "potrebno da se utvrde činjenice važne
za krivični postupak".
29. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, prema pravilu,
pristanak je potreba radi bilo kojeg miješanja u tjelesni integritet
lica koje nije osumnjičeno za neki zločin, nego je slučajno
povezano s njim. Dakle, Evropski sud je istakao u navedenom
predmetu Y.F. protiv Turske, stav 43: "Konačno, dok Sud
prihvata tvrdnju Vlade da medicinski pregled pritvorenih lica koji
obavlja ljekar sudske medicine može predstavljati značajnu
zaštitu od lažnih optužbi za seksualno uznemiravanje ili
zlostavljanje, on smatra da svako miješanje u tjelesni integritet
lica mora biti propisano zakonom, te da iziskuje pristanak tog
lica. U protivnom, lice u osjetljivoj situaciji, kao što je pritvorenо,
bilo bi lišeno zakonskih garancija protiv proizvoljnog
djelovanja." Sud prihvata u svojoj sudskoj praksi da mogu
postojati izuzeci od tog pravila u slučaju manjeg miješanja, kao
što je uzimanje ćelijskog materijala brisom iz usne šupljine ili test
DNK (vidi, Evropski sud, Romina Caruana protiv Malte, st. 29. i
30, zahtjev broj 41079/16). Međutim, u zakonu mora biti jasno
naznačeno da su medicinske intervencije na licima koja nisu
optužena ni za kakvo djelo dozvoljene bez pristanka tog lica pod
striktno definiranim uvjetima, te da se uvijek moraju smatrati
izuzetkom, a ne pravilom. Relevantni preduvjeti za tako širok
spektar medicinskih intervencija mora biti jasno definiran
zakonom.
30. Ustavni sud ponavlja da je zakonodavac predvidio da
sva lica koja nisu osumnjičena za neko djelo (druga lica) mogu
biti predmet tjelesnog pregleda i uzimanja uzoraka krvi i ostalih
ljekarskih radnji bez njihove saglasnosti ako postoji konkretan
trag ili ostale posljedice krivičnog djela na njihovom tijelu, ili
radi analize i utvrđivanja drugih činjenica važnih za krivični
postupak. Ustavni sud zapaža da tekst odredbe ne precizira šta se
podrazumijeva pod "drugim ljekarskim radnjama". S obzirom na
nedovoljnu preciznost i nedostatak dodatnih zaštitnih mjera za
provođenje "drugih ljekarskih radnji" na "drugim licima",
Ustavni sud smatra da ovaj dio odredbe nije u skladu sa načelom
zakonitosti.
31. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da je zakonodavac u
cijelom tekstu člana 109. napravio jasnu razliku između pravila
koja se primjenjuju na "osumnjičena i optužena lica " i na "druga
lica ". Stoga, doslovno čitanje teksta člana 109. stav 3. sugerira da
je sudski nalog zamijenjen nalogom tužioca u hitnom slučaju
potreban samo za fizički pregled osumnjičenog ili optuženog. U
stavu se, također, navode "druge radnje u vezi s tim", tj. one
Utorak, 13. 4. 2021. S L U Ž B E N I G L A S N I K B i H Broj 22 - Strana 91
navedene u članu 109. stav 2, ali ne i primjena ove posebne
zaštite na "druga lica".
32. Stoga, prema ovim odredbama, bez sudskog naloga nije
moguće izvršiti fizički pregled osumnjičenog ili optuženog i
druge radnje, dok se fizički pregled i druge radnje prema "drugim
licima", prema odredbama člana 109. Zakona, mogu provesti bez
sudskog naloga.
33. Imajući u vidu sve navedeno, propisivanjem na ovakav
način zakonodavac nije regulirao preduvjete miješanja u tjelesni
integritet "drugih lica" na dovоljno jasan način, te u ovom dijelu
nije zadovoljio uvjet "u skladu sa zakonom" iz člana 8. Evropske
konvencije, odnosno nije osigurao da će miješanje u pravo iz
člana 8. biti samo u onoj mjeri u kojoj je strogo nužno za
očuvanje demokratskih institucija. Na koji će način zakonodavac
urediti ovo pitanje nije u nadležnosti Ustavnog suda, ali
zakonodavac mora poštovati zahtjeve iz člana 8. Evropske
konvencije, tj. zadovoljiti uvjet "u skladu sa zakonom", odnosno
ograničiti se samo na ono što je nužno u demokratskom društvu.
Ustavni sud u ovom dijelu podsjeća da nije pitanje ustavnosti
neodgovarajuća implementacija određenih zakonskih rješenja ako
su ta rješenja, sama po sebi, u skladu sa Ustavom. U takvim
situacijama, u slučaju zloupotrebe u implementaciji zakonskih
odredaba, postoje drugi odgovarajući mehanizmi zaštite.
Međutim, u konkretnom slučaju se ne radi o takvoj situaciji, već
o situaciji da su pobijane odredbe, same po sebi, u svojoj
implementaciji očito suprotne Ustavu Bosne i Hercegovine.
34. Ustavni sud zaključuje da je druga rečenica stava 1.
člana 109. Zakona suprotna članu II/3.f) Ustava Bosne i
Hercegovine i članu 8. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni
sud zaključuje i da je stav 2. člana 109. Zakona u odnosu na to šta
se odnosi i na druga lica suprotan članu II/3.f) Ustava Bosne i
Hercegovine i članu 8. Evropske konvencije.
35. Imajući u vidu prethodni zaključak u vezi sa kršenjem
člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske
konvencije, Ustavni sud neće razmatrati kršenje člana II/3.b)
Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
VII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da je druga rečenica stava 1.
člana 109. Zakona u vezi sa stavom 3. suprotna članu II/3.f)
Ustava Bosne i Hercegovine i članu 8. Evropske konvencije.
Osim toga, Ustavni sud zaključuje i da je stav 2. člana 109.
Zakona u odnosu na to šta se odnosi i na druga lica suprotan
članu II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 8. Evropske
konvencije.
37. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da prva rečenica
stava 1. i stav 2. člana 109. Zakona (u odnosu na
osumnjičene/optužene) nisu suprotni članu II/3.b) i f) Ustava
Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 8. Evropske konvencije, kako ih
tumači i primjenjuje Evropski sud.
38. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 60. i člana
61. stav (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u
dispozitivu ove odluke.
39. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, sudija
Miodrag Simović je dao izjavu o neslaganju sa odlukom većine.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke
Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u
predmetu broj U 5/16, rješavajući zahtjev Borjane Krišto, druge
zamjenice predsjedatelja Zastupničkog doma Parlamentarne
skupštine Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošenja
zahtjeva, na temelju članka VI/3.(a) Ustava Bosne i
Hercegovine, članka 57. stavak (2) alineja b), članka 59. st. (1),
(2) i (3), članka 60. i članka 61. stavak 4. Pravila Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i
Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik
Mato Tadić, dopredsjednik
Tudor Pantiru, sudac
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudac
Angelika Nuβberger, sutkinja
Helen Keller, sutkinja
na sjednici održanoj 26. ožujka 2021. godine donio je
DRUGU DJELOMIČNU ODLUKU O
DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odlučujući o zahtjevu Borjane Krišto, druge zamjenice
predsjedatelja Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine
Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošenja zahtjeva, za ocjenu
ustavnosti odredaba članka 109. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom
postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03,
32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07,
32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13)
utvrđuje se da druga rečenica stavka 1. i stavak 2. članka
109. Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine
("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04,
13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08,
58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) nisu sukladni odredbama
članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske
konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Nalaže se Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine
da, sukladno članku 61. stavak (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i
Hercegovine, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostave
ove odluke uskladi drugu rečenicu stavka 1. i stavak 2. članka
109. Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine
("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04,
13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08,
58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) sa odredbama članka II/3.(f)
Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za
zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Nalaže se Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine
da, sukladno članku 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i
Hercegovine, u roku iz prethodnog stavka obavijesti Ustavni sud
Bosne i Hercegovine o mjerama poduzetim s ciljem izvršenja ove
odluke.
Utvrđuje se da je prva rečenica stavka 1. članka 109.
Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni
glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05,
46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09,
16/09, 93/09 i 72/13) sukladna odredbama članka II/3.(b) Ustava
Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije za zaštitu
ljudskih prava i temeljnih sloboda i odredbama članka II/3.(f)
Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za
zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i
Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i
Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u
"Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Borjana Krišto, druga zamjenica predsjedatelja Zastupničkog
doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u
vrijeme podnošenja zahtjeva (u daljnjem tekstu: podnositeljica
zahtjeva), podnijela je 27. lipnja 2016. godine Ustavnom sudu
Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za
ocjenu ustavnosti odredaba članka 84. st. 2, 3, 4. i 5, članka 109. |
| Odluka Ustavnog suda BiH kojom se odbija kao neosnovana apelacija FBiH podnesena protiv Presude Vrhovnog suda FBiH broj 65 0 Ps 213065 19 Rev od 29. oktobra 2019., Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 213065 13 Pž od 6. marta 2019. i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 213065 11 Ps od 9. novembra 2012. godine |
17.02.2021 |
|
Bosna i Hercegovina |
Građansko i procesno pravo |
|
|
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4840/19,rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne iHercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne iHercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:Zlatko M. Knežević, predsjednikMato Tadić, potpredsjednikMirsad Ćeman, potpredsjednikValerija Galić, sutkinjaMiodrag Simović, sudijaSeada Palavrić, sutkinjana sjednici održanoj 17. februara 2021. godinedonio je
Predmet broj:AP-4840/192Odluka o dopustivosti i meritumuODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMUOdbija se kao neosnovana apelacija Federacije Bosne iHercegovine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda FederacijeBiH broj 65 0 Ps 213065 19 Rev od 29. oktobra 2019. godine, PresudeKantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 213065 13 Pž od 6. marta2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps213065 11 Ps od 9. novembra 2012. godine. OBRAZLOŽENJEI.Uvod1.Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Federalnopravobranilaštvo Sarajevo, podnio je 18. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom suduBosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda FederacijeBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 213065 19 Rev od 29. oktobra 2019. godine,Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 21306513 Pž od 6. marta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu:Općinski sud) broj 65 0 Ps 213065 11 Ps od 9. novembra 2012. godine.II.Postupak pred Ustavnim sudom 2.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskogsuda i Ecoplan d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 27. oktobra 2020. godineda dostave odgovor na apelaciju. 3.Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužilac su dostavili odgovore na apelaciju u perioduod 4. novembra do 4. decembra 2020. godine.III.Činjenično stanje4.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnomsudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Predmet broj:AP-4840/193Odluka o dopustivosti i meritumu5.Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 213065 11 Ps od 9. novembra 2012. godine obavezan jeapelant da isplati tužiocu iznos od 51.269,68 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 22.septembra 2011. godine do isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.6.U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su parnične stranke, nakon tenderskeprocedure, zaključili Ugovor od 27. decembra 2007. godine na osnovu kojeg je tužilac, kaoizvođač radova, izradio Idejno rješenje kolizije pristaništa i gradske marine u Neumu sapriobalnim pojasom (Faza I) i Glavni projekat pristana i gradske marine Neum sainfrastrukturom (Faza II), sve prema Dodatku A-E predmetnog ugovora, te da je apelant, kaonaručilac posla, primio izvršeno djelo sa kompletnom projektnom dokumentacijom i isplatiougovorenu cijenu od 399.544,47 KM. Naveo je da projektnim zadatkom, tužiočevom ponudom,niti predmetnim ugovorom nisu bili predviđeni geotehnički istražni radovi i geotehničkiizvještaji, te da ti radovi nisu bili uključeni ni u cijenu ugovorenih usluga, iz razloga što jepredmetni ugovor utemeljen na pretpostavci ugovarača da će za izradu projektnog zadatka bitidovoljni podaci iz izvedbenog projekta „Pristanišna obala Neum“ od decembra 1988. godineizvođača „Obala" Split. Nadalje je utvrđeno da za izradu ugovorenog djela nisu bili dovoljnipodaci iz izvedbenog projekta od 1988. godine i da je te podatke, prema Mišljenju instituta IGHd.d. Split od 8. januara 2008. godine, bilo nužno dopuniti dodatnim istražnim radovima. Takođeje utvrđeno da je o navedenom tužilac odmah usmeno obavijestio S.Š, zaposlenika Federalnogministarstva prometa i komunikacija Mostar, kao ovlaštenu osobu ispred ugovornog organa zapripremu dokumentacije i projektnog zadatka, uz dostavu Mišljenja instituta Split, te da jetužilac dobio usmeni nalog da posao uradi po važećoj zakonskoj regulativi i dopuni ugovorenodjelo dodatnim istražnim radovima. Općinski sud je utvrdio i da je tužilac izvršio potrebnegeološke i geomehaničke istražne radove, te da je za te radove ispostavio apelantu račun od 22.septembra 2008. godine u iznosu od 51.269,68 KM, koji račun apelant nije izmirio. S obziromda su geološki i geomehanički istražni radovi bili zakonski obavezni i uslov i osnova za izraduprojektnog zadatka, te da su navedeni radovi poduzeti na osnovu usmenog naloga apelantovogpredstavnika, Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjev primjenom odredaba čl. 17, 262. st. 1,277. i 600. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pri tome se, u odnosuna pravnu valjanost usmenog sporazuma parničnih stranaka o proširenju obima radova zapredmetne vanugovorne radove, pozvao na odredbe čl. 69. st. 2. i 73. ZOO.7.Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 213065 13 Pž od 6. marta 2019. godine uvažena jetužiočeva žalba i prvostepena presuda je preinačena u pogledu perioda isplate zakonske zateznekamate, na način da je apelant obavezan da tužiocu isplati iznos od 51.269, 68 KM sa
Predmet broj:AP-4840/194Odluka o dopustivosti i meritumuzakonskom zateznom kamatom od 22. septembra 2008. godine pa do isplate, te da munadoknadi troškove parničnog postupka, dok je apelantova žalba odbijena i prvostepena presudapotvrđena.8.U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da seu konkretnom slučaju radi o ugovoru o djelu u smislu odredbe člana 600. ZOO, te da jenesporno da su parnične stranke u cijelosti ispunile ugovorne obaveze, tužilac je izradio idostavio projektnu dokumentaciju, a apelant mu je za izvršeni posao isplatio naknadu. Istakao jeda je sporno pitanje naknade u visini od 51.269,68 KM, za geološke i geomehaničke istražneradove koji nisu ugovoreni, a čije plaćanje je tužilac tražio prema računu od 22. septembra2008. godine. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 624. stav 3. ZOO propisano daako je naknada ugovorena na osnovu proračuna bez izričitog jemstva poslenika za njegovutačnost, pa se u toku rada prekoračenje proračuna pokaže neizbježnim poslenik mora o tome bezodlaganja obavijestiti naručioca, inače gubi svako potraživanje zbog povećanih troškova. S timu vezi je istakao da iz računa od 22. septembra 2008. godine sa prilozima (računima Geotehnika94 d.o.o. Mostar i MOHO d.o.o. Zagreb, Ugovorima o autorskom djelu sa specifikacijomradova i troškova, izvještaju tužioca od 5. februara 2008. godine i tužiočevom obrazloženomzahtjevu za priznanje i izmirenje obveza od 16. decembra 2010 godine), te iskaza svjedoka S.Š,kao ovlaštene osobe apelanta za pripremu dokumentacije projektnog zadatka, i tužiočevogzakonskog zastupnika, neosporno proizlazi da je tužilac uredno obavijestio apelanta o potrebiizvršenja dodatnih radova, te da je tužilac dobio usmenu suglasnost za izvođenje tih radova kojinisu bili ugovoreni, s tim da će stranke to naknadno pismeno regulisati. S obzirom da sunavedeni geotehnički istražni radovi i geotehnički izvještaji prema Mišljenju IGH d.d. Split od8. januara 2008. godine bili zakonski obavezni i uslov i osnova za izradu projektnog zadatka, anisu bili navedeni u tenderu, ugovoreni, niti uračunati u cijenu ugovora, Kantonalni sud jezaključio da je tužilac, kao ovlaštena i stručna osoba, bio zakonski obvezan prije izrade idejnogrješenja i glavnog projekta, izvršiti sporne radove iako oni nisu bili ugovoreni, a što je i učinioprema usmenom dogovoru sa apelantovim predstavnicima. Stoga je zauzeo stanovište da su ukonkretnom slučaju ispunjeni uslovi za primjenu odredbe člana 624. stav 3. ZOO, odnosno da jetužbeni zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa osnovan. Pri tome je istakao da apelant nijeosporio račun izdat na ime spornih vanugovornih radova, a koji račun odgovara specifikacijiizvršenih radova i troškova koji su mu dostavljeni u prilogu računa. U konačnici je ocijenioosnovanim tužiočeve žalbene navode da je ispravkom tužbe zatražena isplata zakonske zatezne
Predmet broj:AP-4840/195Odluka o dopustivosti i meritumukamate počev od 22. septembra 2008. godine kada je dospjelo predmetno potraživanje, a ne od22. septembra 2011. godine. 9.Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 213065 19 Rev od 29. oktobra 2019. godine odbijena jeapelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.10.U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, te jeistakao da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio osnovanimtužbeni zahtjev. Naveo je da su nižestepeni sudovi pravilno kvalifikovali predmetni ugovor kaougovor o djelu, te da tužilac, s obzirom da nije garantovao za tačnost proračuna u smisluodredbe člana 624. stav 2. ZOO, ima pravo na povećanje ugovorene naknade na ime povećanjatroškova u odnosu na prvobitno ugovorene, s obzirom da se radi o nužnim i nepredviđenimpovećanjima obima rada. Kako je tužilac bez odlaganja obavijestio apelanta o neizbježnostiprekoračenja ugovorenih radova, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilnoprimijenio odredbu člana 624. stav 3. ZOO, te je ocijenio neosnovanim apelantove prigovore opogrešnoj primjeni materijalnog prava zbog nepostojanja pismenog sporazuma ili aneksaugovora od strane ovlaštenih predstavnika u smislu tač. 1.4 i 2.3. predmetnog ugovora. S tim uvezi je istakao da je među parničnim strankama bilo nesporno da podaci iz izvedbenog projektaiz 1988. godine nisu bili dovoljni i da ih je prije izrade idejnog rješenja i glavnog projekta bilonužno dopuniti dodatnim istražnim radovima, o čemu je tužilac bez odlaganja obavijestioapelanta i dobio usmenu saglasnost i nalog za njihovo dodatno izvođenje prema zakonskojregulativi, te da će to naknadno regulisati i pismeno u smislu odredaba iz tač. 1.4. i 2.3. ipredmetnog ugovora, a do čega nije došlo. Pri tome je istakao da apelant u toku postupka nijedovodio u pitanje nužnost dodatnih radova koje je tužilac izveo i nastanak povećanih troškova.U konačnici Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud u obrazloženju presude dao jasne ipotpune razloge za zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva i da ih kao pravilne prihvata, teda ostali apelantovi revizioni navodi nisu od odlučnog značaja za drugačiju odluku sa aspektapredmeta spora, u smislu odredbe člana 231. u vezi sa članom 253. Zakona o parničnompostupku (u daljnjem tekstu: ZPP).IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije 11.Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne iHercegovine. Apelant navodi da Vrhovni sud nije cijenio njegov revizioni navod da S.Š. nije bio
Predmet broj:AP-4840/196Odluka o dopustivosti i meritumuovlaštena osoba za davanje bilo kakve saglasnosti za izvođenje radova s obzirom da je tačkom1.4. (OVLAŠTENI PREDSTAVNICI) predmetnog ugovora kao apelantov ovlašteni predstavniku vezi sa preduzimanjem radnji prema predmetnom ugovoru naveden I.M, pomoćnik ministra.Navodi da su redovni sudovi uzeli kao dokazanu činjenicu da je S.Š. bio apelantov ovlaštenipredstavnik za ugovaranje spornih istražnih radova samo na osnovu izjave navedenog lica itužiočevog zakonskog zastupnika, što je za posljedicu imalo pogrešnu primjenu materijalnogprava s obzirom da državni službenik može preduzimati određene radnje u ime organa samo naosnovu i u obimu ovlaštenja datog od strane rukovodioca organa, koje ovaštenje S.Š. ukonkretnom slučaju nije imao. Apelant navodi i da je tačkom 2.3. predmetnog ugovoranavedeno da će se izmjene uslova i odredaba ugovora, uključujući i sve izmjene u predmetu iobimu ugovora, vršiti na osnovu pismenog sporazuma ugovornih strana, te da su redovni sudovis tim u vezi pogrešno primijenili odredbu člana 70. stav 2. ZOO. Navodi da je predmetni ugovorrealizovan i da je plaćena naknada, o čijoj visini nije bilo dileme, te da stoga nije bilo mjestaprimjeni odredbe člana 624. stav 3. ZOO. Apelant takođe navodi da redovni sudovi nisu cijenilinjegove navode da je u predmetnom računu navedeno da je izdat u skladu sa članom 2.3.predmetnog ugovora, a kojom ugovornom odredbom je određena pismena forma izmjenaugovora, koja u konkretnom slučaju nije ispoštovana. b)Odgovor na apelaciju12.Vrhovni sud je naveo da je donio zakonitu odluku i da ne stoje navodi iz apelacije.13.Kantonalni sud je naveo da osporenom odlukom nije došlo do povrede prava na koja se apelantpozvao.14.Općinski sud je naveo da osporenom odlukom nije došlo do povrede prava na koja se apelantpozvao.15.Tužilac je naveo da je apelacija neosnovana i da apelant ponavlja navode koje je isticao upostupku pred redovnim sudovima. Naveo je da je S.Š. bio kontakt osoba u postupku javnenabavke i da je kao stručna osoba građevinske struke učestvovao u svim fazama predmetnogprojekta, od njegovog početka pa sve do njegovog zaključenja. Tužilac je naveo i da apelant utoku postupka nije dovodio u pitanje nužnost izvedenih vanugovornih radova, te da prihvatanjeizvedenih vanugovornih radova predstavlja konkludentnu radnju kojom je odobrio izvršeneradove.
Predmet broj:AP-4840/197Odluka o dopustivosti i meritumuV.Relevantni propisi16.Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89,«Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i42/11)17.Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiHkako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismimaa koji u relevantnom dijelu glasi:Sloboda uređivanja obligacionih odnosaČlan 10.Učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose, a ne mogu ih uređivatisuprotno „Ustavu Republike Bosne i Hercegovine“, prinudnim propisima temoralu društva.Dužnosti ispunjenja obavezaČlan 17.(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovornisu za njeno ispunjenje.(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionomodnosu ili na osnovu zakona.Ugovorena formaČlan 69.(1) Ugovorne strane mogu se sporazumjeti da posebna forma bude uslovpunovažnosti njihovog ugovora.(2) Ugovor za čije je zaključenje ugovorena posebna forma može biti raskinut,dopunjen ili na drugi način izmijenjen i neformalnim sporazumom.(3) Ako su ugovorne strane predvidjele posebnu formu samo da osiguraju dokazsvoga ugovora, ili da postignu što drugo, ugovor je zaključen kad je postignutasaglasnost o njegovoj sadržini, a za ugovarače je u isto vrijeme nastala obavezada ugovoru dadu predviđenu formu.Sankcija nedostatka potrebne forme |
| Odluka Ustavnog suda BiH kojom se odbija kao neosnovana apelacija protiv zaključka Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 756472 19 I od 29. januara 2020. godine |
17.02.2021 |
|
Bosna i Hercegovina |
Radno pravo |
|
|
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M.Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović iSeada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine,u predmetu broj AP-212/20,rješavajući apelaciju Šejle Nakičević i Lejle Ganić,na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne iHercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne iHercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMUOdbija se kao neosnovana apelacija koju su podnijele ŠejlaNakičević i Lejla Ganić protiv zaključka Općinskog suda u Sarajevubroj 65 0 I 756472 19 I od 29. januara 2020. godine.OBRAZLOŽENJEI.Uvod1.Šejla Nakičević i Lejla Ganić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Sarajeva, koje zastupa Adnan Novoadvokat iz Sarajeva, podnijele su 17. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne iHercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nerazumne dužine trajanja izvršnog postupkakoji je okončan poslije podnošenja apelacije Zaključkom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjemtekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 756472 19 I od 29. januara 2020. godine.2.Apelantice su 10. marta 2020. godine dopunile predmetnu apelaciju na način da su osporileZaključak Općinskog suda broj 65 0 I 756472 19 I od 29. januara 2020. godine.II.Postupak pred Ustavnim sudom3.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 18. marta 2020. i 3.januara 2021. godine da dostavi odgovore na apelaciju.4.Općinski sud je 7. maja 2020. i 19. januara 2021. godine dostavio odgovore na apelaciju.
Predmet broj: AP-212/202Odluka o dopustivosti i meritumuIII.Činjenično stanje5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudumogu se sumirati na sljedeći način:6.Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 414384 14 Rs od 29. juna 2015. godine, koja je potvrđenapresudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 414384 15Rsž od 5. februara 2019. godine poništene su kao nezakonite Odluke tuženog (Energopetrol d.d.Sarajevo) o otkazu ugovora o radu te je tuženi obavezan da apelantice vrati na radna mjesta koja suobavljale prije otkaza ili da ih vrati na druge odgovarajuće poslove, uz uspostavu radnopravnogstatusa od dana otkaza ugovora o radu. Istom presudom odlučeno je da je tuženi dužan isplatitinaknade plata u određenim novčanim iznosima za određene vremenske periode sa zakonskimzateznim kamatama pa do isplate, te je naloženo tuženom da za apelantice obračuna i uplatidoprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na dosuđene naknade plaća za naznačeni period.Određeno je da je tuženi dužan apelanticama nadoknaditi troškove postupka sa zakonskomzateznom kamatom. 7.Apelantice su 20. marta 2019. godine Općinskom sudu podnijele prijedlog za izvršenje protivizvršenika Energopetrol d.d. Sarajevo, na osnovu presude Općinskog suda broj 65 0 Rs 414384 14Rs od 29. juna 2015. godine i presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 414384 15 Rsž od 5. februara2019. godine, radi vraćanja na rad i prinudne naplate potraživanja na novčanim sredstvimaizvršenika.8.Općinski sud je 27. marta 2019. godine donio rješenje o izvršenju broj 65 0 I 756472 19 I, te jeistog dana zaključkom naložio izvršeniku da pristupi provođenju rješenja u dijelu koji se odnosi navraćanje na rad apelantica i da o tome obavijesti sud pismenim putem u roku od osam dana, uzupozorenje da će mu se, ukoliko ne postupi po navedenom zaključku izreći novčana kazna u skladusa odredbom člana 17. Zakona o izvršnom postupku. 9.Iz odgovora na apelaciju proizilazi da je povodom navedenog zaključka izvršenik 9. aprila 2019.godine obavijestio Općinski sud da je u cijelosti postupio u skladu sa rješenjem o izvršenju kojimmu je, između ostalog, naloženo da uspostavi radno pravni status apelanticama na poslovimaotkazanog ugovora o radu ili drugim odgovarajućim poslovima.10.Navedeno rješenje o izvršenju je 12. aprila 2019. godine steklo status pravosnažnosti.11.Iz odgovora na apelaciju proizilazi da je Općinski sud zaključkom od 22. aprila 2019. godinenavedeni podnesak izvršenika dostavio punomoćniku apelantica. Punomoćnik apelantica je 30.
Predmet broj: AP-212/203Odluka o dopustivosti i meritumuaprila 2019. godine dostavio očitovanje na zaključak suda u kojem je, između ostalog, predložio dase izvršni postupak nastavi do konačnog ispunjenja obaveza koje samo izvršenik može izvršiti, te jeujedno predlažio da sud izrekne novčanu kaznu izvršeniku. 12.Općinski sud je zaključkom od 3. jula 2019. godine dostavio predmetno rješenje o izvršenju naprovođenje UniCredit banci.13.Navedena banka je 19. jula 2019. godine obavijestila Općinski sud da je u cijelosti izvršenonavedeno rješenje, glavnica s pripadajućim kamatama i troškovima iz novčanih sredstava izvršenikau korist apelantica u ukupnom iznosu od 41.403,74 KM. 14.Iz odgovora na apelaciju proizilazi da je izvršenik 1. avgusta 2019. godine obavijestio Općinski sudda je izvršio uplatu doprinosa na dosuđene naknade plata za utvrđeni period na ime apelantica, te daje na taj način u cijelosti postupio po predmetnoj presudi temeljem čega predlaže da Općinski suddonese rješenje kojim se postupak smatra okončanim. 15.Iz odgovora na apelaciju proizilazi da je Općinski sud navedeni podnesak 9. septembra 2019.godine dostavio punomoćniku apelantica, a povodom kojeg je isti 11. septembra 2019. godinedostavio podnesak u kojem navodi da je nesporno da je provedena naplata novčanih potraživanja iuplata PIO doprinosa, ali da izvršenik nije izvršio obavezu označenu pod stavom I predmetnogrješenja o izvršenju, te nije apelantice vratio na rad shodno izvršnoj ispravi slijedom čega predlažeda se nastavi postupak do konačnog ispunjenja obaveza koje može izvršiti samo izvršenik.16.Iz odgovora na apelaciju proizilazi da je Općinski sud 12. novembra 2019. godine obavijestiopunomoćnika apelantica da je izvršenje provedeno u skladu sa izvršnom ispravom, nakon čega je 9.decembra 2019. godine punomoćnika apelantica dostavio Općinskom sudu podnesak kojimpredlaže nastavak izvršnog postupka do potpunog i adekvatnog izvršenja obaveze iz izvršneisprave, te da se naloži izvršeniku da dostavi dokaz da je uspostavio radno pravni status saapelanticama od 14. januara 2019. godine, te da apelantice vrati na adekvatno radno mjesto naneodređeno vrijeme.17.Navedeni podnesak Općinski sud je dostavio na izjašnjenje izvršeniku i pozvao ga da se u roku odtri dana izjasni.18.Izvršenik je 29. januara 2020. godine Općinskom sudu dostavio izjašnjenje u kojem je, izmeđuostalog, naveo da je u cijelosti postupio u skladu sa predmetnim rješenjem o izvršenju, da je donioodluke o vraćanju u radni odnos apelantica, ponudio im je Ugovore o radu na neodređeno vrijeme,te dao apelanticama da se izjasne, odnosno da dostave potpisan primjerak Ugovora o radu i Opisaradnog mjesta, te traženu dokumentaciju. Naveo je da apelantice nisu u ostavljenom roku dostavile |
| Odluka Ustavnog suda BiH o dopustivosti i meritumu - Usvaja se apelacija "Veritas Automotive" d.o.o. Sarajevo |
10.02.2021 |
Službene novine FBiH 11/21 |
Bosna i Hercegovina |
Radno pravo |
|
|
Сриједа, 10. 2. 2021. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 11 - Страна 143
48. Такође, уступање радника корисничким предузећима
је предмет и Директиве број 2008/104/ЕЗ Европског
парламента и Савјета Европске уније од 19. новембра 2008.
године о раду путем предузећа за привремено запошљавање.
У члану 1 - Подручје примјене - одређено је да се "Директива
примјењује на раднике са уговором о запошљавању или
радном односу с предузећем за привремено запошљавање
који су уступљени предузећима корисницима за рад на
одређено вријеме под њиховим надзором и руководством".
Уставни суд запажа, у односу на државе из окружења БиХ, да
је наведена директива преузета у правни поредак Републике
Хрватске – чланом 2 Закона о раду. У вези са наведеним,
Уставни суд запажа да је конкретна врста ангажмана радника
дозвољена у Европској унији, као и у сусједној држави
Републици Хрватској. Босна и Херцеговина је у јуну 2008.
године потписала Споразум о стабилизацији и придруживању
између БиХ и Европске уније, који је ступио на снагу 1. јуна
2015. године. Сљедећи корак је подношење захтјева за
чланство у Европској унији, а до тада ће се водити преговори,
између осталог, и о усклађености законодавства БиХ са
европским прописима. Стварање одговарајућег правног
оквира у области тржишта рада и тржишног привређивања
након закључивања наведеног споразума примјеном
међународних стандарда и стандарда Европске уније у
области рада свакако је нужност на путу БиХ ка европским
интеграцијама.
49. Стога, узимајући у обзир све релевантне околности
конкретног случаја, Уставни суд сматра да је, због
претјераног формализма редовних судова у примјени члана 4
у вези са чланом 170 став 1 ЗОР-а, дошло до кршења
апелантовог права на правично суђење из члана II/3е) Устава
Босне и Херцеговине и члана 6 став 1 Европске конвенције.
Такође, прекршено је апелантово право из члана II/3е) Устава
Босне и Херцеговине и члана 6 став 1 Европске конвенције,
јер су редовни судови арбитрарно тумачили обавезе БиХ и
њених органа према Конвенцији МОР-а број 181.
VIII. Закључак
50. Уставни суд закључује да је прекршено апелантово
право на правично суђење из члана II/3е) Устава Босне и
Херцеговине и члана 6 став 1 Европске конвенције у
ситуацији када су редовни судови исказали претјерани
формализам у примјени одредбе члана 4 у вези са чланом 170
став 1 ЗОР-а утврдивши да су се остварили сви елементи бића
прекршаја који је апеланту стављен на терет, чиме је
нарушена суштина апелантовог права на правично суђење.
Такође, прекршено је апелантово право из члана II/3е) Устава
Босне и Херцеговине и члана 6 став 1 Европске конвенције,
јер су редовни судови арбитрарно тумачили обавезе БиХ и
њених органа према Конвенцији МОР-а број 181.
51. На основу члана 59 ст. (1) и (2) и члана 62 став (1)
Правила Уставног суда, Уставни суд је одлучио као у
диспозитиву ове одлуке.
52. Према члану VI/5 Устава Босне и Херцеговине,
одлуке Уставног суда су коначне и обавезујуће.
Предсједник
Уставног суда Босне и Херцеговине
Златко М. Кнежевић, с. р.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u
predmetu broj AP 809/19, rješavajući apelaciju "Veritas
Automotive" d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava
Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i
(2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj
94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Mirsad Ćeman, potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1
Usvaja se apelacija "Veritas Automotive" d.o.o. Sarajevo.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana
II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske
konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr
693371 18 Pžp od 20. decembra 2018. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je
dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa
članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa
članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u
roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti
Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem
izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i
Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i
Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i
"Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. "Veritas Automotive" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu:
apelant), kojeg zastupa Armin Mušija, advokat iz Sarajeva, podnio
je 22. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i
Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja
Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud)
broj 65 0 Pr 693371 18 Pžp od 20. decembra 2018. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od
Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu:
Općinski sud) i Kantonalne uprave za inspekcijske poslove
Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalna uprava za
inspekcijske poslove) zatraženo je 15. septembra 2020. godine da
dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalna uprava za
inspekcijske poslove su dostavili odgovore na apelaciju u periodu
od 22. do 30. septembra 2020. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i
dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na
sljedeći način:
5. Inspektor rada Kantonalne uprave za inspekcijske poslove
(u daljnjem tekstu: kantonalni inspektor) je 22. januara 2018.
godine u 12.20 sati i 23. januara 2018. godine u 9.15 sati u
apelantovim prostorijama izvršio inspekcijski nadzor i o tome
sačinio zapisnik broj UP-1-14-09-34-0060018-09/30. Kantonalni
inspektor je utvrdio i zapisnički konstatirao da je apelant radno
angažirao lica koja su zatečena na radu prilikom inspekcijskog
nadzora u apelantovim radnim prostorijama na obavljanju poslova
koji predstavljaju poslove iz apelantove registrirane djelatnosti i
predmeta poslovanja. U zapisniku je konstatirano da su navedena
lica poslove obavljala na osnovu Ugovora o angažiranju radne
1 Одлука објављена у "Службеном гласнику БиХ", број 79/20
Број 11 - Страна 144 СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Сриједа, 10. 2. 2021.
snage zaključenog između "Prevent Direkta" d.o.o. Sarajevo, kao
davaoca usluge (u daljnjem tekstu: davalac usluge), i apelanta, kao
korisnika usluge, te da ta lica imaju zaključen ugovor o radu sa
davaocem usluge, odnosno da nemaju zaključen ugovor o radu sa
apelantom kod kojeg su obavljala navedene poslove. Dalje je
navedeno da Zakon o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) ne poznaje
institut "ustupanja" radnika od drugog pravnog lica, već da
propisuje način zasnivanja radnog odnosa zaključivanjem ugovora
o radu između poslodavca i radnika u kojem je poslodavac lice
koje radniku daje posao i za kojeg je radnik dužan obavljati
poslove prema ugovoru o radu. U konkretnom slučaju, kako je
zaključio kantonalni inspektor, postoji situacija u kojoj radnik koji
ima zaključen ugovor o radu sa davaocem usluge obavlja poslove
iz apelantove registrirane djelatnosti, odnosno "ustupa" se kao
radna snaga apelantu, a što ZOR ne poznaje. Zapisnik je
dostavljen apelantu radi davanja eventualnih primjedaba.
6. Apelant je 26. januara 2018. godine kantonalnom
inspektoru dostavio primjedbe na zapisnik od 22. i 23. januara
2018. godine. Kantonalni inspektor je 7. februara 2018. godine
apelantu dostavio odgovor na navedene primjedbe, te ga
obavijestio da će, u skladu sa zakonskim ovlaštenjima, podnijeti
zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta.
7. Kantonalni inspektor je 19. februara 2018. godine
Općinskom sudu, shodno članu 62. u vezi sa članom 54. stav 1.
Zakona o prekršajima, podnio zahtjev za pokretanje prekršajnog
postupka protiv apelanta, kao pravnog lica, zbog prekršaja iz člana
4. ZOR-a u vezi sa članom 170. stav 1. istog zakona. U zahtjevu je
navedeno da prilikom inspekcijskog nadzora apelant sa zatečenim
licima nije zasnovao radni odnos, a s obzirom na to da su
navedena lica obavljala poslove koji proizlaze iz apelantove
redovne i registrirane djelatnosti, njih je apelant mogao angažirati
samo zaključivanjem ugovora o radu i prijavom na obavezna
osiguranja, a što nije učinio, čime se ostvarilo biće prekršaja iz
člana 4. ZOR-a.
8. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 Pr 693371 18 Pr od
9. jula 2018. godine apelant je proglašen odgovornim zato što je
22. januara 2018. godine u 12.20 sati i 23. januara 2018. godine u
9.15 sati u apelantovim prostorijama inspekcijskim nadzorom koji
je izvršio kantonalni inspektor utvrđeno i zapisnički konstatirano
da je apelant radno angažirao putem ugovora o angažiranju radne
snage od davaoca usluge na poslovima iz apelantove redovne
djelatnosti 56 poimenično navedenih lica, čime je počinio prekršaj
iz člana 4. ZOR-a, pa mu je na osnovu člana 170. stav 1. istog
zakona utvrđena novčana kazna u iznosu od po 500,00 KM za
svakog zatečenog radnika, te mu je izrečena jedinstvena novčana
kazna u iznosu od 15.000,00 KM. Također je odlučeno da je
apelant dužan platiti i troškove prekršajnog postupka u paušalnom
iznosu od 150,00 KM, a sve u roku od 15 dana od dana
pravosnažnosti prvostepenog rješenja.
9. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je,
postupajući po zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka,
zakazao usmeni pretres 26. juna 2018. godine na koji su uredno
pristupile stranke u postupku. Nakon što je proveo predložene
dokaze optužbe i dokaze apelantove odbrane Općinski sud je u
obrazloženju odluke naveo da je analizom i ocjenom provedenih
dokaza, te dovodeći ih u vezu sa navodima apelantove odbrane
utvrdio da je apelant počinio prekršaj za koji se tereti. Istaknuto je
da je u predmetnom prekršajnom postupku utvrđeno da je između
stranaka u postupku nesporno da je 56 lica koja su zatečena kod
apelanta prilikom inspekcijskog nadzora bilo u radnopravnom
statusu kod davaoca usluge, a što su sve oni potvrdili kako svojim
izjavama tokom usmenog pretresa, tako i materijalnim dokazima
koje su predložili i koji su provedeni na usmenom pretresu.
10. Općinski sud je, dalje, istakao da je odredbom člana 4.
stav 1. ZOR-a propisano da se zasnivanje radnog odnosa temelji
na činjenici stupanja na rad radnika na osnovu zaključenog
ugovora o radu, a da je stavom 2. istog člana propisano da, nakon
zaključivanja ugovora o radu, poslodavac je dužan prijaviti
radnika na penzijsko-invalidsko osiguranje, zdravstveno
osiguranje, osiguranje za slučaj nezaposlenosti u skladu sa
Zakonom. Također je istaknuto da je članom 5. ZOR-a propisano
da poslodavac, u smislu navedenog zakona, jeste fizičko ili pravno
lice koje radniku daje posao na osnovu ugovora o radu. Navedene
zakonske odredbe, kako je zaključio Općinski sud, ukazuju da
poslodavac sa zaposlenicima mora zaključiti ugovor o radu ako se
obavljaju poslovi iz osnovne –redovne djelatnosti poslodavca. U
konkretnom slučaju apelant je, što nije sporno među strankama,
angažirao na osnovu ugovora o angažiranju radne snage (koji je
zaključio sa davaocem usluge) lica, koja su u izreci tog rješenja
bliže pobrojana, radi obavljanja poslova iz apelantove redovne,
odnosno osnovne djelatnosti, a sa kojima nije zaključio, niti je
mogao zaključiti ugovor o radu. Na osnovu rezultata provedenog
postupka, nesporno je utvrđeno da je prilikom inspekcijskog
nadzora utvrđeno da su lica navedena u izreci rješenja zatečena na
radu u apelantovim radnim prostorijama na obavljanju poslova
operatera na montaži i savijanju, kontroli kvaliteta, logističara na
proizvodnji, manipulanta u skladištu, saradnika na izmjeni alata, a
koji predstavljaju poslove iz registrirane djelatnosti i koji su
predmet apelantovog redovnog poslovanja.
11. U obrazloženju je, dalje, navedeno da je sud ocijenio
apelantovu odbranu kojom je negirao pravni osnov za pokretanje
prekršajnog postupka, a time i prekršaj koji mu se stavlja na teret,
navodeći da su lica navedena u izreci rješenja u radnom odnosu
kod davaoca usluge, a na osnovu zaključenog ugovora o radu, te
da su angažirana na poslovima kod apelanta po osnovu Ugovora o
angažiranju radne snage zaključenog između apelanta i davaoca
usluge. Prema navedenom ugovoru, apelant angažira radnike
zaposlene kod davaoca usluge, a koji na taj način angažira radnu
snagu na osnovu obavljanja svoje djelatnosti koja je kvalificirana
za ustupanje ljudskih resursa (šifra djelatnosti 78.30). Međutim,
kako je smatrao Općinski sud, navedeni dokazi nisu osnovani, jer
je članom 4. u vezi sa članom 5. ZOR-a propisano da
zaključivanjem ugovora o radu radnik stupa na rad i zasniva radni
odnos kod poslodavca koji daje posao radniku na osnovu ugovora
o radu, a koji u konkretnom slučaju nisu zaključila lica zatečena
na radu kod apelanta. Dalje je istaknuto da sud nije prihvatio kao
osnovane navode apelantove odbrane da je svrha odredbe člana 4.
ZOR-a sprečavanje "rada na crno", jer su odredbe čl. 4. i 5. ZOR-a
jasne i decidirane da radnik može stupiti na rad na osnovu
zaključenog ugovora o radu, čime i zasniva radni odnos sa
poslodavcem koji mu daje posao na temelju ugovora o radu pri
obavljanju poslova iz redovne djelatnosti poslodavca. Općinski
sud je zaključio da, kada su u pitanju poslovi iz redovne
djelatnosti za koje je privredni subjekt registriran, moraju biti
zaključeni ugovori o radu između privrednog subjekta i lica -
radnika koji obavlja te redovne djelatnosti kod tog poslodavca.
12. Također, Općinski sud nije prihvatio navode apelantove
odbrane da je kantonalni inspektor prilikom vršenja inspekcijskog
nadzora polazio od stava "da sve što nije izričito Zakonom
dozvoljeno je zabranjeno i predstavlja protivpravnu radnju" zbog
toga što takvi navodi ne znače da je ZOR-om, odnosno članom 4.
dozvoljeno angažirati lica bez zaključenog ugovora o radu, i to u
poslovima iz osnovne i redovne djelatnosti poslodavca. U
konkretnom slučaju radi se o situaciji da je apelant angažirao lica,
bliže navedena u izreci rješenja, na način da obavljaju poslove iz
redovne djelatnosti, a da sa njima nije zaključen ugovor o radu,
kako to propisuje član 4. ZOR-a. Zaključeno je da takav apelantov
stav nije u skladu sa navedenom odredbom Zakona zbog čega je,
prema mišljenju suda, apelant i počinio prekršaj koji mu se stavlja
na teret. Dalje, u odnosu na apelantove prigovore da i sam
Općinski sud angažira lica na održavanju čistoće u okviru zgrade
Općinskog suda koja obavljaju zaposlenici drugog pravnog lica,
Сриједа, 10. 2. 2021. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 11 - Страна 145
Općinski sud je smatrao da se istaknuti prigovori ne mogu
poistovjetiti sa konkretnim prekršajem koji je počinio apelant zbog
toga što poslovi održavanja čistoće u Općinskom sudu ne spadaju
u poslove osnovne i redovne djelatnosti Općinskog suda, niti su
poslovi na održavanju čistoće Pravilnikom o sistematizaciji radnih
mjesta u Općinskom sudu predviđeni kao osnovna djelatnost.
Apelantov prigovor da je Ugovor o angažiranju radne snage
zaključen između apelanta i davaoca usluge još zakonit pravni
posao, odnosno da on nije ništavan, prema ocjeni Općinskog suda,
ne znači i ne omogućava apelantu da može na osnovu njega
angažirati lica iz drugog privrednog subjekta na poslove iz svoje
redovne djelatnosti, a da pri tome nemaju zaključene ugovore o
radu sa tim poslodavcem, kako to predviđa član 4. ZOR-a.
Općinski sud se u prilog svojim zaključcima pozvao na usvojenu
praksu Kantonalnog suda u rješenjima broj 65 0 Pr 679360 18 Pžp
od 25. maja 2018. godine, te broj 65 0 Pr 615128 17 Pžp od 27.
jula 2017. godine u sličnim pravnim situacijama.
13. Apelantova žalba izjavljena protiv navedenog rješenja
Općinskog suda je odbijena kao neosnovana Rješenjem
Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 693371 18 Pžp od 20. decembra
2018. godine.
14. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je
apelant žalbu podnio zbog bitnih povreda prekršajnog postupka,
povrede materijalnog propisa o prekršajima i zbog odluke o
sankciji koja je izrečena okrivljenom apelantu. Navedeno je da je
apelant u žalbi ukazao i na pogrešnu primjenu materijalnog prava,
odnosno člana 4. ZOR-a, te da u konkretnom slučaju nisu
ostvarena obilježja bića tog prekršaja, budući da su u konkretnom
slučaju svi spomenuti radnici u trenutku inspekcijskog nadzora bili
u radnom odnosu i prijavljeni po svim vidovima obaveznog
osiguranja kod privrednog društva-davaoca usluge, što znači da se
ne radi o radnicima koji nisu prijavljeni. U žalbi je navedeno i da
je potenciranje prvostepenog suda na osnovnoj redovnoj
djelatnosti zbog koje poslodavac sa zaposlenima mora zaključiti
ugovor o radu pogrešno, jer zakon ne pravi distinkciju između
redovne i drugih djelatnosti, kao i da je davalac usluge registrirano
privredno društvo za ustupanje ljudskih resursa, u skladu sa 181.
konvencijom Međunarodne organizacije rada. Konačno je
predloženo da se preinači pobijano rješenje na način da se
obustavi prekršajni postupak, ili da se pobijano rješenje ukine i
zakaže usmeni pretres.
15. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja istakao da je
pobijano rješenje ispitao u granicama apelantovih žalbenih
prigovora. Utvrđeno je da iz spisa predmeta proizlazi da je
prvostepeni sud održao usmeni pretres 26. juna 2018. godine, te da
iz zapisnika o usmenom pretresu i obrazloženja pobijane odluke
proizlazi da je na usmenom pretresu omogućeno apelantu da se
brani, da je apelant upoznat sa pravima koja mu pripadaju u skladu
sa članom 5. Zakona o prekršajima, u skladu sa kojim je apelant
iznio odbranu. Istaknuto je da je apelant u svojoj odbrani naveo
zašto smatra da nije odgovoran za predmetni prekršaj, da mu je
omogućeno da predlaže dokaze, kao i da postavlja pitanja
suprotnoj strani, u skladu sa principom kontradiktornosti, te da je
navedena prava apelant tokom usmenog pretresa i iskoristio.
Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud u pobijanoj odluci
dao argumentirano obrazloženje zašto je određene dokaze
prihvatio kao dokazane i da je svoju odluku zasnovao na
dokazima iznesenim na usmenom pretresu, kao i argumente zašto
nije došlo do povrede pravila prekršajnog postupka. Pri tome taj
sud je smatrao da je prvostepeni sud poštivao načelo
ravnopravnosti stranaka u postupku pred sudom i da nije doveo
apelanta u neravnopravan položaj u odnosu na ovlašteni organ.
16. U pogledu žalbenih navoda da se u konkretnom slučaju
nije mogao voditi ni prekršajni postupak protiv apelanta zbog toga
što u konkretnom slučaju nije počinjen prekršaj iz člana 4. ZOR-a
i da je na taj način došlo do pogrešne primjene materijalnog prava,
Kantonalni sud je utvrdio da su istaknuti navodi neosnovani
ocjenjujući pri tome utvrđeno činjenično stanje prilikom
inspekcijske kontrole. Dalje je navedeno da se sud nije upuštao u
razmatranje apelantovih žalbenih prigovora koji se odnose na
povredu materijalnog propisa, budući da je apelant u žalbi samo
paušalno naveo da je došlo do povreda odredaba 181. konvencije
Međunarodne organizacije rada, pri tome ne obrazlažući istaknute
prigovore. Kada su u pitanju povrede materijalnog propisa o
prekršaju odredbom člana 86. Zakona o prekršajima, iste povrede
su taksativno navedene. Navodi na koje se apelant pozvao u svojoj
žalbi, kako je utvrdio Kantonalni sud, ne mogu se podvesti ni pod
jednu tačku odredaba člana 86. Zakona o prekršajima. Kantonalni
sud je ocijenio da, stoga, nije ni mogao razmatrati žalbu u tom
dijelu. Pored toga je navedeno da apelant nije ponudio relevantne
argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji
način došlo do povrede materijalnog propisa o prekršaju, odnosno
bitne povrede prekršajnog postupka na koje se pozvao.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant tvrdi da su mu osporenom odlukom povrijeđena
prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda
(u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz
člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj
1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi
u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni
materijalnog i procesnog prava. Apelant je istakao da je privredni
subjekt osnovao inozemni osnivač iz Savezne republike Njemačke
i da predstavlja dio grupacije "Veritas AG" koja posluje širom
svijeta, te da u BiH ima privredni značaj. Dalje je naveo da je
krajem 2017. godine sa davaocem usluge (privrednim društvom
"Prevent Direkt" d.o.o. Sarajevo) zaključio ugovor o angažiranju
radne snage za period od godinu dana. Istakao je da je, prema
navedenom ugovoru, davalac usluge ustupio apelantu radnike, i to
po apelantovoj narudžbi za potrebe obavljanja konkretnog posla, a
da pri tome davalac usluge sa tim radnicima ima zaključene
ugovore o radu na puno radno vrijeme, uredno prijavljene
poreznoj upravi. Ističe da, budući da nije zasnovan radni odnos
između apelanta i radnika (ni u formalnom, niti u neformalnom
smislu), prema apelantovom mišljenju, nije ni postojala obaveza
da se postupa prema članu 4. ZOR-a, te da nije ni došlo do
povrede navedene odredbe. Prema apelantovom mišljenju, pravni
argument u obrazloženju odluka redovnih sudova da se radi o
apelantovim "redovnim djelatnostima" za koje je potrebno
zaključiti ugovor o radu, nema uporišta u zakonu i nije osnovan,
jer je djelatnost ustupanja ljudskih resursa dozvoljena Zakonom o
klasifikaciji djelatnosti, a niti jednom drugom zakonskom
odredbom nije zabranjena takva djelatnost, pa ni Zakonom o
privrednim društvima. Apelant smatra da se u konkretnoj situaciji
zakon treba tumačiti de lege ferenda. Također, apelant ističe da je
institut ustupanja radnika poznat i primijenjen u zakonodavstvu
Evropske unije i da je direktno primijenjen i inkorporiran u
nacionalno zakonodavstvo Republike Hrvatske, kao i da je u
procesu unošenja i u zakonodavstvo Republike Srbije povodom
pregovora o pristupanju EU-pregovaračko Poglavlje 19 (Socijalna
politika i zapošljavanje) a koje podrazumijeva primjenu Direktive
broj 2008/104/EZ Evropskog parlamenta i Vijeća od 19.
novembra 2008. godine. Navedena direktiva definira opći okvir
primjenjiv na radne uvjete zaposlenih putem agencija koje se bave
ustupanjem radne snage. Dalje je istakao da Direktiva broj
2008/104/EZ predstavlja sekundarni izvor prava i da je ona dio
pravne stečevine Evropske unije i da ona upravo dozvoljava
privrednim društvima da se bave ustupanjem radnika sa stručnim
znanjem drugim društvima za njihove potrebe, te da na taj način
ostvaruju dobit. Pored toga, 181. konvencija Međunarodne
Број 11 - Страна 146 СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Сриједа, 10. 2. 2021.
organizacije rada od 19. juna 1997. godine definirala je i regulirala
primjenu instituta ustupanja radnika. U članu 1. stav 1. tačka b)
Konvencije je navedeno: "U ovoj konvenciji izraz privatna
agencija za zapošljavanje označava svako fizičko ili pravno lice,
nezavisno od javnih organa, koje pruža jednu ili više od sljedećih
usluga na tržištu rada: (b) usluge koje se sastoje od zapošljavanja
radnika s ciljem da se stavljaju na raspolaganje trećoj strani, koja
može biti fizičko ili pravno lice (u daljem tekstu: korisničko
preduzeće), koje im dodjeljuje zadatke i vrši nadzor nad
izvršenjem tih zadataka;"
18. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno
tumačili smisao i svrhu krivičnih odredaba ZOR-a u vezi sa čl. 4. i
5. koje je propisao zakonodavac sa ciljem da se spriječi "rad na
crno". Naime, kako apelant ističe, u konkretnom slučaju on nema
nikakav odnos sa zatečenim radnicima, već u apelantovim
prostorima u ime i za račun poslodavca (davaoca usluge)
navedena lica obavljaju poslove na osnovu važećeg obligacionog
ugovora između pravnih lica, te se plaćanja vrše po osnovu
ugovora isključivo između pravnih lica na ime izvršenih usluga.
b) Odgovor na apelaciju
19. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da iz
apelacije proizlazi da se u cijelosti radi o navodima koji su
izneseni i u apelantovoj žalbi podnesenoj tom sudu protiv rješenja
Općinskog suda, a koji su već bili predmet ocjene tog suda
prilikom odlučivanja o žalbi. Navedeno je da odlukom tog suda
nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, te
da su u obrazloženju odluke dati razlozi za odlučenje tog suda.
Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je pred
tim sudom proveden prekršajni postupak u skladu sa zakonom, te
da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se
pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao
neosnovana.
21. Kantonalni inspektor je u odgovoru na apelaciju naveo
da su redovni sudovi svoje odluke temeljili konsultirajući važeću
odredbu člana 4. ZOR-a. Dalje je navedeno da način na koji je u
konkretnom slučaju apelant angažirao radnike od drugog pravnog
lica nije propisan važećim ZOR-om kao zakonska mogućnost, pa,
u skladu s tim, proizlazi i da se ostvarivanje prava na rad kao
osnovne slobode ostvaruje na način koji je u skladu s važećim
odredbama ZOR-a. Istaknuto je da je Kantonalni sud u svojim
brojnim odlukama, koje su dostavljene u prilogu odgovoru,
usvojio stav prema kojem apelant nije mogao angažirati radno
osoblje posredstvom drugog pravnog lica kao poslodavac za
izvršavanje poslova iz osnovne djelatnosti, i to u svojim
prostorijama. U odnosu na apelantove navode da je institut
ustupanja radnika poznat i primijenjen u zakonodavstvu Evropske
unije, istaknuto je da BiH nije članica Evropske unije, te da se,
stoga, u BiH primjenjuje domaće važeće zakonodavstvo.
V. Relevantni propisi
22. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH" br.
26/16, 89/18, 23/20 - OUS FBiH i 31/20 - OUS FBiH) u
relevantnom dijelu glasi:
Zasnivanje radnog odnosa
Član 4.
(1) Stupanjem na rad radnika na osnovu zaključenog
ugovora o radu zasniva se radni odnos.
(2) Nakon zaključivanja ugovora o radu poslodavac je
dužan prijaviti radnika na penzijsko i invalidsko osiguranje,
zdravstveno osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti (u
daljem tekstu: obavezno osiguranje) u skladu sa zakonom.
Pojam poslodavca
Član 5.
Poslodavac, u smislu ovog zakona, je fizičko ili pravno lice
koje radniku daje posao na osnovu ugovora o radu.
XXII. KAZNENE ODREDBE
Član 170. stav (1)
(1) Pojedinačnom novčanom kaznom od 500,00 KM do
2.000,00 KM kaznit će se za prekršaj poslodavac - pravno lice, za
svakog radnika sa kojim ne zaključi ugovor o radu i ne izvrši
prijavu na obavezno osiguranje, a u ponovljenom prekršaju
novčanom kaznom od 5.000,00 KM do 10.000, 00 KM (član 4.).
23. Zakon o privrednim društvima ("Službene novine
Federacije BiH" broj 81/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
(Opće odredbe)
Ovim zakonom uređuje se osnivanje, poslovanje, upravljanje
i prestanak privrednih društava (u daljnjem tekstu: društvo) u
Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija).
Član 2.
(Društvo)
(1) Društvo je pravno lice koje samostalno obavlja
djelatnost proizvodnje i prodaje proizvoda i pružanja usluga na
tržištu radi sticanja dobiti.
(2) Društvo mogu osnovati i domaća i strana fizička i
pravna lica ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 6.
(Djelatnost)
(1) Društvo počinje obavljati svoju djelatnost nakon upisa u
registar društava i objavljivanja registracije u skladu sa zakonom
kojim se uređuje registracija privrednih društava.
(2) Djelatnosti za koje je zakonom utvrđeno da se mogu
obavljati samo na osnovu saglasnosti, dozvole ili drugog akta
nadležnog organa mogu se obavljati nakon dobijanja dozvole,
saglasnosti ili drugog akta nadležnog organa.
(3) Ukoliko zakonom ili drugim propisom nisu utvrđeni
uvjeti za dobijanje saglasnosti, dozvole ili drugog akta nadležnog
organa iz stava (2) ovog člana, federalna ministarstva će u skladu
s ovim zakonom, svako u okviru svoje nadležnosti, utvrditi te
uvjete.
(4) Djelatnosti za koje je posebnim zakonom propisano da se
obavljaju u određenom obliku privrednog društva, ne mogu se
obavljati u drugom obliku privrednog društva.
Član 7.
(Mogućnost obavljanja i drugih djelatnosti društva)
(1) Društvo može obavljati poslove samo u okviru djelatnosti
upisane u registar društava.
(2) Društvo može obavljati i druge poslove koji se
uobičajeno obavljaju uz djelatnosti upisane u registar društava u
obimu i na način koji su potrebni za poslovanje, a ne predstavljaju
obavljanje tih poslova kao redovne djelatnosti.
24. Zakon o klasifikaciji djelatnosti u Bosni i Hercegovini
("Službeni glasnik BiH" br. 76/06, 100/08 i 32/10)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst,
sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 1.
(Predmet zakona)
Ovim Zakonom utvrđuje se pojam klasifikacije djelatnosti u
Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: KDBiH), značaj i cilj
zakona, primjena zakona i donošenje Odluke o klasifikaciji
djelatnosti u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Odluka).
Član 5.
(Osnov KDBiH)
(1) KDBiH se zasniva na Statističkoj nomenklaturi
ekonomskih aktivnosti Evropske unije NACE i uporediva je s
Сриједа, 10. 2. 2021. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 11 - Страна 147
međunarodnom klasifikacijom djelatnosti Ujedinjenih naroda
(ISIC).
(2) KDBiH se mora stalno usklađivati sa svim zvaničnim
promjenama Statističke nomenklature ekonomskih aktivnosti
Evropske unije, a time i s međunarodnom klasifikacijom
djelatnosti Ujedinjenih naroda.
Član 14.
(Usklađivanje zakona)
Entitetski zakoni i zakon Brčko Distrikta, kojima se uređuje
klasifikacija djelatnosti, uskladit će se s ovim Zakonom u roku od
90 dana nakon njegovog stupanja na snagu.
25. Zakon o klasifikaciji djelatnosti u Federaciji Bosne i
Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 64/07 i
80/11)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst,
sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 1.
Ovim Zakonom utvrđuje se pojam, primjena i upotreba
klasifikacije djelatnosti, osnove na kojima se zasniva, subjekti na
koje se odnosi i druga pitanja od značaja za klasifikacije
djelatnosti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:
Federacija).
Član 4.
Klasifikacija djelatnosti zasniva se na Statističkoj
nomenklaturi ekonomskih aktivnosti Evropske unije (NACE) i
uporediva je sa međunarodnom klasifikacijom djelatnosti
Ujedinjenih naroda - Internacionalni standard industrijske
klasifikacije (ISIC).
Usklađivanja Klasifikacije djelatnosti sa statističkim
standardom iz stava 1. ovog člana vršit će se u skladu sa Zakonom
o klasifikaciji djelatnosti Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik
BiH", br. 76/06, 100/08 i 32/10).
Član 5.
Odluka o klasifikaciji djelatnosti u Bosni i Hercegovini
primjenjuje se na teritoriji Federacije.
26. Odluka o klasifikaciji djelatnosti Bosne i Hercegovine
2010 ("Službeni glasnik BiH" broj 47/10) glasi:
Član 1.
(Predmet Odluke)
Ovom Odlukom propisuje se Klasifikacija djelatnosti Bosne
i Hercegovine 2010 (u daljnjem tekstu: Klasifikacija djelatnosti
BiH 2010), sa nazivima i šiframa djelatnosti koje obuhvataju
područja, oblasti, grane i razrede ekonomskih djelatnosti, koja će
se primjenjivati na teritoriji Bosne i Hercegovine.
Član 4.
(Sastavni dio Odluke)
Sastavni dio ove Odluke čine:
a) Klasifikacija djelatnosti BiH 2010,
b) Klasifikacija djelatnosti BiH 2010 sa objašnjenjima,
c) Metodologija za statističku primjenu Klasifikacije
djelatnosti BiH 2010.
78. Djelatnost posredovanja u zapošljavanju
78.30 Ostalo ustupanje ljudskih resursa
Ovaj razred uključuje ustupanje ljudskih resursa klijentima.
Jedinice koje su ovdje razvrstane predstavljaju poslodavca za
zaposlenike u vezi s pitanjima plaće, poreza, doprinosa i ostalim
kadrovskim pitanjima. Međutim, nisu odgovorne za stručno
vođenje ili nadzor zaposlenika.
Ustupanje ljudskih resursa obično je dugoročno ili stalno
(na neodređeno vrijeme), a jedinice koje su ovdje razvrstane
obavljaju veliki broj zadaća u vezi s upravljanjem ljudskim
potencijalima, a u vezi su s ovim ustupanjem.
Ovaj razred isključuje:
- ustupanje ljudskih resursa zajedno s nadzorom ili
vođenjem poslovanja (vidi razred koji se odnosi na ekonomsku
djelatnost tog preduzeća)
- ustupanje ljudskih resursa radi privremene zamjene ili
potrebe za dodatnom radnom snagom klijenta (vidi 78.20)
27. Odluka o ratifikaciji Konvencije o privatnim
agencijama za zapošljavanje broj 181 iz 1997. godine i
Preporuke o privatnim agencijama za zapošljavanje broj 188
iz 1997. godine Međunarodne organizacije rada ("Službeni
glasnik BiH" - Međunarodni ugovori, broj 8/09)
Konvencija o privatnim agencijama za zapošljavanje, 1997,
broj 181, u relevantnom dijelu glasi:
Član 1. stav (1)
1. U svrhu ove konvencije, termin privatna agencija za
zapošljavanje označava svako fizičko ili pravno lice, neovisno od
javnih organa, koje pruža jednu ili više od sljedećih usluga na
tržištu rada:
(a) usluge spajanja između ponuda i prijava za
zapošljavanje, bez toga da privatna agencija za zapošljavanje
postane stranka u radnom odnosu koji može iz toga proisteći;
(b) usluge koje se sastoje od zapošljavanja radnika u smislu
toga da ih se stavi na raspolaganje trećem licu, koje može biti
fizičko ili pravno lice (u daljnjem tekstu: "korisničko preduzeće")
koje postavlja njihove poslove i nadzire izvršenje tih poslova;
(c) ostale usluge vezane za traženje posla, utvrđene od
strane nadležnog organa nakon konsultacija s
najreprezentativnijim organizacijama poslodavaca i radnika,
poput pružanja informacija, koje nemaju za cilj povezivanja
konkretnih ponuda i prijava za zapošljavanje.
VI. Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i
Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u
pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu
predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i
Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda,
Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv
presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi
djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese
u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio
odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je
koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom
je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 693371 18 Pžp od 20.
decembra 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih
pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje
apelant je primio 25. decembra 2018. godine a apelacija je
podnesena 22. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako
je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno,
apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila
Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg
apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie)
neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i
Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda,
Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u
pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
32. Apelant pobija odluku Kantonalnog suda tvrdeći da je
tom odlukom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava
Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i
pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Број 11 - Страна 148 СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Сриједа, 10. 2. 2021.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom
dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska
prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim
stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza
ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i
javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim
sudom ustanovljenim zakonom.
35. Apelant smatra da mu je u predmetnom prekršajnom
postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Ustavni sud
treba da odgovori na pitanje da li su član II/3.e) Ustava Bosne i
Hercegovine i član 6. Evropske konvencije uopće primjenjivi u
konkretnom slučaju, odnosno da li se radi o "krivičnoj" optužbi
protiv apelanta.
36. Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju
radi o prekršajnom postupku, te da se, s tim u vezi, postavlja
pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i
člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o
"krivičnoj" optužbi protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske
konvencije. Ocjena da li je neka optužba "krivična" u smislu
značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu
kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i
priroda i strogost kazne (vidi, Evropski sud za ljudska prava,
Engel i dr. protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi
kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja
uključuje dva potkriterija: opseg prekršene norme i svrhu kazne,
koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o "krivičnoj
optužbi". Apelant je proglašen krivim i kažnjen zbog djela koje je
klasificirano kao prekršaj prema ZOR-u. To znači da optužba nije
klasificirana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće za
primjenu garancija iz člana 6. Evropske konvencije. Kad je riječ o
prirodi prekršaja, da bi se radilo o "krivičnoj" optužbi, obim
prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije jeste da
odvrati od takvog činjenja i kazni počinioca. U konkretnom
slučaju norma kojom je propisan prekršaj odnosi se na sva lica
koja krše ZOR, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na
neku specifičnu grupu, profesiju i sl. Kad je riječ o svrsi kazne,
ona je općenito u prekršajnom postupku sprečavanje djelatnosti
kojima se vrši povreda javnog poretka, sprečavanje učinioca da
čini prekršaje i njegovo preodgajanje, odgojni utjecaj na druge da
ne čine prekršaje, jačanje morala i utjecaj na razvijanje
odgovornosti i discipline građana. U konkretnom slučaju svrha
kazne, prema ZOR-u, jeste da se osigura poštivanje propisa o
zaključivanju ugovora o radu i prava i obaveza koji iz njega
proizlaze, te kažnjavanje lica koja krše te propise. S obzirom na
navedeno Ustavni sud zaključuje da sve ovo upućuje da se radi o
"krivičnoj" optužbi u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije,
te da je, dakle, član 6. Evropske konvencije primjenljiv na
konkretni slučaj (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od
16. januara 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku
Bosne i Hercegovine" broj 38/07, tač. 21. i 22, i Odluka o
dopustivosti i meritumu broj AP 879/14 od 22. decembra 2016.
godine, tačka 30, dostupne na www.ustavnisud.ba).
37. Apelant smatra da je do povrede prava na pravično
suđenje u konkretnom slučaju došlo zbog toga što je odlukama
redovnih sudova pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno
primijenjeno materijalno i procesno pravo.
38. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog
suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog
suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih
sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi,
Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30.
juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud
nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i
dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene
činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas
protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine,
aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li
su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo
na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran
pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno,
proizvoljna ili diskriminacijska.
39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje
načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako
utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je
očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog
postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica,
tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi,
Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine,
stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u
više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni
relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku
(vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra
2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud,
Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka
24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom
slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je
osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su u
predmetnom prekršajnom postupku, nakon izvođenja dokaza i
ocjene dokaza kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj
vezi, redovni sudovi nesporno utvrdili da je apelant privredno
društvo kojem je drugo privredno društvo-davalac usluge
Ugovorom o angažiranju radne snage ustupilo 56 radnika za
obavljanje poslova koji su potrebni apelantu. Navedeni ugovor je
zaključen između apelanta i davaoca usluge na određeni period.
Odredbama tog ugovora je regulirano da je predmet ugovora
ustupanje radne snage za potrebe apelanta putem angažiranja
radnika od davaoca usluge prema trajanju, obimu i vrstama posla,
te stručnom profilu radne snage. Ugovorom je, također, utvrđeno
da ustupljeni radnici za sve vrijeme trajanja angažmana kod
primaoca usluge ostaju zaposlenici davaoca usluge koji je njihov
poslodavac i koji ima sve obaveze prema tim radnicima koje
proistječu iz radnog odnosa (kao što su, naprimjer, plaće, naknade
plaće, godišnji odmori, bolovanja i dr.). Pored toga je utvrđeno da
ustupanje radne snage neće nikada biti na neodređeno vrijeme, te
su utvrđeni cijena, obračun i plaćanje za angažirane radnike kao
obaveza apelanta-primaoca usluge prema poslodavcu radnika.
41. Ustavni sud ističe da je u konkretnom postupku utvrđeno
da je apelantu davalac usluge ugovorom ustupio 56 radnika da u
apelantovoj firmi obavljaju poslove koji su potrebni apelantu, ali
da te radnike za obavljene poslove plaća njihov poslodavac.
Također, Ustavni sud ističe da je nesporno utvrđeno da su
navedeni radnici zaključili ugovore o radu kod davaoca usluge kao
svog poslodavca i da su kod njega prijavljeni na obavezna
osiguranja (penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno i
osiguranje za slučaj nezaposlenosti) u skladu sa zakonom. Ustavni
sud zapaža da iz navedenog proizlazi da ustupljeni radnici kod
apelanta, ustvari, obavljaju posao za svoju firmu koja ih je
ustupila, jer su oni potrebni apelantu, za šta apelant plaća
njihovom poslodavcu po osnovu ugovora o angažiranju radne
snage koji je apelant zaključio sa poslodavcem ustupljenih
radnika. Također, nesporno je utvrđeno da je davalac usluge za
ustupljene radnike kao njihov poslodavac uplatio sve doprinose
propisane zakonom.
42. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u zapisniku inspekcijske
kontrole i nakon provedenog prekršajnog postupka pred redovnim
sudovima utvrđeno da ZOR ne poznaje institut "ustupanja"
Сриједа, 10. 2. 2021. СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Број 11 - Страна 149
radnika od drugog pravnog lica, već da propisuje način zasnivanja
radnog odnosa zaključivanjem ugovora o radu između poslodavca
i radnika u kojem je poslodavac lice koje radniku daje posao i za
kojeg je radnik dužan obavljati poslove prema ugovoru o radu,
odnosno da ugovori o radu moraju biti zaključeni kada su u
pitanju poslovi iz osnovne-redovne djelatnosti za koju je privredni
subjekt registriran.
43. U konkretnom slučaju utvrđeno je da je apelant počinio
prekršaj iz člana 4. ZOR-a u vezi sa članom 170. stav 1. za šta je
apelant novčano kažnjen kao da su ustupljeni radnici obavljali
"rad na crno".
44. Ustavni sud zapaža da ZOR izričito ne zabranjuje
konkretni vid angažiranja radne snage (po osnovu ugovora o
ustupanju radne snage). Dalje, Ustavni sud zapaža da redovni
sudovi nisu tvrdili da ustupanje radnika nije generalno zabranjeno,
već da nije moguće ustupanje radnika radi "obavljanja osnovne
djelatnosti" za koju je privredni subjekt registriran. Međutim,
Ustavni sud zapaža da zakoni o klasifikaciji djelatnosti BiH i
Federacije BiH, kao i Odluka o klasifikaciji djelatnosti 2010 –
šifra djelatnosti 78.30 - ustupanje ljudskih resursa ne propisuju
nikakav uvjet da se navedena djelatnost - ustupanje ljudskih
resursa ne može odnositi na obavljanje osnovne (registrirane)
djelatnosti društva. Iz Odluke o klasifikaciji djelatnosti BiH 2010
proizlazi da je za djelatnost pod šifrom 78.30 dato obrazloženje u
kojem je navedeno: "Ovaj razred uključuje ustupanje ljudskih
resursa klijentima. Jedinice koje su ovdje razvrstane predstavljaju
poslodavca za zaposlenike u vezi s pitanjima plaće, poreza,
doprinosa i ostalim kadrovskim pitanjima. Međutim, nisu
odgovorne za stručno vođenje ili nadzor zaposlenika." Također,
Ustavni sud zapaža da iz odredaba Zakona o privrednim
društvima proizlazi da djelatnosti društva nisu podijeljene na
osnovne i sporedne, već da su djelatnosti društva sve one koje su
upisane u registar društva. Pored toga, navedenim zakonom je
definirano društvo kao pravno lice koje samostalno obavlja
djelatnost radi stjecanja dobiti, određeno kada ono i pod kojim
uvjetima započinje djelatnost, kao i mogućnost obavljanja i drugih
djelatnosti (čl. 2, 6. i 7). Dalje, Ustavni sud zapaža da predmetni
ugovor o angažiranju radne snage, koji je u konkretnom slučaju
pravni osnov za apelantovo angažiranje radnika, ni na koji način
nije doveden u pitanje u konkretnom postupku, odnosno da
njegova pravna valjanost nije pobijana, niti osporena u
konkretnom postupku. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je
Odlukom o klasifikaciji djelatnosti BiH 2010 propisana djelatnost
ustupanja ljudskih resursa za koju je, pored ostalih, registriran
davalac usluge, te da ne propisuje da se ta djelatnost ne može
odnositi na ustupanje radnika radi obavljanja osnovne djelatnosti
društva. U takvim okolnostima, kada pravna valjanost ugovora o
angažiranju radne snage nije dovedena u pitanje, a koji je u
konkretnom slučaju pravni osnov za ustupanje radnika apelantu od
davaoca usluge koji je regulirao radni odnos radnika
zaključivanjem ugovora o radu i uplatom obaveznih zakonskih
osiguranja, Ustavni sud smatra da nema osnova za tvrdnju
nadležnih organa da su ustupljeni radnici radili nezakonito.
45. Dalje, član 170. stav 1. ZOR-a predviđa kaznu ako se ne
zaključi ugovor o radu, ali i drugi kumulativni uvjet - ako se ne
izvrši prijava na obavezno osiguranje. Također, Ustavni sud ističe
da iz člana 4. stav 2. ZOR-a proizlazi da se ugovor o radu vezuje
za prijavljivanje radnika i plaćanje obaveza propisanih zakonom
(nakon zaključivanja ugovora o radu poslodavac je dužan prijaviti
radnika na obavezno osiguranje u skladu sa zakonom - penzijsko i
invalidsko osiguranje, zdravstveno i osiguranje za slučaj
nezaposlenosti). Dakle, za postojanje bića prekršaja iz člana 170.
stav 1. ZOR-a suština je da je ispunjen i drugi kumulativni uvjet,
to jeste da je plaćeno osiguranje. U konkretnom slučaju uopće nije
bilo sporno da se ustupljenim radnicima plaća obavezno
osiguranje. Gledano sa aspekta prava radnika, Ustavni sud smatra
da je ustupljenim radnicima svejedno to što ih je njihov
poslodavac poslao drugom da rade (ustupio ih apelantu), jer su oni
plaćeni od svog poslodavca za posao koji obavljaju kod apelanta.
Oni, zapravo, rade kod apelanta, ali za račun svog poslodavca koji
ih je ustupio apelantu, pri čemu apelant za ustupanje plaća
davaocu usluge shodno zaključenom ugovoru. Gledano sa aspekta
zaštite javnog interesa da se plaćaju doprinosi propisani zakonom,
Ustavni sud zapaža da je i taj uvjet ovdje ispunjen, jer nije bilo
sporno da je ustupilac radnika uplatio radnicima sve doprinose
propisane zakonom. Imajući u vidu navedeno, da su ustupljeni
radnici zasnovali radni odnos ugovorom o radu kod davaoca
usluge, da im je njihov poslodavac uplatio obavezna osiguranja
koja ZOR predviđa, da, zapravo, obavljaju posao za račun svog
poslodavca radi izvršavanja apelantovih poslova, i to prema
prethodno zaključenom ugovoru između apelanta i davaoca
usluge, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi iskazali pretjerani
formalizam u primjeni odredaba člana 4. u vezi sa članom 170.
stav 1. ZOR-a kada su zaključili da je apelant počinio prekršaj
propisan članom 170. stav 1. ZOR-a. Ustavni sud zaključuje da je
na taj način narušena suština apelantovog prava na pravično
suđenje zajamčenog članom 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi,
mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu
broj AP 1592/17 od 10. aprila 2019. godine, broj AP 2978/16 od
11. oktobra 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
46. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Bosna i
Hercegovina ratificirala Konvenciju o privatnim agencijama za
zapošljavanje 1997, broj 181 Međunarodne organizacije rada (u
daljnjem tekstu: Konvencija MOR-a broj 181) kojom je u članu 1.
definirano da u svrhu te konvencije termin privatna agencija za
zapošljavanje označava svako fizičko ili pravno lice, nezavisno od
javnih organa, koje na tržištu rada pruža, pored ostalog, "usluge
koje se sastoje od zapošljavanja radnika u smislu toga da ih stavlja
na raspolaganje trećem licu, koje može biti fizičko ili pravno lice
(u daljnjem tekstu: ''korisničko preduzeće''), koje postavlja njihove
poslove i nadzire izvršenje tih poslova".
47. Imajući u vidu konkretni postupak Ustavni sud zapaža da
se apelant u predmetnom prekršajnom postupku pozvao na
navedenu Konvenciju MOR-a broj 181. U vezi sa navedenim,
Ustavni sud ističe da, budući da je BiH ratificarala navedenu
konvenciju, ima obavezu da je poštuje, odnosno da je primjenjuju
njeni organi. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u svojim
odlukama potpuno ignorirali navedenu konvenciju, odnosno da
nisu ponudili argumentirano obrazloženje zašto su smatrali da ona
nije relevantna u konkretnom predmetu. Dalje, Ustavni sud zapaža
da se Konvencija MOR-a broj 181, ustvari, primjenjuje putem
Odluke o klasifikaciji djelatnosti BiH 2010 prema kojoj je
dozvoljeno ustupanje radnika bez uvjeta da li se radi o osnovnoj
djelatnosti društva ili ne. Pored toga, zakoni o klasifikaciji
djelatnosti u BiH i u Federaciji BiH propisuju da se klasifikacija
djelatnosti mora usklađivati sa međunarodnim standardima u
oblasti rada (član 5, odnosno član 4. navedenih zakona). Imajući u
vidu da redovni sudovi nisu dali zadovoljavajuće obrazloženje u
odnosu na navedenu konvenciju koja obavezuje BiH i na koju se
apelant pozvao u konkretnom postupku, Ustavni sud zaključuje da
je osporena odluka u tom dijelu arbitrarna, odnosno da je
prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i
člana 6. stav 1. Evropske konvencije kojim se garantira pravo na
obrazloženu odluku.
48. Također, ustupanje radnika korisničkim preduzećima je
predmet i Direktive broj 2008/104/EZ Evropskog parlamenta i
Vijeća Evropske unije od 19. novembra 2008. godine o radu
putem preduzeća za privremeno zapošljavanje. U članu 1. -
Područje primjene - određeno je da se "Direktiva primjenjuje na
radnike sa ugovorom o zapošljavanju ili radnom odnosu s
preduzećem za privremeno zapošljavanje koji su ustupljeni
preduzećima korisnicima za rad na određeno vrijeme pod
Број 11 - Страна 150 СЛУЖБЕНЕ НОВИНЕ ФЕДЕРАЦИЈЕ БиХ Сриједа, 10. 2. 2021.
njihovim nadzorom i rukovodstvom". Ustavni sud zapaža, u
odnosu na države iz okruženja BiH, da je navedena direktiva
preuzeta u pravni poredak Republike Hrvatske – članom 2.
Zakona o radu. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je
konkretna vrsta angažmana radnika dozvoljena u Evropskoj uniji,
kao i u susjednoj državi Republici Hrvatskoj. Bosna i Hercegovina
je u junu 2008. godine potpisala Sporazum o stabilizaciji i
pridruživanju između BiH i Evropske unije, koji je stupio na
snagu 1. juna 2015. godine. Sljedeći korak je podnošenje zahtjeva
za članstvo u Evropskoj uniji, a do tada će se voditi pregovori,
između ostalog, i o usklađenosti zakonodavstva BiH sa evropskim
propisima. Stvaranje odgovarajućeg pravnog okvira u oblasti
tržišta rada i tržišnog privređivanja nakon zaključivanja
navedenog sporazuma primjenom međunarodnih standarda i
standarda Evropske unije u oblasti rada svakako je nužnost na
putu BiH ka evropskim integracijama.
49. Stoga, uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti
konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je, zbog pretjeranog
formalizma redovnih sudova u primjeni člana 4. u vezi sa članom
170. stav 1. ZOR-a, došlo do kršenja apelantovog prava na
pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i
člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, prekršeno je
apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i
člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi
arbitrarno tumačili obaveze BiH i njenih organa prema Konvenciji
MOR-a broj 181.
VIII. Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo
na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i
člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni
sudovi iskazali pretjerani formalizam u primjeni odredbe člana 4.
u vezi sa članom 170. stav 1. ZOR-a utvrdivši da su se ostvarili svi
elementi bića prekršaja koji je apelantu stavljen na teret, čime je
narušena suština apelantovog prava na pravično suđenje. Također,
prekršeno je apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su redovni
sudovi arbitrarno tumačili obaveze BiH i njenih organa prema
Konvenciji MOR-a broj 181.
51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1)
Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu
ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke
Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u
predmetu broj AP 809/19, rješavajući apelaciju "Veritas
Automotive" d.o.o. Sarajevo, na temelju članka VI/3.(b) Ustava
Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st.
(1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i
Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i
Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik
Mato Tadić, dopredsjednik
Mirsad Ćeman, dopredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudac
Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 10. studenog 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1
Usvaja se apelacija "Veritas Automotive" d.o.o. Sarajevo.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka
II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske
konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr
693371 18 Pžp od 20. prosinca 2018. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je
dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku, sukladno članku
II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske
konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, sukladno članku
72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku
od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud
Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove
odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i
Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i
Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i
"Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. "Veritas Automotive" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu:
apelant), kojeg zastupa Armin Mušija, odvjetnik iz Sarajeva,
podnio je 22. veljače 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu
Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv
Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu:
Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 693371 18 Pžp od 20. prosinca 2018.
godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od
Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu:
Općinski sud) i Kantonalne uprave za inspekcijske poslove
Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalna uprava za
inspekcijske poslove) zatraženo je 15. rujna 2020. godine da
dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalna uprava za
inspekcijske poslove su dostavili odgovore na apelaciju u
razdoblju od 22. do 30. rujna 2020. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i
dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na
sljedeći način:
5. Inspektor rada Kantonalne uprave za inspekcijske poslove
(u daljnjem tekstu: kantonalni inspektor) je 22. siječnja 2018.
godine u 12.20 sati i 23. siječnja 2018. godine u 9.15 sati u
apelantovim prostorijama izvršio inspekcijski nadzor i o tome
sačinio zapisnik broj UP-1-14-09-34-0060018-09/30. Kantonalni
inspektor je utvrdio i zapisnički konstatirao da je apelant radno
angažirao osobe koje su zatečene na radu prilikom inspekcijskog
nadzora u apelantovim radnim prostorijama na obavljanju poslova
koji predstavljaju poslove iz apelantove registrirane djelatnosti i
predmeta poslovanja. U zapisniku je konstatirano da su navedene
osobe poslove obavljale na temelju Ugovora o angažiranju radne
snage zaključenog između "Prevent Direkta" d.o.o. Sarajevo, kao
davatelja usluge (u daljnjem tekstu: davatelj usluge), i apelanta,
kao korisnika usluge, te da te osobe imaju zaključen ugovor o radu
sa davateljem usluge, odnosno da nemaju zaključen ugovor o radu
sa apelantom kod kojeg su obavljale navedene poslove. Dalje je
navedeno da Zakon o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) ne poznaje
institut "ustupanja" radnika od druge pravne osobe, već da
propisuje način zasnivanja radnog odnosa zaključivanjem ugovora
1 Одлука објављена у "Службеном гласнику БиХ", број 79/20 |
| Odluka Ustavnog suda BiH o nošenju zaštitnih maski i zabrani kretanja bh. građana donesene zbog pandemije koronavirusa |
22.12.2020 |
|
Bosna i Hercegovina |
Građansko i procesno pravo |
|
presuda,maske,zabrana kretanja |
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3683/20,
rješavajući apelacije E. Š. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57.
stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana i člana 72. st. (2), (4) i (5) Pravila Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u
sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Mirsad Ćeman, potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine donio je
Predmet broj: AP-3683/20 2 Odluka o dopustivosti i meritumu
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvajaju apelacije E.Š, Lejle Dragnić, Vesne
Hadžović, Slavena Raguža, Ivana Džalte, Daria Hrkaća,
Muhameda Hundura i Harisa Agića podnesene protiv Naredbe
Kriznog štaba Federalnog ministarstva zdravstva broj 01-33-6301/20
od 9. novembra 2020. godine i Naredbe Kriznog štaba Ministarstva
zdravstva Kantona Sarajevo broj 62-20/2020 od 12. oktobra 2020.
godine.
Utvrđuje se kršenje prava na „privatni život“ iz člana II/3.f)
Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu
ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na apelanta E.Š., te prava
na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i
člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih
prava i osnovnih sloboda u odnosu na apelante Lejlu Dragnić, Vesnu
Hadžović, Slavena Raguža, Ivana Džaltu, Daria Hrkaća,
Muhameda Hundura i Harisa Agića.
Odbijaju se kao neosnovane apelacije u dijelu zahtjeva da se
ukine Naredba Kriznog štaba Federalnog ministarstva zdravstva broj
01-33-6301/20 od 9. novembra 2020. godine i Naredba Kriznog štaba
Ministarstva zdravstva Kantona Sarajevo broj 62-20/2020 od 12.
oktobra 2020. godine.
Na osnovu člana 72. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i
Hercegovine nalaže se Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine i
Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da odmah, a najkasnije u roku
od 30 dana od dana prijema ove Odluke, preduzmu aktivnosti i
usklade svoje djelovanje sa standardima iz člana II/3.f) Ustava Bosne i
Predmet broj: AP-3683/20 3 Odluka o dopustivosti i meritumu
Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i
osnovnih sloboda, te standardima iz člana II/3.m) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju za
zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kako su navedeni u ovoj
Odluci.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i
Hercegovine, nalaže se Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine i
Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u narednom roku od 15
dana od isteka roka iz stava 3. dispozitiva ove odluke, obavijeste
Ustavni sud Bosne i Hercegovine o provođenju naloga iz stava 3.
dispozitiva ove odluke.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”,
“Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom
glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Brčko Distrikta
Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. E. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju advokati Nina Kisić i Goran
Dragović iz Sarajeva, podnio je 19. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i
Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Naredbe Kriznog štaba Ministarstva
zdravstva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni krizni štab) broj 62-20/2020 od 12.
oktobra 2020. godine. Ova apelacija je registrovana pod brojem AP-3683/20.
2. Lejla Dragnić i Vesna Hadžović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Sarajeva, koje zastupaju
advokati Nina Kisić i Goran Dragović iz Sarajeva, podnijele su 11. novembra 2020. godine
apelaciju Ustavnom sudu protiv Naredbe Kriznog štaba Federalnog ministarstva zdravstva (u
daljnjem tekstu: Federalni krizni štab) broj 01-33-6301/20 od 9. novembra 2020. godine.
Apelantice su, također, tražile od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom bi se
Predmet broj: AP-3683/20 4 Odluka o dopustivosti i meritumu
navedena naredba (u tački 3.) stavila van snage, posebno „imajući u vidu da su lokalni izbori
zakazani za 15. novembar 2020. godine“. Ova apelacija je registrovana pod brojem AP-4072/20.
3. Slaven Raguž iz Mostara, Ivan Džalto iz Čapljine i Dario Hrkać iz Širokog Brijega (u daljnjem
tekstu: apelanti) podnijeli su 11. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv
Naredbe Federalnog kriznog štaba broj 01-33-6301/20 od 9. novembra 2020. godine. Ova
apelacija je registrovana pod brojem AP-4076/20.
4. Muhamed Hundur i Haris Agić (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Tešnja, podnijeli su 13.
novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Naredbe Federalnog kriznog štaba broj
01-33-6301/20 od 9. novembra 2020. godine. Ova apelacija je registrovana pod brojem AP-
4109/20.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, u periodu od 23. oktobra do 20. novembra 2020.
godine zatraženo je od Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada FBiH),
Federalnog ministarstva zdravstva, Federalnog kriznog štaba, Zavoda za javno zdravstvo
Federacije Bosne i Hercegovine, Ministarstva zdravstva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu:
Kantonalno ministarstvo zdravstva), Kantonalnog kriznog štaba, Zavoda za javno zdravstvo
Kantona Sarajevo i Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: MUP
KS) da dostave odgovor na apelaciju.
6. Vlada FBiH (Ured za saradnju i zastupanje pred Ustavnim sudom), Federalno ministarstvo
zdravstva, Kantonalno ministarstvo zdravstva, Zavod za javno zdravstvo Kantona Sarajevo i
MUP KS su, u periodu od 29. oktobra do 1. decembra 2020. godine, dostavili odgovore na
apelacije.
7. Kantonalni krizni štab i Zavod za javno zdravstvo nisu dostavili odgovore na apelacije u
ostavljenom roku.
8. S obzirom da navedene apelacije pokreću isto i slično pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa
članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravila
Ustavnog suda), donio odluku o spajanju navedenih apelacija br. AP-3683/20, AP-4072/20, AP-
4076/20 i AP-4109/20 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem
AP-3683/20.
Predmet broj: AP-3683/20 5 Odluka o dopustivosti i meritumu
III. Činjenično stanje
9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom
sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
a) U odnosu na AP-3683/20
10. Apelant E.Š. je podnio apelaciju protiv Naredbe Kantonalnog kriznog štaba od 12. oktobra
2020. godine i iznio apelacione navode kako to slijedi.
11. Apelant ističe da su mu osporenom Naredbom prekršena prava iz čl. II/3.b), f) i h) Ustava
Bosne i Hercegovine i čl. 3, 8. i 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih
sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prije svega se navodi da se predmetna
apelacija podnosi u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, budući da bi odluku
nadležnog suda (u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda) apelant mogao obezbijediti
samo na način da prekrši navedenu osporenu Naredbu, te da radi toga bude procesuiran.
Navedeno bi, po ocjeni apelanta, stavljalo prevelik teret na njega. Dalje se navodi kako je
vidljivo da se radi o opštem aktu kojim se krše ljudska prava i osnovne slobode apelanta. Zatim
apelant ističe da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj
sudskoj praksi tretirao pitanja koja se protežu u ovoj apelaciji pod povredom člana 3. EKLJP
(zabrana nehumanog i ponižavajućeg tretmana), dok je redovni sud u Strasbourg (Francuska)
pitanje obaveznog nošenja maski tretirao u vezi povrede članova 8. i 10. Evropske konvencije.
Također se apelant referirao i na praksu redovnog suda u Berlinu (Njemačka) koji se bavio
pitanjem proporcionalnosti novog ograničenja radnog vremena „pubova i barova“ kao mjere u
borbi protiv COVID-19.
12. Prema navodima apelanta, navedena osporena naredba nije bazirana na zakonu, ista je suprotna
Evropskoj konvenciji, a apelant uslijed iste trpi nenadoknadivu štetu svakodnevno. S tim u vezi
se ističe da osporena naredba sadrži iznimke, ali da one nisu konkretizovane, kao i da je
apsolutno nekonkretna i nepredvidiva. U tom smislu se navodi da nije jasno šta Kantonalni
krizni štab podrazumijeva pod terminom “sportista na treninzima”, odnosno, da li se ovdje radi
o profesionalnim sportistima na treningu u za to predviđenim prostorima, ili se odnosi na obične
ljudi koji treniraju radi sopstvenog zdravlja: jogging, brzo hodanje, te kako da MUP KS
razlikuje ove kategorije.
13. Dalje se ističe da apelant ima fizičku smetnju-prepreku, koja mu otežava disanje i u normalnim
okolnostima, a posebno u situaciji nošenja dodatne fizičke prepreke. Stoga apelant smatra da je
u konkretnom slučaju na njega stavljen prekomjeran teret i da mjere nisu proporcionalne cilju
Predmet broj: AP-3683/20 6 Odluka o dopustivosti i meritumu
koji se želi postići, a naročito se ističe da nadležni organi nisu prethodno razmotrili bilo kakve
blaže mjere (odnosno, prepreke u oba „sinusa-deviatio septi nasi“). U svjetlu svog zdravstvenog
stanja, apelant navodi da ograničavanjem udisaja kiseonika maska na licu apelanta može dovesti
do glavobolja, nesvjestice, nedovoljne zasićenosti krvi kiseonika i dr. posljedica. Nadalje,
višesatno kontinuirano nošenje maski, koje je obavezno pod prijetnjom prekršajne odgovornosti
osporenom naredbom, prema navodima apelanta dovodi do kožnih infekcija, razvoja
mikroorganizama u vlažnoj i toploj atmosferi oba respiratorna ulaza i izlaza (usta i nos)/faktičko
kreiranje. Kada je riječ o primjeni člana 3. Evropske konvencije, apelant navodi da pod zaštitu
tog člana spada i prinudni medicinski tretman, smatrajući da je u konkretnom slučaju obaveza
nametnuta osporenom naredbom najbliža prinudnom medicinskom tretmanu-prinudnom jer je
ista nametnuta pod prijetnjom prekršajne odgovornosti (putem novčane kazne). Dakle, apelant
smatra da u konkretnom slučaju obaveze nošenja maske za lice, u odsustvu bilo kakve studije
stručnjaka, nejasnoj naredbi i iznimkama od iste, predstavlja nehuman i degradirajući postupak,
posebno imajući u vidu način kako je ista formulisana, kao i trajanje iste.
14. U nastavku apelacije apelant ističe da osporena naredba nije objavljena u službenom glasniku
Kantona Sarajevo, već na internetu i u sredstvima javnog informisanja, što „naravno“ nije
zakonski način objave pravnog akta čije nepoštivanje povlači prekršajnu odgovornost. Također
se ukazuje da se „na prvi pogled čini da donošenje osporene naredbe ima legitiman cilj-zaštitu
javnog zdravlja“, evidentno je da je njeno donošenje suprotno tom cilju, odnosno, štetno je po
javno zdravlje i dosljedna primjena iste ugrožava i sam život. S tim u vezi se apelant referirao
na dokument Svjetske zdravstvene organizacije (u daljnjem tekstu: SZO) pod naslovom
„Preporuka o upotrebi maski u kontekstu bolesti COVID-19“ (objavljen 6. aprila 2020. godine
na engleskom jeziku) u kojem je navedeno da ne postoje dokazi da nošenje maski (medicinskih
ili drugih vrsta maski) od strane zdravih osoba u širem okruženju može spriječiti zarazu od
virusa (respiratornih), uključujući i COVID -19. Dakle, prema navodima apelanta, preporukama
SZO se jasno pravi razlika između osoba sa simptomima i svih drugih osoba, pa se preporučuje
da bi prva kategorija trebala nositi maske, dok za ostala lica takve preporuke nema.
15. Pri tome se navodi da osporena naredba ostavlja dojam arbitrarnosti, jer kod njenog donošenja
nisu uzeti u obzir relevantni pokazatelji (ne postoje dostupni statistički podaci o broju testiranih
uzoraka na način da bi bilo jasno; koliko od testiranih uzoraka predstavlja retestiranje; da li se
radi o testiranim kontaktima osoba kod kojih je prisustvo COVID-19 već utvrđeno; koliko je u
svakom trenutku aktivnih slučajeva COVID-19 na 100 000 stanovnika, odnosno, procentualno)
na osnovu kojih se mogu donositi zaštitne mjere. Također se navodi i da se osporena naredba
Predmet broj: AP-3683/20 7 Odluka o dopustivosti i meritumu
primjenjuje pod prijetnjom prekršajne odgovornosti, te da ista predstavlja dodatni finansijski
teret građanima Kantona Sarajevo.
16. Konačno, kada je riječ o samom pravnom osnovu osporene naredbe, apelant ističe da je istu
donio Kantonalni krizni štab i to na temelju Naredbe Federalnog kriznog štaba broj 01-33-
5472/20 od 1. oktobra 2020. godine, odnosno uprkos jasnim uputama Ustavnog suda iz odluke
broj AP-1217/20 od 22. aprila 2020. godine. Dakle, apelant smatra da je i dalje izostala reakcija
zakonodavca i to u konkretnom slučaju dvostruko (Parlamenta FBIH i Kantonalne skupštine
Kantona Sarajevo). S tim u vezi je ukazano i da Vlada Kantona Sarajevo i Kantonalna skupština
ne nadziru u dovoljnoj mjeri Kantonalni krizni štab. Imajući u vidu navedeno, apelant predlaže
Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju, te ukine osporenu Naredbu Kantonalnog kriznog
štaba.
b) U odnosu na AP-4072/20
17. Apelantice Lejla Dragnić i Vesna Hadžović (AP-4072/20) smatraju da im je osporenom
Naredbom Federalnog kriznog štaba od 9. novembra 2020. godine prekršeno pravo iz člana
II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju
(sloboda kretanja), te s tim u vezi zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. One prije svega navode da predmetnu apelaciju
podnose u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, budući da bi odluku nadležnog suda
mogle obezbijediti samo na način da prekrše osporenu Naredbu, te da radi toga budu
procesuirane. S tim u vezi se navodi da je jasno da bi ovaj način uspostavljanja nadležnosti
Ustavnog suda BIH stavljao prevelik teret na apelantice. Naime, apelantice se referiraju na
tačku 3. navedene osporene Naredbe, kojom se ograničava kretanje stanovništva na cijelom
teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine u vremenu od 23:00 uvečer do 05:00 sati ujutro
narednog dana. S tim u vezi navode da navedena tačka naredbe sadrži određene iznimke, ali da
ona ugrožava proces provođenja lokalnih izbora u Federaciji Bosne i Hercegovine. U tom
smislu apelantice ističu da su obje posmatrači na lokalnim izborima, te s toga ne spadaju niti u
jednu od iznimki navedenih u osporenoj Naredbi. Posebno se navodi da one nisu uposlenici
kojima bi eventualno poslodavac mogao dati odobrenje za kretanje u razdoblju od 23:00 uvečer
do 05:00 ujutro narednog dana, kao i da posmatrači trebaju da borave na izbornim mjestima od
prije početka odvijanja glasanja pa sve do okončanja brojanja glasova što je znatno nakon 23
sata uvečer.
Predmet broj: AP-3683/20 8 Odluka o dopustivosti i meritumu
18. Dalje se navodi da osporena Naredba, u dijelu na koji se odnosi na ograničavanja kretanja
stanovništva na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, ne sadrži nikakvo obrazloženje na
koji način upravo ovo ograničenje treba da doprinese rješavanju epidemije COVID-19, s
obzirom da „nijednom ovim zastupnicima poznatom ili javno objavljenom istraživanju“ nije
navedeno da se virus COVID-19 brže širi u određeno vrijeme dana ili noći. Također se ističe da
je u samoj osporenoj naredbi u tački 13.II navedeno da naredba ima rok važenja 14 dana, a što
uključuje lokalne izbore od 15. novembra 2020. godine. Isto tako se navodi da u konkretnom
slučaju nikakve blaže mjere od sprječavanja apelantica da napuštaju svoj stan nisu razmotrene,
odnosno da je sama odluka potpuno arbitrarna, jer nije jasno na osnovu kojih kriterija je
zabranjeno kretanje baš u periodu od 23 sata uvečer do 5 sati ujutro.
19. Na osnovu svega navedenog, a posebno imajući u vidu da su lokalni izbori zakazani za 15.
novembar 2020. godine, predlaže se da Ustavni sud temeljem člana 64. Pravila Ustavnog suda
donese privremenu mjeru kojom će se osporena Naredba u tački 3. staviti van snage.
c) U odnosu na AP-4076/20
20. Apelanti Slaven Raguž, Ivan Džalto i Dario Hrkać smatraju da su im osporenom Naredbom
Federalnog kriznog štaba od 9. novembra 2020. godine prekršena prava iz člana II/3.m) Ustava
Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (sloboda kretanja), te s
tim u vezi zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14.
Evropske konvencije.
21. Prije svega se navodi da se predmetna apelacija podnosi u smislu člana 18. stav (2) Pravila
Ustavnog suda, budući da „apelacija ukazuje na ozbiljno kršenje prava na slobodu kretanja
unutar Federacije Bosne i Hercegovine, zabranom kretanja u vremenu od 23.00 sata navečer do
05.00 sati ujutro na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, koju je uvelo tijelo uprave koje za
to nema ovlaštenja, a čime su apelanti, kao i drugi građani ovog entiteta diskriminirani u odnosu
na ostale građane Bosne i Hercegovine“. S tim u vezi apelanti prije svega ukazuju da je Vlada
Federacije Bosne i Hercegovine još 31. maja 2020. godine donijela Odluku da 31. maja 2020.
godine prestaje stanje nesreće uzrokovane pojavom koronavirusa (COVID-19) na području
Federacije Bosne i Hercegovine. Naime, apelanti ističu da Federalni krizni štab nema nikakve
Ustavne niti zakonske ovlasti apelantima uskraćivati slobodu kretanja, a posebno naređivati
Kantonalnim Ministarstvima unutarnjih poslova Federacije Bosne i Hercegovine da nadziru
provođenje ove naredbe, kao što to nezakonito čini donošenjem ovog propisa. U tom smislu se
navodi da se uvidom u osporenu Naredbu može utvrditi da se prilikom donošenja ove Naredbe
Predmet broj: AP-3683/20 9 Odluka o dopustivosti i meritumu
Federalni krizni štab ne poziva niti na jedan zakonski propis, nego samo na podzakonske i
interne akte, što također ukazuje na to da ne postoji nikakav valjan zakonski temelj kojim je
ovom tijelu uprave dana ovlast zadiranja u ustavom zagarantirana ljudska prava i temeljne
slobode. Štaviše, apelanti smatraju da, čak i kada bi postojao neki zakonski temelj za donošenje
ove mjere, i kada bi čak krizni štab bio ovlašten donijeti ovakvu mjeru, po ocjeni apelanata ova
mjera ostala besmislena i neproporcionalno rigorozna, a posebno imajući u vidu općepoznatu
činjenicu da je kretanje stanovništva ionako najmanje frekventno u periodu na koji se naredba
odnosi (između 23:00 sata uvečer i 05:00 ujutro). Također se ukazuje da nije jasno zašto je ta
granica postavljena baš na 23:00 sata uvečer i baš na 05:00 sati ujutro (što čini potpuno
razumnim kolokvijalni izraz „da virus napada samo po noći“) a ne na širi vremenski period.
22. U svjetlu navedenog, apelanti postavljaju pitanje je li nužno da oni obrazlažu organima javne
vlasti razloge i motive zbog kojih se nalaze van svojih domova poslije 23:00 sata, odnosno da
rade u privatnim uredima do kasno u noć, da vole prošetati kada završi radni i obiteljski dan, da
se vole družiti kasno, da vole šetati u 04:00 ujutro, da vole šetati psa u ponoć. U tom smislu
apelanti postavljaju pitanje iz kojih odredaba proizlazi pravo Federalnog kriznog štaba da to
brani građanima ili da od građana zahtijeva naprijed navedena objašnjenja, odnosno „jesmo li
napustili koncept vladavine prava???“. Također apelanti postavljaju pitanje „je li dovoljno
sačiniti i pročitati statistički pregled broja zaraženih osoba da bi tijelo uprave moglo preuzeti
apsolutnu moć i pravo zadirati u Ustavna prava i slobode građana???“. Pritom, apelanti ukazuju
i da se, za razliku od aprila ove godine, javna vlast ne može ekskulpirati ,,novonastalošću“
situacije, nego je morala u takvoj situaciji donijeli adekvatna (zakonska) rješenja, a ne ostaviti
tijelima uprave (ministarstvu zdravstva) da proizvoljno zadire u ustavna prava i slobode, te na
temelju statističkih podataka (čiji rezultati su po naravi podložni promjeni) povećava ili
smanjuje mjeru zadiranja u ustavna ljudska prava i temeljne slobode.
23. Konačno, apelanti ističu da građani drugog entiteta (Republike Srpska) i Brčko distrikta Bosne i
Hercegovine nemaju navedene restrikcije kretanja, te da nije jasno mogu li se građani drugog
entiteta nesmetano kretati na području entiteta Federacije Bosne i Hercegovine, kao i obratno,
što nadalje otvara pitanje kvalitete i ovog dijela ,,zakona“. Imajući u vidu navedeno, apelanti
predlažu da Ustavni sud utvrdi kršenje navedenih prava i ukine osporenu Naredbu Federalnog
kriznog štaba od 9. novembra 2020. godine.
Predmet broj: AP-3683/20 10 Odluka o dopustivosti i meritumu
d) U odnosu na AP-4109/20
24. Apelanti Muhamed Hundur i Haris Agić smatraju da im je osporenom Naredbom Federalnog
kriznog štaba od 9. novembra 2020. godine prekršeno pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (sloboda kretanja). Prije svega
se navodi da se predmetna apelacija podnosi u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda,
budući da nema odluke „nadležnog suda“ koju bi mogli obezbijediti samo ukoliko bi bili
sankcionisani zbog kršenja navedene osporene Naredbe, a što bi predstavljalo dodatni teret u
trenutnoj situaciji u Federaciji Bosne i Hercegovine. Dalje se ističe da je osporena Naredba
„sporna, neustavna i nezakonita“, pritom se referirajući na sadržaj iste i to Poglavlje I Opće
odredbe (član 3) i Poglavlje XIII prijelazne i završne odredbe (tačka 5). Navedenim odredbama,
po ocjeni apelanata, se zadire u njihovo pravo na kretanje. S tim u vezi se ističe da Federalni
krizni štab „ni po Ustavu ni po Zakonu nije ovlašten da donosi opće naredbe kojima se
ograničava sloboda kretanja građana“. Pozivanjem na odredbu člana 6. stav (5) Pravilnika o
organizaciji i načinu rada Federalnog kriznog štaba („Službene novine FBiH“, broj 10/12),
Federalni krizni štab je, prema mišljenju apelanata, nezakonito proširio svoja ovlaštenja. S tim u
vezi se ističe da Federalni krizni štab nema osnova da donosi općenitu Naredbu za građane, već
da donosi Naredbu isključivo za zdravstvene ustanove ili privatne zdravstvene radnike kada
upravlja i koordinira njihovim radom, te da se svi moraju pridržavati tih Naredbi donesenih za
rad zdravstvenih ustanova i privatnih zdravstvenih radnika.
25. Kako nije donesena Odluka od strane Vlade FBiH o proglašenju stanja prirodne nesreće, te
pošto ni rukovodni organ - Krizni štab Federalne uprave civilne zaštite kao jedini ovlašteni
organ koji to može uraditi - nije donio Naredbu o ograničavanju slobode kretanja, apelanti
smatraju da im je narušeno njihovo pravo na slobodu kretanja. Pritom je ukazano da iz izjava
označenih zvaničnika (Gorana Čerkeza) proizlazi da je osporena Naredba donesena isključivo iz
razloga što nadležni organi ne obavljaju svoj posao u skladu sa zakonom i ovlaštenjima, a ne
zato što druge blaže mjere nisu dale očekivane rezultate odnosno zato što je osporena Naredba
(o ograničenju kretanja) neophodno potrebna.
e) Odgovor na apelaciju (AP-3683/20)
26. Vlada FBiH (Ured za saradnju i zastupanje pred Ustavnim sudom) je navela da je Svjetska
zdravstvena organizacija 12. juna 2020. godine donijela novi dokument kojim se ažuriraju
smjernice od 6. aprila 2020.godine u cilju učinkovite prevencije prijenosa COVID-19. Istaknuto
je da je u ovim (novim) smjernicama navedeno da Vlade trebaju ohrabriti javnost da nosi maske
Predmet broj: AP-3683/20 11 Odluka o dopustivosti i meritumu
u specifičnim situacijama i okruženjima kao dio sveobuhvatnog pristupa suzbijanju širenja
SARS-CoV-2, te da su maske ključna mjera pri sprječavanju prijenosa virusa i da smanjuju
potencijalnu zarazu od inficirane osobe sa ili bez simptoma, odnosno da su ljudi koji nose
masku zaštićeni od zaraze i da se sprječava dalje širenje zaraze ukoliko ih nosi osoba koja je
zaražena. S obzirom na navedene preporuke, ukazano je da su Federacija BiH i Kanton Sarajevo
uveli restriktivne mjere radi zaštite zdravlja stanovništva, među kojima je i mjera obaveze
nošenja zaštitne maske u otvorenom prostoru. Takvo postupanje, po ocjeni Vlade FBiH, nameće
i sama Evropska konvencija u smislu pozitivne obaveze koje proizlaze iz primjerice prava na
život (član 2) ili prava na privatni i porodični život u koje ulazi i zaštita zdravlja (član 8) te od
države zahtjeva akciju, jer bi se nepoduzimanje mjera ili njihovo nepravodobno poduzimanje
(ali i neodgovarajuće i nedostatno informiranje javnosti) moglo smatrati povredom pozitivnih
obaveza države. S tim u vezi je ukazano i da je članom 15. stav 1. Evropske konvencije
predviđeno da u doba rata ili druge javne opasnosti koja prijeti opstanku nacije, svaka strana
ugovornica može da preduzme mjere koje odstupaju od njenih obaveza po Konvenciji, i to u
najnužnijoj mjeri koju iziskuje hitnost situacije. Stoga je navedeno da je iz tih razloga nametanje
obaveze nošenja zaštitnih maski u zatvorenom i otvorenom prostoru, uz izuzetke, neophodna
mjera radi očuvanja zdravlja zajednice i sprječavanja širenja zarazne bolesti.
27. Federalno ministarstvo zdravstva je (također i u ime Federalnog kriznog štaba) prije svega
ukazalo na hronologiju dešavanja povodom epidemije COVID-19 na teritoriji Federacije Bosne
i Hercegovine i odlukama koje su donesene u tom smislu, pritom navodeći i podatke u vezi sa
epidemiološkom situacijom o kretanju COVID-19 u Federaciji Bosne i Hercegovine za period
do 14. oktobra 2020. godine. Zatim je ukazano da je u vrijeme donošenja osporene Naredbe
Kantonalnog kriznog štaba od 12. oktobra 2020. godine na snazi bila Naredba Federalnog
kriznog štaba od 1. oktobra 2020. godine koja je u Poglavlju XII (Prijelazne i završne odredbe)
dozvoljavala kantonalnim kriznim štabovima ministarstva zdravstva uvođenje restriktivnijih i
drugačijih mjera spram procjene epidemiološke situacije, a koju mogućnost je upravo iskoristio
Kantonalni krizni štab donoseći navedenu osporenu Naredbu od 12. oktobra 2020. godine u
uslovima ozbiljno pogoršane COVID-19 epidemiološke situacije u Federaciji BiH. Dalje je
navedeno da je Federalni krizni štab osnovan u skladu sa članom 187. Zakona o zdravstvenoj
zaštiti i članom 60. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti. S tim u vezi je ukazano da
se postupanje u aktualnoj epidemiološkoj situaciji uzrokovanoj novim koronavirusom (COVID-
19) provodi u skladu sa navedenom odredbom člana 187. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, a u cilju
upravljanja i koordiniranja rada sektora zdravstva u Federaciji BiH, i to kroz imenovani
Predmet broj: AP-3683/20 12 Odluka o dopustivosti i meritumu
Federalni krizni štab, kao i imenovane krizne štabove kantonalnih ministarstava zdravstva.
Dalje je ukazano da su, u skladu sa odredbom člana 6. stav (5) Pravilnika o organiziranju i
načinu rada Federalnog kriznog štaba, naredbe i odluke tog Federalnog kriznog štaba
obvezujuće za krizne štabove kantonalnih ministarstava zdravstva, zdravstvene ustanove,
nositelje privatne prakse, te pravne i fizičke osobe, kao i da Federalni krizni štab djeluje do
proglašavanja prirodne i druge nesreće.
28. Zatim je istaknuto da je, saglasno članu 3. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti,
regulisano da je zaštita od zaraznih bolesti dužnost jedinica lokalne samouprave - općina,
kantona i Federacije, zdravstvenih ustanova, zavoda zdravstvenog osiguranja, nositelja privatne
prakse, privrednih društava i drugih pravnih i fizičkih lica. Stoga je navedeno da je članom 70.
navedenog Zakona predviđen prekršaj za fizičko lice ako ne omogući postupanje po članu istog
Zakona. Također je ukazano da je Pravilnikom o organiziranju i načinu rada Federalnog kriznog
štaba utvrđeno da se isti odnosi na postupanje i Federalnog kriznog štaba i kriznih štabova
kantonalnih ministarstava zdravstva. U tom smislu je navedeno da su, shodno članu 6.
navedenog Pravilnika, naredbe koje se donose obvezujuće, te da nije predviđeno da se iste
objavljuju u službenim glasilima, ali su one dostupne javnosti na web stranici kriznih štabova,
vlada, kao i ministarstava zdravstva u Federaciji BiH, a redovito se prenose putem medija, te
putem konferencija za medije, kao i društvenih mreža. Stoga je, po ocjeni Federalnog
ministarstva zdravstva, javnost transparentno i u cijelosti upoznata sa naredbama koje se donose
u kontekstu ove ozbiljne javno-zdravstvene krize izazvane COVID-19 u Federaciji BiH.
29. Potom je Federalno ministarstvo zdravstva navelo da su neosnovani navodi da je mjerom kojom
je propisano obavezno nošenje zaštitne maske prekršen član II/3.d) Ustava Bosne i
Hercegovine, kao i da je došlo do kršenja odredbi Evropske konvencije. S tim u vezi je ukazano,
između ostalog, da je Evropskom konvencijom (član 15. stav 1.) predviđeno da u doba rata ili
druge javne opasnosti koja prijeti opstanku nacije, svaka strana ugovornica može da poduzme
mjere koje odstupaju od njenih obveza po Evropskoj konvenciji (što uključuje i zabranu
diskriminacije), i to u najnužnijoj mjeri koju iziskuje hitnost situacije, s tim da takve mjere ne
budu u neskladu s njenim drugim obavezama prema međunarodnom pravu. Iz navedenog je
ukazano da Evropska konvencija poznaje mogućnost da u situaciji kao što je trenutna pandemija
COVID-19 u Svijetu i epidemija COVID-19 u Federaciji BiH država propiše mjere kojima se
nalaže odgovarajuće postupanje u populaciji, kao što je obavezno nošenje zaštitnih maski koje
se mora promatrati kao važna preventivna i protuepidemijska mjera koja se mora provoditi
zajedno sa ostalim mjerama kao što su: održavanje fizičke distance, često pranje i dezinfekcija
Predmet broj: AP-3683/20 13 Odluka o dopustivosti i meritumu
ruku, provjetravanja prostorija i sl. kada je takvo ograničenje u interesu javnog zdravlja.
Također je ukazano i da opasnost po život i zdravlje, koja prijeti usljed pojave potpuno novog
koronavirusa, ima iznimno veliku težinu u odnosu na nametnute preventivne i protuepidemijske
mjere obaveznog nošenja zaštitnih maski. Imajući to u vidu, u poređenju sa opasnosti po život i
zdravlje, Federalno ministarstvo zdravstva je istaklo da navedene mjere koje su temporalnog
karaktera, u konkretnim okolnostima koje prati epidemiološko izvješće, dakako imaju svoju
opravdanost i težinu. Ovo posebno ukoliko se uzmu u obzir dalekosežne posljedice po zaštitu
života i zdravlja, koje bi mogle da nastupe u slučaju da, primjerice, ove mjere nisu poduzete. U
tom smislu je istaknuto da, država, tj. njena nadležna tijela, ne smiju da se dovedu u poziciju da
svjesno prihvate odgovornost za primjenu blažih mjera odnosno isključivanje navedenih općih
mjera, kao što su obveze nošenja zaštitne maske, u okolnostima kad postoje nedvojbene
opasnosti da bi njihovo provođenje, a prema svim dostupnim saznanjima o načinu i brzini
širenja zaraze (novog koronavirusa), dovelo do povećanog stepena oboljelih, a u konačnici i
umrlih. S tim u vezi je navedeno su maske ključna mjera za zaustavljanje transmisije virusa i
čuvanje života, budući da one reduciraju potencijalni rizik izloženosti virusu od zaraženih
osoba, bile one sa simptomima ili ne, kao i da su osobe koje nose maske zaštićene od infekcije.
30. U uvjetima kada su ugroženi životi i zdravlje građana, uključujući i apelanata, Federalno
ministarstvo zdravstva je istaklo da je Federalni krizni štab donio adekvatne naredbe, te da je u
konkretnom slučaju zadovoljeno načelo proporcionalnosti jer se nijednom drugom blažom
mjerom ovaj cilj nije mogao ostvariti u vrijeme kada je mjera izrečena. Stoga je ukazano da niti
jedna mjera, uključujući i određivanje mjere obaveznog nošenja zaštitnih maski u zatvorenom i
otvorenom prostoru za opću populaciju, uz navođenje određenih izuzetaka definiranih
preporukama Zavoda za javno zdravstvo Federacije BiH, nema za cilj sprječavanje ili
ograničavanje temeljnih ljudskih prava i sloboda, nego se poduzimaju isključivo u interesu
zaštite javnog zdravlja stanovništva Federacije BiH.
31. Kada je u pitanju mjera ograničenja kretanja u konkretnom slučaju, navedeno je da iz medijskih
napisa, kao i inspekcijskih nalaza temeljem nadzora ugostiteljskih objekata, proizlazi da se
mjera ograničenja rada ne duže od 23 sata nije poštovala, tačnije, da se radi o mjeri koja se
masovno kršila. Navedeno je, između ostalog, opredijelilo Federalni krizni štab za utvrđivanje
mjere ograničenja kretanja u terminu od 23:00 sata naveče do 05:00 sati ujutro. Također je
ukazano da je navedena mjera ograničenja kretanja, koja se provodi zajedno sa svim ostalim
mjerama, od iznimnog značaja u situaciji rapidno-horizontalnog širenja virusa SARS-CoV-2 u
zajednici. Pritom je navedeno i da je navedena mjera donesena temeljem člana 54. stav (2) tačka
Predmet broj: AP-3683/20 14 Odluka o dopustivosti i meritumu
2. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, koja daje pravo Federalnom ministarstvu
zdravstva da istu može uvesti kao posebnu izvanrednu zaštitnu mjeru.
32. Kantonalno ministarstvo zdravstva je naveo da je širenje zaraze virusom COV1D-19 u Kantonu
Sarajevu iziskivalo neophodno donošenje određenih mjera u cilju suzbijanja širenja
koronavirusa i u cilju zaštite stanovništva. Dalje je navedeno da su članovi Kantonalnog kriznog
štaba vrhunski stručnjaci, te da je osporena naredba tog organa donesena u cilju zaštite
stanovništva od koronavirusa i suzbijanja širenja koronavirusa. Isto tako je navedeno i da
apelant spada u posebnu kategoriju stanovništva koja je osjetljiva i spada u rizične grupe
obolijevanja od COVID-19 sa komplikacijama koje mogu uslijediti (kod kojih se javljaju
simptomi i komplikacije koje mogu ugroziti život), te da je u apelantovom interesu da svi oko
njega nose zaštitne maske jer se jedino na taj način obezbjeđuje 95% sigurnosti od
nemogućnosti prenosa koronavirusa. Navedeno je, po ocjeni Ministarstva zdravstva Kantona
Sarajevo potvrđeno od Svjetske zdravstvene organizacije, a što dalje potvrđuje opravdanost
osporene Naredbe Kantonalnog kriznog štaba. Također je ukazano i da je apelant dostavio
medicinsku dokumentaciju koja datira od 2011. godine, odnosno da je njegovo zdravstveno
stanje nepoznanica u oktobru 2020. godine. Stoga je navedeno da apelant nije dokazao da se
osporenom Naredbom krši neko od apelantovih ljudskih prava. Zatim je istaknuto i da maske,
koje su osporenom Naredbom propisane, nisu uzrok zdravstvenih teškoća građana, te unosa
smanjenog kisika. Pritom je ukazano i da je osnovni cilj donošenja osporene Naredbe bio da se
zaštiti stanovništvo na području Kantona Sarajevo i da se suzbije širenje zaraze koronavirusa, te
da su mjere iz osporene Naredbe u skladu sa legitimnim ciljem.
33. Dalje je navedeno da su apsolutno neosnovani navodi apelacije da je osporena Naredba
neprimjenjiva, jer nije objavljena u Službenim novinama. S tim u vezi je istaknuto da je u stavu
3. osporene Naredbe zaduženo Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo da informiše
javnost o novim mjerama. U tom smislu je Ministarstvo zdravstva Kantona Sarajevo istaklo da
je, u konkretnom slučaju, na svim web portalima, u svim dnevnim novinama javnost upoznata
sa novim Naredbama i mjerama i prekršajne odgovornosti u slučaju nepoštivanja naredbe.
Upoznavanje javnosti na način da se objave Naredbe u svim sredstvima javnog informisanja
(radio, tv, portali i dnevne novine kao i na web stranici Vlade Kantona Sarajevo, Ministarstva
zdravstva Kantona Sarajevo i Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo) je način koji
je mnogo svrsishodniji, sveobuhvatniji. Građani Kantona Sarajevo redovno prate sredstva
informisanja (printana i elektronska) i to je jedan od efikasnijih načina informisanja građana
Kantona Sarajeva o novim Naredbama, mjerama i odgovornostima u slučaju nepoštivanja istih
Predmet broj: AP-3683/20 15 Odluka o dopustivosti i meritumu
mjera. Na jedan od prednjih načina je, prema navodima Ministarstva zdravstva Kantona
Sarajeva, upoznat sa Naredbom i sam apelant. Također je navedeno i da pretplatnici Službenih
novina nisu i ne moraju biti građani Kantona Sarajevo, te da mali broj građana (samo oni koji su
poslom vezani za Službene novine) su pretplatnici Službenih novina u kojem slučaju su im
podaci iz Službenih novina dostupni. Stoga je navedeno da je dostupnost informacija javnosti
mnogo veća i transparentnija na način da se informacija objavi u svim sredstvima informisanja,
a ne kako to pogrešno se u apelaciji navodi u Službenim novinama.
34. Konačno je ukazano i da je jasno da se u vremenu borbe protiv pandemije COVID-19 donose
mjere kojima se možda djelimično ograničavaju konvencijska odnosno ustavna prava, te da
Evropska konvencija i Evropski sud za ljudska prava ne zabranjuju a priori uvođenje takvih
mjera, kao i da bi se nepreduzimanje mjera kao i njihovo nepravovremeno preduzimanje moglo
smatrati povredom pozitivnih obaveza države. Stoga je istaknuto da se osporenom Naredbom
Kantonalnog kriznog štaba uspostavlja pravična ravnoteža sa javnim interesom zaštite javnog
zdravlja, odnosno da se njome ne ograničava apelantu niti jedno od ljudskih prava na koje se isti
poziva. U tom smislu se Ministarstvo zdravstva Kantona Sarajevo pozvalo na odluku Ustavnog
suda broj AP-1844/20, predlažući da se predmetna apelacija odbaci kao nedopustiva ili
neosnovana.
35. Zavod za javno zdravstvo Kantona Sarajevo je naveo da je apelacija nedopustiva i neosnovana.
Naime, istaknuto je da šira slika širenja zaraze u Kantonu Sarajevo iziskivala neophodno
donošenje određenih mjera u cilju suzbijanja širenja koronavirusa u cilju zaštite stanovništva.
Dalje je navedeno i da je neosnovan navod apelacije da struka nije konsultovana prije donošenja
osporene Naredbe Kantonalnog kriznog štaba. U nastavku odgovora su suštinski istaknuti
navodi koji su prethodno navedeni u odgovoru Ministarstva zdravstva Kantona Sarajevo.
36. MUP KS je navelo da je u cilju realizacije tačaka osporene Naredbe Kantonalnog kriznog štaba,
a koje su u nadležnosti Uprave policije, na web stranici Ministarstva unutrašnjih poslova
Kantona Sarajevo, pored redovno objavljenog teksta Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o
prekršajima protiv javnog reda i mira (“Službene novine Kantona Sarajevo“, broj 34/20),
objavljeno je 15. oktobra 2020. godine obavještenje građanima pod nazivom: „Apel građanima
za pridržavanje naredbi nadležnih organa o obaveznom nošenju zaštitnih maski“ u kojem je
ukazano na relevantne odredbe Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira i navedene
osporene Naredbe. Dalje je navedeno da je obaveza Uprave policije prema tački 3. osporene
Naredbe bila informisati javnost u Kantonu Sarajevo o aktuelnim zakonskim rješenjima Zakona
o prekršajima protiv javnog reda i mira, a ne o sadržaju osporene Naredbe Kantonalnog kriznog
Predmet broj: AP-3683/20 16 Odluka o dopustivosti i meritumu
štaba. Međutim, ukazano je da je Uprava policije na web stranici Ministarstva objavila i tekst
Naredbe jer postoji uska pravna i činjenična povezanost između ova dva akta kako bi javnost
bila upoznata sa istima na što kvalitetniji i adekvatniji način. U tom smislu je istaknuto i da je
15. oktobra 2020. godine policijski komesar uputio instruktivni akt u kojem je navedeno
“Imajući u vidu da je predmetna Naredba donesena, odnosno dostavljena Upravi policije MUPa
Kantona Sarajevo na dan početka primjene, te uvažavajući činjenicu da nije bilo dovoljno
vremena da se sa sadržajem iste pravilno i blagovremeno upozna šira javnost, potrebno je da se
u dane 15. i 16. oktobra 2020. godine od strane policijskih službenika na terenu iskaže
prihvatljivi stepen tolerancije i razumijevanja prema građanima, u smislu upozoravanja na
obavezu nošenja zaštitnih maski, odnosno njihovog pravilnog korištenja (nošenja preko nosa i
usta)“. Dakle, navedeno je da je djelovanje Uprave policije u konkretnom slučaju vršeno na
osnovu zakona, rješenja ili naredbi nadležnih organa i ni u jednom segmentu nisu vršene bilo
kakve aktivnosti koje su u suprotnosti sa čl. 3, 8. i 10. Evropske konvencije.
IV. Relevantni propisi
37. U Ustavu Bosne i Hercegovine relevantne odredbe glase:
Član X
Izmjene i dopune
[...]
2. Ljudska prava i osnovne slobode
Nijednim amandmanom na ovaj Ustav ne može se eliminisati, niti umanjiti bilo
koje od prava i sloboda iz člana II ovog Ustava, niti izmijeniti ova odredba.
38. U Zakonu o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti („Službene novine FBiH“, broj 29/05)
relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim Zakonom utvrđuju se zarazne bolesti čije je sprečavanje i suzbijanje od
interesa za Federaciju Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) i
mjere za zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti.
Član 3.
Predmet broj: AP-3683/20 17 Odluka o dopustivosti i meritumu
Zaštita od zaraznih bolesti dužnost je jedinica lokalne samouprave - općina,
kantona i Federacije, zdravstvenih ustanova, zavoda zdravstvenog osiguranja,
nosioca privatne prakse, privrednih društava i drugih pravnih i fizičkih lica.
Član 4.
Zaštita od zaraznih bolesti sastoji se u organiziranju i provođenju:
1. mjera za sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti [...]
Član 6.
1. Epidemiju zarazne bolesti u dva ili više kantona proglašava i određuje
zaraženim odnosno ugroženim područjem federalni ministar zdravstva (u
daljnjem tekstu: federalni ministar) na osnovu epidemiološkog izvještaja
zdravstvene ustanove i kantonalnog zavoda za javno zdravstvo (u daljnjem tekstu:
kantonalni zavod), uz stručno mišljenje Zavoda za javno zdravstvo Federacije
Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalni zavod).
[...]
3. Proglašenje epidemije iz st. 1. i 2. ovog člana objavljuje se u "Službenim
novinama Federacije BiH".
IV- MJERE OSIGURANJA RADI ZAŠTITE STANOVNIŠTVA OD ZARAZNIH
BOLESTI
Član 54.
Radi zaštite stanovništva Federacije od unošenja kolere, kuge, virusnih
hemoragičnih groznica, žute groznice, SARS-a i drugih zaraznih bolesti
preduzimaju se mjere predviđene ovim Zakonom i međunarodnim sanitarnim
konvencijama i drugim međunarodnim ugovorima.
Radi sprečavanja i suzbijanja zaraznih bolesti iz stava 1. ovog člana Federalno
ministarstvo zdravstva može narediti posebne vanredne zaštitne mjere protiv tih
bolesti:
[...]
2. zabrana kretanja stanovništva, odnosno ograničenje kretanja u zaraženim ili
neposredno ugroženim područjima;
[...]
Predmet broj: AP-3683/20 18 Odluka o dopustivosti i meritumu
6. druge mjere u skladu sa međunarodnim propisima.
Član 60.
U slučaju izrazito pogoršane epidemiološke situacije federalni ministar odnosno
nadležni kantonalni ministar imenuje krizni štab sa zadatkom organiziranja i
koordiniranja mjera za suzbijanje određenih zaraznih bolesti.
39. Zakon o zdravstvenoj zaštiti („Službene novine Federacije BiH“, br. 46/10 i 75/13) u
relevantnom dijelu glasi:
Član 187.
U većim incidentnim situacijama kada nije proglašeno stanje prirodne i druge
nesreće iz člana 189. ovog zakona s ciljem upravljanja i koordiniranja rada
zdravstvenih ustanova i privatnih zdravstvenih radnika formira se krizni štab
Federalnog ministarstva, odnosno kantonalnog ministarstva (u daljnjem tekstu:
krizni štab) koji djeluje do momenta proglašavanja prirodne i druge nesreće,
kada ulogu upravljanja akcijama zaštite i spašavanja na teritoriji Federacije,
odnosno području kantona preuzima Federalni, odnosno kantonalni štab civilne
zaštite.
Veća incidentna situacija iz stava 1. ovog člana je bilo koji događaj koji
predstavlja ozbiljnu prijetnju po zdravlje ljudi u određenoj zajednici, te uzrokuje
ili bi mogao uzrokovati takav broj ili vrstu žrtava koje nije moguće zbrinuti
redovnom organizacijom rada zdravstvenih ustanova i privatnih zdravstvenih
radnika.
Članove kriznog štaba iz stava 1. ovog člana imenuje nadležni ministar
zdravstva.
Federalni ministar pravilnikom uređuje organiziranje i način rada kriznog štaba
u smislu ovog člana.
40. Zakon o Vladi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 1/94,
8/95, 58/02, 19/03, 2/06 i 8/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 19. stav (2)
Predmet broj: AP-3683/20 19 Odluka o dopustivosti i meritumu
Odlukom se uređuju pojedina pitanja ili propisuju mjere Vlade, daje saglasnost ili
potvrđuju akti drugih organa ili organizacija, te odlučuje o drugim pitanjima o
kojima se ne odlučuje uredbom.
41. Zakon o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine
FBiH“, broj 35/05 od 20. juna 2005. godine) u relevantnom dijelu glasi:
Član 66.
(1) Federalni i kantonalni organi uprave i samostalne upravne organizacije mogu
donositi podzakonske propise iz svoje nadležnosti u cilju omogućavanja
izvršavanja zakona i drugih propisa za koje su zaduženi.
(2) Organi uprave i upravne organizacije iz stava 1. ovog člana mogu donositi
sljedeće podzakonske propise: pravilnik kao provedbeni propis i uputstvo,
instrukciju i naredbu kao opće akte.
(3) Izuzetno, posebnim zakonom može se predvidjeti drugačiji naziv
podzakonskog propisa, ako je to adekvatnije prirodi materije koja se treba urediti
tim propisom (metodologija i sl.).
42. Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira („Službene novine Kantona Sarajevo“, br.
18/07, 7/08 i 34/20).
43. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji
glasi:
POGLAVLJE II. PREKRŠAJI PROTIV JAVNOG REDA I MIRA I PREKRŠAJNE
SANKCIJE
Član 8. stav (5) tačka m)
(Prekršaji i novčane kazne za fizička lica)
(5) Novčanom kaznom od 500,00 do 1.500,00 će se kazniti za prekršaj:
[...]
m) ko ne postupi po naredbi nadležnog organa kojim se propisuju mjere za zaštitu
stanovništva od zaraznih bolesti.
Član 13a.
Predmet broj: AP-3683/20 20 Odluka o dopustivosti i meritumu
Policijski službenici ovlaštenog organa vrše kontrolu postupanja ili provođenja
naredbi iz člana 8. stav (5) tač. d) i m) ovog zakona i preduzimaju mjere i radnje
iz svoje nadležnosti, samo ukoliko je to izričito navedeno u naredbi.
44. Pravilnik o organiziranju i načinu rada kriznog štaba Federalnog ministarstva zdravstva
broj 01-37-419/12 od 23. januara 2012. godine („Službene novine FBiH“, broj 10/12) u
relevantnom dijelu glasi:
Na osnovu člana 187. stav 4. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Službene novine
Federacije BiH", broj 46/10), federalni ministar zdravstva donosi
PRAVILNIK O ORGANIZIRANJU I NAČINU RADA KRIZNOG ŠTABA
FEDERALNOG MINISTARSTVA ZDRAVSTVA
I – OPĆE ODREDBE
Član 1.
Ovim Pravilnikom utvrđuje se organizacija i način rada Kriznoga štaba
Federalnog ministarstva zdravstva (u daljem tekstu: Ministarstvo).
Odredbe ovog Pravilnika shodno se primjenjuju i na organizaciju i način rada
kantonalnih kriznih štabova.
Član 2.
U većim incidentnim situacijama, kada nije proglašeno stanje prirodne i druge
nesreće osniva se Krizni štab Federalnog ministarstva zdravstva, odnosno
kantonalnog ministarstva zdravstva (u daljnjem tekstu: Krizni štab).
Veća incidentna situacija iz stava 1. ovog člana je bilo koji događaj koji
predstavlja ozbiljnu prijetnju po zdravlje ljudi, u određenoj zajednici, te uzrokuje
ili bi mogao uzrokovati veći broj ili vrstu žrtava koje nije moguće zbrinuti
redovnom organizacijom rada zdravstvenih ustanova i privatnih zdravstvenih
radnika.
II – ORGANIZACIJA I NAČIN RADA KRIZNOG ŠTABA
[...]
2. Način rada Kriznog štaba
Član 6.
Predmet broj: AP-3683/20 21 Odluka o dopustivosti i meritumu
Krizni štab, u većim incidentnim situacijama koje predstavljaju ozbiljnu prijetnju
zdravlju ljudi u određenoj zajednici, upravlja i koordinira radom zdravstvenih
ustanova i privatnih zdravstvenih radnika.
Aktivnosti iz stava 1. ovoga člana Krizni štab provodi do momenta kada nadležni
organi Federacije i kantona proglase stanje prirodne ili druge nesreće na
teritoriju Federacije, odnosno području kantona, a kada ulogu upravljanja
akcijama zaštite i spašavanja preuzima Federalni, odnosno kantonalni štabovi
civilne zaštite u skladu sa Zakonom o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih
dobara od prirodnih i drugih nesreća ("Službene novine Federacije BiH", br.
39/03, 22/06 i 43/10).
Krizni štab iz stava 1. ovog člana radi u sjednicama.
Krizni štab iz stava 1. ovog člana donosi naredbe i odluke.
Naredbe iz stava 4. ovog člana obavezujuće su za kantonalne krizne štabove,
zdravstvene ustanove i privatnu praksu, kao i druge pravne i fizičke osobe.
[...]
Član 8.
Krizni štab ima preventivnu ulogu u svom radu s ciljem sprečavanja i
ublažavanja posljedica na zdravlje ljudi kod većih incidentnih situacija.
[...]
45. Pravilnik o načinu rada i funkcionisanju štabova i povjerenika civilne zaštite („Službene
novine Federacije BiH“, br. 77/06, 5/07 i 32/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 33.
(1) Prestanak stanja prirodne ili druge nesreće utvrđuje se odlukom.
(2) Odluku o prestanku stanja prirodne ili druge nesreće donosi isti organ vlasti
koji je donio odluku o proglašenju stanja prirodne ili nesreće. Odluka iz stava 1.
ovog člana sadrži:
[...]
4) potrebu nastavka rada štaba CZ i nakon donošenja odluke o prestanku stanja
prirodne ili druge nesreće i rok do kada će raditi štab CZ, ako je potrebno da štab
CZ nastavi svoj rad,
Predmet broj: AP-3683/20 22 Odluka o dopustivosti i meritumu
[...]
6) obaveze za organe uprave, odnosno općinske službe za upravu da okviru svoje
redovne djelatnosti vrše i dodatne poslove koji se odnose na otklanjanje svih
posljedica koje su nastale od prirodne ili druge nesreće i rok za obavljanje tih
poslova,
[...]
8) druge zadatke za koje se procijeni da su potrebni.
(3) Odluka iz stava 1. ovog člana odmah se saopćava putem sredstava javnog
informiranja i objavljuje u službenim novinama ili službenom glasniku općine,
kantona, odnosno Federacije, s tim da se primjerak odluke mora obavezno
dostaviti štabu CZ koji je na ugroženom području rukovodio akcijama zaštite i
spašavanja radi realizacije donešene odluke.
46. Odluka o prestanku proglašenja prestanka stanja nesreće uzrokovano pojavom
koronavirusa (COVID-19) na području Federacije Bosne i Hercegovine broj 701/2020 od
29. maja 2020. godine („Službene novine FBiH“, broj 34/20 od 3. juna 2020. godine) glasi:
Na osnovu člana 19. stav (2) Zakona o Vladi Federacije Bosne i Hercegovine
(„Službene novine Federacije BiH“, br. 1/94, 8/95, 58/02, 19/03, 2/06 i 8/06), a u
vezi sa članom 33. st. (1) i (2) Pravilnika o načinu rada i funkcionisanju štabova i
povjerenika civilne zaštite („Službene novine Federacije BiH“, br. 77/06, 5/07 i
32/14), na prijedlog Federalnog štaba civilne zaštite, Vlada Federacije Bosne i
Hercegovine, na 176. hitnoj sjednici, održanoj 29.05.2020. godine, donosi
ODLUKU O PROGLAŠENJU PRESTANKA STANJA NESREĆE UZROKOVANO
POJAVOM KORONAVIRUSA (COVID -19) NA PODRUČJU FEDERACIJE BIH
I.
Ovom odlukom proglašava se prestanak stanja nesreće uzrokovano pojavom
koronavirusa (COVID -19) na području Federacije BiH (u daljem tekstu:
Federacije), koje je proglašeno Odlukom o proglašenju stanja nesreće
uzrokovano pojavom koronavirusa (COVID 19) na području Federacije BiH
(„Službene novine Federacije BiH“, broj: 21/20).
II.
Predmet broj: AP-3683/20 23 Odluka o dopustivosti i meritumu
Stanje nesreće iz tačke I. ove odluke prestaje dana 31.05.2020. godine.
III.
Zadužuju se Federalni štab civilne zaštite i Krizni štab Federalnog ministarstva
zdravstva da i dalje prate i procjenjuju stanje epidemiološke situacije na
području Federacije i na bazi istog utvrđuju mjere i aktivnosti na sprečavanju
širenja koronavirusa (COVID -19).
Zadužuje se Federalna uprava civilne zaštite da u slučaju potrebe, stavi na
raspolaganje snage i sredstva iz sastava odgovarajućih federalnih
specijaliziranih jedinica civilne zaštite i službi zaštite i spašavanja Federacije
Bosne i Hercegovine.
IV.
Zadužuju se rukovodioci organa uprave i upravnih organizacija Federacije i
kantona, odnosno rukovodioci općinskih/gradskih službi za upravu, da u okviru
svoje redovne djelatnosti obavljaju i dodatne poslove koji se odnose na
otklanjanje posljedica koje su nastale djelovanjem nesreće.
V.
Odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u „Službenim novinama
Federacije BiH“.
Ova odluka će bit objavljena putem printanih i elektronskih sredstava
informisanja.
47. Naredba o proglašenju epidemije zarazne bolesti COVID-19 broj 01-33-3997/20 od 13. jula
2020. godine („Službene novine FBiH“, broj 48/20 od 17. jula 2020. godine) glasi:
Na osnovu člana 6. stav (1) Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti
("Službene novine Federacije BiH", broj 29/05) i člana 66. stav (2) Zakona o
organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine
Federacije BiH", broj 35/05), na osnovu epidemiološkog izvještaja Zavoda za
javno zdravstvo Kantona Sarajevo, epidemiološkog izvještaja Doma zdravlja
Tešanj i Doma zdravlja Maglaj, epidemiološkog izvještaja Instituta za javno
zdravlje Zenica, te epidemiološkog izvještaja Doma zdravlja Živinice i Zavoda za
javno zdravstvo Tuzlanskog kantona, kao i uz stručno mišljenje Zavoda za javno
zdravstvo Federacije Bosne i Hercegovine, federalni ministar zdravstva donosi
Predmet broj: AP-3683/20 24 Odluka o dopustivosti i meritumu
NAREDBU O PROGLAŠENJU EPIDEMIJE ZARAZNE BOLESTI COVID-19
1. Proglašava se epidemija zarazne bolesti COVID-19 za ugroženo područje,
teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine.
2. Za vrijeme trajanja epidemije zarazne bolesti COVID-19 preduzimaju se
slijedeće mjere predviđene Zakonom o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti
("Službene novine Federacije BiH", broj 29/05), a i to kako slijedi: vršenje
sanitarnog nadzora na graničnim prelazima koji se nalaze na teritoriji Federacije
Bosne i Hercegovine i provođenje mjera u vezi sa vršenjem tog nadzora;
karanten; osiguranje potrebnih rezervi vakcina, kada vakcine budu dostupne,
imunizacija stanovništva, kada vakcine budu dostupne, kao i provođenje i drugih
mjera koje naredi federalni ministar zdravstva odnosno Vlada Federacije Bosne i
Hercegovine.
3. Mjere iz tačke 2. ove naredbe finansiraju se iz sredstava Budžeta Federacije
Bosne i Hercegovine shodno finansijskim mogućnostima u fiskalnoj godini.
4. Ova naredba stupa na snagu danom objavljivanja u "Službenim novinama
Federacije BiH".
48. Naredba Kriznog štaba Federalnog ministarstva zdravstva broj 01-33-5472/20 od 1.
oktobra 2020. godine glasi:
Krizni stožer Federalnog ministarstva zdravstva, u cilju daljnjeg praćenja
situacije I poduzimanja mjera radi sprječavanja i ranog otkrivanja slučaja bolesti
izazvane novim koronavirusom (COVID -19), koja je Zaključkom Vlade
Federacije BiH, V. broj 164/2020 od 31.01.2020, godine proglašena zaraznom
bolešću čije je spriječavanje i suzbijanje od interesa za Federaciju BiH, sukladno
točki III. stavak (1) Odluke o proglašenju prestanka stanja nesreće uzrokovano
pojavom koronavirusa (COVID-19) na području Federacije Bosne i Hercegovine
(„Službene novine Federacije BiH", broj 34/20), kao i odredbi članka 6. stavak
(5) Pravilnika o ustrojstvu i načinu rada Kriznog stožera Federalnog ministarstva
(“Službene novine Federacije BiH', broj 10/12), na 17. sjednici održanoj
01.10.2020. godine, donio je sljedeću
NAREDBU
I OPĆE NAREDBE
Predmet broj: AP-3683/20 25 Odluka o dopustivosti i meritumu
1. Naređuje se obvezno nošenje zaštitnih maski u zatvorenom prostoru uz
poštivanje distance od minimalno 2 metra, kao i u otvorenom prostoru, ukoliko na
otvorenom prostoru nije moguće održavati fizičku distancu od 2 metra između
osoba.
[...]
X. NAREDBE ZA MJERODAVNE INSPEKCIJSKE ORGANE I MJERODAVNE
UPRAVE POLICIJA
1. Zadužuju se Federalna uprava za inspekcijske poslove kantonalne/županijske
uprave za inspekcijske poslova, kao i inspekcije organizirane pri mjerodavnim
ministarstvima u kantonu/županiji, odnosno mjerodavni općinski i gradski
inspektori da pojačaju inspekcijski nadzor svih inspekcija, a u cilju kontrole
provođenja naređenih mjera i sprječavanja širenja COVID-19 na području svoje
jurisdikcije, kao i kontrolu ove naredbe.
2. Zadužuje se FMUP - Federalna uprava policije i MUP kantona - Uprava
policije sukladno točki IV Odluke o proglašenju prestanka stanja nesreće
uzrokovano pojavom koronavirusa (COVID-19) na području Federacije Bosne i
Hercegovine („Službene novine Federacije BiH", broj 34/20), poduzimaju mjere
iz svoje mjerodavnosti kao potpora inspekcijskim službama, a u cilju kontrole
provođenja naređenih mjera i sprječavanja širenja COVID-19 na području svoje
jurisdikcije.
3. Zadužuju se Federalna uprava za inspekcijske poslove, kantonalne/županijske
uprave za inspekcijske poslove, kao i inspekcije organizirane pri mjerodavnim
ministarstvima u kantonu/županiji, odnosno mjerodavni općinski i gradski
inspektori da dostave Kriznom stožeru Federalnog ministarstva zdravstva,
odnosno kriznim stožerima kantonalnih/županijskih ministarstava zdravstva
izvješća o pojačanom inspekcijskom nadzoru svih inspekcija, a u cilju kontrole
provođenja naređenih mjera i sprječavanja širenja COVID-19 na području svoje
jurisdikcije, te da navedena izvješća nastave dostavljati u kontinuitetu svakih 14
dana. Krizni stožeri kantonalnih/županijskih ministarstava zdravstva navedena
objedinjena izvješća za područje kantona/županije dostavljaju Kriznom stožeru
Federalnog ministarstva zdravstva.
XII. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Predmet broj: AP-3683/20 26 Odluka o dopustivosti i meritumu
1. Dozvoljava se kantonalnim/županijskim stožerima ministarstava zdravstva
uvođenje restriktivnijih i drugačijih mjera spram procjene epidemiološke situacije
u kantonu/županiji, odnosno općini uz redovito obavještavanje Kriznog stožera
Federalnog ministarstva zdravstva.
2. Naredba se donosi sa rokom važenja od 14 dana računajući od dana početka
primjene ove Naredbe.
3. Nakon isteka roka iz Poglavlja XII. točka 2. ove naredbe, zadužuje se Krizni
stožer Federalnog ministarstva zdravstva da sagleda kompletnu epidemiološku
situaciju COVID-19 u Federaciji BiH i sačini procjenu rizika, a radi razmatranja
mogućnosti i potrebe izmjene mjera utvrđenih ovom Naredbom, te nakon toga
odluči novom naredbom o mjerama koje se poduzimaju i u kojem roku.
4. Ova naredba stupa na snagu danom donošenja, a primjenjuje se od dana,
godine
49. Naredba Kriznog štaba Ministarstva zdravstva Kantona Sarajevo broj 62-20/2020 od 12.
oktobra 2020. godine glasi:
Krizni štab Ministarstva zdravstva Kantona Sarajevo u cilju daljnjeg praćenja
situacije i poduzimanja mjera radi sprečavanja i ranog otkrivanja eventualnog
slučaja bolesti izazvane novim korona virusom (COV1D - 19). koja je Zaključkom
Vlade Federacije BiH V. broj 164/2020 od 31. januara 2020. godine, proglašena
zaraznom bolešću čije je sprečavanje i suzbijanje od interesa za Federaciju BiH.
a u skladu sa tačkom XII. (prijelazne i završne odredbe) Naredbe Kriznog štaba
Federalnog ministarstva zdravstva broj: 01-33-5472/20 od 1. oktobra 2020.
godine, na sjednici održanoj 12.10.2020. godine, donosi
NAREDBU
1. Naređuje se obavezno propisno nošenje zaštitnih maski preko usta i nosa za
zaštitu respiratornog sistema, u zatvorenom i otvorenom prostoru, osim sportista
na utakmicama. treninzima i sportskim aktivnostima, vozača na biciklu,
električnom romobilu i motociklu, kao i druga izuzeća shodno preporukama i
smjernicama Zavoda za javno zdravstvo Federacije Bosne i Hercegovine i
Zavoda za javno zdravstvo Kantona Sarajevo.
Predmet broj: AP-3683/20 27 Odluka o dopustivosti i meritumu
2. Za provođenje ove Naredbe, u skladu sa odredbama člana 8. stav (5) tačka m).
a u vezi člana 13a. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira ("Službene
novine Kantona Sarajevo", br. 18/07. 7/08 i 34/20) zadužuje se Uprava policije
Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo.
3. U slučaju nepoštivanja tačke 1. ove Naredbe, policijski službenici Uprave
policije Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo će postupiti u skladu
sa odgovarajućim odredbama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira iz
tačke 2. ove Naredbe. Uprava policije Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona
Sarajevo dužna je informisati javnost u Kantonu Sarajevo o aktuelnim zakonskim
rješenjima Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.
4. Ova Naredba stupa na snagu danom donošenja, i ista će se primjenjivati od
15.10.2020. godine do 31.12.2020. godine.
5. Za sve vrijeme primjene ove Naredbe. Krizni štab Ministarstva zdravstva
Kantona Sarajevo će sagledati kompletnu epidemiološku situaciju (COV1D -19)
u Kantonu Sarajevo i sačiniti procjenu rizika, radi razmatranja mogućnosti i
potrebe izmjene mjera utvrđenih ovom Naredbom, te nakon toga odlučiti novom
Naredbom o mjerama koje treba poduzeti i u kojem roku.
50. Naredba Kriznog štaba Federalnog ministarstva zdravstva broj 01-33-6301/20 od 9.
novembra 2020. godine u relevantnom dijelu glasi:
Krizni stožer Federalnog ministarstva zdravstva, u cilju daljnjeg praćenja
situacije i poduzimanja mjera radi sprječavanja i ranog otkrivanja slučaja bolesti
izazvane novim koronavirusom (COVID -19), koja je Zaključkom Vlade
Federacije BiH, V. broj 164/2020 od 31.01.2020. godine proglašena zaraznom
bolešću čije je spriječavanje i suzbijanje od interesa za Federaciju BiH, sukladno
točki III. stavak (1) Odluke o proglašenju prestanka stanja nesreće uzrokovano
pojavom koronavirusa (COVID- 19) na području Federacije Bosne i Hercegovine
(„Službene novine Federacije BiH“, broj 34/20), kao i odredbi članka 6. stavak
(5) Pravilnika o ustrojstvu i načinu rada Kriznog stožera Federalnog ministarstva
(“Službene novine Federacije BiH”, broj 10/12), na 21. redovnoj sjednici
održanoj 09.11.2020. godine, u uvjetima ozbiljno pogoršane COVID-19
epidemiološke situacije na području Federacije BiH, donio je sljedeću
NAREDBU
Predmet broj: AP-3683/20 28 Odluka o dopustivosti i meritumu
I. OPĆE ODREDBE
[...]
3. Ograničava se kretanje pučanstva na cijelom teritoriju Federacije Bosne i
Hercegovine u vremenu od 23:00 sata uvečer do 5:00 sati ujutru narednog dana.
Iz stavka (1) ove točke izuzimaju se svi uposlenici koji su uključeni u provođenje
mjera i aktivnosti na rješavanju epidemije COVID-19 na području Federacije
BH, uposlenici kojima se proces rada odvija u smjenama, međugradski i
međunarodni prijevoz putnika, taxi služba, kao i vozači teretnih vozila u domaćem
i međunarodnom transportu.
Uposlenici iz stavka (2) koji su uključeni u provođenje mjera i aktivnosti na
rješavanju epidemije COVID-19 na području Federacije BH, uposlenici kojima
se proces rada odvija u smjenama, moraju imati odobrenje poslodavca za
kretanje u razdoblju od 23 sata uvečer do 5 sati ujutru narednog dana
Za kontrolu točke 3. Poglavlja I. „Opće naredbe“ zadužuje se
kantonalne/županijske uprave policija nadležnih kantonalnih/županijskih
ministarstava unutarnjih poslova sukladno kantonalnim/županijskim propisima o
javnom redu i miru.
[...]
X. NAREDBE ZA MJERODAVNE INSPEKCIJSKE ORGANE I
MJERODAVNE UPRAVE POLICIJA
1. Zadužuju se Federalna uprava za inpekcijske poslove kantonalne/županijske
uprave za inspekcijske poslova, kao i inspekcije organizirane pri mjerodavnim
ministarstvima u kantonu/županiji, odnosno mjerodavni općinski i gradski
inspektori da pojačaju inspekcijski nadzor svih inspekcija, a u cilju kontrole
provođenja naređenih mjera i sprječavanja širenja COVID-19 na području svoje
jurisdikcije, kao i kontrolu ove naredbe.
2. Zadužuje se FMUP - Federalna uprava policije i MUP kantona - Uprava
policije sukladno točki IV Odluke o proglašenju prestanka stanja nesreće
uzrokovano pojavom koronavirusa (COVID-19) na području Federacije Bosne i
Flercegovine (,,Službene novine Federacije BiH", broj 34/20), poduzimaju mjere
iz svoje mjerodavnosti kao potpora inspekcijskim službama, a u cilju kontrole
Predmet broj: AP-3683/20 29 Odluka o dopustivosti i meritumu
provođenja naređenih mjera i sprječavanja širenja COVID-19 na području svoje
jurisdikcije.
[...]
XIII PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
1. Dozvoljava se kantonalnim/županijskim stožerima ministarstava zdravstva
uvođenje restriktivnijih i drugačijih mjera spram procjene epidemiološke situacije
u kantonu/županiji, odnosno općini uz redovito obavještavanje Kriznog stožera
Federalnog ministarstva zdravstva.
2. Naredba se donosi sa rokom važenja od 14 dana računajući od dana početka
primjene ove Naredbe.
3. Nakon isteka roka iz Poglavlja XII. točka 2. ove naredbe, zadužuje se Krizni
stožer Federalnog ministarstva zdravstva da sagleda kompletnu epidemiološku
situaciju COVID-19 u Federaciji BiH i sačini procjenu rizika, a radi razmatranja
mogućnosti i potrebe izmjene mjera utvrđenih ovom Naredbom, te nakon toga
odluči novom naredbom o mjerama koje se poduzimaju i u kojem roku.
4. Ovom Naredbom stavlja se van snage Naredba broj 01-33-6191/20 od
4.11.2020. godine.
5. Ova naredba stupa na snagu danom donošenja, primjenjuje se od dana
10.11.2020. godine, izuzev točke 3. Poglavlja I. „Opće naredbe" koja se počinje
primjenjivati od 11.11. 2020. godine.
V. Dopustivost
51. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu
nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog
presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
52. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da se apelant E. Š. (AP-3683/20) pozvao na garancije iz člana
3, 8. i 10. Evropske konvencije zbog nametanja obaveze maske (preko usta i nosa u zatvorenom
i otvorenom prostoru) na osnovu osporene Naredbe Kantonalnog kriznog štaba od 12. oktobra
2020. godine. Imajući u vidu sam sadržaj apelacionih navoda, treba podsjetiti da Ustavni sud
nije vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te da je, shodno pravilu iura novit curia,
ovlašten da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo. Stoga, u
okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud smatra da, imajući u vidu sadržaj izrečene mjere,
Predmet broj: AP-3683/20 30 Odluka o dopustivosti i meritumu
ispitivanju navedene osporene odluke i svih ostalih navoda apelacije treba pristupiti sa aspekta,
ne kako to predlaže apelant, već u svjetlu garancija obuhvaćenih pravom na privatni i porodični
život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske
konvencije. Naime, Ustavni sud ističe da suština svakog pojedinačnog slučaja određuje da li se
određeni životni aspekt može okvalifikovati kao „privatni život“, odnosno „privatnost“ u smislu
Evropske konvencije. U tom smislu Ustavni sud podsjeća i na uspostavljene principe iz prakse
Evropskog suda za ljudska prava, kojima je između ostalog na općenit način istaknuto da
„privatni život“ obuhvata širok spektar aktivnosti u ličnoj sferi (S. i Marper protiv Ujedinjenog
kraljevstva , stav 66), iz čega slijedi da će se uzeti u obzir sve promjene koje se događaju u
društvu. Osim takozvanog „užeg kruga“ u okviru koga pojedinac slobodno živi svoj život po
vlastitom nahođenju i koji apsolutno isključuje bilo koga spolja, pravo na privatni život
obuhvata i odnose koje pojedinac uspostavlja sa svim ostalim ljudskim bićima, odnosno
„vanjskim svijetom“ u smislu „privatnog društvenog života“ (vidi Niemetz protiv Njemačke,
Bărbulescu protiv Rumunije [GC], stav 71. i Botta protiv Italije, stav 32). Isto tako, lični izbor
željenog izgleda pojedinca (npr. kako je neko ošišan ili način njegovog/njenog oblačenja), bilo
na javnom ili na privatnom mjestu, odnosi se na izraz njegove ličnosti i tako spada u pojam
„privatnog života“. Stoga će, u principu, i mjera koja je preduzeta od strane organa javne vlasti ,
a kojom se ograničava izbor ove vrste predstavljati miješanje u vršenje prava na poštovanje
privatnog života u smislu člana 8. Evropske konvencije (S.A.S. protiv Francuske, presuda od 1.
jula 2014. godine, broj aplikacije 43835/11, stav 107). Shodno navedenom, Ustavni sud smatra
da nametanje obaveze nošenja maske, u skladu sa osporenom Naredbom Kantonalnog kriznog
štaba, u konkretnom slučaju potpada pod član 8. Evropske konvencije.
53. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju
samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni
pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je
podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je
koristio.
54. Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno
razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna
kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju
u Bosni i Hercegovini.
55. U konkretnom slučaju, apelant E.Š. (AP-3683/20) tvrdi da mu je osporenom odlukom
Kantonalnog kriznog štaba prekršeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
Predmet broj: AP-3683/20 31 Odluka o dopustivosti i meritumu
8. Evropske konvencije, dok ostali apelanti (AP-4072/20, AP-4076/20 i AP-4109/20) tvrde da
im je osporenom Naredbom Federalnog kriznog štaba prekršeno pravo iz člana II/3.m) Ustava
Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (sloboda kretanja), te s
tim u vezi pojedini apelanti navode i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da sve četiri podnesene
apelacije ukazuju na ozbiljna kršenja prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske
konvencije, zbog čega su, prema praksi Ustavnog suda, dopustive u smislu člana 18. stav (2)
Pravila Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, mutatis mutandis, pored ostalih, Odluka o
dopustivosti i meritumu broj AP-3376/07 od 28. aprila 2010. godine, dostupna na
www.ustavnisud.ba). Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila
Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je
očigledno (prima facie) neosnovana.
56. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4)
Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da sve tri apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu
dopustivosti.
VI. Meritum
a) U odnosu na navode o kršenju prava iz člana 8. Evropske konvencije i člana 2.
Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
57. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
58. Član 8. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i
prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u
skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne
sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja
nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i
sloboda drugih.
Predmet broj: AP-3683/20 32 Odluka o dopustivosti i meritumu
59. Član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
60. Član 2. Protokola broj 4 u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo
na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
[...]
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava
osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom
društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi
sprečavanje kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i
sloboda drugih.
4. Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti
ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim
interesom u demokratskom društvu
61. Imajući u vidu apelacione navode u kontekstu činjenica konkretnih predmeta, te zaključaka
Ustavnog suda iz dijela ove Odluke-Dopustivost, Ustavni sud smatra da nametanje obaveze
nošenja maske predstavlja miješanje u pravo na „privatni život“ u smislu člana 8. Evropske
konvencije.
62. Isto tako Ustavni sud smatra da ograničavanje kretanja stanovništva (na cijelom teritoriju
Federacije Bosne i Hercegovine u vremenu od 23:00 sata uvečer do 5:00 sati ujutru narednog
dana) na osnovu Naredbe Federalnog kriznog štaba od 9. novembra 2020. godine predstavlja
nesumnjivo „miješanje“ u pravo na slobodu kretanja iz člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku
konvenciju.
63. S obzirom na okolnosti konkretnih predmeta, Ustavni sud prije svega ponavlja da je zaštita
populacije od opasnosti Covida 19 veliki i težak izazov za vlasti u svim državama. Stoga je
jasno i da mjere koje se u takvoj situaciji nalažu nesumnjivo ograničavaju niz konvencijskih
odnosno ustavnih prava. Evropska konvencija i Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem
tekstu: Evropski sud) ne zabranjuju a priori uvođenje takvih mjera. Naprotiv, pozitivne obveze
koje nalaže Evropska konvencija kako bi se ostvario legitimni cilj zaštite zdravlja ljudi,
zahtijevaju od država članica aktivnu brigu i pravovremenu reakciju. Stoga bi se
nepreduzimanje mjera kao i njihovo nepravovremeno preduzimanje, moglo smatrati povredom
Predmet broj: AP-3683/20 33 Odluka o dopustivosti i meritumu
pozitivnih obveza države (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1217/20 od 22. aprila
2020. godine, stav 36; dostupna na www.ustavnisud.ba).
64. Ustavni sud podsjeća da Bosna i Hercegovina nije obavijestila Generalnog sekretara Vijeća
Evrope da derogira Evropsku konvencije po osnovu člana 15. Evropske konvencije, što je stvar
ocjene državnih vlasti koje neće preispitivati ni Evropski, pa ni Ustavni sud, budući da je to
mogućnost, ali ne i obaveza. Uz to, Ustavni sud podsjeća da je članom II/2. Ustava Bosne i
Hercegovine utvrđen ustavni status Evropske konvencije, prema kojem taj akt ima prioritet nad
svim ostalim zakonima. Također, članom II/3. Ustava Bosne i Hercegovine je utvrđen katalog
prava koja su identična pravima navedenim u Evropskoj konvenciji i protokolima uz Evropsku
konvenciju, a prema članu X/2. Ustava Bosne i Hercegovine nijednim amandmanom na ovaj
Ustav ne može se eliminisati, niti umanjiti bilo koje od prava i sloboda iz člana II ovog Ustava,
niti izmijeniti ova odredba.
65. Istovremeno, neophodno je da za svako odstupanje postoji jasan osnov u domaćem pravu kako
bi se obezbijedila zaštita od proizvoljnosti, i svako odstupanje mora da bude striktno neophodno
za borbu protiv javne opasnosti, što u okolnostima konkretnog slučaja podrazumijeva i borbu
protiv epidemije COVID-19.
66. Zatim, Ustavni sud podsjeća da predmetne apelacije pokreću pitanja iz okvira garancija
kvalifikovanih sloboda/prava, u kontekstu kojih je javnoj vlasti dozvoljeno miješanje u ova
prava samo u slučajevima predviđenim Evropskom konvencijom. Razvijena je bogata praksa
Evropskog suda i Ustavnog suda u pogledu testa koji je potrebno izvršiti u ovakvim slučajevima
da bi se kroz odgovore na pitanja iz testa došlo do zaključka da li je konkretnim postupanjem
javne vlasti došlo do kršenja ovih prava. Ustavi sud će, u specifičnim okolnostima date situacije,
analizirati sva pitanja iz navedenog testa.
67. Kada je u pitanju „zakonitost“ osporenih odluka, Ustavni sud napominje da prema praksi
Evropskog suda osporena mjera mora da ima neku osnovu u domaćem pravu, uz zahtjev da isti
bude pristupačan osobi koja je u pitanju i predvidljiv po pitanju očekivanih posljedica (vidi
slučaj Amann protiv Švajcarske, stav 50). Prije svega, Ustavni sud konstatuje da osporene
naredbe kriznih štabova pri nadležnim ministarstvima zdravstva nisu donesene na osnovu novih
„zakona“, kao što su to učinile mnoge zemljama regulirajući novonastalu situaciju u vezi sa
COVID-19, već na osnovu postojećeg pravnog okvira kojim je regulisano pitanje zdravstvene
zaštite na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine u situaciji nastaloj nakon ukidanja stanja
prirodne nesreće uzrokovane zaraznom bolešću COVID-19 i naknadnog proglašenja epidemije
Predmet broj: AP-3683/20 34 Odluka o dopustivosti i meritumu
iste. Tako Ustavni sud zapaža da su se donosioci osporenih naredbi prevashodno u tim
odlukama pozvali na podzakonske akte i odluke koje su donesene temeljem Zakona o
zdravstvenoj zaštiti. Isto tako, Ustavni sud ima u vidu da se Federalno ministarstvo zdravstva u
svom odgovoru na apelaciju referiralo osim navedenog Zakona i na Zakon o zaštiti stanovništva
od zaraznih bolesti. Polazeći od premise da je zadatak i obaveza donosioca odluke (koji
predstavlja miješanje) da ponudi i obrazloži pravni osnov za donošenje u svjetlu same njene
„zakonitosti“, Ustavni sud smatra da nije u njegovoj nadležnosti da pronalazi pravni osnov
mimo osporene odluke, budući da je primjena i tumačenje prava prvenstveno u nadležnosti
domaćih organa javne vlasti, dok je uloga Ustavnog suda samo u tome da odgovori je li takva
primjena prava bila proizvoljna. S druge strane, Ustavni sud naglašava da u vanrednim
situacijama kakva je nesporno i ova sa COVID-19, nadležne javne vlasti imaju širi prostor
slobodne procjene („margin of appreciation“) ne samo u izboru mjera koje preduzimaju u zaštiti
javnog zdravlja, već i kod primjene prava na temelju kojeg se u okviru njihovih nadležnosti
takve mjere donose, kod ispunjavanja obaveza iz Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni
sud primijećuje da je postojeći pravni, odnosno „zakonski“ okvir za donošenje osporenih
odluka, od strane kriznih štabova nadležnih ministarstava zdravstva, općenit (generalan) i prije
usmjeren na djelovanje prema zdravstvenom sistemu, nego na mjere prema stanovništvu, što je
posljedica i činjenice da postojeći zakoni kojima je regulisana ova oblast ipak nisu predvidjeli
uslove koje je prouzrokovala pandemija COVID-191. Međutim, i pored navedene općenitosti,
Ustavni sud prihvata da je postojeći „zakon“ u svom širem konvencijskom značenju (propisi
pobliže navedeni u dijelu ove Odluke-Relevantni propisi) predvidio mogućnost za donošenje
odgovarajućih odluka u cilju sprječavanja širenja zaraznih bolesti. Stoga, Ustavni sud smatra da
u konkretnom slučaju (nakon donošenja odluke o prestanku stanja nesreće uzrokovane pojavom
COVID-19 od 3. juna 2020. godine na teritoriji FBiH) propisi na koje su se javne (izvršne)
vlasti oslonili nisu bez potpunog utemeljenja na „zakonu“.
68. Što se tiče mjera koje javna vlast (konkretno krizni štab pri ministarstvu zdravstva) preduzima,
odnosno što se tiče mjera osporenih konkretnim apelacijama, Ustavni sud smatra da one u
1 Ustavni sud napominje da su Zakonom o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti (član 8. Stav 1.) navedene
zarazne bolesti koje su obuhvaćene ovim zakonom, ali da je također ostavljena mogućnost (stav 2.) da ako se
pojavi opasnost od drugih zaraznih bolesti, čije je sprečavanje i suzbijanje od interesa za Federaciju, Vlada
Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada) može, na prijedlog federalnog ministra i uz
stručno mišljenje Federalnog zavoda, odrediti da se za zaštitu stanovništva od takvih bolesti primjenjuju sve
ili pojedine mjere predviđene ovim Zakonom. Zaključkom Vlade Federacije BiH od 31. januara 2020.
godine COVID-19 je proglašena zaraznom bolešću čije je sprečavanje i suzbijanje od interesa za Federaciju
BiH.
Predmet broj: AP-3683/20 35 Odluka o dopustivosti i meritumu
načelu bitno ne odstupaju od mjera koje se preduzimaju i u nizu drugih država i koje
preporučuje i Svjetska zdravstvena organizacija. Činjenica je da su one u konkretnom slučaju
donesene od strane struke tj. ministarstva zdravstva pa se Ustavni sud ne smatra nadležnim niti
pozvanim da te mjere cijeni sa ovog tj. stručnog medicinskog aspekta. Ali u svakom slučaju
mjere kojima se zadire u osnovna ljudska prva i to u ovako masovnom obimu u odnosu na
cjelokupno stanovništvo, moraju biti i proporcionalne cilju kojem se teži, što podrazumijeva
njihovu primjenu nakon podrobne analize i zaključka, te analize da druge blaže mjere ne bi
vodile javnom cilju i moraju biti pod stalnim preispitivanjem kako ne bi trajale duže od
neophodnog. Ono što je posebno važno, mjere koje javne vlasti preduzimaju u svim svojim
segmentima moraju biti primjerene demokratskom društvu, odnosno biti usmjerene ka zaštiti
demokratskog poretka od prijetnji tom poretku, kao i da je neophodno uložiti svaki napor da se
zaštite vrijednosti demokratskog društva, koje pored primarnog cilja zaštite života ljudi na
određenom prostoru uključuje i poštivanje ljudskih prava i sloboda.
69. U svjetlu prethodno spomenute nužnosti zaštite demokratskog poretka, Ustavni sud podsjeća da
su neograničene ovlasti izvršne vlasti (de iure ili de facto) jedna od glavnih opasnosti
demokratskom poretku, te da kao takve predstavljaju obilježje apsolutističkih i diktatorskih
sistema. Naime, savremeni se konstitucionalizam izgradio protiv takvih sistema i stoga
osigurava nadmoć zakonodavstva. S druge strane, Ustavni sud ističe da su sigurnost države i
njenog stanovništva vitalni javni i privatni interesi koji zaslužuju zaštitu i mogu dovesti do
privremenog odstupanja od određenih ljudskih prava. Stoga su bitna ograničenja trajanja,
okolnosti i opseg takvih ovlasti. Dalje, Ustavni sud ističe da se javna sigurnost može učinkovito
osigurati samo u demokratiji koja u potpunosti poštuje vladavinu prava. To prvenstveno
zahtijeva parlamentarnu kontrolu, a potom i sudsku kontrolu postojanja i trajanja proglašene
izvanredne situacije kako bi se izbjegle zloupotrebe. Navedeno a priori korespondira sa samom
demokratijom, odnosno jednim od osnovnih njenih principa, tj. principom podjele vlasti.
Pritom, Ustavni sud podsjeća da demokratija konstituiše fundamentalni element „Evropskog
javnog poretka“, dok sama Evropska konvencija u svojoj srži nameće obavezu zadržavanja i
promovisanja ideala i vrijednosti demokratskog društva. Drugim riječima, demokratija je jedini
(politički) model predviđen Evropskom konvencijom i u skladu sa njom kompatibilan. Isto tako,
Evropski sud je naglasio i da niko ne može biti ovlašten da se oslanja na odredbe Evropske
konvencije kako bi oslabio ili uništio vrijednosti demokratskog društva (vidi npr. Ždanoka
protiv Latvije, broj aplikacije 58278/00, presuda od 16. marta 2006. godine, st. 98. i 99.).
Pritom, Ustavni sud ukazuje da je podjela vlasti (ovlaštenja) važno pitanje demokratskog
Predmet broj: AP-3683/20 36 Odluka o dopustivosti i meritumu
društva u kojem javnost ima legitiman interes da bude upoznata (vidi Guja protiv Moldavije,
presuda od 12. februara 2008. godine, stav 88.), iz čega proizlazi da podjela vlasti neminovno
utječe na određivanje opsega prava iz Evropske konvencije.
70. Međutim, u situacijama u kojima se radi o masovnim ograničenjima kvalifikovanih ljudskih
prava, odnosno u situacijama u kojima samo tijela formirana od organa izvršne vlasti
preduzimaju mjere iz s ciljem zaštite zaštite zdravlja ljudi, Ustavni sud smatra da kod ocjene
takvih mjera nije dovoljno samo provesti klasični test ispitivanja takvog miješanja. U takvim
situacijama je, prema mišljenju Ustavnog suda, nužno analizu takvih mjera i ograničenja dovesti
prije svega u vezu sa mehanizmima zaštite kojima se uspostavlja kontrola nad takvim
djelovanjem tijela izvršne vlasti, kako bi se osiguralo poštivanje naprijed spomenutih vrijednosti
demokratskog društva i temeljnih principa na kojima ista počiva. To se prevashodno odnosi na
kontrolu zakonodavne vlasti nad djelovanjem izvršne vlasti u takvim situacijama. Kada se radi o
vanrednim situacijama koje su od utjecaja na sigurnost i zdravlje ljudi, Ustavni sud ukazuje da
parlament ima ovlast i obavezu da preispita vanredno stanje u redovnim intervalima i da ga
obustavi ako je neophodno. Nadalje, post hoc ovlasti parlamenta za odgovaranje njemu,
odnosno pravo da provodi upite i istrage o provedbi ovlasti u vanrednim situacijama su izuzetno
važni za procjenu ponašanja vlade, tj. organa i tijela izvršne vlasti. Uobičajena je praksa u
demokratskim sistemima da u takvim situacijama zakonodavno tijelo, u svjetlu postojanja
izvanredne situacije, prethodno prenese svoje nadležnosti na izvršnu vlast ili naknadno odobri
takvo postupanje izvršne vlasti. U svakom slučaju, nadzor zakonodavne vlasti mora postojati,
posebice u vanrednoj situaciji koju karakteriše objektivna nemogućnost spoznaje njene prirode i
opasnosti i u kojoj postoji neizvjesnost u pogledu samog njenog trajanja. U takvim slučajevima
je neophodno postojanje takvog pravnog okvira, na osnovu kojeg izvršna vlast preduzima mjere
(kojima se na općenit i direktan način ograničavaju ili ukidaju prava iz Ustava Bosne i
Hercegovine i Evropske konvencije), koji suštinski uspostavlja ograničenja izvršnoj vlasti s
ciljem onemogućavanja iste da zloupotrebljava svoja ovlaštenja. Posljedično navedenom se
nameće kao nužnost stavljanje naglaska sa konvencionalnog odnosa „zakonodavac-građanin“ na
odnos „zakonodavac-izvršna vlast“ u kontekstu ocjene ne samo da li izvršna vlast
zloupotrebljava svoje ovlasti, već da li je zakonodavna vlast dodijelila, odnosno odobrila
izvršnoj vlasti tako široke ovlasti. Postavljanje adekvatnih i jasnih ograničenja/granica (koje se
moraju poštovati) ima za posljedicu praktično onemogućavanje izvršne vlast da zloupotrebljava
svoje ovlasti.
Predmet broj: AP-3683/20 37 Odluka o dopustivosti i meritumu
71. Dalje, Ustavni sud ističe da se prepreke za djelotvornu provedbu zakona mogu pojaviti ne samo
zbog nezakonitog ili nemarnog postupanja vlasti, već i zbog toga što je kvaliteta zakonodavstva
otežana za njegovu primjenu. Stoga je od bitne važnosti ocijeniti u specifičnim okolnostima je li
„zakon“ provodiv u praksi, a što uključuje kako stadij koji prethodi usvajanju tog zakona, tako i
naknadno provjeravanje je li taj zakon efektivno primijenjen. To znači da se, ex ante i ex post,
evaluacija zakonodavstva mora provesti kada je u pitanju vladavina prava. Isto tako, Ustavni
sud ukazuje da obnašanje moći koje dovodi do suštinski nepravednih, nerazumnih, iracionalnih
ili opresivnih odluka krši vladavinu prava. Kako je prethodno navedeno, suprotno je vladavini
prava da u diskreciono pravo izvršne vlasti spadaju nesputana ovlaštenja. Svrha kako člana 8.
Evropske konvencije tako i člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju je da u
demokratskom poretku postoji izvjesna zaštita od proizvoljnih miješanja u navedena prava od
strane javnih vlasti.
72. Uobzirivši naprijed navedeno, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju borbe protiv
zarazne bolesti COVID-19 nesporno radi o pravno kompleksnom i izolovanom slučaju sa kojim
se nadležne vlasti Federacije Bosne i Hercegovine, ali i svih ostalih nivoa vlasti u Bosni i
Hercegovini, nisu imale ranije priliku susresti. Nesporno je, također, da se radilo i radi o
situaciji koja ugrožava sigurnost stanovništva u zdravstvenom smislu, te da je tijelo formirano
od izvršne vlasti donijelo mjere u borbi protiv pandemije-epidemije COVID-19 koje se u
kontekstu navoda predmetnih apelacija ogledaju između ostalog u obavezi nošenja maske u
zatvorenom i otvorenom prostoru, odnosno ograničenju slobode kretanja u temporalnom smislu.
Pritom, Ustavni sud naglašava da je okvir Evropske konvencije postavljen tako da, između
ostalog, pomogne državama da osmisle kako će reagovati na krizne situacije. Dakle, ni sama
Evropska konvencija, kao ni Ustav Bosne i Hercegovine, se ne može posmatrati kao prepreka za
preduzimanje mjera kojima se primarno štiti život pojedinaca, odnosno njihovo zdravlje, već
ona ima za cilj da se njome obezbijedi da bilo koje mjere koje se preduzmu u ostvarivanju tog
cilja budu srazmjerne. S tim u vezi, Ustavni sud prije svega konstatuje da općenito ne postoji
čvrst i jedinstven stav u pogledu svih relevantnih pitanja u vezi pandemije, pa tako ni čvrst
zdravstveni, naučni stav u pogledu najbolje prakse u suzbijanju širenja navedene zarazne
bolesti. Međutim, među mjere koje se jedinstveno preporučuju su držanje distance između ljudi,
nošenje maske i odgovarajuće pridržavanje higijenskih mjera. S druge strane, postoji opća
pozitivna obaveza, koja svakako uključuje i javne vlasti u Bosni i Hercegovini, da preduzimaju
potrebne i poznate mjere za zdravstvenu zaštitu stanovništva.
Predmet broj: AP-3683/20 38 Odluka o dopustivosti i meritumu
73. Kada se analizira situacija u Bosni i Hercegovini, odnosno u Federaciji Bosne i Hercegovine od
početka pandemije (odluke javnih vlasti) jasno je da mjere osporene apelacijama nisu donesene
na početku pandemije jer je od tada prošao dovoljan vremenski period u kojem je bila
neophodna konsolidacija svih segmenata javne vlasti za razliku od početnog stadija navedene
pandemije. Ipak, osporene mjere su donesene na osnovu naredbi kriznih štabova ministarstava
zdravstva. Dakle, radi se o jednom reduciranom segmentu izvršne vlasti čije je djelovanje u
osnovi po svojoj prirodi privremenog karaktera. Istina, Vlada FBiH je Odlukom o proglašenju
prestanka stanja nesreće uzrokovane COVID-19 ovlastila Krizni štab Federalnog ministarstva
zdravstva da između ostalog utvrđuje mjere radi sprečavanja širenja koronavirusa (COVID -19).
Međutim, po ocjeni Ustavnog suda ovakav pravni okvir djelovanja kriznih štabova je postavljen
na preširok način i bez adekvatne kontrole, odnosno učešća kako najviše izvršne vlasti, tako i
zakonodavne vlasti, a što je za posljedicu imalo donošenje mjera (iako usmjerenih na zaštitu
zdravlja) kojima se jednom dijelu stanovništva Federacije Bosne i Hercegovine (Kanton
Sarajevo-obaveza nošenja maski), odnosno njenom cjelokupnom stanovništvu (temporalno
ograničenje kretanja) ozbiljno zadire u osnovna ljudska prava, tj. ograničavaju se pa i ukidaju
temeljna ljudska prava. Navedeno, na šta je prethodno već ukazano, neminovno dovodi u pitanje
i sam princip vladavine prava koji podrazumijeva postojanje sigurnosnih mehanizama
relevantnih za sva prava iz Evropske konvencije, a posebice onih koji se tiču odnosa pozitivnih i
negativnih obaveza države. Uključivanjem organa izvršne vlasti u ovaj aspekt demokratskog
poretka, javlja se nemogućnost pravljenja jasne razlike između obaveze javne vlasti da se ne
miješa u neko pravo iz Evropske konvencije sa jedne strane, te dužnosti te iste vlasti za
preduzimanje pozitivnih mjera radi zaštite prava iz Evropske konvencije s druge strane. U
takvim slučajevima, razlika između pozitivnih i negativnih obaveza nije tako jasna. Dakako,
takva razlika postaje izraženija u situacijama koje uključuju složen obrazac djelovanja, odnosno
nedjelovanja javnih vlasti u ovisnosti od formulacije primarne obaveze javne vlasti koja se u
konkretnom slučaju ogleda u zaštiti zdravlja stanovništva. Međutim, neadekvatno i
neblagovremeno djelovanje javnih vlasti, a što se ponajprije odnosi na zakonodavnu vlast kao
najvišu po hijerarhiji u demokratskom poretku u svjetlu osiguranja ravnoteže između različitih
interesa-prava, dovodi također do kršenja potonjih, ukoliko ta ista vlast propusti regulisati
negativne efekte zadiranja izvršne vlasti u prava pojedinaca i stanovništva i u cjelini. Kada se
dovede u vezu zahtjev da miješanje u ljudska prava bude zasnovano na zakonitosti i kada se
uzmu u obzir ovi atributi demokratskog društva, jasno je da je u konkretnom slučaju izostala
neophodna uloga zakonodavne i najviše izvršne vlasti, zbog čega mjerama (nametnutim
osporenim odlukama) nedostaju ovi bitni elementi da bi se u potpunosti moglo smatrati da su u
Predmet broj: AP-3683/20 39 Odluka o dopustivosti i meritumu
skladu sa standardima kvalifikovanih ljudskih prava koja su konkretno u pitanju. U
demokratskom društvu, ovako značajne mjere, iako usmjerene na zaštitu zdravlja, nakon dužeg
perioda postojanja opasnosti-pandemije, i kada je i ubuduće neizvjesno njeno trajanje i tok,
moraju biti pod stalnom kontrolom zakonodavne vlasti i uz učešće najvišeg organa izvršne
vlasti. Dakle, trebalo bi da sa njihove strane budu procjenjivane, odobravane i kontinuirano
provjeravane. Na obavezu (pro)aktivnog djelovanja zakonodavne vlasti u odnosu na krizu
izazvanu COVID-19, Ustavni sud je već ukazao i odluci broj AP-1217/20. Činjenica da je od
proglašenja navedene epidemije-pandemije proteklo preko devet mjeseci, po mišljenju
Ustavnog suda dodatno pojačava obavezu svih nivoa vlasti, u kontekstu zaštite demokratskog
principa podjele vlasti i poštivanja vladavine prava, u ovakvim vanrednim situacijama.
Nepreuzimanje odgovornosti i iskazana pasivnost od strane najvišeg zakonodavnog tijela u
Federaciji BiH (Parlamenta FBiH) da na jasan i blagovremen način u okviru svojih ovlaštenja
uspostavi okvir djelovanja izvršne vlasti u svojoj sveukupnosti, za sve vrijeme trajanja
pandemije-epidemije COVID-19, neminovno otvara mogućnost narušavanja postizanja
ravnoteže između različitih interesa (prava) na koje je prethodno ukazano. To, po ocjeni
Ustavnog suda, također nije dovelo ni do neophodnog minimiziranja rizika od eventualne
zloupotrebe ovlasti jednog tijela organa uprave (kriznih štabova ministarstava zdravstva) u
kontekstu postojanja općenitog pravnog okvira njegovog djelovanja i stepenom ovlaštenja u
ovakvoj situaciji. Prema tome, Ustavni sud smatra da je (ne)postupanje javne vlasti, a primarno
Parlamenta FBiH, u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja u suprotnosti sa osiguranjem
poštivanja garancija obuhvaćenih pravom na „privatni život“ i pravom na „slobodu kretanja“, s
obzirom da u konkretnom slučaju miješanje u ustavna prava ne zadovoljava princip sadržan u
testu neophodnosti („democratic necessity test“).
74. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnim slučajevima prekršeno
ustavno pravo na „privatni život“ iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8.
Evropske konvencije, te ustavno pravo na „slobodu kretanja“ iz člana II/3.m) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
75. Ustavni sud, međutim, ne može prihvatiti apelacije u dijelu u kojem je postavljen zahtjev da se
osporene Naredbe ukinu, odnosno stave van pravne snage, s obzirom na postojeću zdravstvenu
situaciju i u Bosni i Hercegovini i u svijetu i činjenicu da za uvođenje neophodnih mjera zaštite
stanovništva od pandemije svakako postoji veliki javni interes, kao i da bi mogle nastati
negativne posljedice ako bi se osporene naredbe odmah ukinule.
Predmet broj: AP-3683/20 40 Odluka o dopustivosti i meritumu
76. Ustavni sud ukazuje da je, prema svojoj ustavnoj ulozi, korektiv preostalih segmenata javne
vlasti, zakonodavne i izvršne, kako bi se osiguralo funkcionisanje svih u skladu sa Ustavom
Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud ima nadležnost i obavezu da u konkretnom slučaju
zahtijeva od najviših organa zakonodavne i izvršne vlasti da odmah preduzmu mjere iz svoje
nadležnosti, kako bi svako eventualno miješanje u ustavna prava bilo u skladu sa standardima iz
Ustava BiH i Evropske konvencije, navedenim i u ovoj odluci i da o tome na odgovarajući način
obavijesti javnost i Ustavni sud.
b) Ostali navodi
77. Pojedini apelanti smatraju, također, da su osporenim mjerama ograničenja „slobode kretanja“
diskriminirani u smislu člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
S Obzirom na utvrđeno kršenje prava na „slobodu kretanja“ iz člana II/3.m) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nema
potrebe posebno ispitivati navode o diskriminaciji.
VII. Zaključak
78. Ustavni sud je zaključio da miješanje u osnovna ljudska prava i slobode garantovane Ustavom
BiH i Evropskom konvencijom, u konkretnom slučaju prava na privatni život i na slobodu
kretanja, koje je izvršeno Naredbama uskih segmenata izvršne vlasti o obaveznom nošenju
zaštitnih maski i o ograničenju kretanja, u konkretnom slučaju kriznih štabova ministarstava
zdravstva, kada je izostalo aktivno učešće u donošenju i preispitivanju naređenih mjera od
strane najviših organa zakonodavne i izvršne vlasti, predstavlja kršenje navedenih ljudskih
prava i sloboda.
79. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da je neosnovan dio apelacija u kojem se zahtijeva
ukidanje osporenih naredbi, zato što bi takvim ukidanjem, s obzirom na nesumnjiv javni interes
za uvođenje neophodnih mjera zaštite stanovništva od pandemije, mogle nastati negativne
posljedice prije nego što zakonodavna i najviša izvršna vlast preduzmu mjere u okviru svojih
ovlaštenja i obaveza.
80. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u
dispozitivu ove odluke.
81. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati
zahtjev pojedinih apelanata za donošenje privremene mjere.
Predmet broj: AP-3683/20 41 Odluka o dopustivosti i meritumu
82. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i
obavezujuće. |
| Odluka Ustavnog suda BiH kojom se utvrđuje povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs262265 13 Rsž od 30.10.2017. u dijelu u kojem je odlučeno o isplati jubilarne nagrade, odbija se kao neosnovana apelacija podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 262265 13 Rsž od 30.10.2017. u dijelu u kojem je odlučeno o isplati razlike plaće |
10.11.2020 |
|
Bosna i Hercegovina |
Radno pravo |
|
|
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1854/19,rješavajući apelaciju Jasmine Zelić-Hadžiomerović i advokata Nedima Muhića, podnesenu uime Ljuljane Vranac i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3)tačka d), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnogsuda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), usastavu:Zlatko M. Knežević, predsjednikMato Tadić, potpredsjednikMirsad Ćeman, potpredsjednikValerija Galić, sutkinjaMiodrag Simović, sudijaSeada Palavrić, sutkinjana sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine donio je
Predmet brojAP 1854/192Odluka o dopustivosti i meritumuODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMUDjelimično se usvaja apelacija Jasmine Zelić-Hadžiomerović.Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e)Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zazaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs262265 13 Rsž od 30. oktobra 2017. godine u dijelu u kojem jeodlučeno o isplati jubilarne nagrade.Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan pohitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e)Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencijeza zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da u skladu sa članom72. stav (5) Pravila Ustavnog suda u roku od tri mjeseca od danadostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine opreduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmine Zelić-Hadžiomerović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda uSarajevu broj 65 0 Rs 262265 13 Rsž od 30. oktobra 2017. godineudijelu u kojem je odlučeno o isplati razlike plaće.Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio advokatNedim Muhić u ime Ljuljane Vranac, Enise Šandrk i NedimaOhranovića protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs262265 13 Rsž od 30. oktobra 2017. godine zato što ju je podnijeloneovlašteno lice.
Predmet brojAP 1854/193Odluka o dopustivosti i meritumuOBRAZLOŽENJEI.Uvod1.Nedim Muhić, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. aprila 2019. godine u ime Ljuljane Vranac,Enise Šandrk, Jasmine Zelić-Hadžiomerović i Nedima Ohranovića (u daljnjem tekstu:prvoapelantica, drugoapelantica, trećeapelantica i četvrtoapelant ili apelanti), svi iz Sarajeva,apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv PresudeKantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 262265 13 Rsžod 30. oktobra 2017. godine. S obzirom na to da advokat Nedim Muhić, koji je u ime apelanatapodnio apelaciju, uz apelaciju nije priložio punomoć za zastupanje apelanata, od navedenogadvokata je dopisom od 7. septembra 2020. godine zatraženo da dostavi punomoć. AdvokatNedim Muhić je 15. septembra 2020. godine dostavio punomoć za zastupanje trećeapelantice, au odnosu na prvoapelanticu, drugoapelanticu i četvrtoapelanta nije dostavio punomoć zazastupanje u postupku pred Ustavnim sudom.II.Postupak pred Ustavnim sudom2.Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 3536/17 od 27. februara 2018. godine (dostupnana www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 481/18 koju su apelantipodnijeli 25. januara 2018. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 262265 13Rsž od 30. oktobra 2017. godine jer su apelanti protiv navedene presude Kantonalnog sudaizjavili reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije biladonesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njezinogdonošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelanti imaju mogućnost ponovno podnijeti apelaciju ukojoj su dužni na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke navesti i ovuodluku Ustavnog suda.3.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantona Sarajevo (udaljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. septembra 2020. godine da dostave odgovore naapelaciju.4.Kantonalni sud je dostavio odgovor 23. septembra 2020. godine. Tuženi u ostavljenom roku nijedostavio odgovor na apelaciju.
Predmet brojAP 1854/194Odluka o dopustivosti i meritumuIII.Činjenično stanje5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudumogu se sumirati na sljedeći način.6.Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 262265 12Rs od 10. juna 2013. godine obavezan je tuženi (Kanton Sarajevo, Ministarstvo prostornoguređenja i zaštite okoliša) da apelantima isplati razliku naknade toplog obroka za period od 1.januara 2011. godine do 31. oktobra 2012. godine, razliku naknade za korištenje godišnjegodmora – regresa za 2011. godinu, razliku plaće po osnovu usklađivanja sa bruto satnicom zbogpovećanja troškova života više od 5% u nominalnom iznosu u periodu od 1. januara 2011.godine do 31. oktobra 2012. godine, a trećeapelantici i jubilarnu nagradu za neprekidan rad uorganima uprave od 10 godina, a sve u novčanim iznosima bliže označenim u izreci presude sazakonskom zateznom kamatom, te da im nadoknadi troškove parničnog postupka.7.Općinski sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je postavljeni tužbeni zahtjev ucijelosti osnovan. Naime, Općinski sud je istakao da je među parničnim strankama nesporno dasu apelanti u periodu utuženja bili zaposlenici tuženog, kao i da su koristili godišnji odmor uutuženom periodu. Nadalje, Općinski sud je citirao odredbe čl. 2. i 3. stav 3. Općeg kolektivnogugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU) i ukazao da je članom 1.Kolektivnog ugovora o izmjenama OKU-a, a kojim je izmijenjen član 9. OKU-a, propisano dausklađivanje najniže bruto satnice Vlada Federacije BiH vrši najmanje jednom godišnje uskladu s povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovuzvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. U vezi s tim, navedeno je da je VladaFederacije BiH u skladu s navedenim ovlaštenjem, a primjenom od 1. marta 2008. godine,povećala neto satnicu sa 1,75 KM na 1,95 KM. Budući da tuženi apelantima nije povećao plaćuu skladu s povećanjem najniže satnice, odnosno kako satnicu apelanata nije uskladio spovećanjem najniže satnice na osnovu povećanih troškova života većih od 5%, Općinski sud jeistakao da apelantima pripada pravo na isplatu razlike manje isplaćene plaće.8.Također, Općinski sud je naveo da je potraživanje razlike naknada za topli obrok osnovano jergranski kolektivni ugovor – Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti uFederaciji BiH (u daljnjem tekstu: GKU), koji propisuje najpovoljnije pravo za ove apelante,nije prestao važiti istekom šest mjeseci od dana stupanja na snagu OKU-a. Nadalje, istaknuto jeda nijedna od odredaba OKU-a takvo rješenje ne predviđa nego propisuje obavezu usklađivanja,pa tako prijelazne i završne odredbe OKU-a ne propisuju da njegovim stupanjem na snagu
Predmet brojAP 1854/195Odluka o dopustivosti i meritumuprestaju važiti postojeći granski kolektivni ugovori, niti izostanak usklađivanja granskihkolektivnih ugovora u roku propisanom odredbom člana 39. stav 2. OKU-a može imati zapravnu posljedicu prestanak važenja tih granskih kolektivnih ugovora. U vezi s tim, ukazano jeda je navedenim GKU-om, i to odredbama člana 31, propisano pravo službenika i namještenikana naknadu za ishranu najmanje u iznosu od 2% prosječne plaće u Federaciji BiH, a kako tuženiu smislu tog člana nije apelantima isplatio naknadu za topli obrok, to je Općinski sud tunaknadu dosudio kao u izreci.9.Nadalje, Općinski sud je naveo da je članom 32. GKU-a propisano pravo na naknadu plaće zakorištenje godišnjeg odmora najmanje u iznosu od 70% njegove plaće ili najmanje u visiniprosječne plaće isplaćene u Federaciji BiH za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke oregresu, ako je to za službenika povoljnije, pa je i ta naknada dosuđena kao u izreci.10.Najzad, Općinski sud je istakao da između parničnih stranka nije sporno, a što je utvrđeno iznalaza vještaka, da je trećeapelantica ostvarila 10 godina neprekidnog rada u organima uprave.U vezi s tim, ukazano je da je članom 28. GKU-a propisano da će se službeniku isplatitijubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave u skladu s njihovim materijalnimmogućnostima, i to za navršenih 15 godina neprekidnog rada po osnovici za utvrđivanje visinejubilarne nagrade 1,25 prosječne plaće ostvarene u Federaciji u prethodna tri mjeseca, odnosnoza navršenih pet godina neprekidnog rada po osnovici za utvrđivanje visine jubilarne nagrade0,5 prosječne plaće ostvarene u Federaciji u prethodna tri mjeseca, a koju visinu tuženi nijeosporio, pa je Općinski sud u cijelosti usvojio trećeapelanticin postavljeni tužbeni zahtjev u tomdijelu.11.Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 262265 13 Rsž od 30. oktobra 2017. godine žalbatuženog je uvažena djelimično, te je preinačena prvostepena presuda u odluci o isplatio isplatirazlike isplaćene plaće po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova životaviše od 5% u nominalnom iznosu, tako da je apelantima odbijen zahtjev za isplatu razlikeisplaćenih plaća iz navedenog osnova za period od 1. januara 2011. godine do 31. oktobra 2012.godine, a trećeapelantici je odbijen i zahtjev za isplatu jubilarne nagrade za neprekidan rad uorganima uprave od 10 godina, pa je tuženi obavezan da isplati apelantima iznose bližeoznačene u izreci presude, koji su niži od iznosa dosuđenih prvostepenom presudom. Također, uostalom dijelu žalba tuženog je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.12.Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da se navodima žalbe tuženog osnovanoprigovara odluci prvostepenog suda kojom je tuženi obavezan na isplatu razlike plaća po osnovu |
| Odluka Ustavnog suda BiH kojom se djelimično usvaja apelacija „Global Ispat koksna industrija“ d.o.o. Lukavac |
15.01.2020 |
|
Bosna i Hercegovina |
Radno pravo |
|
|
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3758/18,rješavajući apelaciju „Global Ispat koksna industrija“ d.o.o. Lukavac, na osnovu člana VI/3.b)Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. PravilaUstavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“broj 94/14), u sastavu:Zlatko M. Knežević, predsjednikMato Tadić, potpredsjednikMirsad Ćeman, potpredsjednikValerija Galić, sutkinjaMiodrag Simović, sudijaSeada Palavrić, sutkinjana sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je
Predmet brojAP 3758/182Odluka o dopustivosti i meritumuODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMUDjelimično se usvaja apelacija „Global Ispat koksnaindustrija“ d.o.o. Lukavac.Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e)Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zazaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenjeodluke u razumnom roku u postupku koji je okončan PresudomVrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 126 0 P 06427616 Rev od 12. aprila 2018. godine.Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne iHercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantu„Global Ispat koksna industrija“ d.o.o. Lukavac isplati iznos od600,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenjaodluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanjaove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantuzakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dioiznosa naknade određene ovom odlukom.Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne iHercegovine nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u roku od trimjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne iHercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.Odbija se kao neosnovana apelacija „Global Ispat koksnaindustrija“ d.o.o. Lukavac podnesena protiv Presude Vrhovnog sudaFederacije Bosne i Hercegovine broj 126 0 P 064276 16 Rev od 12.aprila 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 P064276 15 Gž od 16. marta 2016. godine u odnosu na ostale aspekte
Predmet brojAP 3758/183Odluka o dopustivosti i meritumuprava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovinei člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava iosnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne iHercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zazaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na zabranudiskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14.Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.OBRAZLOŽENJEI.Uvod1.„Global Ispat koksna industrija“ d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaAhmed Žilić, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom suduBosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda FederacijeBosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 126 0 P 064276 16 Rev od 12. aprila2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0P 064276 15 Gž od 16. marta 2016. godine.II.Postupak pred Ustavnim sudom2.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskogsuda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te Mirsade Dizdarević kao punomoćnikatužilaca, zatraženo je u periodu od 31. oktobra do 14. novembra 2019. godine da dostaveodgovore na apelaciju.3.Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i punomoćnik tužilaca su u periodu od 1. do 21.novembra 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.III.Činjenično stanje4.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnomsudu mogu se sumirati na sljedeći način.5.Tužioci (fizička lica) podnijeli su 6. jula 2009. godine tužbu Općinskom sudu u Tuzli protivapelanta radi isplate razlike plaće. |
| Odluka Ustavnog suda BiH kojom se odbija kao neosnovana apelacija T.G. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda RS broj 11 0 K 016947 16 Kž 3 od 26.01.2017. vezano za krivično djelo Nesavjestan rad u službi |
19.04.2017 |
|
Bosna i Hercegovina |
Krivično pravo |
|
korupcija |
|
